1. DOKUMENTI SOCIJALNOG NAUKA CRKVE
1. Od Pape Leona XIII do Pia XII
2. Papa Ivan XXIII
3. Ivan Pavao II. (od 1978. godine)
„R E R U M N O V A R U M“ (1891. godina) – povijesni kontekst
19. stoljeće karakterizira liberalni kapitalizam i socijalizam, odnosno komunizam. Liberalizmom ima svoje
karakteristike, pa se tako raskida religiozno, moralno i političko jedinstvo, rađaju se nacionalne države, dolazi do
razdvajanja Crkve od države, prisutno je i novo kulturno ozračje, a pozornost se više počinje posvećivati pravu
pojedinca, afirmiranja slobode i pravne jednakosti.
Liberalni kapitalizam u središte postavlja konkurenciju tržišta, u sam se centar stavlja privatno vlasništvo
Komunizam uočava da su u društvu ekonomski odnosi jedne države uvjetovani privatnim vlasništvom što stvara
veliku nejednakost. Stoga komunizam kao cilj postavlja stvaranje zajedničkog, općeg vlasništva. U središtu
komunizma stoji projekt reorganizacije društva koji se temelji na društvenoj proizvodnji. Naglasak se stavlja na
potrebu etičke ili religiozne promjene čovjeka, ili, po Karlu Marxu, nužno je potrebno ići prema revoluciji. S jedne
strane postoje proleteri (radnici), a s druge strane poslodavci – to je struktura društva koju je potrebno promijeniti.
Uočavaju se dva elementa:
1. analiza i kriza postojećeg stanja
2. povezati teoriju (analizu) s radničkim pokretom
Ukinuti privatno vlasništvo; temeljna je ideja komunizma. Pokreće ga sukob među klasama, a to je revolucija ona
kao takva i potiče nasilje jer radnička klasa mora izboriti za svoja prava koja želi ostvariti, a to ne može postići bez
borbe. U tom smislu situacija kada dolazi do promjena bila je puna napetosti, jer je društvo proživljavalo korjenite
promjene.
RAZLOG OBJAVLJIVANJA ENCIKLIKE JE RADNIČKO PITANJE
Papa Pio IX. nije toliko pažnje posvećivao odnosu Crkve prema svijetu, već se Crkva više bavila velikim
crkvenim pitanjima, kao što su npr. misije. 1864. godine napisat će dokument "Quanto cura".
Papa Lav XIII: (20. veljače 1878. - 20. srpnja 1903.)
20. veljače 1878. godine papom postaje Lav 13 koji uočava velike promjene u svijetu i na njih adekvatno reagira,
dijeli mišljenje o hierarhijskom uređenju države, ali također uočava da se osudama ne postiže uspjeh. U nizu
enciklika (1881.,1885.,1888.,1890.) razvio je ideju o kršćanskoj državi. Značajnije su enciklike "Aeterni Patris"
(1879.), o tomističkoj teologiji kao osnovici kršćanske teologije, te "Providentissimus Deus" (1893.) koja je dala
nov zamah razvoju biblijskih znanosti. Pio XI, u enciklici Quadragesimo anno, (1931, br. 39) u enciklici Lava 13
Rerum novarum jasno kaže: " Bez ikakva pretjerivanja može se reći da je Lavova enciklika tijekom vremena
malo-pomalo postala Magna charta na kojoj treba počivati čitava kršćanska djelatnost na socijalnom
području kao na svom temelju."

2. Papa Lav XIII. cilja na socijalizam marksističke inspiracije te mu prigovara da potiče na mržnju, želi
dokinuti privatno vlasništvo, promiče neprihvatljive poglede o jednakosti, smatrajući da je klasna borba neizbježna.
Socijalizam pogoršava stanje svih radnika oduzimajući im slobodu ulaganja svoje plaće. Papa kritizira i
liberalizam, ponajprije koncentraciju bogatstva, naglašavanje posljedica koje proizlaze iz same naravi,
nepristajanja glede intervencije države. U prikazu društva svoga vremena Lav XIII. prikazuje dvije klase ( siromasi
i bogati; rad i kapital) koje nisu neprijatelji nego su komplementarne i među njima bi trebao vladati sklad i sloga .
Papa konstatira da je u stvarnosti društvena nejednakost neizbježna, ali problem nastaje zbog nagomilanog
bogatstva u rukama nekolicine. To je jedan od velikih razloga da je položaj najnižeg staleža, bez njihove krivnje,
bijedan i nevoljan. Od samog početka papa osuđuje koncentraciju bogatstva. Ona je i izvor nepravde, a ta situacija
ima i moralne uzroke.
U nekim katoličkim sredinama enciklika je veličana kao "velika radnička povelja", dok su je drugi
smatrali izrazito usmjerenom protiv socijalizma, a neki su čak nagoviještali potpuno izumiranje katoličkoga
socijalnog nauka u "razvijenoj fazi samoupravljanja". Prikazivalo se da je Crkva zanemarila čovjeka.
Enciklika je napisana u perspektivi obnove kršćanstva: za rješenje socijalnih problema nužno je da i društvo
opet bude kršćansko. Stoga se na pojedinim mjestima i susreću moralizatorski tonovi upućeni i siromašnima i
bogatašima. Odsutno je i razmišljanje o pojmu kapitala; enciklika govori samo o kapitalistima kao o društvenoj
klasi. I glede privatnog vlasništva, pojam je dosta sužen na agrarnu ekonomiju ne predviđajući modalitete vlastite
industrijskom vlasništvu u kompleksnom kapitalističkom gospodarstvu. Površan je i sam prikaz socijalizma, koji je
poistovjećen s apsolutnim komunizmom i anarhizmom. Enciklika posebice zanemaruje problem koji je u srži misli
socijalista, tj. vlasništvo sredstava za proizvodnju. No enciklika je imala i pozitivnih aspekata koji se ne smiju
umanjivati. Ona je polazište modernoga katoličkog socijalnog nauka koji se pokazao posebno djelotvornim u 20.
stoljeću. Ona je otvorila mnoge vidike te usmjerila i angažirala Crkvu u pravom smjeru. Rješenje radničkog pitanja
traži intervenciju Crkve. To pitanje, ističe papa Lav XIII, obuhvaća različite dimenzije, ali moralni strana tog
pitanja proziva Crkvu, a na nju spada pozvati ljude na obnovu ćudorednog života . I u svim kasnijim papinskim
dokumentima tumači se to pravo Crkve da intervenira na socijalnom području. Crkva, mora nuditi ljudima
globalnu viziju čovjeka i čovječanstva.
U enciklici papa poziva tri strane na reakciju: Crkvu, radnike i državu – poziva ih da daju svoj
doprinos. Među narodima je prisutna želja za promjenama i to na gospodarskom području, a posebno je time
dotaknuto i pitanje o pravima radnika. Socijalizam se nametao kao lijek tog problema, no papa u prvom dijelu (br.
3) enciklike jasno naglašava daje socijalizam: krivi lijek.
"Rerum novarum" se rađa u trenutku sukoba proletera i kapitalizma, odnosno liberalnog kapitalizma i
Rerum novarum
komunizma. Kapitalizam nastoji umanjiti moć države jer je njegov temeljni interes profit – tko je na tržištu jači taj
pobjeđuje. Stoga se zalaže za to da je zakone koji ograničuju djelovanje pojedinca potrebno dokinuti . Prisutan je
jak interes za napredak na svim područjima. Nasuprot tim razmišljanjima stoji misao o društvu u kojem je
pojedinac iznad svega, pa se stoga ide prema dokidanju privatnog vlasništva, a daljnji je korak bratstvo svih

3. radnika, svih proletera. Ideal komunizma jest da svatko radi prema svojima mogućnostima, ali da zauzvrat dobiva
prema svojima potrebama. Tako i shvaćanje države skreće prema naglašenom internacionalizmu – svi se proleteri
trebaju ujediniti.
Enciklika Rerum novarum rađa se upravo u toj situaciji sukoba.
Prije enciklike Rerum novarum, uloga države svodi se na to da osigurava mir.
Rerum novarum osuđuje teoriju socijalista koji traže dokidanje privatnog vlasništva, kao ideju izvršavanja
nasilja nad privatnim vlasništvom "… treba odbaciti socijalističko načelo o zajedništvu dobara, jer ono škodi i
onima kojima bi trebalo pomoći. Ono se protivi naravnim pravima pojedinaca, iskrivljuje dužnost države i muti
opći mir. Ostaje, dakle, kad se traži pomoć narodu, da se kao netaknut temelj postavi pravo na privatno vlasništvo."
(br. 12). Privatno vlasništvo odgovara ljudskoj naravi (br. 6 – 7), pravedni građanski zakoni podržavaju pravo
privatnog vlasništva " To je potvrdio i autoritet božanskih zakona koji najstrože zabranjuju čak i poželjeti
tuđe " (br. 8). Privatno vlasništvo još više dolazi do izražaja u okviru obiteljske zajednice, a to je institucija koja
ima prednost pred ljudskim zakonima, ona je starija od bilo kojeg građanskog društva i ima prava i dužnosti
neovisne o državi (br. 9).
1. p o g l a v l j e – rješavanje radničkog pitanja. Rerum novarum govori o privatnom vlasništvu, te osuđuje ideju
socijalizma za ukidanjem privatnog vlasništva jer do toga se dolazi jedino nasiljem.
U drugom dijelu enciklike, koji obrađuje pitanje pravih lijekova, u br. 15 govori o ravnoteži, skladu između dvije
suprotstavljene klase – bogatih i siromašnih. Potiče se na sklad i ravnotežu u različitim klasama. Iz neprestane
se borbe rađa nered i surovost - to se "protivi razumu".
U Br. 16. I 17. Rerum novarum progovara o tome da radnik treba dobiti pravednu plaću za svoj rad. Crkva
treba biti u potrebi izmirenja iznad bogatih i siromašnih te upozorava i jedne i druge na njihove dužnosti, a osobito
na one dužnosti koje izviru iz pravednosti. Po tom pitanju dužnost bogatih (gospodara) jest da sa radnicima
postupaju sa dostojanstvom, a ne kao sa robovim a. Radnike se ne smije iskorištavati kao neko sredstvo kojim će se
ostvarivati samo veća dobit, već im je potrebno dati ono što su zaslužili svojima radom – to se odnosi na pravednu
plaću. Također se govori i o radu koji mora biti primjeren mogućnostima, dobima i spolu. Također se obrađuju i
dužnosti radnika prema poslodavcima. Radnik ne smije uništavati sirovine poslodavca, niti vrijeđati njegovu
osobu. Radnik ima pravo braniti svoja prava, ali pri tome ne smije upotrebljavati silu . Radnik je također dužan
izvršavati ono što je ugovorio sa poslodavcem, pošteno i pravedno.
Br. 18. i 19. govore o potrebi obrane privatnog vlasništva, ali progovara i o potrebi da se privatnim vlasništvom
treba etički baratati.
Br. 26. i 27. progovaraju o pitanju da svoju brigu treba usmjeravati prema najnezaštićenijima. Naglašava se
temeljno dostojanstvo svake ljudske osobe, posebice u govoru jednakosti siromašnih i bogatih jer su i jedni i
drugi građani iste države, pa bi se država stoga i njima trebala brinuti, a ne zanemarivati ih, jer svaki pojedinac u
državi ima svoje mjesto - " Javna vlast treba da vodi brigu o uzdržavanju i promicanju probitka radnika.
Ako se to ne učini, bit će povrijeđena pravica koja traži da se svakome dade svoje. Među mnogim, dakle, i

4. teškim dužnostima vladara koji žele dobro svome puku ističe se osobito ta da svaki stalež građana jednako
brane i strogo obdržavaju pravednost koja se zove razdiobna (iustitia distributiva)." (br. 27). Intervent države
treba ići u smjeru zaštite.
U br. 31 govori se protiv štrajkova. Papa u ovom kratkom broju naglašava neplodnost štrajkova i između ostalog
naglašava njihovu štetnost, kako za poslodavca, i samog radnika, tako i za trgovinu. Naglašava se i uloga države
koja djelujući kroz zakonodavstvo treba spriječiti razloge i uzroke zbog kojih dolazi do sukoba između radnika i
njihovih poslodavaca.
U br. 37. govori se u pravu na udruživanje, koje je svakom čovjeku naravno. Povlači se jasna razlika između "
građanskog društva ", odnosno javnog, i " privatnog društva". Svrha je javnog društva rad za opće dobro, dok
je svrha privatnih društava ostvarenje koristi koja se tiče jedino njihovih članova. U javnim društvima " ljudi
zajedno rade da ustanove državu … A privatno je društvo ono društvo koje se osniva da se obavi koji privatni
posao, kao kada se dvojica ili trojica udruže da zajedno trguju " (br. 37).
NEDOVRŠENOSTI RERUM NOVARUM – A
U samoj enciklici neki pojmovi nisu konkretizirani. Na primjer privatno vlasništvo se temelji na prirodnom pravu,
ali mora biti u službi općeg dobra. Postavlja se pitanje kako pomiriti te dvije stvari? Očekivalo se da će papa u
tom pitanju biti izričitiji. Zatim problem plaće dužna pravednost ili jednakost da li je dovoljno dati dostatnu plaću
ili je poželjnije da plaća uzdržava radnika i njegovu obitelj. Enciklika također ništa ne govori o sudjelovanju
"običnih" ljudi u vlasti.
ELEMENTI U RERUM NOVARUM (3 velike ideje)
• Priznavanje prava radnika na udruživanje
• Afirmacija države da ukloni socijalne nepravde
• Pozivanje na socijalnu funkciju privatnog vlasništva
Ovom enciklikom papa Lav 13 preuzeo je obvezu obrane radnika i stao je uz njih.
Papa Pio X.
1903. godine papom postaje Pio 10. koji nije pisao dokumente socijalne tematike, već je poznat kao
pastoralni papa, po svojim pastoralnim nastojanjima i po svojim nastojanjima protiv modernizma.
Papa Benedikt XV.
1914. godine papom postaje Benedikt 15, koji ostaje papa do 1922. godine, dakle u vrijeme 1. svjetskog
rata. Njegova su nastojanja išla prema mirenju zaraćenih strana, na što upućuje u svojim nastojanjima koja su
išla prema mirenju zaraćenih strana, na što izričito upozorava u svojim tekstovima i govorima o nedostatku
ljubavi i klasnim sukobima.
Pio XI. (6. veljače 1922. - 10. veljače 1939.)

5. 1922. – 1939. godine – papa Pio 11. Bio je nuncij u Poljskoj i nakon toga kardinal u Milanu. Na početku
njegova papinstva bila su velika očekivanja da će Pio 11. dati veliki doprinos u očuvanju mira, na što ukazuje i
njegov moto – mir Kristov u Kristovu kraljevstvu. 1925. godine – jubilarna godina – ustanovio je blagdan Krista
Kralja. 1929. godine potpisuje Lateranske ugovore između Vatikana i Italije.
Od 1920. – 1937. godine vrijeme je kada nastaju režimi poput fašizma, nacional fašizma (1933. godina je
godina kada Hitler dolazi na vlast), i boljševizam. Papa Pio 11 1931. godine piše pismo "Imamo potrebu", a 1937.
godine piše pismo "S gorućom brigom", u kojem osuđuje nacionalizam. Pismo je pisano na njemačkom jeziku jer
je podijeljeno po župama u Njemačkoj, među vjernicima. Divini redemptoris, iz 1937. godine, upućeno je
boljševizmu.
Gospodarsku krizu vezujemo uz događaj 18. 10. 1929. godine, poznatiji kao "crni petak", kada su pale sve
burze. Gospodarska kriza ozbiljno je uzdrmala ekonomiju SAD-a, što se osjetilo i u čitavom svijetu. Uz
gospodarsku, javlja se i teška društvena kriza, jer je teško govoriti o jednoj bez druge budući da su međusobno
snažno povezane.
Fašizam je radio na jedinstvu države koje se ostvaruje pod snažnim autoritetom. Država ima apsolutnu vlast, i njoj
je sve podloženo. Pojedinac je dakle podložan državi i nalazi se na drugom mjestu. Država je nužni oblik, a narod
je primarna vlastitost. Krilatica fašizma je: "Pravo je ono što je narodu korisno".
Enciklika Quadragesimo Anno izdana je 15. svibnja 1931. godine. U svom uvodu se osvrće na encikliku pape
Lava 13. Rerum Novarum, te govori o doprinosu prijašnjeg pape na socijalnom području. Sama enciklika
podijeljena je u nekoliko dijelova.
U prvom dijelu se govori o plodovima enciklike Rerum Novarum, u drugom dijelu osvrće se na društvena
i ekonomska pitanja , kao npr.:
- pitanje
privatnog

6. vlasništva, i
odnosa prema
njemu
- pitanje odnosa
kapitala i novca
(rada)
- pitanje plaće

7. - pitanje obnove
društvenog
poretka
Treći dio govori o promjenama koje su nastale od Lava 13. Papa Pio XI. označava ono što bi trebalo
poduzimati.
U temelju stoji ekonomska problematika, odnosno rad, kao vlastitost čovjeka, se unajmljuje i obavlja se na tuđem
kapitalu. Zato papa naglašava potrebu udruživanja rada i kapitala. Ovaj dokument odbacuje i socijalizam i
liberalni kapitalizam. Neki govore čak da papa nudi treći put, treći način. Papa cilja na to kako i što učiniti da bi se
prevladale razlike koje u društvu postoje. Postavlja se pitanje da li država ima pravo intervenirati u pitanjima
privatnog vlasništva? Da, ako se radi o općem dobru (QA br. 44 – 49). U br. 51 poziva se bogataše da od suviška
znaju ulagati za stvaranje novih dobara. Papa u br. 64 govori o posredničkim tijelima (corpora intermedia)
između pojedinca i vrhovne gospodarske i političke vlasti.
Neki važi pojmovi ove enciklike: prvi put se govori o načelu supsidijalnosti i to u br. 80 i 81.
Papa nastoji oko posredničkih tijela i načela supsidijalnosti da bi zaživjelo nešto između dva pola – radnika i
vlasništva.
Kada je riječ o privatnom vlasništvu, papa naglašava socijalnu dimenziju – ono što netko ima nije samo za
njega, već treba i drugima služiti za dobro (govori protiv socijalizma). Privatno vlasništvo se mora koristiti u
skladu sa općim dobrom. To se ne radi o otuđivanju privatnog vlasništva, nego o njegovoj namjeni. Vlasništvo
ostaje vlasništvo, ali ono ima i socijalnu dimenziju koju se mora poštivati.
Enciklika također progovara i o pitanju plaće radnika, prilikom čega naglašava da plaća radnika treba
uključivati i pitanje potrebe cijele obitelji (QA br. 71 i 72).
Naslućuje se kao da se ide prema istaknutijem položaju države na socijalnom planu. Kao da se govori o socijalnoj
državi, i kao da papa govori protiv liberalizma. U zadnjem dijelu se spominje potreba reforme koja treba biti u
službi i osobe i društva. Ekonomija treba ići prema principima društvene pravednosti, zahtijevati ono što je za opće
dobro (kada papa misli na reformu u socijalnom smislu – uloga je Crkve da potiče). Papa govori i o konkurenciji,

8. unutar određenih granica. Također susrećemo i govor o problemima na internacionalnoj razini. U jednoj točki
susrećemo i pojam religiozni socijalizam – poticaj na borbu protiv socijalne nepravde. Sve se više uočava potreba
angažmana na konkretnom, materijalnom planu.