Božićni igrokaz

1. LICA:
ANKA-Špirova majka
JOZO-Špirov otac
ŠPIRO-sin (6. razred osnovne škole)
TONKA-Špirova mlaĎa sestra
DJED NIKO-Špirov djed
TRIFONA-Špirova baba
(Špiro stavlja slušalice na uši i hodajući po svojoj sobi govori glasno. Na stolu se
nalazi pored razbacanih knjiga, lap top i mobitel. Dok Špiro priča u sobi ulaze i izlaze,
redom, Špirova mati, sestra, mlaĎi brat, mašući rukama, prijeteći i " vičući" bez
glasa. Čuje se samo Špirov monolog, dok ostali mimikom bez glasa pokušavaju
dozvati Špira i objasniti mu da treba pomoći u spremanju kuće. Špiro nastavlja svoj
monolog na obraćajući nikakvu pozornost na njih.)
ŠPIRO: Vrijeme je Božićnih blagdana, darivanja, vižitavanja, e...a za
mene vi je ovo, Bogu fala, vrijeme luftiranja mozga od ove bale libara i
onijeh profešura. Eto, pasa još jedna godina, zbore-ko furija, a ja ni anci
ne grinjam, jerbo dočekah ovo malo lufta od škole, pa neka pasaju i dani i
godine! Već su mi se počeli prištampavati špacakomini i poštijeri, a i
vatala me svako jutro neka deboleca kad bi u školu odio. A niko od
famelje ni anci suzu da pusti. Samo idu gore, dolje, uza skale, niza skale,
tramakaju nekakve kašune i ala pokvareni gramofoni predikaju po vas
dan... Da mi je jadnome znat što zbore, nešto mi se gube ovi radio valovi
kad se oni primaknu...
(Pokazuje na slušalice)
(U kužini Anka viče na Joza, koji ulazi u kuću)
ANKA: Ajme, Jozo, a gdje si to pasao, a? Vazda li špariš kad se treba
privatit rabote! Po ure te čekamo, a ti bižigaješ novitade po pjacama
kotorskim! Oli donijet onu kašetu s lampionima sa šufita?

2. JOZO: A oli me liberat tijeh tvojih predika, uvatile me, jadna, one šjore u
parlatinu...
ANKA: Ma nemo´, šjore zboriš...ajde pripreši malo, dofati onu kašetu sa
šufita! Ma ke si se indurio tu ko kakva štapika, ajde pasaj!
JOZO: A što ti oni zgubidan ne dofati kašetu, a, a gdje je taj mulac a?
ANKA: Mulac? Ma nemo´ mulac! Koji mulac, što to zboriš jadan? A oli
mu nisi ti ćaća, beštijo salamastrana! Eno ga gore, u kamaru, švoja ona
libra...
JOZO: Ma koja libra, jadna? Eno ti ga buzdi u onu škatulu od komjutora
po vas dan, taj ti neće ni osnovnu pasat.
ANKA: Ne, no će ka ćaća muto biti! Basta se njemu deventat u pravog
profešura...ajde donesi one lampione, pusti ti njega neka uči. Ne more on
i učiti i rabotati.
(Špiro viri iza vrata)
JOZO: A evo ti ga mulac, galiot kotorski...odi, odi ovamo da ti ćaća
prozbori koju! Odi, odi ovamo...
JOZO: E vidi moj Špiro, nisi ni go ni bos, ni gladan, vala ne fali ti ništa.
Basta ti samo ta libra da švojaš... i tu ćagu doma da doneseš...I makni tu
skalameriju s uši dok zboriš sa mnom!
ŠPIRO: Evo, ćale mili, evo...no znaš...ovdje su mi Božje
zapovjedi...učim...
JOZO: A, što ti taj Bog urliče tako, evo ga i ja ovdje čujem, a? U moje
vrijeme Bogu nije trebalo pojačalo.
JOZO: E...sinko moj, ja sam u tvoje godine i rabotao i u školu i na sport
odio...a nisam ni gaća imao...a ova mladost danas sva krepana, ni anci da
se ko motike privati... a ćaća ti je i famelju ´ranio i u školu išo.
(Ulazi djed sa gomilom razglednica i bijelih kuverti)
DJED NIKO: Odi Špiro, odi kućo moja, odi. Evo sam ti sinko donio
kartoline da notamo prijateljima za blagdane. Evo, sinko moj, ima još
dvije setemane do Božića, pa lijepo onako destezo, sjedni i notaj
prijateljima. Ti učiš te škole i znaš to fino notat, a zbori ti mater da ćeš
pasat u profešure.
ŠPIRO: A e djede, ja ću ti u 12 ura svima poslat s mobitela SMS poruke.

3. DJED NIKO: Što to zboriš, jadan sinko? Kakve SMS-ove u po ure po
ponoći? Pritisnut ćeš to vražje jedno puce i od jedne škrte rečenice
napravit ćeš cijelu promenadu čestitki! I svi će isto čitati? Ko da smo u
ratno doba pa tamburamo da se okupi narod i čuje novitade! Odi ti
ovamo, kućo moja. Sjedi tu i notaj fino, onako od srca, nemo´ mi tu, po
pet žgembavih slova naškrabat na prešu, no fino notaj od srca mora biti
od srca...
ŠPIRO: Ajme, ako treba toliko notat mogu ja to na meil poslat, a što
zboriš na to djede? Odma´ stigne i nema poštijera da nosi.
DJED NIKO: Bez poštijera...bez poštijera zboriš...tijem pucima ćemo
blagdanske čestitke slati, a? I vražjim škatulama...
(Tonka donosi veliku kutiju i spušta pored jelke)
DJED NIKO: A što nisi ti ovu kašetu spustio sa šufita, no ta mala seka to
sama, a zgubidane?
ŠPIRO: Ajme ljudi vidite što me strefi, beštima djed i mlati s ovom
štapikom po kužini...vidim ja koja je ura, pasah vi ja gore u kamaru.
(Djed mlateći štapom odlazi za Špirom u sobu)
( Špiro stade i raširi se ispred svog računala pazeći da mu djed ne udari štapom
računalo)
ŠPIRO: Ajme samo da mi ovi laptop ne macoka onom štapikom, a mene
ako potrefi, potrefi!
DJED NIKO: Uzmi ove kartoline i notaj što ti rečem... i Franu ćeš isto
tako notat i svima iz škole...e tako fino, e sinko moj...
ŠPIRO: Notam, notam, evo sve lijepo peninom notam...
ŠPIRO: (tiho) Da mi je jadnom uteći, evo notam ove kartoline za moje
kumpanjole iz škole, ma neću skapulat od ove bruke...Pasa mi sve u
vagum, i moji galiotski škerci i sve žmorfije što sam činio...E, moj Špiro,
e faco...
(Daje kartoline djedu i trči u svoju sobu. Zatvara vrata i zove redom sve svoje školske
drugove na mobitel)
ŠPIRO: Alo, Frano, ako ti ovijeh dana poštijer donese kakvu kartolinu
odma´da si je rasparao i bacio. Nemo to otvarat ili čitat! To ti je virus!
ŠPIRO: Alo, Ivo, ako ti ovijeh dana poštijer donese kakvu kartolinu
odma´da si je rasparao i bacio. Nemo to otvarat ili čitat! To ti je virus!

4. ŠPIRO: Alo, Tonći, .....To ti je virus!
(Čuje se glas majke)
ANKA: A´mo djeco, privatite se rabote. Treba okititi jelku prije Božića.
Evo vam baluni, a ja pasah u provištu uzet malo brašna i kvasca za
priganice.
(Špiro silazi i pomaže kititi jelku sestri)
DJED NIKO: E sinko moj, ćagu da mi doneseš, jerbo ti nema kalende ove
godine!
(Špiro se ukoči i preznoji, ali nekako odgovori)
ŠPIRO: Oću djede, oću...sutra, sutra će nam razrednik dati knjižice...
DJED NIKO: Ela, ela, sinko, ne more se bez ćage famelja ´ranit. No ne
znam ko će ti ćagu dat kad se libra ne privaćaš?
TRIFONA: E moj Niko, ti mali ti po vas dan čini škerce po pjacama i
kaletama. Oni profešuri mu ni facu ne znaju, a kad doĎe doma samo
buzdi u tu tamo vražju škatulu,vrag je odnija!
ŠPIRO: Ajme, ta vražja stvar ti se zove kompjuter, nisu to maĎije, moja
baba, no tehničke naprave.
TRIFONA: Nemo´ ti meni-kompljuter, no mi po naški zbori i libra se
privati, jerbo će ti ona jadna mati išempijati od tebe i tvojih žmorfija“
DJED NIKO: Moja Trifona, njemu ti je vazda banja u glavu. Fasovat će on
od matere i ćaće, samo da te ocjene donese doma, fakin kotorski!
ŠPIRO: Jadan ja, evo mi pred očima kruže slike majke, oca, babe, djeda,
razrednog... neopravdanih... nekih jadnih dvojki... Ajme, one trojke,
možda bi me malo spasile no ih nema... ni anci jedna u oni dnevnik. Nije
mi zbog onih škopacuna što me čekaju, no ostah ja bez kalende, a treba
kupit nove slušalice. Nije mi ni do novih slušalica toliko, no mi ove stare
propuštaju sve ove strašne predike i barufe po kući.
DJED NIKO: E, i što zboriš moj Špiro, oćemo li koji šold darivat za tu
tvoju ćagu?
ŠPIRO: Djede, znaš....razredni nije u školi, pa će našem razredu kasnije
podijeliti te knjižice... možda ... a možda i neće ni podijeliti... znaš...ne
dijele ti oni u školi tako stalno te knjižice...nekad daju, nekad ne... mi
smo ti sad reformisani...pa...znaš...nije to kao u tvoje vrijeme...ali ja ti
imam sve petice...sad to tako zovu... ve ocjene ti sad zovu petice...po
novom ja sam ti najbolji u školi...

5. TRIFONA: Ajme Niko, što zbori ova vražja beštija? Oli smo mi izmatufili,
oli je pasalo sve u vagum, moj Niko?
DJED NIKO: Trifona, peri te pjate i muči! A ti, odi sinko da te djed
poljubi! Aa, to su te školske novitade što su ovu jadnu djecu strefile! Odi
moj meštre i kalendu da ti tvoj djed da. Evo ti, kućo, ova metla i
škovacijera pa pometi sve oko kuće sa svom tvojom balom petica. Evo ti i
ovi sić, uzmi kanavacu i bruškin, pa fino, po reformi, ofregaj te skale, a
onda ćeš pokupit i oni smet sa šufita.
ŠPIRO: Blagdanske gracije, muzika i veselje oko mene...Čistim i
fregam...sve misleći gdje li sam pogriješio?
Vjerovatno su i djedovi ušli u reformu!