SlideShare une entreprise Scribd logo
1  sur  163
Télécharger pour lire hors ligne
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
HIMALAJI – PUT KA VRHU
1
Za štampu pripremio Milivoj Erdeljan
Novi Sad
2003.
HIMALAJI – PUT KA VRHU
2
Izdavač
Planinarsko-smučarski savez Vojvodine
Novi Sad
HIMALAJI – PUT KA VRHU
3
PREDGOVOR
Navršilo se pola veka kako su Šerpas Tensing Norgaj i Novozelan anin Edmund
Hilari 29. maja 1953. godine popeli na najviši vrh sveta Mont Everest visok 8848 m.
Posle njih još mnogi su pokušali da stignu na vršnu piramidu krova sveta. Mnogi su
uspeli u tome, a mnogi su “umrli tamo gde su hteli da umru”. Dvojica naših
sunarodnika Dragan Jaćimović i Goran Ferlan su kao prvi iz ovih naših krajeva
zakoračili na vrhove preko osam hiljada metera, stigli do nebeskih visina i stali na
treći zemljin pol, Mont Everest.
Drugi su pisali o njima, a moj zadatak na moje veliko zadovoljstvo bio je samo
da prikupim te tekstove i pretočim ih u ovu knjigu kao putokaz budućim pokoljenjima.
.
Milivoj Erdeljan
HIMALAJI – PUT KA VRHU
4
Himalajima se mora prići sa smernom skromnošću.
Poštujte njihovu lepotu, dostojanstvenost i moć
I oni će vam uzvratiti kao što zaslužujete;
Prilazite li im sa neznanjem, da izazovete i prkosite
oni će vas uništiti.
Druge planine opraštaju greške, ali ne Himalaji.
F.S. Smit
HIMALAJI – PUT KA VRHU
5
HIMALAJI – PUT KA VRHU
6
ČETRNAEST SMEROVA DO CILJA
Trojica ljudi željnih akcije pokušaće da izvedu nešto što do sada niko nije ni
probao. Ekspedicija pripadnika Korpusa specijalnih snaga Vojske Jugoslavije uputiće
se krajem novembra u Južnu Ameriku gde se dvadeset četvrtog novembra trči
maraton u Buenos Airesu. Potom će se, prema planu, uputiti na granicu Argentine i
Čilea, na ugašeni vulkan Akonkagvu čiji će vrh visok 7035 metara pokušati da osvoje
nedelju dana pre zvaničnog početka alpinističke sezone.
- Sva trojica smo u stalnom treningu. Moje kolege Tibor Klozi i Goran Ferlan su
instruktori alpinizma i iskusni maratonci. Tibor je i instruktor padobranstva. Nedavno
smo, vežbe radi, istrčali novosadski maraton. Planirali smo da trčimo i na maratonu
Beč - Budimpešta, ali iskrslo mi je takmičenje i u orijentiring ligi, pa je ekipa odustala
od ove trke - priča za “Blic” o planovima za ovaj podvig Dragan Jaćimović, maratonac
i član reprezentacije Jugoslavije u orijentiringu - snalaženju na nepoznatom terenu.
Poslednji grad iz koga se polazi na vrh je Mendoza. Bazni logor biće postavljen na
nadmorskoj visini od tri hiljade metara, a uspon bi trebalo da traje pet dana.
- Prvi čovek koji se popeo na Akonkagvu je Švajcarac Matijas Curbrigen. On je
osvojio ovaj vrh 1897. godine, a mi ćemo ići istim pravcem - takozvanim klasičnim
smerom. Žao mi je što ćemo verati vrh u poslednjem mesecu devedeset devete
godine od prvog uspona, a ne za stogodišnjicu, ali to je jedini termin koji nam svoj
trojici odgovara. Početak decembra u Južnoj Americi je kraj proleća. Na planini to
znači još dosta snega i leda. Ipak, sva trojica smo iskusni alpinisti i nadamo se da će
ovaj uspon biti uspešan - priča Dragan.
Ovi momci peli su se u aprilu na Himalaje. Osvojili su vrh Anapurna. Tada su bili u
ekipi Planinarskog saveza Srbije. Sada idu u sopstvenoj režiji.
Teško je pronaći sponzore za ovakav poduhvat. Ipak, imamo ih već nekoliko,
nadam se da će do planiranog datuma svi troškovi biti pokriveni, a svakom sponzoru
”odra ena” reklama.
Na Akonkagvi postoji četrnaest smerova za uspon do vrha. Brojevi označavaju i
težinu puta, a broj 14 je najteži. Zove se još i slovenski smer, a osvojili su ga 1982.
članovi tadašnje jugoslovenske ekipe iz Slovenije - priča Dragan Jaćimović član ove
hrabre trojke.
Nadamo se da će njihov uspon biti uspešan. I da će se vratiti sa još jednim
istrčanim maratonom i osvojenim vrhom. Srećno.
.Todorović
S MARATONA NA AKONKAGVU
Dokle idu granice ljudske izdržljivosti? Šta sve može čovek? Koju snagu ima volja?
Odgovore na ova pitanja potražili su Dragan Jaćimović starešina u Korpusu
specijalnih jediiica VJ i njegov kolega Goran Ferlan iz Rume, postavljajući sebi zadatak
da prvo istrče maraton u Buenos Ajresu na temperaturi plus 30 stepeni, a odmah zatim
krenu na Akonkagvu (minus 40) i da pobodu Jugoslovensku zastavu na vrh Kalamar,
HIMALAJI – PUT KA VRHU
7
visok 7.035 metara.
Jaćimović i Ferlan su uspeli. Napravili su poduhvat nezabeležen na ovim prostorima.
Maler do malera
— Motiv da krenemo u ovu avanturu bio je pre svega sportski — počinje Dragan
Jaćimović. — Neko je od kolega pre dve godine pomenuo da se tako nešto ne može
napraviti, dok smo Goran i ja mislili suprotno. U realizaciju ove ideje smo krenuli pošto se
vojna situacija u regionu smirila.
Dvojica odvažnih momaka imali su sve uslove da naprave podvig, sem možda
jednog. Kao pripadnici vojske bili su psihofizički potpuno spremni. Dobili su podršku
starešina i kolega, slobodno vreme provodili su na treningu i po pet sati dnevno. Falio
je jedino novac, ali ne i hrabrost da se krene.
— Kada smo 18. novembra sleteli u Buenos Ajres, sačekala nas je temperatura od 30
stepeni — nastavlja naš sagovornik. Posle beogradske nule, to je bio prvi šok. Drugi je
usledio odmah pošto smo taksi sa aerodroma do grada platili 45 dolara. Mi smo bili
ube eni da je ovaj grad jevtiniji.
Start naše ekspedicije obeležen je — malerima. Pošto su došli u hotel u kome treba
da odsednu maratonci 24. Adidasovog maratona (u pozivu za takmičenje pisalo je da su
četvorodnevni smeštaj i hrana plaćeni), saopšteno im je da je to bila šala i da svaki
takmičar plaća svoje učešće. Pošto su se raspakovali i smestili, shvatili su da nisu poneli
jugoslovensku zastavu namenjenu Akonkagvi. Raspitali su se koliko staje avionska karta
do Mendoze, grada u podnožju Akonkagve, i — shvatili su da za avion nemaju para. Sve
bi propalo da se Jaćimović i Ferlan nisu setili adrese gospo e Mare Rosić (80), koja od
1936. živi u ovom gradu, ro ake jednog njihovog poznanika.
— Sve je posle krenulo svojim tokom — nastavlja Jaćimović. — Gospo a Mara je bila
oduševljena gostima iz svoje zemlje. Primila nas je kao majka. Naš ambasador Slavko
Nikoletić, u maniru pravog domaćina, primio je naše sportiste, ustupio im zastavu SRJ i
poželeo mnogo sreće. Umesto skupe avionske karte kupljena je autobuska za 35 dolara za
put dug 1.500 kilometara.
Maraton u Buenos Ajresu je bio paklen. Kako priča naš sagovornik, temperatura je
bila iznad 30 stepeni, a vlažnost vazduha preko 70 procenata. Možda bi Jaćimović i
Ferlan odustali od trke ali, kako kažu, na cilju ih je čekala baka Mara Rosić sa još desetak
naših iseljenika koji su zdušno navijali za „plave". Maraton je istrčan u vremenu 3.30.35
jer su Jaćimovića i Ferlana tek čekali napori.
Amigos komunistas
— Dan posle maratona seli smo u autobus i pravac — Mendoza — nastavlja naš
sagovornik. — Put od 1.500 kilometara prevalili smo za 25 sati. Kada smo stigli bili smo
na kraju snaga.
Odmor je trajao nekoliko dana, a onda su počele pripreme za uspon. Pošto nisu imali
svu opremu za penjanje, naša ekspedicija je bila prisiljena da iznajmi šator i cipele u
lokalnoj agenciji. Tamo ih je čekalo novo iznena enje.
— Pošto smo imali malo para morali smo da se cenkamo sa vlasnikom agencije,
Špancem, za opremu — priča dalje Jaćimović. — On je uporno od nas tražio da mu
ostavimo depozit za iznajmljenu robu, a mi smo nudili da mu ostavimo pasoše čemu se
on zdušno opirao. U jednom trenutku, u pola objašnjavanja, pošto smo izvadili crvene
pasoše i stavili mu na sto, Španac je razrogačio oči, skočio sa stolice i, uz uzvik „Amigos
komunistas", odmah pristao na sve varijante. Čak nas je ugostio u svojoj agenciji dajući
nam savet kako do vrha.
Jaćimović i Ferlan, naravno, nisu imali novac da plate mazge. koje nose opremu u
bazni logor (odakle kreću penjanja do „Plaza de mulas"), tako da su 35 kilometara od
Mendoze do logora nosili opremu na le ima. Kada su došli na početak uspona (4.200
HIMALAJI – PUT KA VRHU
8
metara), ponovo su bili iscrpljeni. Ali odustajanja nije bilo.
— U logoru je temperatura bila oko 40 ispod nule, a duvao je vetar kakav je
nemoguće i zamisliti — priča Jaćimović. — Pošto smo postavili šator, obezbedivši ga
golemim kamenjem, čekali smo da vetar stane i da krenemo. Za to vreme, ekspedicije
su se vraćale sa vrha. a me u alpinistima bilo je i promrzlih, iznemoglih, bolesnih,
iako su svi imali odličnu opremu. Tada smo se pomalo uplašili šta će biti sa nama.
U osvajanje vrha naši su krenuli sa dvojicom švajcarskih alpinista, profesionalaca.
Prvo je osvojen vrh Nido de Kondoras (Kondorovo gnezdo) — 5.500 metara, a onda u
istom danu naši su uspeli da iza u na vrh Berlin (5.950 m). Tu je postavljen logor pred
put na Kalamar.
— Uspon na Kalamar bio je stvarno težak — seća se Jaćimović. — Kroz maglu i
mećavu penjali smo se čitavih osam sati bez prestanka. Kada smo došli do velikog
krsta, koji označava da je najviši vrh Akonkagve osvojen, nismo mogli da verujemo.
Prvo što smo uradili, na očigled zgranutih Švajcaraca, je da izvadimo zastavu i
pobodemo je na vrh. Tek posle smo se ljubili i radovali.
Ipak, nije sve prošlo bezbolno. Prilikom uspona, Jaćimović je zaradio teške
promrzline od kojih se oporavljao u Buenos Ajresu sve do 25. decembra. Zahvaljujući
akupunkturi, cirkulacija na nogama mu je proradila, a jedina šteta je što su mu pootpadali
nokti na stopalima. Jedan Japanac, koji se tako e peo na Akonkagvu kada i naši, ostao
je bez prstiju.
Da li će opet krenuti u sličnu avanturu? — pitali smo Jaćimovića.
— Odlučan odgovor nismo dobili, mada je ovaj mladi starešina pomenuo maraton na
stazi Inka (42 kilometra od Maču Pikčua do Kuska u Peruu) koji se trči na nadmorskoj visini
iznad 4.200 metara.
Dragan Jaćimović inače poznat je i po reklami sistema BK čiju zastavu drži na
Himalajima na vrhu K 2.
Dragan Vujačić
U GNEZDU KONDORA
Od 12. decembra godine koju smo nedavno ispratili na Akonkagvi, na 7035
metara najvišem vrhu Anda, vijori se trobojka Savezne Republike Jugoslavije. Prvu
zastavu naše zemlje na ovoj planini, koja obuhvata gotovo trećinu Argentine, poboli
su kapetan prve klase Goran Ferlan (33), magistar nuklearne fizike iz Rume i
starešina VJ Dragan Jaćimović (28), zaposlen u beogradskom Korpusu specijalnih
snaga iz Pančeva. Poduhvat dvojice mladića utoliko je veći, jer su samo šest dana
ranije, pre nego što će krenuti na osvajanje najvišeg vrha Severne i Južne Amerike,
trčali maraton u Buenos Ajresu. Na toj veličanstvenoj sportskoj priredbi, koja je
okupila oko 5000 učesnika najteže atletske discipline, ulicama petomilionskog glavnog
grada Argentine, kroz cilj su prošli u prvoj grupi od 500 takmičara.
Potom su se zaputili u Mendozu, udaljenu 1300 kilometara zapadno od Buenos
Ajresa, prema Pacifiku, na granici s Čileom. Čekao ih je novi izazov. O tome Ferlan
priča:
Put prema cilju
Autobusom smo putovali celu noć. U Mendozi smo prenoćili i iznajmili deo
alpinističke opreme, neophodne za osvajanje Akonkagve. Uzeli smo plastične cipele,
specijalno goroteks odelo, nekoliko boca butan-gasa, hranu... Posle predaha trebalo
nam je još četiri sata putovanja autobusom do Puento del Inka, mesta na 2800
metara nadmorske visine. Tu smo iznajmili mazgu da nam nosi opremu i izvadili
permit (dozvolu - prim. B.B.) za penjanje, koja se plaća 80 dolara. Već je padao sneg.
HIMALAJI – PUT KA VRHU
9
Druga noć na tom putu zatekla nas je na Konfluenciji na 3200 metara, a sledeći dan u
Place del Mulas na 4300 metara. Kao što i naziv mesta kaže dotle mogu ići mazge.
Ovo je, ujedno, bazni logor za Akonkagvu.
Pre polaska ka najvišem vrhu Anda jednodnevni odmor protekao je u mislima
kako uspeti. Poučeni ranijim iskustvom znali su da ih očekuje velika drama, borba
čoveka s prirodom. Prva stanica na tom putu bio je visinski logor Place del Kondores,
odre enije, mesto Berlina.
Peli smo se zajedno sa mladim bračnim parom iz Švajcarske - veli sagovornik. -
Usput se ispomagali. Bilo je jako hladno. Sa Pacifika, od strane Čilea, duvao je snažan
vetar. Pri samom vrhu Akonkagve nataložile su se debele ledene kore. Moj kolega
Dragan imao je nevolja s nogom. Od velike hladnoće, na temperaturi minus 38
stepeni Celzijusovih, kakva je vladala, smrzavala mu se leva noga, koju je ranije
lomio. Na sreću sve je prošlo bez posledica. Na tom putu prema našem cilju vreme je
bilo promenljivo.
Nadčovečanski napor alpinista
Ujutro i pre podne bilo je sunčano i vedro, bez tračka oblaka. U popodnevnim
satima su se nadvijali gusti oblaci, padao je sneg, praćen olujnim vetrom. Jednom
Italijanu odneo je šator. Da se to ne bi i nama desilo oko svog šatora slagali smo
veliko kamenje. Zbog niskih temperatura, dva dana pre nego što ćemo krenuti
japanski alpinista bio je primoran da se vrati na polazište. Smrzla su mu se četiri prsta
na nozi, očito još uzbu en pod utiskom svega doživljenog kazuje Ferlan.
Za svih dvanaest dana, koliko je trajalo osvajanje ugašenog vulkana, dvojica
alpinista hranili su se običnim suvim krekerom, samu kuvali supu i mleko u prahu. Od
napora i zbog takve ishrane veoma su oslabili. Prosečno po desetak kilograma.
Pregrmeli smo napor koji je teško opisati. Peli smo se pod nagibom od 65 stepeni.
Sitan kamen vulkanskih stena se odronjavao, što je predstavljalo dodatnu nevolju.
Vazduh razre en, teško se disalo. Posle svakog napravljenog koraka tri-četiri puta
trebalo je dobro udahnuti vazduh. A, sunčani, ultracrveni zraci prolaze lako kroz
atmosferu, direktno udaraju na nezaštićene delove tela. Zato smo bili primorani da se
usput mažemo zaštitnim kremama, inače bismo izgoreli. Na tim prostorima, iznad tri
hiljade metara, preti i visinska bolest, kada čoveka hvata vrtoglavica, dobija mučninu,
nastaje opšta slabost organizma. Zato dnevno treba popiti najmanje pet litara vode,
ogromne količine tečnosti iako niste žedni. Na temperaturi od minus 20 do minus 30
stepeni i da ništa ne radite teško je izdržati, a kamo li hodati prema nebu. Još na sebi
nositi dvadesetak kilograma opreme. Uz to, veliko je i psihičko opterećenje, pa je
veoma bitno s kim ste se zaputili na ovakav poduhvat.
Kamena planinska pustinja
Tako veliki Rumljanin i dodaje da Dragan i on nisu mogli jedan bez drugog. Usput
su se me usobno bodrili da izdrže, ispomagali. Slepo su verovali jedan drugom. To ih
je nosilo, davalo nekakvu dodatnu snagu da istraju na iscrpljujućem putu.
Da nije bilo Dragana, u tim izuzetno teškim okolnostima, kada se čovek bori s
prirodom i samim sobo, ne bih ni ja stigao do odredišta. Andi su specifični. Peo sam se
i na Himalaje. Prošle godine s jugoslovenskom ekspedicijom osvojio sam Kalapatar. Tu
na 4500 metara još ima ljudi, rastinja. Me utim, na Andama, kada se popnete do
2500 metara, ništa ne živi. Nastaje kamena planinska pustinja. Samo su nas kondori
nadletali, sve vreme. Akonkagva je ugašeni vulkan. Uspon koji savladate za sat, na
povratku se “pretrči” za desetak minuta.
Kada su izvršili svoj zadatak i vratili se u Buenos Ajres dvojica hrabrih
jugoslovenskih sportista imali su, možda, i tu sreću što su u pravoslavnoj crkvi
upoznali gospo u Maru Radić, ro enu u Mošorinu. Iz rodnog vojvo anskog sela u
HIMALAJI – PUT KA VRHU
10
Argentinu je s roditeljima otišla tridesetih godina. Nikad se nije udavala. Sada je u
penziji, bavi se književnošću. Piše pesme. Ovoj dami u poštovanim godinama, vele,
duguju veliku zahvalnost. Kod nje su proveli desetak dana na oporavku od velikog
napora koji su izdržali za 12 dana osvajajući Akonkagvu.
Više od 40 maratona
Ferlan je slučajno počeo da se bavi atletikom kada je 1984. godine na uličnoj trci
u Kruševcu drugi prošao kroz cilj. Oprobao se i u triatlonu (plivanje, biciklizam,
trčanje). Od 1988., kada je istrčao prvi maraton, opredelio se za ovu najtežu atletsku
disciplinu. Do sada je nastupao na osam šampionata prethodne i sadašnje Jugoslavije
i dva puta bio šesti. Inače, u ovoj disciplini učestovao je na poznatim me unarodnim
trkama u Rimu, Beču, Firenci, Izraelu, Sevilji, Helsinkiju, Njujorku, Stokholmu, Berlinu
i Buenos Ajresu. Me u najboljima je bio i na mnogobrojnim uličnim trkama širom
zemlje, a do sada je istrčao više od 40 maratona.
Značajna pomoć
Da bi ostvario još jedan sportski uspeh, kako reče Ferlan, najveću pomoć mu je
pružio potpredsednik Izvršnog veća Vojvodine mr Damnjan Radenković. Zahvalnost
duguje i sponzorima, me u kojima su JP ”Komunalac”, JP za gra evinsko zemljište i
puteve, ”Rumaplast” i ”Rumaguma”, svi iz Rume, Fabrika šećera ”Donji Srem” u
Pećincima, ”Korn produkt” u Sremskoj Mitrovici. Dakako, i svom starešini,
komandantu rumskog Garnizona pukovniku Milanu Mišiću, koji mu je omogućio da
trenira, vežba i ode na dalek put. ”Verovao je u mene da ću ostvariti što sam
naumio”, kaže on. Goran nailazi i na razumevanje porodice, supruge Nevene i ćerkice
Marijane, koje su stisnutih palčeva sedele kod kuće dok se on verao prema Akonkagvi,
na putu još jednog značajnog poduhvata.
Borislav Begečki
KAPET DALJINA I VISINA
Goran Ferlan i Dragan Jaćimović, prvi iz Rume a drugi iz Beograda, osvojili su vrh
Ankokagvu, na Andima, visok 7.035 metara. Jugoslovensku zastavu poboli su na najvišu
tačku ovog vrha, 12. decembra u 15 časova i 15 minuta. Pre toga oni su išli na poznati
maraton u Buenos Ajresu 24. novembra, istrčali ga i, ne zadovoljivši se time, krenuli ka
Ankokagvu.
Ono o čemu se još manje zna je nesvakidašnja veza izme u Ferlanove profesije i
opčinjemosti daljinama i najvišim vrhovima planete.
Svestrani sportista
Kapetan prve klase Goran Ferlan, na aktivnoj službi u Rumi, ro en je baš u ovom
gradu. Slučaj je hteo da se njegova vojna specijalnost poklopi sa njegovom željom da
živi u rodnom gradu. Skromni oficir, kad priča o sebi, sasvim lako pretrčava preko
činjenice da je u „civilnom režimu" magistrirao nuklearnu fiziku i pretrčao hiljade
kilometara na treninzima i krosevima. Tačnije, i tu mu je bilo tesno bavio se i plivanjvm, i
biciklizmom ali mu je supruga Nevena, kad se rodila kćerka Marijana, predložila da se
opredeli za jedan sport. Ferlan se opredelio za trčanje, kao najjeftinije.
- Lakše je nabrojati gde sve nisam trčao, počev od kroseva „Politike" do državnih
prvenstava u maratonu kaže Ferlan. Ali, najčešće sam bio drugi, uvek iza neuništivog
Špirića. Trčao sam i ultramaraton (neprekidno trčanje od 12 sati), pretrčao sam i 600
HIMALAJI – PUT KA VRHU
11
kilometara od Bitolja do Novog Sada, trčao sam na svim svetskim maratonima,
računajući Rim, Njujork, Beč, Berlin, Helsinki i druge.
Nekako spontano, valjda zato što je napor sličan a izazov podjednako veliki, Ferlan
se obreo i u alpinizmu. Krenuo je prošle godine sa jugoslovenskom ekspedicijom na
najviši vrh Himalaja, ali do vrha nije stigao ekspedicija je odustala zbog loših vremenskih
uslova.
Put na Ankokagvu bio je i za Ferlana, i za Jaćimovića dragoceno iskustvo i o ljudima,
i o prirodi. Krenuli su sa delimično ispunjenim obećanjima sponzora ali ih je u Buenos
Ajresu materijalno podržala Mapa Padić, prilično imućna Argentinka rodom iz Mošorina,
odakle je otišla u svet dalekih tridesetih godina.
Nezaboravna Ankokagva
Sama Ankokagva je nezaboravna hvata se Ferlan za ključne tačke svog doživljaja.
Pre podne je neopisivo svetlo i prozračno, zbog čega smo morali da se branimo od sunca
i razre enog vazduha, a pred kraj dana i noću duvaju strašni vetrovi i temperatura pada
do 30 stepeni ispod nule. Najveći deo vremena provodili smo zaštićeni šatorom, u
iščekivanju bistrog dela dana kada se napreduje ka vrhu. Najteže je padala besanica, jer
san ni noću nije dolazio pred oči zbog razre enog vazduha.
Zbog velike hladnoće Jaćimović je imao problema sa nogama pretilo je smrzavanje,
baš kao i kod jednog japanskog alpiniste kome su po povratku sa Ankokagve
amputirana četiri prsta.
Zato se na vrhu nismo zadržavali kaže Ferlan. Poboli smo jugoslovensku zastavu, a
dvoje Švajcaraca švajcarsku, izljubili se u znak čestitanja i odmah krenuli nazad.
Zahvaljujući Mari Radić, Jaćimović je dobio pravu lekarsku intervenciju, i sve je dobro
prošlo.
Po povratku sa Ankokagve sledilo je još jedno iznena enje: Ferlan i Jaćimović krenuli
su u Brazil u goste kod Janća von Ladislausa, bogataša iz Sao Paula, naravno o njegovom
trošku. Ladislavus je tako e ro emi Rumljanin, odakle je otišao po dolasku partizana u
grad 1944. godine. Ispostavilo se da je Ferlan 1963. godine ro en u kući porodice
Ladislaus, koju je opština posle rata pretvorila u porodilište. Ladislaus je samo lepo
govorio o bivšoj otadžbini, čiji je jezik prilično sačuvao.
- Ali, svega toga ne bi bilo da nemam razumevanje vojske odnosno komandanta
garnizona Milana Mišića, da nemam podršku mog komšije Damjana Radenkovića,
potpredsednika pokrajinske vlade Vojvodine, da nemam podršku „Rumagume",
Rumaplasta", Kožare", „Ceptera", „Inkom banke" i drugih. Jedna podrška je presudna:
ona koju mi pružaju supruga Nevena i kćerka Marijana. Kad se vitlam po svetskim
stazama i visovima, ja stalno osećam njihove stisnute palčeve kaže razneženo kapetan
prve klase. Ali me nemojte pitati šta me u te velike napore i poduhvate, vodi jer se to ne
da tačno imenovati. To je nešto u meni što me snažnom gravitacijom vuče ka iskušenjima
u prirodi i sopstvenom telu, što me vuče na najteža mesta na planeti i najduže staze
atletike.
D. Dragičević
BUENOS DIAS, ARGENTINA!
Mnogo godina ranije stajao sam ispred prozora uz koji bih priljubio svoj mali
dečiji nos i široko otvorenih očiju posmatrao sremsku ravnicu iz kupea I klase
putničkog voza, na svom prvom putovanju u veliki grad.
Želeo sam da otkrijem nešto novo, doživim i ispunim svoju dušu i srce
doga ajima i slikama koje neću zaboraviti sve dok ova glava bude mogla da pamti, a
HIMALAJI – PUT KA VRHU
12
duh oseća lepotu življenja. Hvala ti moj dobri “deduško” što si tada bio sa mnom. Ti
si bio moj prvi dobrotvor koji mi je platio put, sendvič od dva parčeta hleba
namazana mašću i posuta alevom paprikom.
Bio sam u Beogradu, kod tetke u gostima. Vratio sam se posle nekoliko dana.
Danas, tridesetak godina kasnije, vratio sam se sa Anda zahvaljujući novim,
“modernim” dobrotvorima. Beskrajno sam zahvalan mr Damjanu Radenkoviću,
Komunalcu, Fondu za gra evinsko zemljište, “Rumaplastu” i “Ruma gumi” iz Rume,
pećinačkoj Šećerani, “Korn-produktu” iz Sremske Mitrovice, “abehajcu” Zoranu
Mićiću, komandantu Milanu Mišiću, mom Nenčetu i mom Makićku.
Kako sada ispričati šta sam sve doživeo za 38 dana provedenih u Južnoj Americi?
Bio sam tamo gde su postojala carstva Asteka, Maja i Inka. Koja su pohodili Kortez,
Pizaro, Magelan, Španci i Portugalci. Gde teče moćni Amazon i prostire se ogromno
jezeto Titikaka. Gde vekovima stoje Kusko, Makču Pikču, Ognjena zemlja i Rio de
Žaneiro. Gde ima kafe, pirana, koke i šećerne trske, kondora i flamingosa, lepih žena i
karnevala, mnogo vlage i palmi, tanga i flamenka, manga i papaje, fudbala i
veličanstvenih Anda.
Bio sam u Argentini. U zemlji gde nikada nije bilo gladi i gde se pojede duplo više
mesa nego u SAD, po čemu su svetski rekorderi. Bio sam u najrazvijenijoj zemlji
“zelenog” kontinenta, čiji je nacionalni dohodak 4.000 dolara po stanovniku. Sa blizu
2,8 miliona kvadratnih kilometara, Argentina je ogromna zemlja, gde i danas postoje
velika nenastanjena područja i gde se posedi mere hiljadama hektara. Zapljuskuju je
Atlantski okean, reke River Plata i Parana, graniči se sa Urugvajem, Paragvajem,
Bolivijom i Brazilom, a na zapadu je 4.000 km duga prirodna granica sa Čileom, Andi.
Sastoji se od 23 provincije u kojima živi oko 35 miliona ljudi, a sam Buenos Aires
sa predgra ima ima skoro 13 miliona. Retko je naseljena, oko 22 stanovnika po
kvadratnom kilometru.
Najvećim delom, Argentinci su evropskog porekla, pretežno iz Italije i Španije.
Domaćeg, indijanskog stanovništva gotovo da i nema. To je jedina zemlja Latinske
Amerike u kojoj su indijance, za vreme kolonijalnih osvajanja, konkvistadori skoro
sve poubijali. Samo desetak hiljada ih živi u zabačenim krajevima Patagonije, na
Ognjenoj zemlji i u Andima. Govori se španski, a dominantna religija je katolička. Po
rasnim obeležjima, kulturi i običajima, Argentina se smatra najevropskijom zemljom
Latinske Amerike. Rasna diskriminacija je gotovo nepoznat fenomen.
Klimatske karakteristike su veoma raznovrsne u ovoj zemlji, koja se prostire
izme u 22. i 53. južnog uporednika. U većem delu je visoka vlažnost, temperatura
leti prelazi i 40 stepeni, dok je u Patagoniji arktička klima.
Argentina je zemlja izuzetnih prirodnih bogatstava i lepota. Na peskovitoj,
hiljadama kilometara dugoj atlanskoj obali nalaze se u svetu čuvena letovališta Mar
del Plata i Pinamar. Gradovi sa 500.000 ljudi preko leta postaju mravinjaci, sa dva-tri
miliona turista.
To je zemlja ogromnih prostranstava, brojnih jezera bogatih ribom, visokih,
snežnih planinskih vrhova, mirnih širokih reka, palminih šuma, kaktusa i trnovitog
pustinjskog grmlja, pampasa sa milionima goveda. To je jedna od najvećih žitnica
sveta.
Na istočnom kraju pampe nalazi se ogromni Buenos Aires, industrijski i trgovački
centar, gde su 11. novembra 1996, oko 11 časova, avionom KLM, pomalo umorni
od 16 sati leta, uzbu eni i zakleto rešeni da ostvare ono što su naumili, sleteli Dragan
Jaćimović, reprezentativac Jugoslavije u orijentirungu, alpinista i padobranac iz
Pančeva i ja, Sremac iz Rume. Odmah smo shvatili da smo došli u bogatu i skupu
zemlju, koja se u velikoj meri razlikuje od Indije i Nepala, gde smo mogli da ručamo i
najedemo se za dva-tri dolara. Za taj novac ovde smo jedva mogli da kupimo neku
lošiju čokoladu.
Sa veoma malim sredstvima morali smo da ostvarimo svoju preveliku želju, svoj
san: istrčati maraton i popeti se na Akonkagvu.
HIMALAJI – PUT KA VRHU
13
Kontaktirali smo našu ambasadu. Došli su po nas i odvezli nas do grada. Tako
smo već uštedeli 45 dolara. Nisu nam mogli obezbediti smeštaj, ali nam je zato otac
Sava IZ novoosvećene pravoslavne crkve u Buenos Airesu pomogao da upoznamo
jednu divnu staru ženu, koja nas je primila u svoj dom i čuvala, pomagala, hranila i
prala, kupovala opremu i poklone, lekove, bila uz nas i hvalila se prijateljima da su joj
došli mladići iz njene daleke zemlje. I da učine ono što pre njih niko nije: trče i penju
se. Hvala ti, baka Maro, presvetla Maro Radić, i neka te Bog čuva!
Argentinci nisu održali reč da će nam dati besplatan smeštaj i noćenje. Nije bilo
“pasta parti”, majica i suvenira na maratonu. Bilo je skromno, vruće i vlažno, dosadno
i jako teško trčati po asfaltu bez drveća i hladovine. A sve je to, ipak, maraton. Trčali
smo, i trčali, i izdržali do cilja. Po ko zna koji put pobedili smo sebe i 42.195 metara.
Prolazili su naši prvi dani u zemlji gaučosa i tanga. Uveče je pala letnja kiša. Bilo je
svežije i dobro smo spavali tu noć.
Goran Ferlan
BUENOS AIRES, DOBAR VAZDUH
Argentinu je otkrio španski moreplovac Huan Dias de Solis, 1516. godine. Uplovio
je u ušće Rio de la Plate verujući da je otkrio prolaz za Indiju, Kada je shvatio da na
tom mestu okean prestaje, da se pretvara u sporu, mutnu reku, iskrcao se na obalu i
ustanovio da ovu zemlju nastanjuju nepoznata indijanska nomadska plemena. Godine
1520, Magelan se, tako e, uverio da nema prolaza kroz La Platu (na španskom -
srebro), skrenuo je prema jugu i zaplovio na svoj put oko sveta.
Španci su se, 1536, iskrcali sa velikom vojskom, osnovali Buenos Aires (dobar
vazduh - na španskom, jer je vazduh bio čist i bilo je mirno, bez vetra), postavivši
temelje glavnom uporištu u Argentini. Borili su se sa indijancima i učvrstili svoju vlast,
da bi tek 1580. godine Buenos Aires postao grad, najznačajnija luka i trgovački centar.
Španci su vladali Argentinom sve do 9. jula 1810. godine, jer je Napoleon te godine
porazio špansku vojsku i prešao Pirineje. Prva ličnost u ratu protiv Španije u Argentini
bio je general San Martin, koji se izjednačuje u Latinskoj Americi sa legendarnim
Simonom Bolivarom.
Argentina je za vreme II svetskog rata bila u savezništvu sa Nemačkom i tek pod
pritiskom SADa, 40 dana pre kapitulacije Hitlera, objavila je rat silama osovine.
Već 1946. godine na opštim izborima je za predsednika izabran general Huan
Domingo Peron, ličnost koja će oležiti sledeće decenije na argentinskoj političkoj i
životnoj sceni. Sa svojom suprugom Evitom (o kojoj je skoro snimljen film, sa
Madonom u glavnoj ulozi), uživao je masovnu podršku naroda i bio obožavan, jer je
sproveo niz socijalnih reformi u korist radnika i seljaka koji su do tada bili obespravljeni.
U septembru 1955. godine, državnim udarom od strane vojne hunte koja dolazi na
vlast, oboren je Peron. Vojna hunta će biti na vlasti punih 18 godina. Peronisti ili
hustisijalisti bore se i dobijaju na svim izborima, ali tek 1973. godine, kada je 80
odsto stanovništva glasalo za njega, Peron vraća se u zemlju. Umire nakon godinu
dana, u 80. godini života.
Posle smrti predsednika Perona Argentina ulazi u period veoma duboke političke i
ekonomske krize, koja je trajala do 1989. godine, kada na vlast dolazi Menem. Vrši
reformu celokupnog društvenog i ekonomskog sistema; izjednačuje pezos sa
dolarom, vrši privatizaciju celokupne privrede i otvara zemlju za priliv stranog
kapitala. Danas Argentinci žive dobro i srećni su.
Ta zemlja ima budućnost sa više od 100 miliona hektara oranica, a svih obradivih
površina, prema evropskim merilima, ima 5-6 puta više. Argentina bi mogla da
prehrani dobar deo čovečanstva. Na nepreglednim pampasima, čovek te pampe je
usamljeni gaučo, koji se druži samo sa svojim konjem i gitarom. To je ličnost sa
HIMALAJI – PUT KA VRHU
14
mnogo više duše i dilema od američkog kauboja, iako obavlja isti posao. Surova i
romantična, nepismena, ali poetska pojava.
U muzici Argentinci imaju tango. Ova igra je obišla svet i nije izbledela do naših
dana. Ro ena je na dokovima “Boke” i u mračnim predgra ima velegrada, gde
zajedno žive siromašni “portenjosi” (stanovnici Buenos Airesa) i “gringosi” (došljaci i
doseljenici iz Evrope). Idol epohe je Karlos Gardel. Čuveni pevač i kompozitor, koji je
prvi u svetu pre II svetskog rata prodao preko milion ploča. Njegova muzika i tango
su proslavili Argentinu.
Buenos Aires spada u gradove koji imaju najviše pozorišta na svetu, najdužu ulicu
na svegu, Rivadaviva (preko 70 km) i najširu aveniju od 226 m, koja se zove Nuove de
Hulio (9. jula), sa veličanstvenim obeliskom u sredini. On obeležava najuži centar
grada. Svuda okolo je bezbroj reklama, blještava svetlost, nepregledne kolone
automobila, trotoari prepuni šetača, tako da je u 2 ili 3 sata izjutra na avenijama živo
kao, usred dana, To je jedan od najosvetljenijih gradova na svetu. U mnoštvu tipičnih
restorana sprema se “asado” - meso na roštilju, gde možete sedeti, uživati i jesti
koliko hoćete od 15-20 vrsta mesa. Uz zvuke sambe i tanga, stranac će osetiti sve
privlačnosti argentinskog načina života.
Sve je zahvaćeno gigantizmom. Avenije su se protezale izme u ministarstava i
spomenika, izme u kvartova i palata, parkova i tržnica. Ima tu mnogo bronzanih i
kamenih skulgpura podignutih u čast svim velikim ljudima i svim velikim vrlinama
argentinske nacije. Neki su ih i sami sebi podizali i sami sebi čestitali na kipovima.
Sve trgovine imaju divne izloge, u kojima caruje koža u svim vidovima i svim
cenama. Mnogi govore engleski i sve vas to navodi na trošak, ali mi to sebi nismo
mogli priuštiti, iako smo često prilikom šetnji otkrivali predmete svojih želja.
Maraton smo istrčali zajedno, jedan pored drugoga. Dragana Jaćimovića je bolela
noga, koju je slomio četiri godine ranije prilikom skoka sa padobranom Istrčali smo ga
za tri i po sata. Taj rezultat i nije tako loš, s obzirom na uslove pod kojima smo trčali.
Nismo se hteli odvajati, a pogotovo ne ovde na 16.000 km daleko od rodne zemlje.
Dobili smo neobične medalje sa plavobelom trakom. Osvežili smo se na cilju i
šepajući, zbog bolova i umora, autobusom odvezli do crkve, gde su nas svi naši sa
nestrpljenjem očekivali. Zajedno smo proslavili uspeh i podelili radost sa nekolicinom
iseljenika koji nisu zaboravili da su ro eni u Jugoslaviji.
Oznojani i uz osmeh pili smo koka-kolu, pričali srpski, ljubili se i fotografisali.
Vruće je. Bili smo srećni i blaženi pored ikona uz miris tamjana i sveća.
Daleko je bio moj Srem, gde je počinjala zima i padao sneg.
Goran Ferlan
BRAZIIIL, BRAZIIIL
Pre više od 50 godina, tačnije 6. 10. 1944, iz ove zemlje otišao je jedan čovek
zato što je morao, kao i mnogi Rumljani koji su ovde živeli više od 200 godina. Ta
ljudska glupost i prokletstvo se ponavljaju i danas. Egzodus naroda iz Krajine liči na
njegov pre toliko godina. Razlika je u tome što su onda odlazili u konjskim zapregama,
danas u automobilima i na traktorima. Poslednji rumski plemić tada je krenuo u prvi
razred gimnazije. Otac mu je bio advokat, a stric sudija.
Jančo fon Vladislavus čekao nas je, 30. 11. 1996. godine, na aerodromu u Sao
Paolu sa dvema velikim mapama toga grada. Bila je noć, gužva, a on se iznenadio
kada smo mu Dragan i ja prišli i izljubili ga. Onako sremački dobroćudan i
debeljuškast, nasmejao se dok je u rukama držao veliki list papira na kome je
računarom bilo odštampano moje prezime.
Njegov srpskohrvatski je bio dosta loš, ali smo se odlično sporazumevali. Raspričali
smo se, a on je upijao svaku reč. Posle toliko godina sreo je nekoga koji ne samo da
dolazi iz njegovog mesta ro enja, već je i ro en u njegovoj kući. Siguran sam da i
HIMALAJI – PUT KA VRHU
15
danas u mojoj Rumi žive stotine, već odraslih, mojih sugra ana, vršnjaka, mladića i
devojaka, zrelih odraslih ljudi, možda već deka i baka koji su ro eni u njegovoj kući.
Koja slučajnost! I ja sam ro en u njegovoj kući, jer je dugo godina posle rata ona
bila porodilište. Danas je to niža muzička škola u Rumi.
Ugostio nas je kao “male bogove”, U njegovoj kući smo jeli iz srebrnih tanjira, dok
su nam posluga i on dodavali šta god smo želeli. Jeo sam plesnive sireve, probao četiri
vrste banana, gledao satelitsku televiziju sa 67 kanala, sunčao se na obali Santosa,
kupao u južnom Atlantiku i u njegovom bazenu, posmatrajući kako posluga čisti
lišće sa površine vode. Onda sam mazio dve ogromne danske doge koje su nas
prijateljski njuškale, posmatrao pejzaže koje su uradili holandski majstori iz XVIII veka
na slikama u njegovoj radnoj sobi i često odlazio u kuhinju i iz ogromnog frižidera
vadio svakojaka osvežavajuća pića, utoljujući že zbog visokih temperatura i vlage.
Brazil je po veličini peta zemlja na svetu. Amazon je po količini vode najveća reka
sveta, čije ušće je široko 140 km. Prašume Amazonije su pluća čovečanstva. U
Brazilu se govori portugalski i u njemu živi oko 250 miliona stanovnika. Više od
polovina Brazilaca su mla i od 25 godina. To je mnogorasna zemlja. Glavni grad
Brazilija. Najpoznatiji Rio de Žaneiro, a najveći Sao Paolo sa oko 23 miliona. U njemu
se svakog sata napravi po jedna zgrada. One su ogromne i one su spomenici podignuti
finansijskom uspehu. Pedesetak banaka se pore alo u centru grada, gde se sve diže
u vis. Retke palme, što rastu duž avenija, savile su se u podnožju oblakodera i liče na
zasade peršuna.
Najveći broj stanovništva stanuje u predgra ima, a u predvečerje se stvaraju
dugački redovi ispred autobuskih stanica, dok pored njih jure nepregledne kolone
autmobila. U redovima se niko ne vrpolji, niko se ne buni i niko i ne pokušava da se
progura napred. Svako čeka svoj red. Mišljenja sam da oni nisu svi bogati, ima i kod
njih puno sirotinje, ali svi se oni nadaju da će se jednoga dana obogatiti.
U otmenom predgra u, u kojem smo proveli kod Janča tih nekoliko dana, puno
je cveća, drveća i spokojstva. Elegantno zakrivljene ulice razdvajale su privatne
palate, koje su bile toliko čiste da se činilo kao da u njima niko ne stanuje. Omanje
novogradnje, s krovovima pokrivenim crvenim crepom, stražarile su nad vrtovima
punim zelenila.
Prazne i tihe klupe ogromnog stadiona, ili malog igrališta prekrivenog izgaženom
travom u siromašnim predgra ima, čine ovu zemlju najfudbalskijom na svetu. U
njemu živi Pele, a na njegovom groblju leži Ajrton Sena. Sao Paolo je arhitektonski
pun kontrasta, ali je poznat i po gajenju životinja koje gmižu po zemlji i upotrebljavaju
se za proizvodnju protivotrova.
Za vreme vikenda, nekoliko miliona gra ana Sao Paola zakrče autoputeve i u 78
kolona upućuju se 200 km istočno, na obale Atlantika, gde su desetinama kilometara
duge najlepše plaže sveta. Zabavljaju se, uživaju i odmaraju na suncu, u moru,
muškarci uzdišu posmatrajući mlade devojke kako koketirajuće izazovno hodaju, ili
igraju odbojku na pesku u ultra-malim bikinima.
Na 400 km od Sao Paola, obalom se stiže do Rio de Žaneira. Svetski poznati zaliv i
devetomilionski grad, koji se prepoznaje po šiljatom “Korkavadu” - Glavi šećera, koji
dominira iznad Rija. Na vrhu se diže 30 m visok kip od beloga kamena, koji prikazuje
Isusa Hrista, raširenih ruku u obliku krsta, s ukočenom tunikom, snažna, smerna lica.
Na 700 metara ispod “otkupitelja” razastire se nestvarna panorama u kojoj
maglovita zemlja i svetlucavo more me usobno izmenjuju senke i zrake. Još 1. juna
1501. godine Portugalci su se iskrcali na obale Rio de Žaneira i krstili ga imenima “Reka
sećanja”, misleći da je to ušće neke velike reke.
Obale velikog Guanabare zaliva i najpoznatije plaže na svetu, Kopakabane,
najveći stadion na svetu Marakana i najlepše žene sveta, čine da karioke veselo
provode život, čak i iznad svojih mogućnosti. U Riju se mešaju sve rase sveta. To
je Brazil: karneval i samba. U rano jutro Jančo nas je odvezao na aerodrom.
Opraštamo se od našeg domaćina. Hvala ti “Sremče” u Brazilu! Kompanijom “VASP”
HIMALAJI – PUT KA VRHU
16
ponovo se vraćamo u Argentinu. Ispod nas je topao južni Atlantik. Kupao sam se u
njemu.
Goran Ferlan
DODIRNULI SMO NEBO NA ANDIMA
Pažljivo sam prebrojao kusur koji nam je vraćen da bismo platili autobuske karte
za noćnu vožnu do Mendoze, 1.300 km zapadno od Buenos Airesa. Onako pretrpani i
preopterećeni stvarima, polako i uz muku, otišli smo do perona da sačekamo naš
autobus. Bio je tačan. Super luksuzni autobus kompanije »Central Argentino«, u kome
smo bili posluženi večerom, sokovima, kafom i doručkom, prevezao nas je za 14 sati
do podnožja Anda, planinskog masiva koji se proteže hiljadama kilometara duž celog
Južnoameričkog kontinenta. U kasno prepodne videli smo Ande, drugi cilj našeg
putovanja.
Proveli smo samo jedan dan u gradu sa oko 750.000 stanovnika, velike površine,
jer u širini zauzima oko 30 km, a u dužini više od 60 km. Liči na oazu u pustinji, što je
delimično tačno. Osnovali su ga italijanski doseljenici pre 250 godina i razlikuje se od
Buenos Airesa. Sačekala nas je svežija klima, niske prizemne kuće opkoljene drvećem
i parkovima, mirniji život sa manje saobraćaja i automobila. Grad je bio čistiji, odisao
je prefinjenom lakoćom življenja. To je bilo bogato i lepo mesto. U tom gradu i
provinciji se proizvode najbolja vina u Argentini i me u najtraženijim su u svetu.
Probali smo i to kasnije.
Namučili smo se dok nismo našli jeftin hotel za noćenje, državnu kancelariju u kojoj
smo platili dozvole za penjanje (Permit) i radnju u kojoj smo mogli da iznajmimo
ostatak opreme potrebne za penjanje na Ande. Tu su nam se zalihe novca veoma
brzo istopile, jer smo 160 dolara platili dozvole, za iznajmljeni šator plastične cipele,
odelo i gas dali smo 150, za garanciju još toliko, a za hranu oko 100 dolara.
Sugradan, ponovo vožnja autobusom - četiri sata dobrim putem i stigli smo na
samu granicu sa Čileom. Nalazili smo se u srcu Anda, na 2.800 metara. Bili smo na
mestu koje se zove Puente de Inka: nekoliko kuća, sa nekoliko tipičnih južnoameričkih
kantina i lodževi sa mulama za iznajmljivanje. Postajalo je sve hladnije. Sačekao nas je
sneg, vetar i veoma oskudna vegetacija i životinjski svet, što je i karakteristično za
Ande. Podigli smo šator, skuvali supu, grickali krekere i do dugo u noć pričali, ležeći u
roze, duplom alpinističkom šatoru, o predstojećim naporima i doživljajima koji nas
očekuju u hladnim, neprohodnim i zadivljujućim Andima. Probudilo nas je sunce, koje
u decembru, kada je dugodnevica, izlazi još oko pet časova i zalazi posle 21 čas. Ali, u
Andima to traje kraće, jer visoke planine zaklanjaju nas i čine senku. Veći deo opreme
smo natovarili na mulu, koja će nam stvari odneti do baznog logora zajedno sa
karavanom, a mi smo se sa najneophodnijim stvarima uputili prema podnožju
Ankokagve udaljenom 40 kilometara pešačenja.
Na trećini puta, kod jednog bistrog potoka, podigli smo naš drugi logor
(Konfluencija 3.200 m). Upoznali smo se sa Gustavom, Italijanom iz Trenta koji se
tako e uputio na Akonkagvu. Uz priču o putovanjima, planinama, politici, sportu i
vremenu koja nas očekuje i koje se po pravilu počelo pogoršavati u popodnevnim
časovima. Sunčano, vedro i bez oblaka bilo je samo izjutra. Duvao je jak vetar iz
pravca Čilea i sa Pacifika, donosio nam je sneg, oblake, maglu i hladnoću koje je i bez
toga bilo puno. Pojeli smo “minestrone” supu, zavukli se u vreće za spavanje, ušuškali
i čekali jutro.
Treći dan je bio težak za penjanje i pomalo dosadan i monoton hod kroz kamenu
pustinju. Prešli smo 25 kilometara uz visinsku razliku od 1.000 metara. Kada smo stigli
do baznog logora imalli smo samo toliko snage da skuvamo supu bez rezanaca,
popijemo vitamine i dijamoks protiv visinske bolesti koja se već počela manifestovati.
HIMALAJI – PUT KA VRHU
17
Na 4.300 metara počela je da nas boli glava, bili smo malaksali. Zagrlio sam majušnu
majicu moje ćerke i u mislima je poljubio u obraze, umotao se preko glave, a u
nozdrvama nije ostao miris detetovog tela. Smešio sam se, vetar je povijao šator sve
do naših lica, lepeći nam za noseve hladan i mokar krov, nanoseći sneg preko nas,
kamenja i stenja koje smo pore ali oko njega da ga ne odnese.
Jutro u baznom logoru na Place de Mula.
Upuznali smo se sa Japancima, Švajcarcima i Viktorom od koga smo saznali
mnogo podataka koji su nam bili od koristi u sledećih nekolilko dana. Odmarali smo
se i sakupljapi snagu. Glavno jelo su nam bili slani, tanki, krhki krekeri. I na sreću,
imali smo ih mnogo. Pogled na džakove sa hranom nas je radovao.
Sutradan, noseći samo vodu, fotoaparat i malo hrane uputili smo se vijugavim
serpentinama još više, na 5.500 metara do Nido de Kondoresa (gnezdo kondora).
Penjali smo se skoro sedam sati, a spustili nazad u logor za jedan sat, klizajući se i
kotrljajući u plastičnim cipelama niz pesak i sitne kamenčiće hladne lave i stvrdnute
magme, vrišteći od zadovoljstva kao da smo na skijanju. To nam je bila dobra
aklimatizacija i adaptacija za nova iskušenja. Sedmog dana sa svom opremom idemo
na “Kondores”. Penjemo se satima, uz veliki napor i popodnevni vetar i hladnoću.
Nosimo po 22 kilograma opreme. Tri, četiri puta udahnemo vazduh na svaki korak.
Pravimo pauze i odmaramo se. Sporo i teško.
Noćimo na minus 20°C. U šatoru je malo toplije, u njemu provodimo ceo dan.
Vetar je toliko jak da nas skoro pomera, pognuto hodamo. Sunce je jako. Zaštitili smo
lice kremom i štitnicima. Vazduh je razre en. Topimo sneg i pijemo ga. Noć nikako
da pro e. Kada će jutro i sunce? Obojica ne spavamo. Neće san na oči. Ne pruža se
često ljudima mogućnost da spavaju na 6.000 metara! Doručkujemo već klasiku:
“tanke i krhke krekere”. Spavao sam sa fotoaparatom, vodom, šibicama u vreći,
bojeći se da se ne smrznu, sa kapom na glavi.
Blizu smo cilja. Sa nama je i jedan bračni par iz Švajcarske. Zajedno trpimo
hladnoću i vetar. Prepodne je sunčano i vedro. Penjemo se sve višlje i višlje. Led.
Nagib je oko 70 odsto. Koristmmo dereze-klinove na cipelama. Vrh. Kraj. Tačno je 15
časova i 15 minuta. Posle više od osam sati penjanja smo na vrhu a tu je samo jedan
drveni krst i mi. Ljubimo se. Širimo zastavu. Skačemo i vičemo u beskrajni prostor
iznad nas na minus 38°C. Ništa ne vidimo. Slavimo. Mi smo u oblacima na 7.035
metara. Osvojili smo Akonkagvu.
Bilo je to 12. 12. 1996, daleko u Andima, u Južnoj Americi, na više od sedam
kilometara iznad nivoa mora i od ravnice u kojoj ja živim. Možda sam se, od svih
Sremaca ja popeo na najviše mesto na zemlji? Možda to niko pre mene nije uradio?
Srećan sam. Vraćamo se kući.
Zemaljski dani i dalje teku. Bio sam blizu da dohvatimo nebo i bogove.
Goran Ferlan
A SAD – EVEREST !
Ulazimo u 21. vek, a noga nekog Jugoslovena još nije kročila na krov sveta, na Mont
Everst. Bilo je pokušaja. Prošle godine momci iz Nikšića su bili blizu, ali nisu imali ni sreće
ni iskustva. Ferlan i ja ćemo uspeti.
Ovako razmišlja Dragan Jaćimović, starešina u Korpusu specijalnih jedinica Vojske
Jugoslavije, momak za koga kažu da je jedan od najspremnijih vojnika na ovim
prostorima.
Jaćimović i Goran Ferlan inače nisu nepoznati našoj a ni svetskoj javnosti. Prošle
godine u novembru ova dvojica hrabrih mladića iskušali su sebe tako što su prvo istrčali
maraton u Buenos Ajresu i odmah zatim se uputili na vrh Akonkagve, gde su poboli
jugoslovensku zastavu na vrh visok preko 7.500 metara. Ovaj poduhvat ušao je u
HIMALAJI – PUT KA VRHU
18
najprestižnije svetske planinarske časopise, a imena Jaćimovića i Ferlana uvrštena su
me u najpoznatije svetske penjače.
Pretprošle godine, Jaćimović je sa ekspedicijom Jugoslovenskog alpinističkog saveza
kročio na vrh K2, na Mont Everestu, što mu je donelo i medijsku slavu oličenu u reklami
na BKTV „Vrh pripada najhrabrijima". Me utim za Mont Everest nije dovoljno samo
srce u junaka.
Nikšićani
- Momci iz Nikšića, kojm su prošle godine zaustavljeni na nekoliko desetina metara od
vrha Himalaja, jednostavno nisu imali sreće i iskustva - priča Jaćimović o ekspediciji
planinarskog društva „Javorak" koja je pokušala da dokuči krov sveta.
U razgovoru sa kolegom iz Nikšića or em Vujičićem saznao sam da su sem što im
se vreme pokvarilo, imali i neverovatan peh sa vodičima koji su ih više puta ostavljali i
zamajavali, jer su navodno noć pre toga sanjali duhove. Zbog toga, više puta su polazili
iz logora, vraćali se, gubili snagu i živce da bi na kraju došla oluja koja ih je onemogućila
da se popenju. Iako sve još nije utanačeno, moguće je da će nam se pridružiti u
ekspediciji još neki Nikšićani koji hoće da pokušaju ponovo.
Maraton u Peruu
- Da bi se čovek popeo na najviši vrh na svetu potrebno je da se slože mnoge stvari
- priča Jaćimović. - Naravno ide prvo hrabrost, zatim izuzetna fizička kondicija, dobro
razra en plan penjanja, vešt vodič i, naravno, novac. Ako bilo koja stvar u ovom lancu
zakaže, od uspeha nema ništa. Zato se i spremamo detaljno.
Prva proba za Ferlana i Jaćimovića biće već narednog meseca kada ova dvojica
vojnika kreću na Mon Blan, najviši evropski vrh (4.900 metara). Kako naši alpinisti
planiraju, sve bi trebalo da pro e bez većih problema a već u septembru čeka ih novi
izazov, maraton u Peruu koji se trči na preko 4.000 metara visine.
- Maraton od drevnog grada Kuska do Makču Pikču u Peruu je najteže nešto što je
čovek izmislio do sada kao sportsku disciplinu - nastavlja Jaćimović. - Trče se 42
kilometra po planinskim stazama, gore-dole, u uslovima razre enog vazduha. Ovaj
maraton je tradicionalan, a uspevaju da ga istrče samo najspremniji na planeti. Ako
uspemo da istrčimo za oko 3,5 sati to će biti znak da smo spremni za Everest.
Pomoć Francuza
Kad je u pitanju ekspedicija, naš sagovornik navodi da je tu najveći problem
novac. Naime naš Planinarski savez nema para da opremi ekspediciju (košta oko
200.000 dolara) a ne postoje ni sponzori spremni na ova ulaganja. Zato su Jaćimović i
Ferlan stupili u kontakt sa francuzima i kako stvari stoje priključiće se nekoj od
bogatijih ekspedicija, naravno sa našom zastavom. Datum polaska ekspedicije još nije
utvr en ali pretpostavlja da će krenuti sledeće godine.
- Uopšte ne sumnjam da ćemo se popegi na Everest jer radimo punom parom i
planiramo detaljno - nastavlja Jaćimović. - U svojim jedinicama, u Korpusu, i u Rumi
gde službuje Ferlan, imamo punu podršku kolega starešnna i vojnika i nećemo ih
izneveriti. Za državu uopšte, a naročito našu vojsku, mnogo bi značilo da upravo
pripadnici VJ budu prvi Jugosloveni na Everestu.
Dragan Vujičić
FIZIČAR, MARATONAC - KAPETAN
HIMALAJI – PUT KA VRHU
19
Kada je kao klinac šahista osvojio svoje prve važne "sportske poene", Goran Ferlan nije ni
pomisliti mogao da će ga život naučiti i mnogim drugim sportskim veštinama. Da će se
oprobati, i brojne nagrade dobijati, u aeromodelarsrvu, odbojci, košarci, fudbalu, plivanju,
biciklizmu, trčanju, alpinizmu.
U Rumi, u srcu Srema, tridesetčetvorogodišnji Goran Farlan živi i radi, a tu je i ro en 1963.
godine. Život ga je samo na kratko, po završetku Vojne akademije, odneo na jug, u Niš. Posle
se, 1993. u svoju Rumu vratio i tu, u garnizonu, za sebe i svoju porodicu, hleba našao.
Kapetan I klase, magistar nuklearne fizike.
Mislio sam da, s obzirom na dotadašnje moje sportske ljubavi, posle Akademije nastavim
na Fakultetu za fizičku kulturu priča nam Goran. Ipak, to što sam 84-te, kao pitomac, na
uličnim trkama u Kruševcu stigao drugi, što sam čak postao instruktor plivanja i 85te sebi
kupio najbolji bicikl, nije prevagnulo nad ljubavlju prema nauci fizici. Sport je u svakom
slučaju ostajao kao nešto što pokreće. Isto kao ljubav.
Poslušao je svojevremeno supruge Nevene savet i posvetio se tek jednom spotu:
trčanju.
- Trčao sam na krosevima "Politike", a 1988. upustio sam se i u svoj prvi maraton. Mislim
da sam tada na cilj stigao dvadesettreći, a već sledećeg puta bio sam trinaesti i, dobro se
sećam, sigurnosti sa kojom sam sebi i prijateljima tada govorio: Na narednom sličnom
takmičenju red je da budem bar treći!
Učestvujući osam puta na prvenstvima u maratonu u Jugoslaviji, zasigurno je on postigao
mnogo više. Na tim takmičenjima i, svakodnevni treninzi od po 60 kilometara kojih se hi
danas ne odriče, odveli su ga pravo u svet. Trčao je tako maratone u Rimu, Beču, Firenci,
Izraelu, Sevilji, Helsinkiju, Njujorku, Stokholmu, Berlinu, Buenos Airesu, pa u Londonu i
Brižu. Kao retko koji maratonac ume on da učestvuje i na deset maratona u. godini. Sa
neuobičajenom lakoćom.
- Sve do 27-me godine nisam znao za svoju "srčanu prednost" objašnjava Goran.
Lekari su se valjda čudom čudili, ali mi dugo nisu rekli: Moje srce radi sa 38 otkucaja u
minutu, u stanju mirovanja! Po svoj prilici, zbog toga mi je osećaj umora nepoznat. „Šteta
je samo što to nisam ranije znao. Sto drugi oko mene nisu sa tim bili upoznati. U svetu se
u takvim slučajevima čitave ekipe stručnjaka angažuju i, od detinjstva, dečaka
pripremaju za vrhunskog sportistu. Ja sam uglavnom, sam na sebi radio.
To što je i oduvek sam sebi nametao ritam, Goranu, ipak, ne smeta previše. Važno mu
je, kaže, da se na sportskim takmičenjima druži i da okolina ima puno razumevanja za
njegove sportske želje. Podržavaju ga i ohrabruju: porodica, prijatelji, komandant rumskog
garnizona Milan Mišić, a nezaobilazni su i sponzori. Bez materijalne podrške, kaže nam, teško
da bi se i makao iz Rume. Neizvesna bi bila mnoga njegova putovanja.
Osim što je trčao na pomenutim, staze su njegove postale i alpinističke. Mesec dana je
tako planirao, medu vrhovima Himalaja, isto toliko, i više, snage je iskušavao u vrletima
Anda, a tek utihnulo leto pamtiće po Mon Blanu. Dve nedelje je tamo boravio sa
prijateljem iz Pančeva, Draganom Jaćimovićem.
Visoko u planini, zimom i hladnoćom napadnut, o čemu planinar razmišlja? Čime li
se greje?
- Na 5 - 6. 000 metara nadmorske visine, počne čovek iznenada da sebi i saputnicima
priča o nekim stvarima o kojima u ovom životu ovde, gotovo da i ne razmišlja. Šta sve
čoveku ne padne na pamet. Ponekad ga i strah uhvati. U svojim zabeleškama ponekad, u
dnevniku koji vodi, mnogo šta zanimljivo zabeleži. Da ne zaboravi.
Goran Ferlan najviše pamti predele, ali i ljude. Nedirnutu lepotu himalajsku, neće moći
nikada da zaboravi. Na "krovu sveta", u podnožju najvišeg Mont Everesta, bio sam kaže,
opčinjen zalaskom sunca. I vetrpm, koji je od snega uzbudljiv vrtlog pravio. Ali, bio sam
zadivljen i mudrošću ljudi iz plemena Šerpasi. Ti ljudi kažu: Čak i kad pet kuća ima, čovek
može samo u jednoj da živi! Kakva je to sjajna filozofija, nezaga ena našom
zapadnjačkom strašću za gomilanjem materijalnih stvari. Mislim da taj deo sveta čovek
neće moći nikad, ni idejom da zagadi!
Nagomilao je u svojim sećanjima još mnogo toga putnik, maratonac i alpinist, Goran
HIMALAJI – PUT KA VRHU
20
Ferlan iz Rume. Teško da bi u samo jednu priču moglo sve da stane. Zato, tek taksativno,
nabrajamo imena ljudi koje je on na putovanjima susretao, sa kojima je drugovao i kojima
je gost bio.
- Kada sam trčao u Švedskoj, toplo me je primila jugoslovenska porodica Sucurović, u
Izraelu sam se družio sa, javnosti poznatim Dušanom Mihalekom, a u Brazilu sam
upoznao ni manje ni više poslednjeg rumunskog plemića. U kući njegovoj, u Rumi tada je
to bilo) porodilište i sam sam ro en. Janćo von Ladislaus je sa 12 godina otišao u Sao
Paolo. Visoko u Andima, osluškući let kondora, upoznao je Goran, takode, divne ljude
koje ne može da zaboravi. Porodica Basoti gostila je njega i njegove drugare puna tri dana.
A, trebalo je da im Bosotijevi pomognu samo u jednom: da im na putu za Čile, na kratko,
iznajme svoju mulu!
- Maštam da odem u Japan i na Novi Zeland. Siguran sam, skoro, da ću jednog dana i
tamo stići. Nema lepšeg osećaja od onog kad se popneš na nekakav vrh, kad duboko
udahneš, kad jugoslovensku zastavu na vrh pobodeš.
Dragana Ćatić
HIMALAJI – PUT KA VRHU
21
HIMALAJI – PUT KA VRHU
22
3K RTS NA MON BLANU
Mon Blan je najviša planina Evrope (4.807 m) i pravi raj za ljubitelje alpinizma i
avanturiste koji tragaju za nezaboravnim doživljajima. Već dva veka unazad, otkako
je prvi put osvojen vrh Evrope, svake prve dve nedelje avgusta, kada je
“najbezbednije” proći predelima večitog snega i leda i čestih odrona i lavina, kolone
alpinista kreću ka najvišoj tački masiva Mon Blan. Ovog avgusta me u njima smo se
našli i mi – tragači za TV ekskluzivom sa onolikim alpinističkim iskustvom koliko
znamo i da – heklamo ... Znači nikakvim.
Prvi put je jedna profesionalna TV ekipa krenula da ispuni ovaj težak reporterski
zadatak noseći sa sobom elektronsku opremu kaja nikada nije stigla do tih visina. Jer,
elektronika je do sada uvek prepuštala filmskoj kameri takve zadatke, i to ne samo
kod nas, nego i u svetu.
Osmog avgusta krenuli smo iz Beograda da kamerom pratamo jugoslovenske
alpiniste Drašna Jaćimovića i Gorana Ferlana u pohodu ka vrhu Mon Blana, koji pruža
neverovatan prizor čak i kad se posmatra iz doline Šamoni, odakle se kao čudo prirode diže iz
ravnice do neverovataih visina. Prva tri dana boravka u Šamoniju iskoristili smo za
prikupljanje što više informacija o nameravanom poduhvatu. Česti kontakti sa meteo-službom
unosili su nam tada zaista nepotrebnu nervozu, jer su se u oblasti vrha stalno smenjivale oluje, ali
su 12. avgust i vremenska progaoza za taj dan obećavali da će baš tada biti start našeg penjanja
- i tako je i bilo.
Rano ujutro krenuli smo, prošli kroz predele u kojima je Alberto Tomba prošle godine
osvajao medalje na svetskom skijaškom kupu i došli do železničke stanice, odakle nas je
simpatačni šinobus prevezao do kote od 1.812 m nadmorske visine, gde se i tog jutra skupila
grupa od oko 200 alpinista. Od ovog broja avanturista, po statistici, njih 150 kreće ka vrhu, a
samo 10 stigne do njega.
Oko 10 časova počela je naša putešestvije. Nosili smo prevelike rančeve koji su
bili puni i letnje i zimske garderobe, jer su temperaturne razlike na tim visinama
nepredvidive. Namazani cinkovom mašću stigli smo do objekta na 3.802 m koji,
obložen aluminijumom kao konzerva pruža utočište alpinistima. Desetočasovno
penjanje do te tačke predstavlja izuzetan napor, jer put vodi kroz krševite predele
kraj opasnih litica. Uspon je na odre enim mestima i do 80 stepeni. Doživeli smo da
odroni kamenih gromada padaju na 10 m od nas. Ambisi kraj kojih smo penjali
opremu tešku i do 30 kg, duboki su i po 1,5 km a konstantno smo se dvoumili da li da
kamerom zabeležimo opasnost, ili da je što pre zaobi emo i nastavimo dalje.
U objektu od oko 150 kvm bilo nas je stoginak iz svih delova sveta. Ležali smo na
podu u vrećama za spavanje, izigravajući sardine na Mon Blanu i uz cenu kao da smo u
hotelu sa 5 zvezdica. U objektu nema ni struje ni vode. Ako ste žedni, rešenje je ili da
topige sneg, ili da kupite flašu vode koja košta oko 50 dinara. Jedini obroci, pored hrane
koju ste eventualno poneli, su supa (100 dinara), činija kafe (100 dinara) i neka vrsta
pilava (oko 350 dinara), što je jedino jelo koje se tu sprema tokom 4 meseca u godini,
koliko je objekat otvoren za posetioce.
U rano jutro 13. avgusta 1997. (sreća što je bila sreda, a ne petak) krenuli smo
u finalni pohod ka vrhu. Temperatura je bila i do plus 40 stepeni, a u roku od 30
sekundi, kada nai e oblak temperatura je padala na minus 20 stepeni. Tada je jedini
izlaz pokazati spretnost u brzini presvlačenja. Sneg se u toku noći zaledio, staza je
bila jako uska, a litice i provalije prostirale su se s obe strane grebena po kojima vodi
put do vrha. Povremeno smo propadali u sneg i shvatili da je uspon po snegu desetak
puta teži nego penjanje uz kamenjar i stenje. Od opreme smo imali samo preteške
rančeve i plastične gojzerice, a usput saznali da bez konopca i krampona i dereza –
čeličnih krampona, srljamo u nevi enu opasnost. Pokuzaju nam prevoje gde su tih
dana ljudi jednostavno nastajali, prolazimo ih, a prelazimo i staze iznad kojih, kao
terase, vise gromade snega koje svakog trenutka čekaju da se pretvore u lavinu.
Strašno smo uplašeni, ali i uporni sve dok nam na 600 m do vrha, planina nije
HIMALAJI – PUT KA VRHU
23
pokazala svoje najcrnje lice. Snimatelja i mene počinju da tresu prvi simpptomi
visinske bolesti, kada se u telu dešavaju neobjašnjive stvari – a jedini lek je što brže
spuštanje na manju visinu. Na 4.200 m nadmorske visine mi, kao ekipa Trećeg kanala
smo stali. A svaki dalji korak vodio bi nas ne na vrhu, nego ka tragediji. Mi ostajemo
tu, a naši vodiči – alpinisti, nastavljaju dalje i tačno u 14 časova i 55 minuta, posle 9
časova od rastanka s nama, razvijaju jugoslovensku i zastavu Trećeg kanala na vrhu
Mon Blana. Te trenutke opisuju kao momente kada ste najbliži raju.
Povratak u podnožje trajalo je dan i po, a usput smo se borili sa svim onim
odronima i prevojima koje smo prošli pro penjanju, samo što im tada nismo bili
okrenuti le ima. Usput preživljavam privremeno petočasovno slepilo kao rezultat
ćudljive prirode i visinske bolesti. Ipak, naša najveća životna avantura je srećno
okončana, dok našu radost oplemenjuje profesionalno odra en televizijski zadatak. Na
ovaj put krenuli smo ne zato što smo mislili da će nam biti lako, nago zato što smo
znali da će nam biti teško – a saznali smo i više nego što smo želeli, samo da bi
gledaocima usnimili priču koja im opravdava postojanje TV reportera.
Kažu da se čovek na Mon Blan penje samo jednom u životu. Znam i zašto –
zato što mu drugu put ne pada na pamet tako nešto. Reportaža je snimljena, biće
prikazana, nadamo se krajem oktobra, a mi se više ni na drvo ne penjemo.
Dragan Gulić
KO KAŽE DA NISMO SMELI
Mon Blan je najviša planina Evrope (4.807 m) i pravi raj za ljubitelje alpinizma i
avanturiste koji tragaju za nezaboravnim doživljajima. Već dva veka unazad, otkako
je prvi put osvojen vrh Evrope, svake prve dve nedelje avgusta, kada je
“najbezbednije” proći predelima večitog snega i leda i čestih odrona i lavina, kolone
alpinista kreću ka najvišoj tački masiva Mon Blan. Ovog avgusta me u njima smo se
našli i mi – tragači za TV ekskluzivom sa onolikim alpinističkim iskustvom koliko
znamo i da – heklamo ... Znači nikakvim.Kako su dvojica novinara Trećeg kanala
krenula u osvajanje Mon Blana, zašto nisu uspeli da stignu do samog vrha i zbog čega im
više neće pasti na pamet da se penju ni na drvo...
Novinari Trećeg kanala, Dragan Gulić, inače urednik i scenarista kviza „Ko kaže da
ne smem", i Nebojša Bašić, jedan od boljih snimatelja na RTS upustili su se u neobičnu
avanturu. Odlučili su da, zajedno sa alpinistima iz Planinarskog saveza Srbije, Goranom
Ferlanom i Draganom Jaćimovićem, osvoje vrh Mon Blan (visok 4.807 metara), iako do
tada nisu planinarili ni do vrha Avale. Osim što su se odvažili na takav korak, novinari
Gulić i Bašić želeli su i da budu prva ekipa koja je na Mon Blan ponela elektronsku
snimateljsku opremu. Na kraju, njih dvojica uspeli su da osvoje 4.200. metar, a do
primamljivog vrha planine stigli su samo naši alpinisti. Ovo zanimljivo putešestvije
zabeležilo je oko njihove kamere, a doživljaje ove nesvakidašnje ekspedicije gledaoci
Tpećeg kanala moći će da vide u tri nastavka, najverovatnije u oktobru. Do tada,
čitaocima „Radio TV Revije", Dragan Gulić iznosi neke zanimljive detalje u osvajanju Mon
Blana.
Baterije u gaćama
- Vodio sam emisiju „Podne-popodne", i u gostima mi je bio Goran Ferlan, naš
poznati maratonac i alpinista kaže Dragan Gulić. Tada je zapravo sinula ideja o
osvajanju Mon Blana. Ferlan nas je posavetovao da popravimo kondiciju, i da ja do tada
obavezno batalim cigarete. Spremali smo se i jedva čekali prve dve nedelje avgusta, jep
to je jedini period u godini kada se može stići do vrha Mon Blana. Sanjali smo dan kada
ćemo doneti snežno-bele fotografije i snimke, doživeti filmsku opasnost penjući se na
HIMALAJI – PUT KA VRHU
24
vrh, pogotovo što smo poneli i elektronsku opremu, koju pre nas niko nije nosio. To je
značilo baterije držati u gaćama da bi bile tople, jer su temperaturne razlike na Mon
Blanu neverovatne: od plus 40, do minus 20 stepeni Celzijusovih. Posebno nas je
radovalo što na ovo putovanje ide ekipa Trećeg kanala, pa smo za tu priliku sašili
zastavice sa znakom te televizije, da ih zabodemo na najvišu tačku Mon Blana.
I tako, kako naš sagovornik priča, ekspedicija u sastavu: novinar Dragan Gulić,
snimatelj Nebojša Bašić i alpinisti Goran Ferlan i Dragan Jaćimović, stigli su u
Šamoni, veliko i preskupo ali prelepo sportsko-turističko naselje. Tu su počeli da se
raspituju o stazama do vrha planine, jer, od kada je ustanovljena SRJ, niko se od
Jugoslovena nije našao na najvišoj koti Mon Blana, pa je i taj povod motivisao
„našu" ekspediciju.
Ni na drvo
- Kada smo sakupili sve potrebne informacije, pala je odluka da se ka vrhu krene
12. avgusta, jer su dva dana pre toga besnele oluje objašnjava Dragan Gulić. I
krenusmo rano ujutru, prvo žičarom do 1.400 metara, pa onda tramvajem za tu
priliku koji nas je odvezao do 1.800 metara. Zatim nam je trebao ceo dan da se
popnemo do 3.800 metara. Bukvalno, penješ se čitav dan, batrgaš preko opasnih
prevoja, susrećeš divokoze i belo svetske alpiniste, ali svi oni u vrhunskoj opremi,
a mi u - plastičnim gojzericama bez krampona. Od ranog jutra do večeri, usput smo
snimali zastrašujuće litice i ambise, takve, da nismo smeli ni da se osvrnemo. U
jednom trenutku, naši alpinisti su nas i ostavili, jer smo se prisetili, da je na toj stazi,
mesec dana pre nas - poginulo 27 avanturista. Predveče smo se svi našli u nekom
„sabirnom centru" za alpiniste, odnosno objektu od aluminijuma, u kojem nema ni
vode, ni struje, ni grejanja. Iz helikoptera se tu izbacuje voda, a jedna boca košta
50 franaka. Tu smo prespavali, na podu u vrećama za spavanje, i sutradan krenusmo
ka vrhu.
- Tada smo tek uvideli da je 10 puta teže hodati po snegu, nego po stenama, jer
mi smo to činili bez krampona priseća se Gulić. Išli smo tim liticama, dok nam visina
nije „udarila" u glavu... A onda, u lobanji ti jednostavno zabubnji, i trnu ruke i noge,
povraća ti se, i do e ti da sedneš i spavaš. Rečju oduzme ti se organizam. Izdržali smo
do 4.200 metara, i tu smo stali. Preostalo nam je „samo" još 600 metara, ali koji su
zapravo kao kilometri. Naši alpinisti su nastavili, uzeli od nas digitalnu kameru i
fotoopremu, a posle devet sati (sa nama bi im trebalo 13), oni su prešli tih 600
metara i 13. avgusta, u 14.55 sati, popeli su se na vrh, zaboli jugoslovensku zastavu,
zastavu Trećeg kanala, a našao se tu i jedan primerak „Radio TV Revije". Spuštanje je
trajalo jedan dan. Doživeli smo isti strah, možda i veći, nego dok smo se penjali.
Usput, mazali smo se cinkovom mašću, jer bili smo u opekotinama...
Novinari Trećeg kanala doživeli su tek kasnije olakšanje u Šamoniju, bez
opasnosti snimajući četiri dana žičare, atraktivnu pećinu, paraglajdere, prelepe
hotele i ostale sadržaje ovog mesta. Žalili su za to vreme, što nisu stigli do samog
vrha Mon Blana.
Na pitanje kada će ponovo u osvajanje visina, Gulić kaže: "Što se Bašića i mene
tiče, mi se više ne penjemo ni na obično drvo".
Danilo Bugarski
NA KROVU EVROPE
Svu lepotu planinskih masiva, ali i neopisiv strah doživeli su Dragan Gulić i Nebojša
Bašić, novinari i snimatelj trećeg kanala RTS, dok su na putu do Mon Blaka u stopu pratili
naše alpiniste Gorana Ferlana iz Rume i Pančevca Dragana Jaćimovića.
HIMALAJI – PUT KA VRHU
25
Hrabro su se borili protiv ledenih i vrelih vrhova i polodnožja planina, ali, ipak do
4.807 metara visine nisu stigli. Posledljih 600 metara nisu mogli da prepešače.
- Bilo je i prelepo i strašno seća se Dragan Gulić. Ponovo bih sve preživeo kada se
setim onog doživljaja dok sam posmatrao planine. Kada mi u sećanje, me utim, do e
strah koji mi je ledio krv u žilami, sebi kažem: nikada više. Pre Mon Blaka nisam se peo
na visinu veću od Avale i stepenica u Herceg Novom.
Na putu do vrha sa oko 200 ostalih penjača alpinisti i naši novinari odmarali su se
često. Prikupljali snagu za novi poluhvat. Teško im je bilo da se priviknu na velike
promene temperatura. Jer, jednog momenta živa je merila plus 40, a već slelećeg
minus 20. Na telu su istovremeno imali opekotine i smrzotine.
- Nakon samo dva sata pojavili su mi se plikovi kažs Gulić. Borili smo se protiv svega,
protiv straha i svake priče tipa "tu je juče nestalo njih četvoro". Kada smo prolazili kraj
kanjona gde je u poslidnjih mesec dana piginulo tridesetak ljudi, gotovo da nismo znali
za sebe od straha. Pregurali smo i to. Ipak, do vrha nismo uspeli da stignemo. Savladala
nas je visinska bolest.
Odjednom je Guliću i njegovom kolegi počelo da zuji u ušima. Povraćali su, spavalo
im se. Dragan je odjednom obnevido i tek nakon šest sati vratio mu se vid.
I spuštalje je bilo teško ističe Gulić. Trebalo je sići niz litice nagiba većeg od 80
stepeni. Na povratku smo sretali nove ekipe koje su pokušale da se popnu na gotovo
neosvojiv Mon Blan. Trojica Rusa već treću godinu pokušavaju, ali im ne da visinska bolest.
Naši alpinisti Gorap Ferlan i Dragan Jaćimović ipak su 13. avgusta, nešto posle
podneva, uspeli da se popnu na Mon Blan i istaknu jugoslovensku zastavu. Na vrh su
stigla još samo nekolicina.
S.Stanković
HIMALAJI – PUT KA VRHU
26
HIMALAJI – PUT KA VRHU
27
PRED VEČITIM IZAZOVOM
Sportska scena uvek je tražila nove junake i, bez obzira na to što vreme čini
svoje, upečatljive ličnosti i njihovi podvizi samo mogu da odu u nezaborav. Kada se
zabrinemo da ćemo sticajem raznih okolnosti ostati bez asova u Vojsci Jugoslavije,
pojave se novi šampioni, veliki borci. Jedan od tih sportista i sjajnih starešina svakako
je stariji vodnik Dragan Jaćimović, visokocenjeni profesionalac u elitnom sastavu
Korpusa specijalnih jedinica, onih momaka čije se akcije visokog rizika mere
sekundama, preciznost milimetrima, a uspešnost spasenim ljudskim životima i velikim
materijalnim dobrima. Treba li isticati koliko su tada dragoceni snaga, brzina, veština,
izdržljivost... Hrabrost i borbenost utkani su osnovu za nadgradnju pomenutih vrlina.
Ko se lati posla da piše o Draganu mora računati na muke. Rekli bismo - slatke,
spisateljske muke. Nije lako ni pobrojati sve discipline u kojima se ogledao, ali teže je
odgonetnuti skrovite porive i beskrajno požrtvovanje koji su ga vodili do njegovih,
svakog poštovanja vrednih podviga.
Hladna glava i vrelo srce
On je naočit momak, izrazito sportske gra e, finih manira, nenametljiv,
odmeren... Spoljašnja jednostavnost i umirujuća hladnokrvnost skrivaju njegov
unutrašnji vulkan, kontrolisani temperament koji eksplodira samo u trenucima
profesionalnih i sportskih iskušenja.
U tome jeste tajna Draganove efikasnosti. On brižljivo prikuplja snagu i ne rasipa
je bez preke potrebe. Čuva energiju baš kao i reči. Uopšte ne želi da sagovornika
fascinira velikim pričama. Racionalan je i to mu pomaže da najkraćim putem stigne do
cilja. Ne teži samoisticanju, naprotiv. Svoje velike individualne sposobnosti
bezrezervno podre uje svekolikom uspehu kolektiva. Nesebičan je i požrtvovan,
pouzdan u svakom pogledu.
Sportski rečeno, radi se o univerzalnom igraču, svestranom takmičaru,
neverovatno ujednačenog dara za alpinizam, atletiku, streljaštvo, džudo,
orijentaciono-taktički kros, vojnički višeboj... Da se strogo odlučio za jednu disciplinu i
njoj sve podredio, bio bi, zacelo, svetski as. Ali, Dragan to ne želi, previše je smeo i
radoznao, za njega su novi izazovi vredniji od potvr enih titula. On naprosto uživa u
podvizima i uvek je spreman za neki novi, veći od prethodnog.
Tiho, gotovo nezapaženo, lane je istrčao maraton u Buenos Ajresu, a onda krenuo
put vrleti Anda. Onih četrdesetak kilometara poslužilo mu je kao zagrevanje za pohod
na najviši vrh obe Amerike - Akonkagvu (7.035 metara). Jugoslovenska zastava
zavijorila se u rukama starijeg vodnika Dragana Jaćimovića na „krovu obe Amerike".
I tu počinje u podnaslovu najavljena priča o fer-pleju me u sportistima Vojske
Jugoslavije, ovaj put naslovljen na ime kapetana prve klase mr Gorana Ferlana koji je
sa Draganom izveo alpinistički podvig. Reč je tako e o svestranom sportisti, pre
svega, poznatom maratoncu. On je na svoj način učestvovao u izboru za sportistu
godine Vojske Jugoslavije tako što je žiriju uputio pismo gde je „kovertirao" neobičan
potez: odrekao se svoje kandidature u korist Jaćimovića. Naravno da to nije uticalo na
odluku žirija, ali je viteško poimanje sporta ostalo da se pamti i da se sledi.
Skok u Viktorijine vodopade
Bio je to samo jedan od rezultata koji su Dragana doveli do drugog mesta u akciji
za izbor sportiste godine VJ u 1997. U prvoj saveznoj ligi za orijentacioni sport, me u
najjačom konkurencijom (kategorija A-21 elita) osvojio je treće mesto.
Četvrtoplasirani je na tradicionalnom Beogradskom maratonu (kategorija VJ i MUP).
Član je ekipe „Kobre" koja je osvojila prvo mesto na Finalu orijentaciono-taktičkog
HIMALAJI – PUT KA VRHU
28
krosa „Povlen 97", gde se okupilo dvanaest najboljih jugoslovenskih sastava u toj
disciplini. Ga anje iz pištolja, rešavanje topografskog zadataka, savladavanje
prepreke puzanjem preko sajle neki su od zadatih problema na krosu. Blistali su
specijalci: poručnik Raša Lazović, stariji vodnik Dragan Jaćimović i vodnik prve klase
Darko Ćurčić. Dobro je što se sportska porodica neprestano širi novopridošlim
disciplinama. Da nije tako Dragan bi ih sam izmislio. Raskoš njegovog talenta ne trpi
„već vi eno", rekosmo, večiti je tragač za nedoživljenim podvigom.
Novost koja nam je došla iz zahuktalog sveta zove se - bančdžamp. To su skokovi
koji se izvode s visine a noge letača su vezane elastičnim užetom. Takmičari se
strmoglavljuju u bezdane, kanjone, brzake... Kod nas postoji toranj za bančdžamp na
popularnoj Adi Ciganliji. Tu je Dragan prvi put osetio neodoljivi osećaj slobodnog leta.
Ali, šta je taj toranj od tridesetak metara u odnosu na legendarne Viktorijine
vodopade. Nad rekom Zambezi postoji most, čak 130 metara iznad vodene površine.
Bačena rukavica za odabrane. Me u njih se svakako svrstava i stariji vodnik Jaćimović
koji će svoju hrabrost odmeriti u prijateljskim afričkim državama Keniji i Tanzaniji.
To su, naravno, planovi, maštanja, lepe želje... Još je mudri Platon rekao: „Onaj
ko ih ne sanja, ne zaslužuje ih..."
Sanja Dragan, još kako, huk Viktorijinih vodopada, let kroz providnu zavesu od
kapljica i dugu iznad Zambezija. Zna da je podvig moguć ako se „milion kockica" u
njegovom mozaiku postavi na pravo mesto. Dakako, obaveze u jedinici su na prvom
mestu, a njeni zadaci su brojni i teški. Signal za uzbunu moguć je svake sekunde
tokom svih 24 časa. Vreme u kome živimo, nažalost, prepuno je pretnji, nema mesta
za potpuno opuštanje i spokoj. Mogući su trka izme u dve trke, skok izme u dva
skoka, let izme u dva leta...
Zna sve to junak ove priče, ali niko neće nikada osporiti njegovo pravo na
sportsku nadu i snove. Da nije toga ne bi bilo ni njegovih podviga, da nije njegovih
podviga ne bi bilo ni zvanja sportiste godine Vojske Jugoslavije.
Branko Kopunović
HIMALAJIMA U POHODE
Oduvek je u čoveku postojala želja, iskonska potreba da se vine do neslućenih visina ili
spusti u skrivene, modre dubine mora i okeana; da poseti najhladnije i najtoilije krajeve na
kugli zemaljskoj, nepregledne pustinje i neprohodne prašume, da osvoji kosmos. A sve to
radi da bi zadovoljio sopstveni ego, da bi pokazao koliko je moćan.
Me u takvim izuzetnim ljudima je 35 godišnji Rumljanin Goran Ferlan, oficir Vojske
Jugoslavije, kapetan I klase, pripadnik specijalnih jedinica u rumskoj kasarni "Srem",
magistar nuklearne fizike. Po opredeljenju: sportista rekreativaca amater (maratonac i
alpini:ta). Već pri prvom kontaktu sa njim osetićate da je izuzetan čovek: srdačan,
predusretljiv, beskrajno hrabar, požrtvovan, skroman, obrazovan, pun optimizma.
Goran Ferlan
Neposredan povod za razgovor sa Goranom Ferlanom je njegov odlazak u osvajanje
jednog od 14 vrhova Himalaja (6. po redu u svetu), Čo Oje.
Ali, krenimo iz početka. Goran je žitelj Rume, srcem i dušom vezan za ovaj deo Srema.
Kao pitomac, učestvovao je u mnogim trkama. Prva značajnija je bila ulična trka u
Kruševcu. Zavoleo je ovu vrstu sporta i posvetio joj se, tako da je učestvovao u još mnogo
trka, uglavnom u disciplini na 2 000 m. Pored trčanja, trenirao je i vaterpolo, plivanje i
triatlon (kombinacija trčanja, plivanja i vožnje biciklom). Ženidbom i odlaskom na
službu u Niš opredelio se isključivo za trčanje. Prvi put je trčao maraton 1988. g. To je
učinio ukupno 8 puta. Učestvovao je i na supermaratonu od Bitole do Novog Sada (za 7
HIMALAJI – PUT KA VRHU
29
dana pretrčao je oko 600 km), a juna 1991. g. učestvo vao je u jednom maratonu u kom
se trčalo po 12 sati neprekidno (staza je bila duga 120 km). Sledili su maratoni u: Rimu,
Beču, Firenci, Izraelu, Sevinji, Helsinkiju, Kopenhagenu, Beogradu. Novom Sadu,
Podgorici, Buenos Airesu ...
Igrom slučaja, u Katmandu, u Nepalu, upoznao je Pančevca Dragana Jaćimovića,
podoficira Vojske Jugoslavije, pripadnika specijalne službe "Kobra", jednog od fizičkih
najspremnijih ljudi. Godine 1996. su zajedno išli na Himalaje. Od tada je u Goranu
počela da se razvija ljubav prema planinarenju. Osvajao je Mon Blan, penjao se na
Ande. Zbližio se sa Draganom, jer imaju slične osobine i interesovanja. U planini, u
bespuću oni su upućeni jedan na drugog i život jednog često zavisi od onog drugog i
obrnuto. Tada, kada ste faktički odvojeni od sveta priča Goran psiha reaguje drugačije
nego kada ste dole. Gore je vazduh razre en, nema dovoljno kiseonika, čovek je stalno
gladan, nema vode (mora da topi sneg i led da bi došao do tečnosti), mesecima se ne
kupa, ne može da spava zbog nedovoljne količine kiseonika, premora i velike hladnoće
(i do 40 0
C). U takvim uslovima poveravate se svom drugu saputniku, pričate mu o svom
životu, maštanjima, svojim razmišljanjima, kao i on vama. Dok se penjete prema vrhu
neke planine, prema svom cilju, vi ne smete puno da razmišljate, planirate. Sve morate
da radite spontano.
Kakav je osećaj kada dostignete vrh planine? pitali smo ga!
"U prvom momentu čovek ne oseća nikakvo zadovoljstvo. Muka mu je od svega i
jedva je dočekao da stigne na cilj. Me utim, kada počne da silazi, u njemu se javlja
svest da je uradio nešto veličanstveno, da je bio "gore", i tek tada počinje da se oseća
zadovoljnim sobom i onim što je uradio. Tada mora biti veoma oprezan, jer svaka la
nesmotrenost može biti kobna. Naime, kada čovek počne da silazi sa vrha, njim
zavlada euforija, umor i tada se gine. Mora se biti krajnje skoncentrisan na spuštanje i
ne sme se nikako zaspati." Goran smatra da nije talentovan ni za trčanje, ni za
planinarenje, već "da je to samo produkt velike volje i rada. Rad je najvažniji od svega.
I upornost". On je izuzetno disciplinovan čovek, živi jednim zdravim životom, hrani se
zdravom hranom, vodi računa o tome da se dovoljno odmara i puno, puno trenira.
Zadovoljan je onim što je postigao, jer je obišao mnoge zemlje sveta, upoznao
mnoge ljude, različite kulture, običaje, stekao puno iskrenih prijalja. Ne teži
materijalnom bogatstvu. A šta je to što ga tera stalno napred? Možda to što želi da
bude drugačiji od drugih, da vidi mnogo više, da pobedi samog sebe, zadovolji svoj ego,
svoju sujetu. Borba koju vodi sa prirodom je, u stvari, borba sa samim sobom. A Goran
je mnogo puta izašao kao pobednik.
Najveću podršku ima u svojoj porodici (supruga i kćerkica su mu najveći oslonac i
imaju najviše razumevanja za njegova česta odsustvovanja od kuće. On se trudi da im
posveti što više slobodnog vremena i zahvalan im je na podršci koju mu daju. Tako e, i
kolete s posla imaju razumevanja za ovo čime se Goran bavi.
U avgustu ove godine je krenula šestočlana ekspedicija, okupljena oko Britanaca u
osvajanja Čo Oje, vrha koji se nalazi na 8201 m nadmorske visine. Nalazi se na
Himalajima, na granici države Nepal i Tibeta, gde se prepliću dve religije: budizam i
hinduizam. Vo a ekipe je Henri Tod, Britanac, odnosno Škotlan anin, jedan zanesenjak i
čudak, koji je već desetak puta bio na Himalajima, a ostali članovi ekspedicije pored
Gorana i Dragana (jedinih Srba koji ikada išli u osvajanje vrhova Himalaja) i jedan
Amerikanac iz Kolorada, jedan Poljak i jedan Južnoamerikanac. Ekspedicija ostaje oko
jedan i po mesec. Poželimo Goranu i njegovim druvima puno sreće i uspeha u osvajanju
ovog vrha stignu do njega bez većih problema i da nam se živi i zdravi vrate što pre.
J.V.
ORLOVIMA U POHODE
Da li znate kako izgleda svet posmatran sa visine od preko 8.000 metara? U
HIMALAJI – PUT KA VRHU
30
Jugoslaviji još nema čoveka koji je u plućima osetio rezak vazduh i trpeo nalete
vetra od 120 kilometara na čas pri temperaturi od 38 stepeni Celzijusovih. Dragan
Jaćimović (29) i Goran Ferlan (34) su prvi alpinisti u Srbiji koji će krajem avgusta
pokušati da se popnu do "orlovskih gnezda" i vrha Co oju (8.201 metar) koji se
nalazi na samoj granici izme u Tibeta i Nepala. Dodatno opterećenje biće im
činjenica da na uspon kreću bez opreme za kiseonik.
- Pre par godina jedna ekspedicija iz Nikšića pokušala je da prekorači granicu
od 8.000 metera, ali im poduhvat nije pošao za rukom. Goran i ja smo posle
priprema na Mon Blanu i Akonkagvi (Argentina) odlučili da okušamo sreću rekao
je Dragan Jaćimović.
Kako izgledaju pripreme alpinista?
- Svakog dana trčimo oko 10-15 kilometara, vozimo bicikl 25 kilometara, a
potom sledi relaksacija u bazenu. Planina služi da se adaptiramo na visinu i vremenske
uslove. Alpinizam zahteva kontinuiran rad i veliku koncentraciju. Naravno i volja je
veoma bitan činilac, jer su mnogi "hedonisti" odustali posle prvih većih napora.
O čemu ćete razmišljati na visini od 8 kilometara?
- Čim osvojite jedan vrh, odmah mislite koji je sledeći. Ambicije su nam da
se popnemo na Mont Everest, ali postoji odre ena procedura koju morate
ispoštovati. Visine se osvajaju postepeno, a uz to dozvola za penjanje na "Everest"
košta 10.000 dolara. Godišnje tamo ode samo pet ekspedicija, tako da na red
moraje Čekati i po nekoliko godina. Što penjanje duže traje, zadovoljstvo je veće.
Ponekad pomislim šta mi sve ovo treba, ali kad savladaš planinu shvatiš da si u
bukvalnom smislu na vrhu sveta kaže Janićijević.
Putovanje u Argentinu je priča za sebe?
- Na vrhu Akonkagve postoji veliki krst. Sa tog mesta vidi se Tihi okean na jednoj
strani, a sa druge strane niz Ande pogled se pruža sve do Patagonije. Argentina izgleda
kao da je u kutiji šibice rekao je Dragan Jaćimović.
Žikica Babović
BOGOVI ČEKAJU NAŠU ZASTAVU
Na vrh Čo Oju, ili u prevodu Božju glavu, na 8.201 metru prema Mont Everestu kreću
Jugosloveni. Dragav Jaćvmovvć, pripadnik Korpusa specijalnih jedinica VJ i Goran Ferlav
oficir iz Garnizona Ruma, pokušaće u septembru da osvoje ovaj vrh bez kiseoničke opreme.
Medijski sponzor ovog smelog poduhvata biće "Večernje novosti".
Ukoliko im to po e za rukom jugoslovenska i zastava "Novosti" prvi put će se vijoriti
na vrhu višem od 8.000 metara. To će ujedno biti drugi pokušaj Jugoslovena da savladaju
vrhove više od 8.000 metara. Prkušaj prve jugoslovenske ekspedicije nije uspeo.
Oficirn Vojske Jugoslavije veruju da će uspeti. Savladali su najvažniju prepreku
neophodnu za ovaj poduhvat: dobili su dozvolu nepalskih vlasti, što je, kako kažu, teže
nego samo penjanje.
Za svaki vrh odre en je broj ekspedicija koje mogu da se penju kaže Jaćimović. Na
Mont Everest, na primer, godišnje može da se popne samo sedam ekspedicija, a ona ve
sme da ima više od šest penjača. Mi smo, zahvaljujućv jedvom prijatelju Škotu, koji se
zauzeo za nas, pribavili dozvolu.
Preskupa dozvola
Dragan Jaćimović i Goran Ferlan savladali su prvu prepreku do Božje glave, ali su na
drugoj, ne manje važnoj zastali. Da bi krenuli u osvajanje vrha vepalskim vlastima moraju
za dobvjenu dozvolu da isvlate 10.000 dolara! Za svaku ekspediciju dozvola toliko košta.
Članovi naše ekspedicije sakupili su deo novca, ali im vedostaje više od polovine.
HIMALAJI – PUT KA VRHU
31
Tražili su od VJ da im pomogne, ako ne materijalno, bar medijski ili podrškom, ali
odgovor nisu dobili. Bez materijalne pomoći pojedinaca ili preduzeća u osvajanje Božje glave
veće moći da krenu.
Iz baznog logora, koji je na 5.500 metara trebalo bi da krenu 7. septembra, a do
15. oktobra da se vrate. Nema roka koji uslovljava koliko dugo će se ekspedicija penjati
na vrh ili silaziti, ali im to diktiraju vremenski uslovi. Prosek temperatura na ovim
vrhovima je izme u minus 30 i minus 40, pa je penjanje, praktično, moguće samo u toku
leta, ili najkasnije do septembra.
Opasan i silazak
Na bilo koji vrh, kažu naši oficiri, nije lako popeti se, ali je opasnije spuštanje. U
proseku 70 odsto planinara pogine spuštajući se: jednostavno se opuste, pažnja im
popusti, oklizvu se... Pre par godine jedan je Makedonac seo da se odmori i za nepunih 35
minuta se smrznuo.
Dragan Jaćimović poslednji vrh osvojio je pre tri godive: poveo se na Akonkagvu (7.035
metara) u Južvoj Americi. Penjaće se sada i na Božju glavu, pa i ako ne uspe penjaće se
opet i opet. Zašto?
Penjanje je teško, ali kada se popnem na vrh pogledam u vis, a gore samo beskrajvo
nebo. Ovda pomislim: to je kraj, nema više ničeg, gore su bogovi.
D. Dimitrovska
SAN O BOŽIJOJ GLAVI
Ono što u svetu rade cele ekipe alpinista, njihovih trenera, lekara, timova za
svekoliku podršku, planiraju da ostvare samo dva čoveka: major mr Goran Ferlan i
stariji vodnik Dragan Jaćimović. To su starešine koje pripadaju samom vrhu sportske
piramide Vojske Jugoslavije, poznate sa nekih drugih terena i u nekim drugim
prilikama. Naime, major Ferlan je dugogodišnji maratonac koji ima mnogo istrčanih
trka i dobrih rezultata. Pre dve godine odneo je pobedu na Beogradskom maratonu u
kategoriji VJ i MUP. Duge atletske pruge vodile se su ga s naših prostora u mnoge
daleke zemlje na raznim kontinentima. Uvek je nastupao s velikim takmičarskim
žarom, uz obaveznu napomenu da je oficir Vojske Jugoslavije.
Stariji vodnik Dragan Jaćimović, pripadnik Korpusa specijalnih jedinica, tačnije
poznatog sastava „Kobre", višestrani je sportista, sjajan takmičar u nekoliko
disciplina, istinski as. Trenutno, njegova zvezda sija punim sjajem na nebu našeg
orijentacionog sporta, gde je mnogo kola pre kraja prvenstva već obezbedio titulu
državnog prvaka u najjačoj kategoriji.
Me utim, daleko je važnije da su njih dvojica mali, ali efikasan tim koji se bori i
pobe uje. Postoji snažna mentalna sprega me u njima i bez obzira na karakterne
razlike, misao im je komplementarna, a akcija gotovo podudarna. Vrhunski stručnjaci
umeju decenijama da traže takav dvojac, uz ogroman rizik da ga nikada ne prona u.
Ali, ukoliko im to po e za rukom imaju kapital koji se čuva kao dragocenost.
Iskušenja u vrletima
Gajiti velike ambicije u sportu kakav je alpinizam jedino je moguće ukoliko se
na u ljudi koji su ne samo snažnog tela i duha već ličnosti čije se ideje podudaraju sa
zamislima ostalog dela tima. Budući da su samo dvojica, to je, ma kako paradoksalno
izgledalo, znatno teže!
Major Ferlan i stariji vodnik Jaćimović su za nepune dve godine ostvarili ono o
čemu mnogi dugo maštaju. Najpre su osvojili najviši vrh Evrope Mon Blan (4.807 m),
HIMALAJI – PUT KA VRHU
32
potom dva vrha Himalaja Kalapatar (5.545 m) i Loboče (6.119 m), da bi sve to
ukrasili usponom na najvišu tačku obe Amerike Akonkagvu 7.035 metara. Bio je to
podvig dostojan svakog poštovanja, ostvaren za rekordno kratko vreme, s vrlo malo
pravih priprema.
Ne treba biti veliki poznavalac fizike, dovoljno je setiti se osnovnog štiva koje
opisuje smeše gasova na visinama većim od tri hiljade metara. Tada procenat
kiseonika u vazduhu dramatično opada, veoma je otežano disanje i neophodna je
ogromna psihofizička izdržljivost da bi se savladali svi napori. Osim neodoljive „že i"
za kiseonikom, osećaju se malaksalost, glavobolja, bolovi u mišićima, nedostatak
apetita, pad koncentracije i volje... Dakle, sve ono što je nepoželjno u surovim
planinskim vrletima okovanim ledom, u carstvu snega, niskih temperatura, hladnih
vetrova i neprestanih pretnji. Onda su, kažu alpinisti, najpotrebniji jedan drugom: šala
ili dosetka, ohrabrenje i podrška, nepogrešivo utiču da se napreduje. Pravo na grešku,
ma koliko se u svakom sportu podrazumeva, jer je jednostavno svojstvena čoveku, ne
postoji!
Surovi ispit preživljavanja u prirodi neophodan je i radi nekih drugih, u vojsci vrlo
primenljivih iskustava. Ta dobit je neprocenjivo vredna. Osluškujući sebe, čovek lako
pronikne u misao i osećanja saborca. 0 tome rado govori stariji vodnik Jaćimović, koji,
osim takmičarskih, ima i trenerskih ambicija. Komandir koji se iskazao u obuci,
pretvarajući naporan rad u visoke rezultate, ima istančan osećaj za pedagošku praksu.
Pogled u naredni vek
Zaokupljeni obimnim poslovima u nimapo lakoj vojničkoj svakodnevici, često
previ amo vrednost ljudi koji nas okružuju. Njihovi podvizi nam do u kao prirodna
pojava, nešto što se podrazumeva od ličnosti takvog kova. Naravno da je to pogrešna
navika. Ako im se već ne divimo (nije to u našem mentalitetu), hajde da im ljudski
pomognemo, koliko i kako možemo. Neki put je lepa reč, iskrena čestitka ili želja,
dovoljna za ljude poput majora Ferlana i starijeg vodnika Jaćimovića. Ali u svetu nije
tako. Zna se koliki i kakav rad stoji iza svakog rezultata. Tako je junake naše priče
zapazio ugledom i slavom ovenčani alpinista i jedan od vodećih svetskih menadžera
Hvnri Tod. Mudri Škot je prepoznao snagu, volju i tehniku naših starešina, pa im je
obećao pomoć. Naime, veliki problem je dobijanje dozvole za penjanje na poznate
vrhove. Naravno Himalaji su najatraktivniji, ali za „krov sveta" Mont Everest, na
primer, planiraju se svega dve ili tri ekspedicije godišnje. I tu nema razgovora!
Već i sama mogućnost da se naše starešine na u na Čo Oji je unapred izraženo
priznanje koje se dodeljuje samo izuzetnim asovima alpinizma. Lista čekanja je
neopisivo duga i mnogi bi trljapi ruke ako Goran i Dragan ne odu. Za sada oni pakleno
treniraju, svakodnevno pretrče desetine kilometara, voze bicikl, plivaju... Uskoro bi
trebaš da po u na tehnički deo priprema planiran na Borskim stolovima, vertikalnim
stenama u dužini od oko 300 metara.
Budući da je reč o vrsnim starešinama, oni imaju podršku svojih jedinica, ali ta
akcija podrazumeva i finansijski napor. Za sada je pomoć dobijena od „Večernjih
novosti", RTSa, Skupštine opštine grada... Zainteresovane su još neke društvene i
privatne radne organizacije.
Taj poduhvat bi značio i novi jugoslovenski rekord, a samim tim i uspon našeg
alpinizma u svetskim razmerama. Iskusni Henri Tod tipuje na naše starešine i tvrdi da
ako za nekoliko meseci dodirnu Božiju glavu bez kiseoničke opreme, dvehiljadite
godine će se „prošetati" do Mont Everesta...
Branko Kopunović
HIMALAJI – PUT KA VRHU
33
NAŠI NA KROVU SVETA
Jugoslovenski alpinisti Dragan Jaćimović i Goran Ferlan, obojica oficiri Vojske
Jugoslavije, krenuće 27. avgusta put Himalaja u osvajanje vrha Čo Oju (Božja glava)
visokog 8.201 metar. Ukoliko im to po e za rukom biće prva jugoslovenska
ekspedicija koja se popela na vrh viši od 8.000 metara.
Budući da su “Večernje novosti” medijski sponzor naše ekspedicije na Božjoj glavi
– ako je osvoje – vijoriće se pored jugoslovenske i zastava redakcije “Novosti”.
Naši alpinisti, koji se trenutno uveliko pripremaju na planini Stol pored Bora,
veruju da će uspeti. Zahvaljujući firmama i pojedincima koje su im izašle u susret deo
novca za ovaj planinarski poduhvat je nabavljen. Ali, nedostaje još “dobre volje”.
Dozvola za penjanje na vrhove više od 8.000 metara košta u proseku 10.000 dolara.
Toliko su nepalske vlasti zaračunale svakoj ekspediciji koja se penje na Himalaje.
Na ovu najvišu planinu na svetu godišnje mogu da se popnu samo četiri
ekspedicije. Uslovi za dobijanje dozvole su rigorozni, pa se na nju čeka i po nekoliko
godina. Zahvaljujući poznastvima Dragan Jaćimović i Goran Ferlan dozvolu su dobili.
Samo još da skupe svih 10.000 dolara i veruju – Božja glava mora pasti.
Sponzori
Osim “Večernjih novosti” koje su medijski sponzor našoj ekspediciji sponzorstva
su se prihvatili: Vojvo anska banka, Auto-Čačak, Sport lajn adidas, Sektor no limits,
Britiš ervejz, Planinarski klub “Milicionar – Josif Pančić” (u sastavu Sportskog društva
“Milicionar”) i RTS, čiji će kamerman pratiti naše planinare do baznog kampa.
D. Dimitrovska
ČO-OJU ZA REKORD JUGOSLAVIJE
Da li će nam biti teško? Verujte da nam je lakše da se popnemo na vrh, nego da
skupimo pare od sponzora, kaže alpinista Dragan Jaćimović koji će zajedno sa
Goranom Ferlanom uskoro krenuti put Himalaja gde će pokušati da osvoje jedan od
najviših i najtežih vrhova - Čo Oju visok 8201 metar. Ukoliko uspeju, biće to prvi
uspon na vrh viši od osam hiljada metara u ovoj Jugoslaviji. Podvig će biti tim veći jer
momci nameravaju da se na Čo Oju popnu bez dodatnog kiseonika.
Pet logora do vrha
Pančevac Jaćimović i Ferlan iz Rume iskusni su alpinisti koji iza sebe već imaju
osvojene vrhove Anda i Evrope, Akonkagvu i Mon Blan, a jednom su bili i na
Himalajima gde su se popeli na vrh Kalapatar, visine 5545 metara. Za ovaj izuzetno
težak i opasan poduhvat pripremaju se, kažu od prošle zime, a treniraju po dva puta
dnevno. Planiraju da se na vrh popnu za oko 45 dana, a toliko je vremena potrebno
zbog neophodnog i postepenog privikavanja na visinske uslove.
- Pitate za datum uspona? Ne znamo zaista, polazimo odavde 27. avgusta, a kada
ćemo vrh i osvojiti zavisi pre svega od snage i vremenskih uslova, kažu u glas.
Zanimljivo je da je Čo Oju osvojen tek dve godine posle Mont Everesta, 1954, a
naši alpinisti ići će tzv. Tičijevim pravcem, nazvanom po Francuzu koji je prvi prošao
tim putem. Bazni logor biće na visini od 5300 metara, a četiri visinska biće
raspore ena na 5800, 6200, 6600 i poslednji na 7000 metara iz kojeg će uslediti
napad na vrh. Najteže litice nalaze se, kažu, na usponu izme u prvog i drugog
HIMALAJI – PUT KA VRHU
34
visinskog logora, a kasnije ih očekuje i vertikalni ledeni odsek visine 50 metara.
Dodatni problem predstavljaće i veoma niske temperature na tim visinama - u
proseku oko minus 30.
Za čitavu ekspediciju potrebna je i velika količina, čak oko dve tone, opreme koju
će kako je planirano nositi 40 Šerpasa, veoma izdržljivih vodiča koji žive u podnožju
Himalaja.
M. Mijailović
U POTRAZI ZA SLAVOM NA 8000 METARA
Goran Ferlan iz Rume nije klasični alpinista, samo je osvajač vrhova, maratonac
uzbrdo. Najpre je trčao klasični maraton, koji se sastojao u neprekidnom, 12
časovnom trčanju. Umeo je da tako prevali za sedam dana put od Bitolja do Novog
Sada, u proseku prelazeći 70 - 80 kilometara dnevno. Sada “beži” u planinske masive,
u potrazi za slavom i novim izazovima.
Oni nikada nisu nedostajali ovom tridesetpetogodišnjem oficiru Vojske Jugoslavije
pogotovo kada je upoznao svog partnera Dragana Jaćimovića iz Pančeva,
tridesetogodišnjeg pripadnika Korpusa specijalnih snaga Vojske Jugoslavije “Kobre”,
Ferlan, kapetan prve klase, u jedinici ABHO, magistar nuklearne fizike, sreo je sasvim
slučajno starijeg vodnika Jaćimovića, reprezentativca za orijentaciono kros trčanje i
najboljeg sportistu Vojske Jugoslavije - u hotelskoj sobi u Katmanduu.
Nova avantura
Obojica smo se odlučili za novu avanturu, osvajanje planinskih vrhova i uputili se,
nezavisno jedan od drugoga na Himalaje. Možete zamisliti naše iznena enje kada nas
je upoznao dr Milenko Savić, tada vo a ekspedicije na Lonče Ist (6113) metara, Kakva
koencidencija - dr Savić je “vojno lice”. Neurohirurg na Vojnomedicinskoj akademiji u
Beogradu. Odveo je Jaćimovića i mene na jednu od “kota” iz Katmandua do Lukle
helikopterom (2800), a onda do baznog logora (5350), 100 km peške, kako bismo
osetili visinu i upoznali se sa “provalijom”, seća se kapetan Ferlan poznanstva sa
svojim partnerom. Odmah su sklopili dogovor da će postati prvi Srbi koji će se popeti
preko 8000 metara prenoseći slavu Vojske kojoj pripadaju u poslednja bespuća ovoga
sveta. Odlaze na ekspedicije za vreme godišnjih odmora, kako ne bi remetili svoj rad
u jedinici.
Krajem avgusta, nameravaju da po u ponovo u Himalaje, u pokušaju da ispune
obećanje iz hotelske sobe u Katmanduu. Njihov cilj je Čo Oju (8201 m), šesti vrh
sveta, na granici Kine i Nepala. “Napašćemo vrh sa tibetanske strane. Idemo sa
kombinovanom šestočlanom ekspedicijom koju, pored nas dvojice, čine Britanac,
Amerikanac, Poljak, Južnokorejac”, pominje Ferlan.
Vo a ekspedicije je Škotlan anin Henri Tod, čovek koji je pet puta vodio grupe na
Mont Everest, osobenjak, dvometraš sa brkovima od 20 santimetara, oživela strip-
verzija rendžera Frenki Belevena, jedan od najvećih svetskih alpinista.
Ferlan i Jaćimović se nadaju uspehu, jer su se već penjali preko sedam hiljada -
osvojivši pre tri godine Akonkagvu (7035 metara). “Nekoliko dan pre toga istrčali smo
maraton u Buenos Airesu, a zatim putovali dan i noć autobusom ka planinama. Mi o
svom trošku putujemo i snalazimo se na različite načine”.
U Argentini im je pomogao otac Sava, starešina srpske crkve, koji je pronašao
smeštaj a potom su boravili kod gospo e Mare Radić, starice koja je davno emigrirala
u Argentinu i sada odlično zara uje gledajući u šolju u Ulici Korenges. Ona je bila
jedan od finansijera njihovog puta na Akonkagvu.
Putovanje u Latinsku Ameriku, ostalo je u pamćenju kapetanu Ferlanu po susretu
sa poslednjim rumskim plemićem fon Ladislausom, koji je 1944. godine izbegao pred
HIMALAJI – PUT KA VRHU
35
oslobodiocima - partizanima i jedinicama Crvene armije.
“Mnogi ljudi iz Rume se sećaju njegove porodice i znaju da živi u Sao Paulu.
Pozvali smo ga telefonom iz Buenos Airesa i kada je čuo srpski jezik posle toliko
godina, bio je izbezumljen. Rekao sam mu: “Gospodine Ladislaus, ja sam se rodio u
vašoj kući”. Naime, objašnjava Ferlan, plemićeva ogromna porodična kuća pretvorena
je u porodilište posle rata, pa je kapetan jedan od Rumljana ro enih na tom imanju.
Poslao je avionske karte i ubrzo smo se Jaćimović i ja obreli u kući jednog od
najbogatijih Brazilaca, čuvenog bankara koji je u taljigama davno napustio Rumu. Pet
dana boravili smo kao njegovi ekskluzivni gosti, u kući čije zidove ukrašavaju platna
flamanskih slikara”, nastavlja kapetan Ferlan prepričavanje svoje neobične
pustolovine, posle koje su se uputili ka njihovom odredištu - Akonkagvi.
Veza kroz bespuće
Umesto ostatka starog plemstva, tamo su upoznali ortodoksnog komunistu
revolucionara. Imali su sreću da je baš on iznajmljivao mazge koje prenose teret u
Place de Mulas, poslednje mesto dokle stižu natovareni karavani mazgi.
Videvši njihove crvene pasoše, iznajmljivač tovarnih životinja - revolucionar im je
dao vizit-kartu na kojoj je, otprilike pisalo: “Komunistos kompanjeros”. Zaista je teško
poverovati, ali to nam je bila viza bespuća na granici Čilea i Argentine, od Puente de
Inka, dokle smo stigli autobusom posle istrčanog maratona.
Švajcarska ekspedicija nije mogla da poveruje kako će maratonci koji su u
podnožju trčali 42 kilometra posle neprospavanog dvadesetčetvoročasovnog puta
krenuti u Ande. Sa čudnom vizom starog iznajmljivača mazgi.
Posle osvajanja ovog vrha, krenuli su prošle godine i popeli se stazom na Mon
Blan, a sada izvršavaju poslednje pripreme za konačni obračun sa visinom od 8000
metara.
“Osim neopisivog osećaja koji obuzima čoveka na velikim visinama i suočavanje
sa neizvesnošću osvajanja bespuća, potpuno drugačijeg razmišljanja o ljudskom
bitisanju koje se javlja u olujnim noćima, u večnom snegu i ledu, susrećemo se i sa
neverovatnim običajima ljudi i njihovim načinom života”, govori s ushićenjem kapetan
prve klase.
Ko je mogao da pomisli da će videti himalajski grad čiji stanovnici ne mare za
materijalno bogatstvo, na čijim ulicama plove fekalije, gde se rikše probijaju kroz
oblake magle, na trotoarima žene trebe deci vaške, a psi bez dlaka lutaju u tom
metežu nepoznate civilizacije na 1300 metara nadmorske visine.
Bazirajući svoju životnu filozofiju na optimizmu i volji, kapetan Ferlan sprema
doktorat iz nuklearne fizike. Još jedna neobična okolnost vezana je za ovog starešinu.
njegov brat blizanac Dragan, tako e, je oficir Vojske Jugoslavije, kapetan je prve
klase na službi u Beogradu.
Aleksandar Apostolovski
IZME U ĆIME GRANDE I MONT EVERESTA
Rasprava me u planinarima i alpinistima posle tvrdnje predstavnika planinarskog
društva „Pobeda" kako je njihov nedavni uspon na Monblan „najveći u istoriji
jugoslovenskog planinarstva". Sećanja na osvajanje vrha sveta 1979. godine. Problemi
prve srpske himalajske ekspadicije na „Anapurni 4". „Lokomotiva" ovdašnjeg alpinizma
Zvonimir Zvona Blažina 1955. godine u Dolonitima.
Tvrdnje vo e tridesetpetočlane grupe planinarskog društva „Pobeda", koja se
nedavno uspela na Monblan – “da je ova ekspedicija najveći uspeh u istoriji
planinarstva naše zemlje" izazvala je poprilično polemika u planinarskim i alpinističkim
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan
"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan

Contenu connexe

Plus de PSK Avala

Brosura "Vodozemci i gmizavci Avale" Srpsko herpetolosko drustvo milutin rado...
Brosura "Vodozemci i gmizavci Avale" Srpsko herpetolosko drustvo milutin rado...Brosura "Vodozemci i gmizavci Avale" Srpsko herpetolosko drustvo milutin rado...
Brosura "Vodozemci i gmizavci Avale" Srpsko herpetolosko drustvo milutin rado...PSK Avala
 
E. Rekli "Šta priča planina" predgovor profesor Aleksa Stanojević 1900.
E. Rekli "Šta priča planina" predgovor profesor Aleksa Stanojević 1900.E. Rekli "Šta priča planina" predgovor profesor Aleksa Stanojević 1900.
E. Rekli "Šta priča planina" predgovor profesor Aleksa Stanojević 1900.PSK Avala
 
"Ka visinama i ćutanju" Raško Dimitrijević
"Ka visinama i ćutanju" Raško Dimitrijević"Ka visinama i ćutanju" Raško Dimitrijević
"Ka visinama i ćutanju" Raško DimitrijevićPSK Avala
 
Brošura "Šumska kornjača u Srbiji", Srpsko herpetolosko drustvo milutin radov...
Brošura "Šumska kornjača u Srbiji", Srpsko herpetolosko drustvo milutin radov...Brošura "Šumska kornjača u Srbiji", Srpsko herpetolosko drustvo milutin radov...
Brošura "Šumska kornjača u Srbiji", Srpsko herpetolosko drustvo milutin radov...PSK Avala
 
"Knjiga o planini" Raško Dimitrijević
"Knjiga o planini" Raško Dimitrijević"Knjiga o planini" Raško Dimitrijević
"Knjiga o planini" Raško DimitrijevićPSK Avala
 
"Bez daha"Jon Krakauer
 "Bez daha"Jon Krakauer "Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon KrakauerPSK Avala
 
Planinarstvo i alpinizam Z. Smerke
Planinarstvo i alpinizam  Z. SmerkePlaninarstvo i alpinizam  Z. Smerke
Planinarstvo i alpinizam Z. SmerkePSK Avala
 

Plus de PSK Avala (7)

Brosura "Vodozemci i gmizavci Avale" Srpsko herpetolosko drustvo milutin rado...
Brosura "Vodozemci i gmizavci Avale" Srpsko herpetolosko drustvo milutin rado...Brosura "Vodozemci i gmizavci Avale" Srpsko herpetolosko drustvo milutin rado...
Brosura "Vodozemci i gmizavci Avale" Srpsko herpetolosko drustvo milutin rado...
 
E. Rekli "Šta priča planina" predgovor profesor Aleksa Stanojević 1900.
E. Rekli "Šta priča planina" predgovor profesor Aleksa Stanojević 1900.E. Rekli "Šta priča planina" predgovor profesor Aleksa Stanojević 1900.
E. Rekli "Šta priča planina" predgovor profesor Aleksa Stanojević 1900.
 
"Ka visinama i ćutanju" Raško Dimitrijević
"Ka visinama i ćutanju" Raško Dimitrijević"Ka visinama i ćutanju" Raško Dimitrijević
"Ka visinama i ćutanju" Raško Dimitrijević
 
Brošura "Šumska kornjača u Srbiji", Srpsko herpetolosko drustvo milutin radov...
Brošura "Šumska kornjača u Srbiji", Srpsko herpetolosko drustvo milutin radov...Brošura "Šumska kornjača u Srbiji", Srpsko herpetolosko drustvo milutin radov...
Brošura "Šumska kornjača u Srbiji", Srpsko herpetolosko drustvo milutin radov...
 
"Knjiga o planini" Raško Dimitrijević
"Knjiga o planini" Raško Dimitrijević"Knjiga o planini" Raško Dimitrijević
"Knjiga o planini" Raško Dimitrijević
 
"Bez daha"Jon Krakauer
 "Bez daha"Jon Krakauer "Bez daha"Jon Krakauer
"Bez daha"Jon Krakauer
 
Planinarstvo i alpinizam Z. Smerke
Planinarstvo i alpinizam  Z. SmerkePlaninarstvo i alpinizam  Z. Smerke
Planinarstvo i alpinizam Z. Smerke
 

"Himalaji put ka vrhu" pripremio M. Erdeljan

  • 2. HIMALAJI – PUT KA VRHU 1 Za štampu pripremio Milivoj Erdeljan Novi Sad 2003.
  • 3. HIMALAJI – PUT KA VRHU 2 Izdavač Planinarsko-smučarski savez Vojvodine Novi Sad
  • 4. HIMALAJI – PUT KA VRHU 3 PREDGOVOR Navršilo se pola veka kako su Šerpas Tensing Norgaj i Novozelan anin Edmund Hilari 29. maja 1953. godine popeli na najviši vrh sveta Mont Everest visok 8848 m. Posle njih još mnogi su pokušali da stignu na vršnu piramidu krova sveta. Mnogi su uspeli u tome, a mnogi su “umrli tamo gde su hteli da umru”. Dvojica naših sunarodnika Dragan Jaćimović i Goran Ferlan su kao prvi iz ovih naših krajeva zakoračili na vrhove preko osam hiljada metera, stigli do nebeskih visina i stali na treći zemljin pol, Mont Everest. Drugi su pisali o njima, a moj zadatak na moje veliko zadovoljstvo bio je samo da prikupim te tekstove i pretočim ih u ovu knjigu kao putokaz budućim pokoljenjima. . Milivoj Erdeljan
  • 5. HIMALAJI – PUT KA VRHU 4 Himalajima se mora prići sa smernom skromnošću. Poštujte njihovu lepotu, dostojanstvenost i moć I oni će vam uzvratiti kao što zaslužujete; Prilazite li im sa neznanjem, da izazovete i prkosite oni će vas uništiti. Druge planine opraštaju greške, ali ne Himalaji. F.S. Smit
  • 6. HIMALAJI – PUT KA VRHU 5
  • 7. HIMALAJI – PUT KA VRHU 6 ČETRNAEST SMEROVA DO CILJA Trojica ljudi željnih akcije pokušaće da izvedu nešto što do sada niko nije ni probao. Ekspedicija pripadnika Korpusa specijalnih snaga Vojske Jugoslavije uputiće se krajem novembra u Južnu Ameriku gde se dvadeset četvrtog novembra trči maraton u Buenos Airesu. Potom će se, prema planu, uputiti na granicu Argentine i Čilea, na ugašeni vulkan Akonkagvu čiji će vrh visok 7035 metara pokušati da osvoje nedelju dana pre zvaničnog početka alpinističke sezone. - Sva trojica smo u stalnom treningu. Moje kolege Tibor Klozi i Goran Ferlan su instruktori alpinizma i iskusni maratonci. Tibor je i instruktor padobranstva. Nedavno smo, vežbe radi, istrčali novosadski maraton. Planirali smo da trčimo i na maratonu Beč - Budimpešta, ali iskrslo mi je takmičenje i u orijentiring ligi, pa je ekipa odustala od ove trke - priča za “Blic” o planovima za ovaj podvig Dragan Jaćimović, maratonac i član reprezentacije Jugoslavije u orijentiringu - snalaženju na nepoznatom terenu. Poslednji grad iz koga se polazi na vrh je Mendoza. Bazni logor biće postavljen na nadmorskoj visini od tri hiljade metara, a uspon bi trebalo da traje pet dana. - Prvi čovek koji se popeo na Akonkagvu je Švajcarac Matijas Curbrigen. On je osvojio ovaj vrh 1897. godine, a mi ćemo ići istim pravcem - takozvanim klasičnim smerom. Žao mi je što ćemo verati vrh u poslednjem mesecu devedeset devete godine od prvog uspona, a ne za stogodišnjicu, ali to je jedini termin koji nam svoj trojici odgovara. Početak decembra u Južnoj Americi je kraj proleća. Na planini to znači još dosta snega i leda. Ipak, sva trojica smo iskusni alpinisti i nadamo se da će ovaj uspon biti uspešan - priča Dragan. Ovi momci peli su se u aprilu na Himalaje. Osvojili su vrh Anapurna. Tada su bili u ekipi Planinarskog saveza Srbije. Sada idu u sopstvenoj režiji. Teško je pronaći sponzore za ovakav poduhvat. Ipak, imamo ih već nekoliko, nadam se da će do planiranog datuma svi troškovi biti pokriveni, a svakom sponzoru ”odra ena” reklama. Na Akonkagvi postoji četrnaest smerova za uspon do vrha. Brojevi označavaju i težinu puta, a broj 14 je najteži. Zove se još i slovenski smer, a osvojili su ga 1982. članovi tadašnje jugoslovenske ekipe iz Slovenije - priča Dragan Jaćimović član ove hrabre trojke. Nadamo se da će njihov uspon biti uspešan. I da će se vratiti sa još jednim istrčanim maratonom i osvojenim vrhom. Srećno. .Todorović S MARATONA NA AKONKAGVU Dokle idu granice ljudske izdržljivosti? Šta sve može čovek? Koju snagu ima volja? Odgovore na ova pitanja potražili su Dragan Jaćimović starešina u Korpusu specijalnih jediiica VJ i njegov kolega Goran Ferlan iz Rume, postavljajući sebi zadatak da prvo istrče maraton u Buenos Ajresu na temperaturi plus 30 stepeni, a odmah zatim krenu na Akonkagvu (minus 40) i da pobodu Jugoslovensku zastavu na vrh Kalamar,
  • 8. HIMALAJI – PUT KA VRHU 7 visok 7.035 metara. Jaćimović i Ferlan su uspeli. Napravili su poduhvat nezabeležen na ovim prostorima. Maler do malera — Motiv da krenemo u ovu avanturu bio je pre svega sportski — počinje Dragan Jaćimović. — Neko je od kolega pre dve godine pomenuo da se tako nešto ne može napraviti, dok smo Goran i ja mislili suprotno. U realizaciju ove ideje smo krenuli pošto se vojna situacija u regionu smirila. Dvojica odvažnih momaka imali su sve uslove da naprave podvig, sem možda jednog. Kao pripadnici vojske bili su psihofizički potpuno spremni. Dobili su podršku starešina i kolega, slobodno vreme provodili su na treningu i po pet sati dnevno. Falio je jedino novac, ali ne i hrabrost da se krene. — Kada smo 18. novembra sleteli u Buenos Ajres, sačekala nas je temperatura od 30 stepeni — nastavlja naš sagovornik. Posle beogradske nule, to je bio prvi šok. Drugi je usledio odmah pošto smo taksi sa aerodroma do grada platili 45 dolara. Mi smo bili ube eni da je ovaj grad jevtiniji. Start naše ekspedicije obeležen je — malerima. Pošto su došli u hotel u kome treba da odsednu maratonci 24. Adidasovog maratona (u pozivu za takmičenje pisalo je da su četvorodnevni smeštaj i hrana plaćeni), saopšteno im je da je to bila šala i da svaki takmičar plaća svoje učešće. Pošto su se raspakovali i smestili, shvatili su da nisu poneli jugoslovensku zastavu namenjenu Akonkagvi. Raspitali su se koliko staje avionska karta do Mendoze, grada u podnožju Akonkagve, i — shvatili su da za avion nemaju para. Sve bi propalo da se Jaćimović i Ferlan nisu setili adrese gospo e Mare Rosić (80), koja od 1936. živi u ovom gradu, ro ake jednog njihovog poznanika. — Sve je posle krenulo svojim tokom — nastavlja Jaćimović. — Gospo a Mara je bila oduševljena gostima iz svoje zemlje. Primila nas je kao majka. Naš ambasador Slavko Nikoletić, u maniru pravog domaćina, primio je naše sportiste, ustupio im zastavu SRJ i poželeo mnogo sreće. Umesto skupe avionske karte kupljena je autobuska za 35 dolara za put dug 1.500 kilometara. Maraton u Buenos Ajresu je bio paklen. Kako priča naš sagovornik, temperatura je bila iznad 30 stepeni, a vlažnost vazduha preko 70 procenata. Možda bi Jaćimović i Ferlan odustali od trke ali, kako kažu, na cilju ih je čekala baka Mara Rosić sa još desetak naših iseljenika koji su zdušno navijali za „plave". Maraton je istrčan u vremenu 3.30.35 jer su Jaćimovića i Ferlana tek čekali napori. Amigos komunistas — Dan posle maratona seli smo u autobus i pravac — Mendoza — nastavlja naš sagovornik. — Put od 1.500 kilometara prevalili smo za 25 sati. Kada smo stigli bili smo na kraju snaga. Odmor je trajao nekoliko dana, a onda su počele pripreme za uspon. Pošto nisu imali svu opremu za penjanje, naša ekspedicija je bila prisiljena da iznajmi šator i cipele u lokalnoj agenciji. Tamo ih je čekalo novo iznena enje. — Pošto smo imali malo para morali smo da se cenkamo sa vlasnikom agencije, Špancem, za opremu — priča dalje Jaćimović. — On je uporno od nas tražio da mu ostavimo depozit za iznajmljenu robu, a mi smo nudili da mu ostavimo pasoše čemu se on zdušno opirao. U jednom trenutku, u pola objašnjavanja, pošto smo izvadili crvene pasoše i stavili mu na sto, Španac je razrogačio oči, skočio sa stolice i, uz uzvik „Amigos komunistas", odmah pristao na sve varijante. Čak nas je ugostio u svojoj agenciji dajući nam savet kako do vrha. Jaćimović i Ferlan, naravno, nisu imali novac da plate mazge. koje nose opremu u bazni logor (odakle kreću penjanja do „Plaza de mulas"), tako da su 35 kilometara od Mendoze do logora nosili opremu na le ima. Kada su došli na početak uspona (4.200
  • 9. HIMALAJI – PUT KA VRHU 8 metara), ponovo su bili iscrpljeni. Ali odustajanja nije bilo. — U logoru je temperatura bila oko 40 ispod nule, a duvao je vetar kakav je nemoguće i zamisliti — priča Jaćimović. — Pošto smo postavili šator, obezbedivši ga golemim kamenjem, čekali smo da vetar stane i da krenemo. Za to vreme, ekspedicije su se vraćale sa vrha. a me u alpinistima bilo je i promrzlih, iznemoglih, bolesnih, iako su svi imali odličnu opremu. Tada smo se pomalo uplašili šta će biti sa nama. U osvajanje vrha naši su krenuli sa dvojicom švajcarskih alpinista, profesionalaca. Prvo je osvojen vrh Nido de Kondoras (Kondorovo gnezdo) — 5.500 metara, a onda u istom danu naši su uspeli da iza u na vrh Berlin (5.950 m). Tu je postavljen logor pred put na Kalamar. — Uspon na Kalamar bio je stvarno težak — seća se Jaćimović. — Kroz maglu i mećavu penjali smo se čitavih osam sati bez prestanka. Kada smo došli do velikog krsta, koji označava da je najviši vrh Akonkagve osvojen, nismo mogli da verujemo. Prvo što smo uradili, na očigled zgranutih Švajcaraca, je da izvadimo zastavu i pobodemo je na vrh. Tek posle smo se ljubili i radovali. Ipak, nije sve prošlo bezbolno. Prilikom uspona, Jaćimović je zaradio teške promrzline od kojih se oporavljao u Buenos Ajresu sve do 25. decembra. Zahvaljujući akupunkturi, cirkulacija na nogama mu je proradila, a jedina šteta je što su mu pootpadali nokti na stopalima. Jedan Japanac, koji se tako e peo na Akonkagvu kada i naši, ostao je bez prstiju. Da li će opet krenuti u sličnu avanturu? — pitali smo Jaćimovića. — Odlučan odgovor nismo dobili, mada je ovaj mladi starešina pomenuo maraton na stazi Inka (42 kilometra od Maču Pikčua do Kuska u Peruu) koji se trči na nadmorskoj visini iznad 4.200 metara. Dragan Jaćimović inače poznat je i po reklami sistema BK čiju zastavu drži na Himalajima na vrhu K 2. Dragan Vujačić U GNEZDU KONDORA Od 12. decembra godine koju smo nedavno ispratili na Akonkagvi, na 7035 metara najvišem vrhu Anda, vijori se trobojka Savezne Republike Jugoslavije. Prvu zastavu naše zemlje na ovoj planini, koja obuhvata gotovo trećinu Argentine, poboli su kapetan prve klase Goran Ferlan (33), magistar nuklearne fizike iz Rume i starešina VJ Dragan Jaćimović (28), zaposlen u beogradskom Korpusu specijalnih snaga iz Pančeva. Poduhvat dvojice mladića utoliko je veći, jer su samo šest dana ranije, pre nego što će krenuti na osvajanje najvišeg vrha Severne i Južne Amerike, trčali maraton u Buenos Ajresu. Na toj veličanstvenoj sportskoj priredbi, koja je okupila oko 5000 učesnika najteže atletske discipline, ulicama petomilionskog glavnog grada Argentine, kroz cilj su prošli u prvoj grupi od 500 takmičara. Potom su se zaputili u Mendozu, udaljenu 1300 kilometara zapadno od Buenos Ajresa, prema Pacifiku, na granici s Čileom. Čekao ih je novi izazov. O tome Ferlan priča: Put prema cilju Autobusom smo putovali celu noć. U Mendozi smo prenoćili i iznajmili deo alpinističke opreme, neophodne za osvajanje Akonkagve. Uzeli smo plastične cipele, specijalno goroteks odelo, nekoliko boca butan-gasa, hranu... Posle predaha trebalo nam je još četiri sata putovanja autobusom do Puento del Inka, mesta na 2800 metara nadmorske visine. Tu smo iznajmili mazgu da nam nosi opremu i izvadili permit (dozvolu - prim. B.B.) za penjanje, koja se plaća 80 dolara. Već je padao sneg.
  • 10. HIMALAJI – PUT KA VRHU 9 Druga noć na tom putu zatekla nas je na Konfluenciji na 3200 metara, a sledeći dan u Place del Mulas na 4300 metara. Kao što i naziv mesta kaže dotle mogu ići mazge. Ovo je, ujedno, bazni logor za Akonkagvu. Pre polaska ka najvišem vrhu Anda jednodnevni odmor protekao je u mislima kako uspeti. Poučeni ranijim iskustvom znali su da ih očekuje velika drama, borba čoveka s prirodom. Prva stanica na tom putu bio je visinski logor Place del Kondores, odre enije, mesto Berlina. Peli smo se zajedno sa mladim bračnim parom iz Švajcarske - veli sagovornik. - Usput se ispomagali. Bilo je jako hladno. Sa Pacifika, od strane Čilea, duvao je snažan vetar. Pri samom vrhu Akonkagve nataložile su se debele ledene kore. Moj kolega Dragan imao je nevolja s nogom. Od velike hladnoće, na temperaturi minus 38 stepeni Celzijusovih, kakva je vladala, smrzavala mu se leva noga, koju je ranije lomio. Na sreću sve je prošlo bez posledica. Na tom putu prema našem cilju vreme je bilo promenljivo. Nadčovečanski napor alpinista Ujutro i pre podne bilo je sunčano i vedro, bez tračka oblaka. U popodnevnim satima su se nadvijali gusti oblaci, padao je sneg, praćen olujnim vetrom. Jednom Italijanu odneo je šator. Da se to ne bi i nama desilo oko svog šatora slagali smo veliko kamenje. Zbog niskih temperatura, dva dana pre nego što ćemo krenuti japanski alpinista bio je primoran da se vrati na polazište. Smrzla su mu se četiri prsta na nozi, očito još uzbu en pod utiskom svega doživljenog kazuje Ferlan. Za svih dvanaest dana, koliko je trajalo osvajanje ugašenog vulkana, dvojica alpinista hranili su se običnim suvim krekerom, samu kuvali supu i mleko u prahu. Od napora i zbog takve ishrane veoma su oslabili. Prosečno po desetak kilograma. Pregrmeli smo napor koji je teško opisati. Peli smo se pod nagibom od 65 stepeni. Sitan kamen vulkanskih stena se odronjavao, što je predstavljalo dodatnu nevolju. Vazduh razre en, teško se disalo. Posle svakog napravljenog koraka tri-četiri puta trebalo je dobro udahnuti vazduh. A, sunčani, ultracrveni zraci prolaze lako kroz atmosferu, direktno udaraju na nezaštićene delove tela. Zato smo bili primorani da se usput mažemo zaštitnim kremama, inače bismo izgoreli. Na tim prostorima, iznad tri hiljade metara, preti i visinska bolest, kada čoveka hvata vrtoglavica, dobija mučninu, nastaje opšta slabost organizma. Zato dnevno treba popiti najmanje pet litara vode, ogromne količine tečnosti iako niste žedni. Na temperaturi od minus 20 do minus 30 stepeni i da ništa ne radite teško je izdržati, a kamo li hodati prema nebu. Još na sebi nositi dvadesetak kilograma opreme. Uz to, veliko je i psihičko opterećenje, pa je veoma bitno s kim ste se zaputili na ovakav poduhvat. Kamena planinska pustinja Tako veliki Rumljanin i dodaje da Dragan i on nisu mogli jedan bez drugog. Usput su se me usobno bodrili da izdrže, ispomagali. Slepo su verovali jedan drugom. To ih je nosilo, davalo nekakvu dodatnu snagu da istraju na iscrpljujućem putu. Da nije bilo Dragana, u tim izuzetno teškim okolnostima, kada se čovek bori s prirodom i samim sobo, ne bih ni ja stigao do odredišta. Andi su specifični. Peo sam se i na Himalaje. Prošle godine s jugoslovenskom ekspedicijom osvojio sam Kalapatar. Tu na 4500 metara još ima ljudi, rastinja. Me utim, na Andama, kada se popnete do 2500 metara, ništa ne živi. Nastaje kamena planinska pustinja. Samo su nas kondori nadletali, sve vreme. Akonkagva je ugašeni vulkan. Uspon koji savladate za sat, na povratku se “pretrči” za desetak minuta. Kada su izvršili svoj zadatak i vratili se u Buenos Ajres dvojica hrabrih jugoslovenskih sportista imali su, možda, i tu sreću što su u pravoslavnoj crkvi upoznali gospo u Maru Radić, ro enu u Mošorinu. Iz rodnog vojvo anskog sela u
  • 11. HIMALAJI – PUT KA VRHU 10 Argentinu je s roditeljima otišla tridesetih godina. Nikad se nije udavala. Sada je u penziji, bavi se književnošću. Piše pesme. Ovoj dami u poštovanim godinama, vele, duguju veliku zahvalnost. Kod nje su proveli desetak dana na oporavku od velikog napora koji su izdržali za 12 dana osvajajući Akonkagvu. Više od 40 maratona Ferlan je slučajno počeo da se bavi atletikom kada je 1984. godine na uličnoj trci u Kruševcu drugi prošao kroz cilj. Oprobao se i u triatlonu (plivanje, biciklizam, trčanje). Od 1988., kada je istrčao prvi maraton, opredelio se za ovu najtežu atletsku disciplinu. Do sada je nastupao na osam šampionata prethodne i sadašnje Jugoslavije i dva puta bio šesti. Inače, u ovoj disciplini učestovao je na poznatim me unarodnim trkama u Rimu, Beču, Firenci, Izraelu, Sevilji, Helsinkiju, Njujorku, Stokholmu, Berlinu i Buenos Ajresu. Me u najboljima je bio i na mnogobrojnim uličnim trkama širom zemlje, a do sada je istrčao više od 40 maratona. Značajna pomoć Da bi ostvario još jedan sportski uspeh, kako reče Ferlan, najveću pomoć mu je pružio potpredsednik Izvršnog veća Vojvodine mr Damnjan Radenković. Zahvalnost duguje i sponzorima, me u kojima su JP ”Komunalac”, JP za gra evinsko zemljište i puteve, ”Rumaplast” i ”Rumaguma”, svi iz Rume, Fabrika šećera ”Donji Srem” u Pećincima, ”Korn produkt” u Sremskoj Mitrovici. Dakako, i svom starešini, komandantu rumskog Garnizona pukovniku Milanu Mišiću, koji mu je omogućio da trenira, vežba i ode na dalek put. ”Verovao je u mene da ću ostvariti što sam naumio”, kaže on. Goran nailazi i na razumevanje porodice, supruge Nevene i ćerkice Marijane, koje su stisnutih palčeva sedele kod kuće dok se on verao prema Akonkagvi, na putu još jednog značajnog poduhvata. Borislav Begečki KAPET DALJINA I VISINA Goran Ferlan i Dragan Jaćimović, prvi iz Rume a drugi iz Beograda, osvojili su vrh Ankokagvu, na Andima, visok 7.035 metara. Jugoslovensku zastavu poboli su na najvišu tačku ovog vrha, 12. decembra u 15 časova i 15 minuta. Pre toga oni su išli na poznati maraton u Buenos Ajresu 24. novembra, istrčali ga i, ne zadovoljivši se time, krenuli ka Ankokagvu. Ono o čemu se još manje zna je nesvakidašnja veza izme u Ferlanove profesije i opčinjemosti daljinama i najvišim vrhovima planete. Svestrani sportista Kapetan prve klase Goran Ferlan, na aktivnoj službi u Rumi, ro en je baš u ovom gradu. Slučaj je hteo da se njegova vojna specijalnost poklopi sa njegovom željom da živi u rodnom gradu. Skromni oficir, kad priča o sebi, sasvim lako pretrčava preko činjenice da je u „civilnom režimu" magistrirao nuklearnu fiziku i pretrčao hiljade kilometara na treninzima i krosevima. Tačnije, i tu mu je bilo tesno bavio se i plivanjvm, i biciklizmom ali mu je supruga Nevena, kad se rodila kćerka Marijana, predložila da se opredeli za jedan sport. Ferlan se opredelio za trčanje, kao najjeftinije. - Lakše je nabrojati gde sve nisam trčao, počev od kroseva „Politike" do državnih prvenstava u maratonu kaže Ferlan. Ali, najčešće sam bio drugi, uvek iza neuništivog Špirića. Trčao sam i ultramaraton (neprekidno trčanje od 12 sati), pretrčao sam i 600
  • 12. HIMALAJI – PUT KA VRHU 11 kilometara od Bitolja do Novog Sada, trčao sam na svim svetskim maratonima, računajući Rim, Njujork, Beč, Berlin, Helsinki i druge. Nekako spontano, valjda zato što je napor sličan a izazov podjednako veliki, Ferlan se obreo i u alpinizmu. Krenuo je prošle godine sa jugoslovenskom ekspedicijom na najviši vrh Himalaja, ali do vrha nije stigao ekspedicija je odustala zbog loših vremenskih uslova. Put na Ankokagvu bio je i za Ferlana, i za Jaćimovića dragoceno iskustvo i o ljudima, i o prirodi. Krenuli su sa delimično ispunjenim obećanjima sponzora ali ih je u Buenos Ajresu materijalno podržala Mapa Padić, prilično imućna Argentinka rodom iz Mošorina, odakle je otišla u svet dalekih tridesetih godina. Nezaboravna Ankokagva Sama Ankokagva je nezaboravna hvata se Ferlan za ključne tačke svog doživljaja. Pre podne je neopisivo svetlo i prozračno, zbog čega smo morali da se branimo od sunca i razre enog vazduha, a pred kraj dana i noću duvaju strašni vetrovi i temperatura pada do 30 stepeni ispod nule. Najveći deo vremena provodili smo zaštićeni šatorom, u iščekivanju bistrog dela dana kada se napreduje ka vrhu. Najteže je padala besanica, jer san ni noću nije dolazio pred oči zbog razre enog vazduha. Zbog velike hladnoće Jaćimović je imao problema sa nogama pretilo je smrzavanje, baš kao i kod jednog japanskog alpiniste kome su po povratku sa Ankokagve amputirana četiri prsta. Zato se na vrhu nismo zadržavali kaže Ferlan. Poboli smo jugoslovensku zastavu, a dvoje Švajcaraca švajcarsku, izljubili se u znak čestitanja i odmah krenuli nazad. Zahvaljujući Mari Radić, Jaćimović je dobio pravu lekarsku intervenciju, i sve je dobro prošlo. Po povratku sa Ankokagve sledilo je još jedno iznena enje: Ferlan i Jaćimović krenuli su u Brazil u goste kod Janća von Ladislausa, bogataša iz Sao Paula, naravno o njegovom trošku. Ladislavus je tako e ro emi Rumljanin, odakle je otišao po dolasku partizana u grad 1944. godine. Ispostavilo se da je Ferlan 1963. godine ro en u kući porodice Ladislaus, koju je opština posle rata pretvorila u porodilište. Ladislaus je samo lepo govorio o bivšoj otadžbini, čiji je jezik prilično sačuvao. - Ali, svega toga ne bi bilo da nemam razumevanje vojske odnosno komandanta garnizona Milana Mišića, da nemam podršku mog komšije Damjana Radenkovića, potpredsednika pokrajinske vlade Vojvodine, da nemam podršku „Rumagume", Rumaplasta", Kožare", „Ceptera", „Inkom banke" i drugih. Jedna podrška je presudna: ona koju mi pružaju supruga Nevena i kćerka Marijana. Kad se vitlam po svetskim stazama i visovima, ja stalno osećam njihove stisnute palčeve kaže razneženo kapetan prve klase. Ali me nemojte pitati šta me u te velike napore i poduhvate, vodi jer se to ne da tačno imenovati. To je nešto u meni što me snažnom gravitacijom vuče ka iskušenjima u prirodi i sopstvenom telu, što me vuče na najteža mesta na planeti i najduže staze atletike. D. Dragičević BUENOS DIAS, ARGENTINA! Mnogo godina ranije stajao sam ispred prozora uz koji bih priljubio svoj mali dečiji nos i široko otvorenih očiju posmatrao sremsku ravnicu iz kupea I klase putničkog voza, na svom prvom putovanju u veliki grad. Želeo sam da otkrijem nešto novo, doživim i ispunim svoju dušu i srce doga ajima i slikama koje neću zaboraviti sve dok ova glava bude mogla da pamti, a
  • 13. HIMALAJI – PUT KA VRHU 12 duh oseća lepotu življenja. Hvala ti moj dobri “deduško” što si tada bio sa mnom. Ti si bio moj prvi dobrotvor koji mi je platio put, sendvič od dva parčeta hleba namazana mašću i posuta alevom paprikom. Bio sam u Beogradu, kod tetke u gostima. Vratio sam se posle nekoliko dana. Danas, tridesetak godina kasnije, vratio sam se sa Anda zahvaljujući novim, “modernim” dobrotvorima. Beskrajno sam zahvalan mr Damjanu Radenkoviću, Komunalcu, Fondu za gra evinsko zemljište, “Rumaplastu” i “Ruma gumi” iz Rume, pećinačkoj Šećerani, “Korn-produktu” iz Sremske Mitrovice, “abehajcu” Zoranu Mićiću, komandantu Milanu Mišiću, mom Nenčetu i mom Makićku. Kako sada ispričati šta sam sve doživeo za 38 dana provedenih u Južnoj Americi? Bio sam tamo gde su postojala carstva Asteka, Maja i Inka. Koja su pohodili Kortez, Pizaro, Magelan, Španci i Portugalci. Gde teče moćni Amazon i prostire se ogromno jezeto Titikaka. Gde vekovima stoje Kusko, Makču Pikču, Ognjena zemlja i Rio de Žaneiro. Gde ima kafe, pirana, koke i šećerne trske, kondora i flamingosa, lepih žena i karnevala, mnogo vlage i palmi, tanga i flamenka, manga i papaje, fudbala i veličanstvenih Anda. Bio sam u Argentini. U zemlji gde nikada nije bilo gladi i gde se pojede duplo više mesa nego u SAD, po čemu su svetski rekorderi. Bio sam u najrazvijenijoj zemlji “zelenog” kontinenta, čiji je nacionalni dohodak 4.000 dolara po stanovniku. Sa blizu 2,8 miliona kvadratnih kilometara, Argentina je ogromna zemlja, gde i danas postoje velika nenastanjena područja i gde se posedi mere hiljadama hektara. Zapljuskuju je Atlantski okean, reke River Plata i Parana, graniči se sa Urugvajem, Paragvajem, Bolivijom i Brazilom, a na zapadu je 4.000 km duga prirodna granica sa Čileom, Andi. Sastoji se od 23 provincije u kojima živi oko 35 miliona ljudi, a sam Buenos Aires sa predgra ima ima skoro 13 miliona. Retko je naseljena, oko 22 stanovnika po kvadratnom kilometru. Najvećim delom, Argentinci su evropskog porekla, pretežno iz Italije i Španije. Domaćeg, indijanskog stanovništva gotovo da i nema. To je jedina zemlja Latinske Amerike u kojoj su indijance, za vreme kolonijalnih osvajanja, konkvistadori skoro sve poubijali. Samo desetak hiljada ih živi u zabačenim krajevima Patagonije, na Ognjenoj zemlji i u Andima. Govori se španski, a dominantna religija je katolička. Po rasnim obeležjima, kulturi i običajima, Argentina se smatra najevropskijom zemljom Latinske Amerike. Rasna diskriminacija je gotovo nepoznat fenomen. Klimatske karakteristike su veoma raznovrsne u ovoj zemlji, koja se prostire izme u 22. i 53. južnog uporednika. U većem delu je visoka vlažnost, temperatura leti prelazi i 40 stepeni, dok je u Patagoniji arktička klima. Argentina je zemlja izuzetnih prirodnih bogatstava i lepota. Na peskovitoj, hiljadama kilometara dugoj atlanskoj obali nalaze se u svetu čuvena letovališta Mar del Plata i Pinamar. Gradovi sa 500.000 ljudi preko leta postaju mravinjaci, sa dva-tri miliona turista. To je zemlja ogromnih prostranstava, brojnih jezera bogatih ribom, visokih, snežnih planinskih vrhova, mirnih širokih reka, palminih šuma, kaktusa i trnovitog pustinjskog grmlja, pampasa sa milionima goveda. To je jedna od najvećih žitnica sveta. Na istočnom kraju pampe nalazi se ogromni Buenos Aires, industrijski i trgovački centar, gde su 11. novembra 1996, oko 11 časova, avionom KLM, pomalo umorni od 16 sati leta, uzbu eni i zakleto rešeni da ostvare ono što su naumili, sleteli Dragan Jaćimović, reprezentativac Jugoslavije u orijentirungu, alpinista i padobranac iz Pančeva i ja, Sremac iz Rume. Odmah smo shvatili da smo došli u bogatu i skupu zemlju, koja se u velikoj meri razlikuje od Indije i Nepala, gde smo mogli da ručamo i najedemo se za dva-tri dolara. Za taj novac ovde smo jedva mogli da kupimo neku lošiju čokoladu. Sa veoma malim sredstvima morali smo da ostvarimo svoju preveliku želju, svoj san: istrčati maraton i popeti se na Akonkagvu.
  • 14. HIMALAJI – PUT KA VRHU 13 Kontaktirali smo našu ambasadu. Došli su po nas i odvezli nas do grada. Tako smo već uštedeli 45 dolara. Nisu nam mogli obezbediti smeštaj, ali nam je zato otac Sava IZ novoosvećene pravoslavne crkve u Buenos Airesu pomogao da upoznamo jednu divnu staru ženu, koja nas je primila u svoj dom i čuvala, pomagala, hranila i prala, kupovala opremu i poklone, lekove, bila uz nas i hvalila se prijateljima da su joj došli mladići iz njene daleke zemlje. I da učine ono što pre njih niko nije: trče i penju se. Hvala ti, baka Maro, presvetla Maro Radić, i neka te Bog čuva! Argentinci nisu održali reč da će nam dati besplatan smeštaj i noćenje. Nije bilo “pasta parti”, majica i suvenira na maratonu. Bilo je skromno, vruće i vlažno, dosadno i jako teško trčati po asfaltu bez drveća i hladovine. A sve je to, ipak, maraton. Trčali smo, i trčali, i izdržali do cilja. Po ko zna koji put pobedili smo sebe i 42.195 metara. Prolazili su naši prvi dani u zemlji gaučosa i tanga. Uveče je pala letnja kiša. Bilo je svežije i dobro smo spavali tu noć. Goran Ferlan BUENOS AIRES, DOBAR VAZDUH Argentinu je otkrio španski moreplovac Huan Dias de Solis, 1516. godine. Uplovio je u ušće Rio de la Plate verujući da je otkrio prolaz za Indiju, Kada je shvatio da na tom mestu okean prestaje, da se pretvara u sporu, mutnu reku, iskrcao se na obalu i ustanovio da ovu zemlju nastanjuju nepoznata indijanska nomadska plemena. Godine 1520, Magelan se, tako e, uverio da nema prolaza kroz La Platu (na španskom - srebro), skrenuo je prema jugu i zaplovio na svoj put oko sveta. Španci su se, 1536, iskrcali sa velikom vojskom, osnovali Buenos Aires (dobar vazduh - na španskom, jer je vazduh bio čist i bilo je mirno, bez vetra), postavivši temelje glavnom uporištu u Argentini. Borili su se sa indijancima i učvrstili svoju vlast, da bi tek 1580. godine Buenos Aires postao grad, najznačajnija luka i trgovački centar. Španci su vladali Argentinom sve do 9. jula 1810. godine, jer je Napoleon te godine porazio špansku vojsku i prešao Pirineje. Prva ličnost u ratu protiv Španije u Argentini bio je general San Martin, koji se izjednačuje u Latinskoj Americi sa legendarnim Simonom Bolivarom. Argentina je za vreme II svetskog rata bila u savezništvu sa Nemačkom i tek pod pritiskom SADa, 40 dana pre kapitulacije Hitlera, objavila je rat silama osovine. Već 1946. godine na opštim izborima je za predsednika izabran general Huan Domingo Peron, ličnost koja će oležiti sledeće decenije na argentinskoj političkoj i životnoj sceni. Sa svojom suprugom Evitom (o kojoj je skoro snimljen film, sa Madonom u glavnoj ulozi), uživao je masovnu podršku naroda i bio obožavan, jer je sproveo niz socijalnih reformi u korist radnika i seljaka koji su do tada bili obespravljeni. U septembru 1955. godine, državnim udarom od strane vojne hunte koja dolazi na vlast, oboren je Peron. Vojna hunta će biti na vlasti punih 18 godina. Peronisti ili hustisijalisti bore se i dobijaju na svim izborima, ali tek 1973. godine, kada je 80 odsto stanovništva glasalo za njega, Peron vraća se u zemlju. Umire nakon godinu dana, u 80. godini života. Posle smrti predsednika Perona Argentina ulazi u period veoma duboke političke i ekonomske krize, koja je trajala do 1989. godine, kada na vlast dolazi Menem. Vrši reformu celokupnog društvenog i ekonomskog sistema; izjednačuje pezos sa dolarom, vrši privatizaciju celokupne privrede i otvara zemlju za priliv stranog kapitala. Danas Argentinci žive dobro i srećni su. Ta zemlja ima budućnost sa više od 100 miliona hektara oranica, a svih obradivih površina, prema evropskim merilima, ima 5-6 puta više. Argentina bi mogla da prehrani dobar deo čovečanstva. Na nepreglednim pampasima, čovek te pampe je usamljeni gaučo, koji se druži samo sa svojim konjem i gitarom. To je ličnost sa
  • 15. HIMALAJI – PUT KA VRHU 14 mnogo više duše i dilema od američkog kauboja, iako obavlja isti posao. Surova i romantična, nepismena, ali poetska pojava. U muzici Argentinci imaju tango. Ova igra je obišla svet i nije izbledela do naših dana. Ro ena je na dokovima “Boke” i u mračnim predgra ima velegrada, gde zajedno žive siromašni “portenjosi” (stanovnici Buenos Airesa) i “gringosi” (došljaci i doseljenici iz Evrope). Idol epohe je Karlos Gardel. Čuveni pevač i kompozitor, koji je prvi u svetu pre II svetskog rata prodao preko milion ploča. Njegova muzika i tango su proslavili Argentinu. Buenos Aires spada u gradove koji imaju najviše pozorišta na svetu, najdužu ulicu na svegu, Rivadaviva (preko 70 km) i najširu aveniju od 226 m, koja se zove Nuove de Hulio (9. jula), sa veličanstvenim obeliskom u sredini. On obeležava najuži centar grada. Svuda okolo je bezbroj reklama, blještava svetlost, nepregledne kolone automobila, trotoari prepuni šetača, tako da je u 2 ili 3 sata izjutra na avenijama živo kao, usred dana, To je jedan od najosvetljenijih gradova na svetu. U mnoštvu tipičnih restorana sprema se “asado” - meso na roštilju, gde možete sedeti, uživati i jesti koliko hoćete od 15-20 vrsta mesa. Uz zvuke sambe i tanga, stranac će osetiti sve privlačnosti argentinskog načina života. Sve je zahvaćeno gigantizmom. Avenije su se protezale izme u ministarstava i spomenika, izme u kvartova i palata, parkova i tržnica. Ima tu mnogo bronzanih i kamenih skulgpura podignutih u čast svim velikim ljudima i svim velikim vrlinama argentinske nacije. Neki su ih i sami sebi podizali i sami sebi čestitali na kipovima. Sve trgovine imaju divne izloge, u kojima caruje koža u svim vidovima i svim cenama. Mnogi govore engleski i sve vas to navodi na trošak, ali mi to sebi nismo mogli priuštiti, iako smo često prilikom šetnji otkrivali predmete svojih želja. Maraton smo istrčali zajedno, jedan pored drugoga. Dragana Jaćimovića je bolela noga, koju je slomio četiri godine ranije prilikom skoka sa padobranom Istrčali smo ga za tri i po sata. Taj rezultat i nije tako loš, s obzirom na uslove pod kojima smo trčali. Nismo se hteli odvajati, a pogotovo ne ovde na 16.000 km daleko od rodne zemlje. Dobili smo neobične medalje sa plavobelom trakom. Osvežili smo se na cilju i šepajući, zbog bolova i umora, autobusom odvezli do crkve, gde su nas svi naši sa nestrpljenjem očekivali. Zajedno smo proslavili uspeh i podelili radost sa nekolicinom iseljenika koji nisu zaboravili da su ro eni u Jugoslaviji. Oznojani i uz osmeh pili smo koka-kolu, pričali srpski, ljubili se i fotografisali. Vruće je. Bili smo srećni i blaženi pored ikona uz miris tamjana i sveća. Daleko je bio moj Srem, gde je počinjala zima i padao sneg. Goran Ferlan BRAZIIIL, BRAZIIIL Pre više od 50 godina, tačnije 6. 10. 1944, iz ove zemlje otišao je jedan čovek zato što je morao, kao i mnogi Rumljani koji su ovde živeli više od 200 godina. Ta ljudska glupost i prokletstvo se ponavljaju i danas. Egzodus naroda iz Krajine liči na njegov pre toliko godina. Razlika je u tome što su onda odlazili u konjskim zapregama, danas u automobilima i na traktorima. Poslednji rumski plemić tada je krenuo u prvi razred gimnazije. Otac mu je bio advokat, a stric sudija. Jančo fon Vladislavus čekao nas je, 30. 11. 1996. godine, na aerodromu u Sao Paolu sa dvema velikim mapama toga grada. Bila je noć, gužva, a on se iznenadio kada smo mu Dragan i ja prišli i izljubili ga. Onako sremački dobroćudan i debeljuškast, nasmejao se dok je u rukama držao veliki list papira na kome je računarom bilo odštampano moje prezime. Njegov srpskohrvatski je bio dosta loš, ali smo se odlično sporazumevali. Raspričali smo se, a on je upijao svaku reč. Posle toliko godina sreo je nekoga koji ne samo da dolazi iz njegovog mesta ro enja, već je i ro en u njegovoj kući. Siguran sam da i
  • 16. HIMALAJI – PUT KA VRHU 15 danas u mojoj Rumi žive stotine, već odraslih, mojih sugra ana, vršnjaka, mladića i devojaka, zrelih odraslih ljudi, možda već deka i baka koji su ro eni u njegovoj kući. Koja slučajnost! I ja sam ro en u njegovoj kući, jer je dugo godina posle rata ona bila porodilište. Danas je to niža muzička škola u Rumi. Ugostio nas je kao “male bogove”, U njegovoj kući smo jeli iz srebrnih tanjira, dok su nam posluga i on dodavali šta god smo želeli. Jeo sam plesnive sireve, probao četiri vrste banana, gledao satelitsku televiziju sa 67 kanala, sunčao se na obali Santosa, kupao u južnom Atlantiku i u njegovom bazenu, posmatrajući kako posluga čisti lišće sa površine vode. Onda sam mazio dve ogromne danske doge koje su nas prijateljski njuškale, posmatrao pejzaže koje su uradili holandski majstori iz XVIII veka na slikama u njegovoj radnoj sobi i često odlazio u kuhinju i iz ogromnog frižidera vadio svakojaka osvežavajuća pića, utoljujući že zbog visokih temperatura i vlage. Brazil je po veličini peta zemlja na svetu. Amazon je po količini vode najveća reka sveta, čije ušće je široko 140 km. Prašume Amazonije su pluća čovečanstva. U Brazilu se govori portugalski i u njemu živi oko 250 miliona stanovnika. Više od polovina Brazilaca su mla i od 25 godina. To je mnogorasna zemlja. Glavni grad Brazilija. Najpoznatiji Rio de Žaneiro, a najveći Sao Paolo sa oko 23 miliona. U njemu se svakog sata napravi po jedna zgrada. One su ogromne i one su spomenici podignuti finansijskom uspehu. Pedesetak banaka se pore alo u centru grada, gde se sve diže u vis. Retke palme, što rastu duž avenija, savile su se u podnožju oblakodera i liče na zasade peršuna. Najveći broj stanovništva stanuje u predgra ima, a u predvečerje se stvaraju dugački redovi ispred autobuskih stanica, dok pored njih jure nepregledne kolone autmobila. U redovima se niko ne vrpolji, niko se ne buni i niko i ne pokušava da se progura napred. Svako čeka svoj red. Mišljenja sam da oni nisu svi bogati, ima i kod njih puno sirotinje, ali svi se oni nadaju da će se jednoga dana obogatiti. U otmenom predgra u, u kojem smo proveli kod Janča tih nekoliko dana, puno je cveća, drveća i spokojstva. Elegantno zakrivljene ulice razdvajale su privatne palate, koje su bile toliko čiste da se činilo kao da u njima niko ne stanuje. Omanje novogradnje, s krovovima pokrivenim crvenim crepom, stražarile su nad vrtovima punim zelenila. Prazne i tihe klupe ogromnog stadiona, ili malog igrališta prekrivenog izgaženom travom u siromašnim predgra ima, čine ovu zemlju najfudbalskijom na svetu. U njemu živi Pele, a na njegovom groblju leži Ajrton Sena. Sao Paolo je arhitektonski pun kontrasta, ali je poznat i po gajenju životinja koje gmižu po zemlji i upotrebljavaju se za proizvodnju protivotrova. Za vreme vikenda, nekoliko miliona gra ana Sao Paola zakrče autoputeve i u 78 kolona upućuju se 200 km istočno, na obale Atlantika, gde su desetinama kilometara duge najlepše plaže sveta. Zabavljaju se, uživaju i odmaraju na suncu, u moru, muškarci uzdišu posmatrajući mlade devojke kako koketirajuće izazovno hodaju, ili igraju odbojku na pesku u ultra-malim bikinima. Na 400 km od Sao Paola, obalom se stiže do Rio de Žaneira. Svetski poznati zaliv i devetomilionski grad, koji se prepoznaje po šiljatom “Korkavadu” - Glavi šećera, koji dominira iznad Rija. Na vrhu se diže 30 m visok kip od beloga kamena, koji prikazuje Isusa Hrista, raširenih ruku u obliku krsta, s ukočenom tunikom, snažna, smerna lica. Na 700 metara ispod “otkupitelja” razastire se nestvarna panorama u kojoj maglovita zemlja i svetlucavo more me usobno izmenjuju senke i zrake. Još 1. juna 1501. godine Portugalci su se iskrcali na obale Rio de Žaneira i krstili ga imenima “Reka sećanja”, misleći da je to ušće neke velike reke. Obale velikog Guanabare zaliva i najpoznatije plaže na svetu, Kopakabane, najveći stadion na svetu Marakana i najlepše žene sveta, čine da karioke veselo provode život, čak i iznad svojih mogućnosti. U Riju se mešaju sve rase sveta. To je Brazil: karneval i samba. U rano jutro Jančo nas je odvezao na aerodrom. Opraštamo se od našeg domaćina. Hvala ti “Sremče” u Brazilu! Kompanijom “VASP”
  • 17. HIMALAJI – PUT KA VRHU 16 ponovo se vraćamo u Argentinu. Ispod nas je topao južni Atlantik. Kupao sam se u njemu. Goran Ferlan DODIRNULI SMO NEBO NA ANDIMA Pažljivo sam prebrojao kusur koji nam je vraćen da bismo platili autobuske karte za noćnu vožnu do Mendoze, 1.300 km zapadno od Buenos Airesa. Onako pretrpani i preopterećeni stvarima, polako i uz muku, otišli smo do perona da sačekamo naš autobus. Bio je tačan. Super luksuzni autobus kompanije »Central Argentino«, u kome smo bili posluženi večerom, sokovima, kafom i doručkom, prevezao nas je za 14 sati do podnožja Anda, planinskog masiva koji se proteže hiljadama kilometara duž celog Južnoameričkog kontinenta. U kasno prepodne videli smo Ande, drugi cilj našeg putovanja. Proveli smo samo jedan dan u gradu sa oko 750.000 stanovnika, velike površine, jer u širini zauzima oko 30 km, a u dužini više od 60 km. Liči na oazu u pustinji, što je delimično tačno. Osnovali su ga italijanski doseljenici pre 250 godina i razlikuje se od Buenos Airesa. Sačekala nas je svežija klima, niske prizemne kuće opkoljene drvećem i parkovima, mirniji život sa manje saobraćaja i automobila. Grad je bio čistiji, odisao je prefinjenom lakoćom življenja. To je bilo bogato i lepo mesto. U tom gradu i provinciji se proizvode najbolja vina u Argentini i me u najtraženijim su u svetu. Probali smo i to kasnije. Namučili smo se dok nismo našli jeftin hotel za noćenje, državnu kancelariju u kojoj smo platili dozvole za penjanje (Permit) i radnju u kojoj smo mogli da iznajmimo ostatak opreme potrebne za penjanje na Ande. Tu su nam se zalihe novca veoma brzo istopile, jer smo 160 dolara platili dozvole, za iznajmljeni šator plastične cipele, odelo i gas dali smo 150, za garanciju još toliko, a za hranu oko 100 dolara. Sugradan, ponovo vožnja autobusom - četiri sata dobrim putem i stigli smo na samu granicu sa Čileom. Nalazili smo se u srcu Anda, na 2.800 metara. Bili smo na mestu koje se zove Puente de Inka: nekoliko kuća, sa nekoliko tipičnih južnoameričkih kantina i lodževi sa mulama za iznajmljivanje. Postajalo je sve hladnije. Sačekao nas je sneg, vetar i veoma oskudna vegetacija i životinjski svet, što je i karakteristično za Ande. Podigli smo šator, skuvali supu, grickali krekere i do dugo u noć pričali, ležeći u roze, duplom alpinističkom šatoru, o predstojećim naporima i doživljajima koji nas očekuju u hladnim, neprohodnim i zadivljujućim Andima. Probudilo nas je sunce, koje u decembru, kada je dugodnevica, izlazi još oko pet časova i zalazi posle 21 čas. Ali, u Andima to traje kraće, jer visoke planine zaklanjaju nas i čine senku. Veći deo opreme smo natovarili na mulu, koja će nam stvari odneti do baznog logora zajedno sa karavanom, a mi smo se sa najneophodnijim stvarima uputili prema podnožju Ankokagve udaljenom 40 kilometara pešačenja. Na trećini puta, kod jednog bistrog potoka, podigli smo naš drugi logor (Konfluencija 3.200 m). Upoznali smo se sa Gustavom, Italijanom iz Trenta koji se tako e uputio na Akonkagvu. Uz priču o putovanjima, planinama, politici, sportu i vremenu koja nas očekuje i koje se po pravilu počelo pogoršavati u popodnevnim časovima. Sunčano, vedro i bez oblaka bilo je samo izjutra. Duvao je jak vetar iz pravca Čilea i sa Pacifika, donosio nam je sneg, oblake, maglu i hladnoću koje je i bez toga bilo puno. Pojeli smo “minestrone” supu, zavukli se u vreće za spavanje, ušuškali i čekali jutro. Treći dan je bio težak za penjanje i pomalo dosadan i monoton hod kroz kamenu pustinju. Prešli smo 25 kilometara uz visinsku razliku od 1.000 metara. Kada smo stigli do baznog logora imalli smo samo toliko snage da skuvamo supu bez rezanaca, popijemo vitamine i dijamoks protiv visinske bolesti koja se već počela manifestovati.
  • 18. HIMALAJI – PUT KA VRHU 17 Na 4.300 metara počela je da nas boli glava, bili smo malaksali. Zagrlio sam majušnu majicu moje ćerke i u mislima je poljubio u obraze, umotao se preko glave, a u nozdrvama nije ostao miris detetovog tela. Smešio sam se, vetar je povijao šator sve do naših lica, lepeći nam za noseve hladan i mokar krov, nanoseći sneg preko nas, kamenja i stenja koje smo pore ali oko njega da ga ne odnese. Jutro u baznom logoru na Place de Mula. Upuznali smo se sa Japancima, Švajcarcima i Viktorom od koga smo saznali mnogo podataka koji su nam bili od koristi u sledećih nekolilko dana. Odmarali smo se i sakupljapi snagu. Glavno jelo su nam bili slani, tanki, krhki krekeri. I na sreću, imali smo ih mnogo. Pogled na džakove sa hranom nas je radovao. Sutradan, noseći samo vodu, fotoaparat i malo hrane uputili smo se vijugavim serpentinama još više, na 5.500 metara do Nido de Kondoresa (gnezdo kondora). Penjali smo se skoro sedam sati, a spustili nazad u logor za jedan sat, klizajući se i kotrljajući u plastičnim cipelama niz pesak i sitne kamenčiće hladne lave i stvrdnute magme, vrišteći od zadovoljstva kao da smo na skijanju. To nam je bila dobra aklimatizacija i adaptacija za nova iskušenja. Sedmog dana sa svom opremom idemo na “Kondores”. Penjemo se satima, uz veliki napor i popodnevni vetar i hladnoću. Nosimo po 22 kilograma opreme. Tri, četiri puta udahnemo vazduh na svaki korak. Pravimo pauze i odmaramo se. Sporo i teško. Noćimo na minus 20°C. U šatoru je malo toplije, u njemu provodimo ceo dan. Vetar je toliko jak da nas skoro pomera, pognuto hodamo. Sunce je jako. Zaštitili smo lice kremom i štitnicima. Vazduh je razre en. Topimo sneg i pijemo ga. Noć nikako da pro e. Kada će jutro i sunce? Obojica ne spavamo. Neće san na oči. Ne pruža se često ljudima mogućnost da spavaju na 6.000 metara! Doručkujemo već klasiku: “tanke i krhke krekere”. Spavao sam sa fotoaparatom, vodom, šibicama u vreći, bojeći se da se ne smrznu, sa kapom na glavi. Blizu smo cilja. Sa nama je i jedan bračni par iz Švajcarske. Zajedno trpimo hladnoću i vetar. Prepodne je sunčano i vedro. Penjemo se sve višlje i višlje. Led. Nagib je oko 70 odsto. Koristmmo dereze-klinove na cipelama. Vrh. Kraj. Tačno je 15 časova i 15 minuta. Posle više od osam sati penjanja smo na vrhu a tu je samo jedan drveni krst i mi. Ljubimo se. Širimo zastavu. Skačemo i vičemo u beskrajni prostor iznad nas na minus 38°C. Ništa ne vidimo. Slavimo. Mi smo u oblacima na 7.035 metara. Osvojili smo Akonkagvu. Bilo je to 12. 12. 1996, daleko u Andima, u Južnoj Americi, na više od sedam kilometara iznad nivoa mora i od ravnice u kojoj ja živim. Možda sam se, od svih Sremaca ja popeo na najviše mesto na zemlji? Možda to niko pre mene nije uradio? Srećan sam. Vraćamo se kući. Zemaljski dani i dalje teku. Bio sam blizu da dohvatimo nebo i bogove. Goran Ferlan A SAD – EVEREST ! Ulazimo u 21. vek, a noga nekog Jugoslovena još nije kročila na krov sveta, na Mont Everst. Bilo je pokušaja. Prošle godine momci iz Nikšića su bili blizu, ali nisu imali ni sreće ni iskustva. Ferlan i ja ćemo uspeti. Ovako razmišlja Dragan Jaćimović, starešina u Korpusu specijalnih jedinica Vojske Jugoslavije, momak za koga kažu da je jedan od najspremnijih vojnika na ovim prostorima. Jaćimović i Goran Ferlan inače nisu nepoznati našoj a ni svetskoj javnosti. Prošle godine u novembru ova dvojica hrabrih mladića iskušali su sebe tako što su prvo istrčali maraton u Buenos Ajresu i odmah zatim se uputili na vrh Akonkagve, gde su poboli jugoslovensku zastavu na vrh visok preko 7.500 metara. Ovaj poduhvat ušao je u
  • 19. HIMALAJI – PUT KA VRHU 18 najprestižnije svetske planinarske časopise, a imena Jaćimovića i Ferlana uvrštena su me u najpoznatije svetske penjače. Pretprošle godine, Jaćimović je sa ekspedicijom Jugoslovenskog alpinističkog saveza kročio na vrh K2, na Mont Everestu, što mu je donelo i medijsku slavu oličenu u reklami na BKTV „Vrh pripada najhrabrijima". Me utim za Mont Everest nije dovoljno samo srce u junaka. Nikšićani - Momci iz Nikšića, kojm su prošle godine zaustavljeni na nekoliko desetina metara od vrha Himalaja, jednostavno nisu imali sreće i iskustva - priča Jaćimović o ekspediciji planinarskog društva „Javorak" koja je pokušala da dokuči krov sveta. U razgovoru sa kolegom iz Nikšića or em Vujičićem saznao sam da su sem što im se vreme pokvarilo, imali i neverovatan peh sa vodičima koji su ih više puta ostavljali i zamajavali, jer su navodno noć pre toga sanjali duhove. Zbog toga, više puta su polazili iz logora, vraćali se, gubili snagu i živce da bi na kraju došla oluja koja ih je onemogućila da se popenju. Iako sve još nije utanačeno, moguće je da će nam se pridružiti u ekspediciji još neki Nikšićani koji hoće da pokušaju ponovo. Maraton u Peruu - Da bi se čovek popeo na najviši vrh na svetu potrebno je da se slože mnoge stvari - priča Jaćimović. - Naravno ide prvo hrabrost, zatim izuzetna fizička kondicija, dobro razra en plan penjanja, vešt vodič i, naravno, novac. Ako bilo koja stvar u ovom lancu zakaže, od uspeha nema ništa. Zato se i spremamo detaljno. Prva proba za Ferlana i Jaćimovića biće već narednog meseca kada ova dvojica vojnika kreću na Mon Blan, najviši evropski vrh (4.900 metara). Kako naši alpinisti planiraju, sve bi trebalo da pro e bez većih problema a već u septembru čeka ih novi izazov, maraton u Peruu koji se trči na preko 4.000 metara visine. - Maraton od drevnog grada Kuska do Makču Pikču u Peruu je najteže nešto što je čovek izmislio do sada kao sportsku disciplinu - nastavlja Jaćimović. - Trče se 42 kilometra po planinskim stazama, gore-dole, u uslovima razre enog vazduha. Ovaj maraton je tradicionalan, a uspevaju da ga istrče samo najspremniji na planeti. Ako uspemo da istrčimo za oko 3,5 sati to će biti znak da smo spremni za Everest. Pomoć Francuza Kad je u pitanju ekspedicija, naš sagovornik navodi da je tu najveći problem novac. Naime naš Planinarski savez nema para da opremi ekspediciju (košta oko 200.000 dolara) a ne postoje ni sponzori spremni na ova ulaganja. Zato su Jaćimović i Ferlan stupili u kontakt sa francuzima i kako stvari stoje priključiće se nekoj od bogatijih ekspedicija, naravno sa našom zastavom. Datum polaska ekspedicije još nije utvr en ali pretpostavlja da će krenuti sledeće godine. - Uopšte ne sumnjam da ćemo se popegi na Everest jer radimo punom parom i planiramo detaljno - nastavlja Jaćimović. - U svojim jedinicama, u Korpusu, i u Rumi gde službuje Ferlan, imamo punu podršku kolega starešnna i vojnika i nećemo ih izneveriti. Za državu uopšte, a naročito našu vojsku, mnogo bi značilo da upravo pripadnici VJ budu prvi Jugosloveni na Everestu. Dragan Vujičić FIZIČAR, MARATONAC - KAPETAN
  • 20. HIMALAJI – PUT KA VRHU 19 Kada je kao klinac šahista osvojio svoje prve važne "sportske poene", Goran Ferlan nije ni pomisliti mogao da će ga život naučiti i mnogim drugim sportskim veštinama. Da će se oprobati, i brojne nagrade dobijati, u aeromodelarsrvu, odbojci, košarci, fudbalu, plivanju, biciklizmu, trčanju, alpinizmu. U Rumi, u srcu Srema, tridesetčetvorogodišnji Goran Farlan živi i radi, a tu je i ro en 1963. godine. Život ga je samo na kratko, po završetku Vojne akademije, odneo na jug, u Niš. Posle se, 1993. u svoju Rumu vratio i tu, u garnizonu, za sebe i svoju porodicu, hleba našao. Kapetan I klase, magistar nuklearne fizike. Mislio sam da, s obzirom na dotadašnje moje sportske ljubavi, posle Akademije nastavim na Fakultetu za fizičku kulturu priča nam Goran. Ipak, to što sam 84-te, kao pitomac, na uličnim trkama u Kruševcu stigao drugi, što sam čak postao instruktor plivanja i 85te sebi kupio najbolji bicikl, nije prevagnulo nad ljubavlju prema nauci fizici. Sport je u svakom slučaju ostajao kao nešto što pokreće. Isto kao ljubav. Poslušao je svojevremeno supruge Nevene savet i posvetio se tek jednom spotu: trčanju. - Trčao sam na krosevima "Politike", a 1988. upustio sam se i u svoj prvi maraton. Mislim da sam tada na cilj stigao dvadesettreći, a već sledećeg puta bio sam trinaesti i, dobro se sećam, sigurnosti sa kojom sam sebi i prijateljima tada govorio: Na narednom sličnom takmičenju red je da budem bar treći! Učestvujući osam puta na prvenstvima u maratonu u Jugoslaviji, zasigurno je on postigao mnogo više. Na tim takmičenjima i, svakodnevni treninzi od po 60 kilometara kojih se hi danas ne odriče, odveli su ga pravo u svet. Trčao je tako maratone u Rimu, Beču, Firenci, Izraelu, Sevilji, Helsinkiju, Njujorku, Stokholmu, Berlinu, Buenos Airesu, pa u Londonu i Brižu. Kao retko koji maratonac ume on da učestvuje i na deset maratona u. godini. Sa neuobičajenom lakoćom. - Sve do 27-me godine nisam znao za svoju "srčanu prednost" objašnjava Goran. Lekari su se valjda čudom čudili, ali mi dugo nisu rekli: Moje srce radi sa 38 otkucaja u minutu, u stanju mirovanja! Po svoj prilici, zbog toga mi je osećaj umora nepoznat. „Šteta je samo što to nisam ranije znao. Sto drugi oko mene nisu sa tim bili upoznati. U svetu se u takvim slučajevima čitave ekipe stručnjaka angažuju i, od detinjstva, dečaka pripremaju za vrhunskog sportistu. Ja sam uglavnom, sam na sebi radio. To što je i oduvek sam sebi nametao ritam, Goranu, ipak, ne smeta previše. Važno mu je, kaže, da se na sportskim takmičenjima druži i da okolina ima puno razumevanja za njegove sportske želje. Podržavaju ga i ohrabruju: porodica, prijatelji, komandant rumskog garnizona Milan Mišić, a nezaobilazni su i sponzori. Bez materijalne podrške, kaže nam, teško da bi se i makao iz Rume. Neizvesna bi bila mnoga njegova putovanja. Osim što je trčao na pomenutim, staze su njegove postale i alpinističke. Mesec dana je tako planirao, medu vrhovima Himalaja, isto toliko, i više, snage je iskušavao u vrletima Anda, a tek utihnulo leto pamtiće po Mon Blanu. Dve nedelje je tamo boravio sa prijateljem iz Pančeva, Draganom Jaćimovićem. Visoko u planini, zimom i hladnoćom napadnut, o čemu planinar razmišlja? Čime li se greje? - Na 5 - 6. 000 metara nadmorske visine, počne čovek iznenada da sebi i saputnicima priča o nekim stvarima o kojima u ovom životu ovde, gotovo da i ne razmišlja. Šta sve čoveku ne padne na pamet. Ponekad ga i strah uhvati. U svojim zabeleškama ponekad, u dnevniku koji vodi, mnogo šta zanimljivo zabeleži. Da ne zaboravi. Goran Ferlan najviše pamti predele, ali i ljude. Nedirnutu lepotu himalajsku, neće moći nikada da zaboravi. Na "krovu sveta", u podnožju najvišeg Mont Everesta, bio sam kaže, opčinjen zalaskom sunca. I vetrpm, koji je od snega uzbudljiv vrtlog pravio. Ali, bio sam zadivljen i mudrošću ljudi iz plemena Šerpasi. Ti ljudi kažu: Čak i kad pet kuća ima, čovek može samo u jednoj da živi! Kakva je to sjajna filozofija, nezaga ena našom zapadnjačkom strašću za gomilanjem materijalnih stvari. Mislim da taj deo sveta čovek neće moći nikad, ni idejom da zagadi! Nagomilao je u svojim sećanjima još mnogo toga putnik, maratonac i alpinist, Goran
  • 21. HIMALAJI – PUT KA VRHU 20 Ferlan iz Rume. Teško da bi u samo jednu priču moglo sve da stane. Zato, tek taksativno, nabrajamo imena ljudi koje je on na putovanjima susretao, sa kojima je drugovao i kojima je gost bio. - Kada sam trčao u Švedskoj, toplo me je primila jugoslovenska porodica Sucurović, u Izraelu sam se družio sa, javnosti poznatim Dušanom Mihalekom, a u Brazilu sam upoznao ni manje ni više poslednjeg rumunskog plemića. U kući njegovoj, u Rumi tada je to bilo) porodilište i sam sam ro en. Janćo von Ladislaus je sa 12 godina otišao u Sao Paolo. Visoko u Andima, osluškući let kondora, upoznao je Goran, takode, divne ljude koje ne može da zaboravi. Porodica Basoti gostila je njega i njegove drugare puna tri dana. A, trebalo je da im Bosotijevi pomognu samo u jednom: da im na putu za Čile, na kratko, iznajme svoju mulu! - Maštam da odem u Japan i na Novi Zeland. Siguran sam, skoro, da ću jednog dana i tamo stići. Nema lepšeg osećaja od onog kad se popneš na nekakav vrh, kad duboko udahneš, kad jugoslovensku zastavu na vrh pobodeš. Dragana Ćatić
  • 22. HIMALAJI – PUT KA VRHU 21
  • 23. HIMALAJI – PUT KA VRHU 22 3K RTS NA MON BLANU Mon Blan je najviša planina Evrope (4.807 m) i pravi raj za ljubitelje alpinizma i avanturiste koji tragaju za nezaboravnim doživljajima. Već dva veka unazad, otkako je prvi put osvojen vrh Evrope, svake prve dve nedelje avgusta, kada je “najbezbednije” proći predelima večitog snega i leda i čestih odrona i lavina, kolone alpinista kreću ka najvišoj tački masiva Mon Blan. Ovog avgusta me u njima smo se našli i mi – tragači za TV ekskluzivom sa onolikim alpinističkim iskustvom koliko znamo i da – heklamo ... Znači nikakvim. Prvi put je jedna profesionalna TV ekipa krenula da ispuni ovaj težak reporterski zadatak noseći sa sobom elektronsku opremu kaja nikada nije stigla do tih visina. Jer, elektronika je do sada uvek prepuštala filmskoj kameri takve zadatke, i to ne samo kod nas, nego i u svetu. Osmog avgusta krenuli smo iz Beograda da kamerom pratamo jugoslovenske alpiniste Drašna Jaćimovića i Gorana Ferlana u pohodu ka vrhu Mon Blana, koji pruža neverovatan prizor čak i kad se posmatra iz doline Šamoni, odakle se kao čudo prirode diže iz ravnice do neverovataih visina. Prva tri dana boravka u Šamoniju iskoristili smo za prikupljanje što više informacija o nameravanom poduhvatu. Česti kontakti sa meteo-službom unosili su nam tada zaista nepotrebnu nervozu, jer su se u oblasti vrha stalno smenjivale oluje, ali su 12. avgust i vremenska progaoza za taj dan obećavali da će baš tada biti start našeg penjanja - i tako je i bilo. Rano ujutro krenuli smo, prošli kroz predele u kojima je Alberto Tomba prošle godine osvajao medalje na svetskom skijaškom kupu i došli do železničke stanice, odakle nas je simpatačni šinobus prevezao do kote od 1.812 m nadmorske visine, gde se i tog jutra skupila grupa od oko 200 alpinista. Od ovog broja avanturista, po statistici, njih 150 kreće ka vrhu, a samo 10 stigne do njega. Oko 10 časova počela je naša putešestvije. Nosili smo prevelike rančeve koji su bili puni i letnje i zimske garderobe, jer su temperaturne razlike na tim visinama nepredvidive. Namazani cinkovom mašću stigli smo do objekta na 3.802 m koji, obložen aluminijumom kao konzerva pruža utočište alpinistima. Desetočasovno penjanje do te tačke predstavlja izuzetan napor, jer put vodi kroz krševite predele kraj opasnih litica. Uspon je na odre enim mestima i do 80 stepeni. Doživeli smo da odroni kamenih gromada padaju na 10 m od nas. Ambisi kraj kojih smo penjali opremu tešku i do 30 kg, duboki su i po 1,5 km a konstantno smo se dvoumili da li da kamerom zabeležimo opasnost, ili da je što pre zaobi emo i nastavimo dalje. U objektu od oko 150 kvm bilo nas je stoginak iz svih delova sveta. Ležali smo na podu u vrećama za spavanje, izigravajući sardine na Mon Blanu i uz cenu kao da smo u hotelu sa 5 zvezdica. U objektu nema ni struje ni vode. Ako ste žedni, rešenje je ili da topige sneg, ili da kupite flašu vode koja košta oko 50 dinara. Jedini obroci, pored hrane koju ste eventualno poneli, su supa (100 dinara), činija kafe (100 dinara) i neka vrsta pilava (oko 350 dinara), što je jedino jelo koje se tu sprema tokom 4 meseca u godini, koliko je objekat otvoren za posetioce. U rano jutro 13. avgusta 1997. (sreća što je bila sreda, a ne petak) krenuli smo u finalni pohod ka vrhu. Temperatura je bila i do plus 40 stepeni, a u roku od 30 sekundi, kada nai e oblak temperatura je padala na minus 20 stepeni. Tada je jedini izlaz pokazati spretnost u brzini presvlačenja. Sneg se u toku noći zaledio, staza je bila jako uska, a litice i provalije prostirale su se s obe strane grebena po kojima vodi put do vrha. Povremeno smo propadali u sneg i shvatili da je uspon po snegu desetak puta teži nego penjanje uz kamenjar i stenje. Od opreme smo imali samo preteške rančeve i plastične gojzerice, a usput saznali da bez konopca i krampona i dereza – čeličnih krampona, srljamo u nevi enu opasnost. Pokuzaju nam prevoje gde su tih dana ljudi jednostavno nastajali, prolazimo ih, a prelazimo i staze iznad kojih, kao terase, vise gromade snega koje svakog trenutka čekaju da se pretvore u lavinu. Strašno smo uplašeni, ali i uporni sve dok nam na 600 m do vrha, planina nije
  • 24. HIMALAJI – PUT KA VRHU 23 pokazala svoje najcrnje lice. Snimatelja i mene počinju da tresu prvi simpptomi visinske bolesti, kada se u telu dešavaju neobjašnjive stvari – a jedini lek je što brže spuštanje na manju visinu. Na 4.200 m nadmorske visine mi, kao ekipa Trećeg kanala smo stali. A svaki dalji korak vodio bi nas ne na vrhu, nego ka tragediji. Mi ostajemo tu, a naši vodiči – alpinisti, nastavljaju dalje i tačno u 14 časova i 55 minuta, posle 9 časova od rastanka s nama, razvijaju jugoslovensku i zastavu Trećeg kanala na vrhu Mon Blana. Te trenutke opisuju kao momente kada ste najbliži raju. Povratak u podnožje trajalo je dan i po, a usput smo se borili sa svim onim odronima i prevojima koje smo prošli pro penjanju, samo što im tada nismo bili okrenuti le ima. Usput preživljavam privremeno petočasovno slepilo kao rezultat ćudljive prirode i visinske bolesti. Ipak, naša najveća životna avantura je srećno okončana, dok našu radost oplemenjuje profesionalno odra en televizijski zadatak. Na ovaj put krenuli smo ne zato što smo mislili da će nam biti lako, nago zato što smo znali da će nam biti teško – a saznali smo i više nego što smo želeli, samo da bi gledaocima usnimili priču koja im opravdava postojanje TV reportera. Kažu da se čovek na Mon Blan penje samo jednom u životu. Znam i zašto – zato što mu drugu put ne pada na pamet tako nešto. Reportaža je snimljena, biće prikazana, nadamo se krajem oktobra, a mi se više ni na drvo ne penjemo. Dragan Gulić KO KAŽE DA NISMO SMELI Mon Blan je najviša planina Evrope (4.807 m) i pravi raj za ljubitelje alpinizma i avanturiste koji tragaju za nezaboravnim doživljajima. Već dva veka unazad, otkako je prvi put osvojen vrh Evrope, svake prve dve nedelje avgusta, kada je “najbezbednije” proći predelima večitog snega i leda i čestih odrona i lavina, kolone alpinista kreću ka najvišoj tački masiva Mon Blan. Ovog avgusta me u njima smo se našli i mi – tragači za TV ekskluzivom sa onolikim alpinističkim iskustvom koliko znamo i da – heklamo ... Znači nikakvim.Kako su dvojica novinara Trećeg kanala krenula u osvajanje Mon Blana, zašto nisu uspeli da stignu do samog vrha i zbog čega im više neće pasti na pamet da se penju ni na drvo... Novinari Trećeg kanala, Dragan Gulić, inače urednik i scenarista kviza „Ko kaže da ne smem", i Nebojša Bašić, jedan od boljih snimatelja na RTS upustili su se u neobičnu avanturu. Odlučili su da, zajedno sa alpinistima iz Planinarskog saveza Srbije, Goranom Ferlanom i Draganom Jaćimovićem, osvoje vrh Mon Blan (visok 4.807 metara), iako do tada nisu planinarili ni do vrha Avale. Osim što su se odvažili na takav korak, novinari Gulić i Bašić želeli su i da budu prva ekipa koja je na Mon Blan ponela elektronsku snimateljsku opremu. Na kraju, njih dvojica uspeli su da osvoje 4.200. metar, a do primamljivog vrha planine stigli su samo naši alpinisti. Ovo zanimljivo putešestvije zabeležilo je oko njihove kamere, a doživljaje ove nesvakidašnje ekspedicije gledaoci Tpećeg kanala moći će da vide u tri nastavka, najverovatnije u oktobru. Do tada, čitaocima „Radio TV Revije", Dragan Gulić iznosi neke zanimljive detalje u osvajanju Mon Blana. Baterije u gaćama - Vodio sam emisiju „Podne-popodne", i u gostima mi je bio Goran Ferlan, naš poznati maratonac i alpinista kaže Dragan Gulić. Tada je zapravo sinula ideja o osvajanju Mon Blana. Ferlan nas je posavetovao da popravimo kondiciju, i da ja do tada obavezno batalim cigarete. Spremali smo se i jedva čekali prve dve nedelje avgusta, jep to je jedini period u godini kada se može stići do vrha Mon Blana. Sanjali smo dan kada ćemo doneti snežno-bele fotografije i snimke, doživeti filmsku opasnost penjući se na
  • 25. HIMALAJI – PUT KA VRHU 24 vrh, pogotovo što smo poneli i elektronsku opremu, koju pre nas niko nije nosio. To je značilo baterije držati u gaćama da bi bile tople, jer su temperaturne razlike na Mon Blanu neverovatne: od plus 40, do minus 20 stepeni Celzijusovih. Posebno nas je radovalo što na ovo putovanje ide ekipa Trećeg kanala, pa smo za tu priliku sašili zastavice sa znakom te televizije, da ih zabodemo na najvišu tačku Mon Blana. I tako, kako naš sagovornik priča, ekspedicija u sastavu: novinar Dragan Gulić, snimatelj Nebojša Bašić i alpinisti Goran Ferlan i Dragan Jaćimović, stigli su u Šamoni, veliko i preskupo ali prelepo sportsko-turističko naselje. Tu su počeli da se raspituju o stazama do vrha planine, jer, od kada je ustanovljena SRJ, niko se od Jugoslovena nije našao na najvišoj koti Mon Blana, pa je i taj povod motivisao „našu" ekspediciju. Ni na drvo - Kada smo sakupili sve potrebne informacije, pala je odluka da se ka vrhu krene 12. avgusta, jer su dva dana pre toga besnele oluje objašnjava Dragan Gulić. I krenusmo rano ujutru, prvo žičarom do 1.400 metara, pa onda tramvajem za tu priliku koji nas je odvezao do 1.800 metara. Zatim nam je trebao ceo dan da se popnemo do 3.800 metara. Bukvalno, penješ se čitav dan, batrgaš preko opasnih prevoja, susrećeš divokoze i belo svetske alpiniste, ali svi oni u vrhunskoj opremi, a mi u - plastičnim gojzericama bez krampona. Od ranog jutra do večeri, usput smo snimali zastrašujuće litice i ambise, takve, da nismo smeli ni da se osvrnemo. U jednom trenutku, naši alpinisti su nas i ostavili, jer smo se prisetili, da je na toj stazi, mesec dana pre nas - poginulo 27 avanturista. Predveče smo se svi našli u nekom „sabirnom centru" za alpiniste, odnosno objektu od aluminijuma, u kojem nema ni vode, ni struje, ni grejanja. Iz helikoptera se tu izbacuje voda, a jedna boca košta 50 franaka. Tu smo prespavali, na podu u vrećama za spavanje, i sutradan krenusmo ka vrhu. - Tada smo tek uvideli da je 10 puta teže hodati po snegu, nego po stenama, jer mi smo to činili bez krampona priseća se Gulić. Išli smo tim liticama, dok nam visina nije „udarila" u glavu... A onda, u lobanji ti jednostavno zabubnji, i trnu ruke i noge, povraća ti se, i do e ti da sedneš i spavaš. Rečju oduzme ti se organizam. Izdržali smo do 4.200 metara, i tu smo stali. Preostalo nam je „samo" još 600 metara, ali koji su zapravo kao kilometri. Naši alpinisti su nastavili, uzeli od nas digitalnu kameru i fotoopremu, a posle devet sati (sa nama bi im trebalo 13), oni su prešli tih 600 metara i 13. avgusta, u 14.55 sati, popeli su se na vrh, zaboli jugoslovensku zastavu, zastavu Trećeg kanala, a našao se tu i jedan primerak „Radio TV Revije". Spuštanje je trajalo jedan dan. Doživeli smo isti strah, možda i veći, nego dok smo se penjali. Usput, mazali smo se cinkovom mašću, jer bili smo u opekotinama... Novinari Trećeg kanala doživeli su tek kasnije olakšanje u Šamoniju, bez opasnosti snimajući četiri dana žičare, atraktivnu pećinu, paraglajdere, prelepe hotele i ostale sadržaje ovog mesta. Žalili su za to vreme, što nisu stigli do samog vrha Mon Blana. Na pitanje kada će ponovo u osvajanje visina, Gulić kaže: "Što se Bašića i mene tiče, mi se više ne penjemo ni na obično drvo". Danilo Bugarski NA KROVU EVROPE Svu lepotu planinskih masiva, ali i neopisiv strah doživeli su Dragan Gulić i Nebojša Bašić, novinari i snimatelj trećeg kanala RTS, dok su na putu do Mon Blaka u stopu pratili naše alpiniste Gorana Ferlana iz Rume i Pančevca Dragana Jaćimovića.
  • 26. HIMALAJI – PUT KA VRHU 25 Hrabro su se borili protiv ledenih i vrelih vrhova i polodnožja planina, ali, ipak do 4.807 metara visine nisu stigli. Posledljih 600 metara nisu mogli da prepešače. - Bilo je i prelepo i strašno seća se Dragan Gulić. Ponovo bih sve preživeo kada se setim onog doživljaja dok sam posmatrao planine. Kada mi u sećanje, me utim, do e strah koji mi je ledio krv u žilami, sebi kažem: nikada više. Pre Mon Blaka nisam se peo na visinu veću od Avale i stepenica u Herceg Novom. Na putu do vrha sa oko 200 ostalih penjača alpinisti i naši novinari odmarali su se često. Prikupljali snagu za novi poluhvat. Teško im je bilo da se priviknu na velike promene temperatura. Jer, jednog momenta živa je merila plus 40, a već slelećeg minus 20. Na telu su istovremeno imali opekotine i smrzotine. - Nakon samo dva sata pojavili su mi se plikovi kažs Gulić. Borili smo se protiv svega, protiv straha i svake priče tipa "tu je juče nestalo njih četvoro". Kada smo prolazili kraj kanjona gde je u poslidnjih mesec dana piginulo tridesetak ljudi, gotovo da nismo znali za sebe od straha. Pregurali smo i to. Ipak, do vrha nismo uspeli da stignemo. Savladala nas je visinska bolest. Odjednom je Guliću i njegovom kolegi počelo da zuji u ušima. Povraćali su, spavalo im se. Dragan je odjednom obnevido i tek nakon šest sati vratio mu se vid. I spuštalje je bilo teško ističe Gulić. Trebalo je sići niz litice nagiba većeg od 80 stepeni. Na povratku smo sretali nove ekipe koje su pokušale da se popnu na gotovo neosvojiv Mon Blan. Trojica Rusa već treću godinu pokušavaju, ali im ne da visinska bolest. Naši alpinisti Gorap Ferlan i Dragan Jaćimović ipak su 13. avgusta, nešto posle podneva, uspeli da se popnu na Mon Blan i istaknu jugoslovensku zastavu. Na vrh su stigla još samo nekolicina. S.Stanković
  • 27. HIMALAJI – PUT KA VRHU 26
  • 28. HIMALAJI – PUT KA VRHU 27 PRED VEČITIM IZAZOVOM Sportska scena uvek je tražila nove junake i, bez obzira na to što vreme čini svoje, upečatljive ličnosti i njihovi podvizi samo mogu da odu u nezaborav. Kada se zabrinemo da ćemo sticajem raznih okolnosti ostati bez asova u Vojsci Jugoslavije, pojave se novi šampioni, veliki borci. Jedan od tih sportista i sjajnih starešina svakako je stariji vodnik Dragan Jaćimović, visokocenjeni profesionalac u elitnom sastavu Korpusa specijalnih jedinica, onih momaka čije se akcije visokog rizika mere sekundama, preciznost milimetrima, a uspešnost spasenim ljudskim životima i velikim materijalnim dobrima. Treba li isticati koliko su tada dragoceni snaga, brzina, veština, izdržljivost... Hrabrost i borbenost utkani su osnovu za nadgradnju pomenutih vrlina. Ko se lati posla da piše o Draganu mora računati na muke. Rekli bismo - slatke, spisateljske muke. Nije lako ni pobrojati sve discipline u kojima se ogledao, ali teže je odgonetnuti skrovite porive i beskrajno požrtvovanje koji su ga vodili do njegovih, svakog poštovanja vrednih podviga. Hladna glava i vrelo srce On je naočit momak, izrazito sportske gra e, finih manira, nenametljiv, odmeren... Spoljašnja jednostavnost i umirujuća hladnokrvnost skrivaju njegov unutrašnji vulkan, kontrolisani temperament koji eksplodira samo u trenucima profesionalnih i sportskih iskušenja. U tome jeste tajna Draganove efikasnosti. On brižljivo prikuplja snagu i ne rasipa je bez preke potrebe. Čuva energiju baš kao i reči. Uopšte ne želi da sagovornika fascinira velikim pričama. Racionalan je i to mu pomaže da najkraćim putem stigne do cilja. Ne teži samoisticanju, naprotiv. Svoje velike individualne sposobnosti bezrezervno podre uje svekolikom uspehu kolektiva. Nesebičan je i požrtvovan, pouzdan u svakom pogledu. Sportski rečeno, radi se o univerzalnom igraču, svestranom takmičaru, neverovatno ujednačenog dara za alpinizam, atletiku, streljaštvo, džudo, orijentaciono-taktički kros, vojnički višeboj... Da se strogo odlučio za jednu disciplinu i njoj sve podredio, bio bi, zacelo, svetski as. Ali, Dragan to ne želi, previše je smeo i radoznao, za njega su novi izazovi vredniji od potvr enih titula. On naprosto uživa u podvizima i uvek je spreman za neki novi, veći od prethodnog. Tiho, gotovo nezapaženo, lane je istrčao maraton u Buenos Ajresu, a onda krenuo put vrleti Anda. Onih četrdesetak kilometara poslužilo mu je kao zagrevanje za pohod na najviši vrh obe Amerike - Akonkagvu (7.035 metara). Jugoslovenska zastava zavijorila se u rukama starijeg vodnika Dragana Jaćimovića na „krovu obe Amerike". I tu počinje u podnaslovu najavljena priča o fer-pleju me u sportistima Vojske Jugoslavije, ovaj put naslovljen na ime kapetana prve klase mr Gorana Ferlana koji je sa Draganom izveo alpinistički podvig. Reč je tako e o svestranom sportisti, pre svega, poznatom maratoncu. On je na svoj način učestvovao u izboru za sportistu godine Vojske Jugoslavije tako što je žiriju uputio pismo gde je „kovertirao" neobičan potez: odrekao se svoje kandidature u korist Jaćimovića. Naravno da to nije uticalo na odluku žirija, ali je viteško poimanje sporta ostalo da se pamti i da se sledi. Skok u Viktorijine vodopade Bio je to samo jedan od rezultata koji su Dragana doveli do drugog mesta u akciji za izbor sportiste godine VJ u 1997. U prvoj saveznoj ligi za orijentacioni sport, me u najjačom konkurencijom (kategorija A-21 elita) osvojio je treće mesto. Četvrtoplasirani je na tradicionalnom Beogradskom maratonu (kategorija VJ i MUP). Član je ekipe „Kobre" koja je osvojila prvo mesto na Finalu orijentaciono-taktičkog
  • 29. HIMALAJI – PUT KA VRHU 28 krosa „Povlen 97", gde se okupilo dvanaest najboljih jugoslovenskih sastava u toj disciplini. Ga anje iz pištolja, rešavanje topografskog zadataka, savladavanje prepreke puzanjem preko sajle neki su od zadatih problema na krosu. Blistali su specijalci: poručnik Raša Lazović, stariji vodnik Dragan Jaćimović i vodnik prve klase Darko Ćurčić. Dobro je što se sportska porodica neprestano širi novopridošlim disciplinama. Da nije tako Dragan bi ih sam izmislio. Raskoš njegovog talenta ne trpi „već vi eno", rekosmo, večiti je tragač za nedoživljenim podvigom. Novost koja nam je došla iz zahuktalog sveta zove se - bančdžamp. To su skokovi koji se izvode s visine a noge letača su vezane elastičnim užetom. Takmičari se strmoglavljuju u bezdane, kanjone, brzake... Kod nas postoji toranj za bančdžamp na popularnoj Adi Ciganliji. Tu je Dragan prvi put osetio neodoljivi osećaj slobodnog leta. Ali, šta je taj toranj od tridesetak metara u odnosu na legendarne Viktorijine vodopade. Nad rekom Zambezi postoji most, čak 130 metara iznad vodene površine. Bačena rukavica za odabrane. Me u njih se svakako svrstava i stariji vodnik Jaćimović koji će svoju hrabrost odmeriti u prijateljskim afričkim državama Keniji i Tanzaniji. To su, naravno, planovi, maštanja, lepe želje... Još je mudri Platon rekao: „Onaj ko ih ne sanja, ne zaslužuje ih..." Sanja Dragan, još kako, huk Viktorijinih vodopada, let kroz providnu zavesu od kapljica i dugu iznad Zambezija. Zna da je podvig moguć ako se „milion kockica" u njegovom mozaiku postavi na pravo mesto. Dakako, obaveze u jedinici su na prvom mestu, a njeni zadaci su brojni i teški. Signal za uzbunu moguć je svake sekunde tokom svih 24 časa. Vreme u kome živimo, nažalost, prepuno je pretnji, nema mesta za potpuno opuštanje i spokoj. Mogući su trka izme u dve trke, skok izme u dva skoka, let izme u dva leta... Zna sve to junak ove priče, ali niko neće nikada osporiti njegovo pravo na sportsku nadu i snove. Da nije toga ne bi bilo ni njegovih podviga, da nije njegovih podviga ne bi bilo ni zvanja sportiste godine Vojske Jugoslavije. Branko Kopunović HIMALAJIMA U POHODE Oduvek je u čoveku postojala želja, iskonska potreba da se vine do neslućenih visina ili spusti u skrivene, modre dubine mora i okeana; da poseti najhladnije i najtoilije krajeve na kugli zemaljskoj, nepregledne pustinje i neprohodne prašume, da osvoji kosmos. A sve to radi da bi zadovoljio sopstveni ego, da bi pokazao koliko je moćan. Me u takvim izuzetnim ljudima je 35 godišnji Rumljanin Goran Ferlan, oficir Vojske Jugoslavije, kapetan I klase, pripadnik specijalnih jedinica u rumskoj kasarni "Srem", magistar nuklearne fizike. Po opredeljenju: sportista rekreativaca amater (maratonac i alpini:ta). Već pri prvom kontaktu sa njim osetićate da je izuzetan čovek: srdačan, predusretljiv, beskrajno hrabar, požrtvovan, skroman, obrazovan, pun optimizma. Goran Ferlan Neposredan povod za razgovor sa Goranom Ferlanom je njegov odlazak u osvajanje jednog od 14 vrhova Himalaja (6. po redu u svetu), Čo Oje. Ali, krenimo iz početka. Goran je žitelj Rume, srcem i dušom vezan za ovaj deo Srema. Kao pitomac, učestvovao je u mnogim trkama. Prva značajnija je bila ulična trka u Kruševcu. Zavoleo je ovu vrstu sporta i posvetio joj se, tako da je učestvovao u još mnogo trka, uglavnom u disciplini na 2 000 m. Pored trčanja, trenirao je i vaterpolo, plivanje i triatlon (kombinacija trčanja, plivanja i vožnje biciklom). Ženidbom i odlaskom na službu u Niš opredelio se isključivo za trčanje. Prvi put je trčao maraton 1988. g. To je učinio ukupno 8 puta. Učestvovao je i na supermaratonu od Bitole do Novog Sada (za 7
  • 30. HIMALAJI – PUT KA VRHU 29 dana pretrčao je oko 600 km), a juna 1991. g. učestvo vao je u jednom maratonu u kom se trčalo po 12 sati neprekidno (staza je bila duga 120 km). Sledili su maratoni u: Rimu, Beču, Firenci, Izraelu, Sevinji, Helsinkiju, Kopenhagenu, Beogradu. Novom Sadu, Podgorici, Buenos Airesu ... Igrom slučaja, u Katmandu, u Nepalu, upoznao je Pančevca Dragana Jaćimovića, podoficira Vojske Jugoslavije, pripadnika specijalne službe "Kobra", jednog od fizičkih najspremnijih ljudi. Godine 1996. su zajedno išli na Himalaje. Od tada je u Goranu počela da se razvija ljubav prema planinarenju. Osvajao je Mon Blan, penjao se na Ande. Zbližio se sa Draganom, jer imaju slične osobine i interesovanja. U planini, u bespuću oni su upućeni jedan na drugog i život jednog često zavisi od onog drugog i obrnuto. Tada, kada ste faktički odvojeni od sveta priča Goran psiha reaguje drugačije nego kada ste dole. Gore je vazduh razre en, nema dovoljno kiseonika, čovek je stalno gladan, nema vode (mora da topi sneg i led da bi došao do tečnosti), mesecima se ne kupa, ne može da spava zbog nedovoljne količine kiseonika, premora i velike hladnoće (i do 40 0 C). U takvim uslovima poveravate se svom drugu saputniku, pričate mu o svom životu, maštanjima, svojim razmišljanjima, kao i on vama. Dok se penjete prema vrhu neke planine, prema svom cilju, vi ne smete puno da razmišljate, planirate. Sve morate da radite spontano. Kakav je osećaj kada dostignete vrh planine? pitali smo ga! "U prvom momentu čovek ne oseća nikakvo zadovoljstvo. Muka mu je od svega i jedva je dočekao da stigne na cilj. Me utim, kada počne da silazi, u njemu se javlja svest da je uradio nešto veličanstveno, da je bio "gore", i tek tada počinje da se oseća zadovoljnim sobom i onim što je uradio. Tada mora biti veoma oprezan, jer svaka la nesmotrenost može biti kobna. Naime, kada čovek počne da silazi sa vrha, njim zavlada euforija, umor i tada se gine. Mora se biti krajnje skoncentrisan na spuštanje i ne sme se nikako zaspati." Goran smatra da nije talentovan ni za trčanje, ni za planinarenje, već "da je to samo produkt velike volje i rada. Rad je najvažniji od svega. I upornost". On je izuzetno disciplinovan čovek, živi jednim zdravim životom, hrani se zdravom hranom, vodi računa o tome da se dovoljno odmara i puno, puno trenira. Zadovoljan je onim što je postigao, jer je obišao mnoge zemlje sveta, upoznao mnoge ljude, različite kulture, običaje, stekao puno iskrenih prijalja. Ne teži materijalnom bogatstvu. A šta je to što ga tera stalno napred? Možda to što želi da bude drugačiji od drugih, da vidi mnogo više, da pobedi samog sebe, zadovolji svoj ego, svoju sujetu. Borba koju vodi sa prirodom je, u stvari, borba sa samim sobom. A Goran je mnogo puta izašao kao pobednik. Najveću podršku ima u svojoj porodici (supruga i kćerkica su mu najveći oslonac i imaju najviše razumevanja za njegova česta odsustvovanja od kuće. On se trudi da im posveti što više slobodnog vremena i zahvalan im je na podršci koju mu daju. Tako e, i kolete s posla imaju razumevanja za ovo čime se Goran bavi. U avgustu ove godine je krenula šestočlana ekspedicija, okupljena oko Britanaca u osvajanja Čo Oje, vrha koji se nalazi na 8201 m nadmorske visine. Nalazi se na Himalajima, na granici države Nepal i Tibeta, gde se prepliću dve religije: budizam i hinduizam. Vo a ekipe je Henri Tod, Britanac, odnosno Škotlan anin, jedan zanesenjak i čudak, koji je već desetak puta bio na Himalajima, a ostali članovi ekspedicije pored Gorana i Dragana (jedinih Srba koji ikada išli u osvajanje vrhova Himalaja) i jedan Amerikanac iz Kolorada, jedan Poljak i jedan Južnoamerikanac. Ekspedicija ostaje oko jedan i po mesec. Poželimo Goranu i njegovim druvima puno sreće i uspeha u osvajanju ovog vrha stignu do njega bez većih problema i da nam se živi i zdravi vrate što pre. J.V. ORLOVIMA U POHODE Da li znate kako izgleda svet posmatran sa visine od preko 8.000 metara? U
  • 31. HIMALAJI – PUT KA VRHU 30 Jugoslaviji još nema čoveka koji je u plućima osetio rezak vazduh i trpeo nalete vetra od 120 kilometara na čas pri temperaturi od 38 stepeni Celzijusovih. Dragan Jaćimović (29) i Goran Ferlan (34) su prvi alpinisti u Srbiji koji će krajem avgusta pokušati da se popnu do "orlovskih gnezda" i vrha Co oju (8.201 metar) koji se nalazi na samoj granici izme u Tibeta i Nepala. Dodatno opterećenje biće im činjenica da na uspon kreću bez opreme za kiseonik. - Pre par godina jedna ekspedicija iz Nikšića pokušala je da prekorači granicu od 8.000 metera, ali im poduhvat nije pošao za rukom. Goran i ja smo posle priprema na Mon Blanu i Akonkagvi (Argentina) odlučili da okušamo sreću rekao je Dragan Jaćimović. Kako izgledaju pripreme alpinista? - Svakog dana trčimo oko 10-15 kilometara, vozimo bicikl 25 kilometara, a potom sledi relaksacija u bazenu. Planina služi da se adaptiramo na visinu i vremenske uslove. Alpinizam zahteva kontinuiran rad i veliku koncentraciju. Naravno i volja je veoma bitan činilac, jer su mnogi "hedonisti" odustali posle prvih većih napora. O čemu ćete razmišljati na visini od 8 kilometara? - Čim osvojite jedan vrh, odmah mislite koji je sledeći. Ambicije su nam da se popnemo na Mont Everest, ali postoji odre ena procedura koju morate ispoštovati. Visine se osvajaju postepeno, a uz to dozvola za penjanje na "Everest" košta 10.000 dolara. Godišnje tamo ode samo pet ekspedicija, tako da na red moraje Čekati i po nekoliko godina. Što penjanje duže traje, zadovoljstvo je veće. Ponekad pomislim šta mi sve ovo treba, ali kad savladaš planinu shvatiš da si u bukvalnom smislu na vrhu sveta kaže Janićijević. Putovanje u Argentinu je priča za sebe? - Na vrhu Akonkagve postoji veliki krst. Sa tog mesta vidi se Tihi okean na jednoj strani, a sa druge strane niz Ande pogled se pruža sve do Patagonije. Argentina izgleda kao da je u kutiji šibice rekao je Dragan Jaćimović. Žikica Babović BOGOVI ČEKAJU NAŠU ZASTAVU Na vrh Čo Oju, ili u prevodu Božju glavu, na 8.201 metru prema Mont Everestu kreću Jugosloveni. Dragav Jaćvmovvć, pripadnik Korpusa specijalnih jedinica VJ i Goran Ferlav oficir iz Garnizona Ruma, pokušaće u septembru da osvoje ovaj vrh bez kiseoničke opreme. Medijski sponzor ovog smelog poduhvata biće "Večernje novosti". Ukoliko im to po e za rukom jugoslovenska i zastava "Novosti" prvi put će se vijoriti na vrhu višem od 8.000 metara. To će ujedno biti drugi pokušaj Jugoslovena da savladaju vrhove više od 8.000 metara. Prkušaj prve jugoslovenske ekspedicije nije uspeo. Oficirn Vojske Jugoslavije veruju da će uspeti. Savladali su najvažniju prepreku neophodnu za ovaj poduhvat: dobili su dozvolu nepalskih vlasti, što je, kako kažu, teže nego samo penjanje. Za svaki vrh odre en je broj ekspedicija koje mogu da se penju kaže Jaćimović. Na Mont Everest, na primer, godišnje može da se popne samo sedam ekspedicija, a ona ve sme da ima više od šest penjača. Mi smo, zahvaljujućv jedvom prijatelju Škotu, koji se zauzeo za nas, pribavili dozvolu. Preskupa dozvola Dragan Jaćimović i Goran Ferlan savladali su prvu prepreku do Božje glave, ali su na drugoj, ne manje važnoj zastali. Da bi krenuli u osvajanje vrha vepalskim vlastima moraju za dobvjenu dozvolu da isvlate 10.000 dolara! Za svaku ekspediciju dozvola toliko košta. Članovi naše ekspedicije sakupili su deo novca, ali im vedostaje više od polovine.
  • 32. HIMALAJI – PUT KA VRHU 31 Tražili su od VJ da im pomogne, ako ne materijalno, bar medijski ili podrškom, ali odgovor nisu dobili. Bez materijalne pomoći pojedinaca ili preduzeća u osvajanje Božje glave veće moći da krenu. Iz baznog logora, koji je na 5.500 metara trebalo bi da krenu 7. septembra, a do 15. oktobra da se vrate. Nema roka koji uslovljava koliko dugo će se ekspedicija penjati na vrh ili silaziti, ali im to diktiraju vremenski uslovi. Prosek temperatura na ovim vrhovima je izme u minus 30 i minus 40, pa je penjanje, praktično, moguće samo u toku leta, ili najkasnije do septembra. Opasan i silazak Na bilo koji vrh, kažu naši oficiri, nije lako popeti se, ali je opasnije spuštanje. U proseku 70 odsto planinara pogine spuštajući se: jednostavno se opuste, pažnja im popusti, oklizvu se... Pre par godine jedan je Makedonac seo da se odmori i za nepunih 35 minuta se smrznuo. Dragan Jaćimović poslednji vrh osvojio je pre tri godive: poveo se na Akonkagvu (7.035 metara) u Južvoj Americi. Penjaće se sada i na Božju glavu, pa i ako ne uspe penjaće se opet i opet. Zašto? Penjanje je teško, ali kada se popnem na vrh pogledam u vis, a gore samo beskrajvo nebo. Ovda pomislim: to je kraj, nema više ničeg, gore su bogovi. D. Dimitrovska SAN O BOŽIJOJ GLAVI Ono što u svetu rade cele ekipe alpinista, njihovih trenera, lekara, timova za svekoliku podršku, planiraju da ostvare samo dva čoveka: major mr Goran Ferlan i stariji vodnik Dragan Jaćimović. To su starešine koje pripadaju samom vrhu sportske piramide Vojske Jugoslavije, poznate sa nekih drugih terena i u nekim drugim prilikama. Naime, major Ferlan je dugogodišnji maratonac koji ima mnogo istrčanih trka i dobrih rezultata. Pre dve godine odneo je pobedu na Beogradskom maratonu u kategoriji VJ i MUP. Duge atletske pruge vodile se su ga s naših prostora u mnoge daleke zemlje na raznim kontinentima. Uvek je nastupao s velikim takmičarskim žarom, uz obaveznu napomenu da je oficir Vojske Jugoslavije. Stariji vodnik Dragan Jaćimović, pripadnik Korpusa specijalnih jedinica, tačnije poznatog sastava „Kobre", višestrani je sportista, sjajan takmičar u nekoliko disciplina, istinski as. Trenutno, njegova zvezda sija punim sjajem na nebu našeg orijentacionog sporta, gde je mnogo kola pre kraja prvenstva već obezbedio titulu državnog prvaka u najjačoj kategoriji. Me utim, daleko je važnije da su njih dvojica mali, ali efikasan tim koji se bori i pobe uje. Postoji snažna mentalna sprega me u njima i bez obzira na karakterne razlike, misao im je komplementarna, a akcija gotovo podudarna. Vrhunski stručnjaci umeju decenijama da traže takav dvojac, uz ogroman rizik da ga nikada ne prona u. Ali, ukoliko im to po e za rukom imaju kapital koji se čuva kao dragocenost. Iskušenja u vrletima Gajiti velike ambicije u sportu kakav je alpinizam jedino je moguće ukoliko se na u ljudi koji su ne samo snažnog tela i duha već ličnosti čije se ideje podudaraju sa zamislima ostalog dela tima. Budući da su samo dvojica, to je, ma kako paradoksalno izgledalo, znatno teže! Major Ferlan i stariji vodnik Jaćimović su za nepune dve godine ostvarili ono o čemu mnogi dugo maštaju. Najpre su osvojili najviši vrh Evrope Mon Blan (4.807 m),
  • 33. HIMALAJI – PUT KA VRHU 32 potom dva vrha Himalaja Kalapatar (5.545 m) i Loboče (6.119 m), da bi sve to ukrasili usponom na najvišu tačku obe Amerike Akonkagvu 7.035 metara. Bio je to podvig dostojan svakog poštovanja, ostvaren za rekordno kratko vreme, s vrlo malo pravih priprema. Ne treba biti veliki poznavalac fizike, dovoljno je setiti se osnovnog štiva koje opisuje smeše gasova na visinama većim od tri hiljade metara. Tada procenat kiseonika u vazduhu dramatično opada, veoma je otežano disanje i neophodna je ogromna psihofizička izdržljivost da bi se savladali svi napori. Osim neodoljive „že i" za kiseonikom, osećaju se malaksalost, glavobolja, bolovi u mišićima, nedostatak apetita, pad koncentracije i volje... Dakle, sve ono što je nepoželjno u surovim planinskim vrletima okovanim ledom, u carstvu snega, niskih temperatura, hladnih vetrova i neprestanih pretnji. Onda su, kažu alpinisti, najpotrebniji jedan drugom: šala ili dosetka, ohrabrenje i podrška, nepogrešivo utiču da se napreduje. Pravo na grešku, ma koliko se u svakom sportu podrazumeva, jer je jednostavno svojstvena čoveku, ne postoji! Surovi ispit preživljavanja u prirodi neophodan je i radi nekih drugih, u vojsci vrlo primenljivih iskustava. Ta dobit je neprocenjivo vredna. Osluškujući sebe, čovek lako pronikne u misao i osećanja saborca. 0 tome rado govori stariji vodnik Jaćimović, koji, osim takmičarskih, ima i trenerskih ambicija. Komandir koji se iskazao u obuci, pretvarajući naporan rad u visoke rezultate, ima istančan osećaj za pedagošku praksu. Pogled u naredni vek Zaokupljeni obimnim poslovima u nimapo lakoj vojničkoj svakodnevici, često previ amo vrednost ljudi koji nas okružuju. Njihovi podvizi nam do u kao prirodna pojava, nešto što se podrazumeva od ličnosti takvog kova. Naravno da je to pogrešna navika. Ako im se već ne divimo (nije to u našem mentalitetu), hajde da im ljudski pomognemo, koliko i kako možemo. Neki put je lepa reč, iskrena čestitka ili želja, dovoljna za ljude poput majora Ferlana i starijeg vodnika Jaćimovića. Ali u svetu nije tako. Zna se koliki i kakav rad stoji iza svakog rezultata. Tako je junake naše priče zapazio ugledom i slavom ovenčani alpinista i jedan od vodećih svetskih menadžera Hvnri Tod. Mudri Škot je prepoznao snagu, volju i tehniku naših starešina, pa im je obećao pomoć. Naime, veliki problem je dobijanje dozvole za penjanje na poznate vrhove. Naravno Himalaji su najatraktivniji, ali za „krov sveta" Mont Everest, na primer, planiraju se svega dve ili tri ekspedicije godišnje. I tu nema razgovora! Već i sama mogućnost da se naše starešine na u na Čo Oji je unapred izraženo priznanje koje se dodeljuje samo izuzetnim asovima alpinizma. Lista čekanja je neopisivo duga i mnogi bi trljapi ruke ako Goran i Dragan ne odu. Za sada oni pakleno treniraju, svakodnevno pretrče desetine kilometara, voze bicikl, plivaju... Uskoro bi trebaš da po u na tehnički deo priprema planiran na Borskim stolovima, vertikalnim stenama u dužini od oko 300 metara. Budući da je reč o vrsnim starešinama, oni imaju podršku svojih jedinica, ali ta akcija podrazumeva i finansijski napor. Za sada je pomoć dobijena od „Večernjih novosti", RTSa, Skupštine opštine grada... Zainteresovane su još neke društvene i privatne radne organizacije. Taj poduhvat bi značio i novi jugoslovenski rekord, a samim tim i uspon našeg alpinizma u svetskim razmerama. Iskusni Henri Tod tipuje na naše starešine i tvrdi da ako za nekoliko meseci dodirnu Božiju glavu bez kiseoničke opreme, dvehiljadite godine će se „prošetati" do Mont Everesta... Branko Kopunović
  • 34. HIMALAJI – PUT KA VRHU 33 NAŠI NA KROVU SVETA Jugoslovenski alpinisti Dragan Jaćimović i Goran Ferlan, obojica oficiri Vojske Jugoslavije, krenuće 27. avgusta put Himalaja u osvajanje vrha Čo Oju (Božja glava) visokog 8.201 metar. Ukoliko im to po e za rukom biće prva jugoslovenska ekspedicija koja se popela na vrh viši od 8.000 metara. Budući da su “Večernje novosti” medijski sponzor naše ekspedicije na Božjoj glavi – ako je osvoje – vijoriće se pored jugoslovenske i zastava redakcije “Novosti”. Naši alpinisti, koji se trenutno uveliko pripremaju na planini Stol pored Bora, veruju da će uspeti. Zahvaljujući firmama i pojedincima koje su im izašle u susret deo novca za ovaj planinarski poduhvat je nabavljen. Ali, nedostaje još “dobre volje”. Dozvola za penjanje na vrhove više od 8.000 metara košta u proseku 10.000 dolara. Toliko su nepalske vlasti zaračunale svakoj ekspediciji koja se penje na Himalaje. Na ovu najvišu planinu na svetu godišnje mogu da se popnu samo četiri ekspedicije. Uslovi za dobijanje dozvole su rigorozni, pa se na nju čeka i po nekoliko godina. Zahvaljujući poznastvima Dragan Jaćimović i Goran Ferlan dozvolu su dobili. Samo još da skupe svih 10.000 dolara i veruju – Božja glava mora pasti. Sponzori Osim “Večernjih novosti” koje su medijski sponzor našoj ekspediciji sponzorstva su se prihvatili: Vojvo anska banka, Auto-Čačak, Sport lajn adidas, Sektor no limits, Britiš ervejz, Planinarski klub “Milicionar – Josif Pančić” (u sastavu Sportskog društva “Milicionar”) i RTS, čiji će kamerman pratiti naše planinare do baznog kampa. D. Dimitrovska ČO-OJU ZA REKORD JUGOSLAVIJE Da li će nam biti teško? Verujte da nam je lakše da se popnemo na vrh, nego da skupimo pare od sponzora, kaže alpinista Dragan Jaćimović koji će zajedno sa Goranom Ferlanom uskoro krenuti put Himalaja gde će pokušati da osvoje jedan od najviših i najtežih vrhova - Čo Oju visok 8201 metar. Ukoliko uspeju, biće to prvi uspon na vrh viši od osam hiljada metara u ovoj Jugoslaviji. Podvig će biti tim veći jer momci nameravaju da se na Čo Oju popnu bez dodatnog kiseonika. Pet logora do vrha Pančevac Jaćimović i Ferlan iz Rume iskusni su alpinisti koji iza sebe već imaju osvojene vrhove Anda i Evrope, Akonkagvu i Mon Blan, a jednom su bili i na Himalajima gde su se popeli na vrh Kalapatar, visine 5545 metara. Za ovaj izuzetno težak i opasan poduhvat pripremaju se, kažu od prošle zime, a treniraju po dva puta dnevno. Planiraju da se na vrh popnu za oko 45 dana, a toliko je vremena potrebno zbog neophodnog i postepenog privikavanja na visinske uslove. - Pitate za datum uspona? Ne znamo zaista, polazimo odavde 27. avgusta, a kada ćemo vrh i osvojiti zavisi pre svega od snage i vremenskih uslova, kažu u glas. Zanimljivo je da je Čo Oju osvojen tek dve godine posle Mont Everesta, 1954, a naši alpinisti ići će tzv. Tičijevim pravcem, nazvanom po Francuzu koji je prvi prošao tim putem. Bazni logor biće na visini od 5300 metara, a četiri visinska biće raspore ena na 5800, 6200, 6600 i poslednji na 7000 metara iz kojeg će uslediti napad na vrh. Najteže litice nalaze se, kažu, na usponu izme u prvog i drugog
  • 35. HIMALAJI – PUT KA VRHU 34 visinskog logora, a kasnije ih očekuje i vertikalni ledeni odsek visine 50 metara. Dodatni problem predstavljaće i veoma niske temperature na tim visinama - u proseku oko minus 30. Za čitavu ekspediciju potrebna je i velika količina, čak oko dve tone, opreme koju će kako je planirano nositi 40 Šerpasa, veoma izdržljivih vodiča koji žive u podnožju Himalaja. M. Mijailović U POTRAZI ZA SLAVOM NA 8000 METARA Goran Ferlan iz Rume nije klasični alpinista, samo je osvajač vrhova, maratonac uzbrdo. Najpre je trčao klasični maraton, koji se sastojao u neprekidnom, 12 časovnom trčanju. Umeo je da tako prevali za sedam dana put od Bitolja do Novog Sada, u proseku prelazeći 70 - 80 kilometara dnevno. Sada “beži” u planinske masive, u potrazi za slavom i novim izazovima. Oni nikada nisu nedostajali ovom tridesetpetogodišnjem oficiru Vojske Jugoslavije pogotovo kada je upoznao svog partnera Dragana Jaćimovića iz Pančeva, tridesetogodišnjeg pripadnika Korpusa specijalnih snaga Vojske Jugoslavije “Kobre”, Ferlan, kapetan prve klase, u jedinici ABHO, magistar nuklearne fizike, sreo je sasvim slučajno starijeg vodnika Jaćimovića, reprezentativca za orijentaciono kros trčanje i najboljeg sportistu Vojske Jugoslavije - u hotelskoj sobi u Katmanduu. Nova avantura Obojica smo se odlučili za novu avanturu, osvajanje planinskih vrhova i uputili se, nezavisno jedan od drugoga na Himalaje. Možete zamisliti naše iznena enje kada nas je upoznao dr Milenko Savić, tada vo a ekspedicije na Lonče Ist (6113) metara, Kakva koencidencija - dr Savić je “vojno lice”. Neurohirurg na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu. Odveo je Jaćimovića i mene na jednu od “kota” iz Katmandua do Lukle helikopterom (2800), a onda do baznog logora (5350), 100 km peške, kako bismo osetili visinu i upoznali se sa “provalijom”, seća se kapetan Ferlan poznanstva sa svojim partnerom. Odmah su sklopili dogovor da će postati prvi Srbi koji će se popeti preko 8000 metara prenoseći slavu Vojske kojoj pripadaju u poslednja bespuća ovoga sveta. Odlaze na ekspedicije za vreme godišnjih odmora, kako ne bi remetili svoj rad u jedinici. Krajem avgusta, nameravaju da po u ponovo u Himalaje, u pokušaju da ispune obećanje iz hotelske sobe u Katmanduu. Njihov cilj je Čo Oju (8201 m), šesti vrh sveta, na granici Kine i Nepala. “Napašćemo vrh sa tibetanske strane. Idemo sa kombinovanom šestočlanom ekspedicijom koju, pored nas dvojice, čine Britanac, Amerikanac, Poljak, Južnokorejac”, pominje Ferlan. Vo a ekspedicije je Škotlan anin Henri Tod, čovek koji je pet puta vodio grupe na Mont Everest, osobenjak, dvometraš sa brkovima od 20 santimetara, oživela strip- verzija rendžera Frenki Belevena, jedan od najvećih svetskih alpinista. Ferlan i Jaćimović se nadaju uspehu, jer su se već penjali preko sedam hiljada - osvojivši pre tri godine Akonkagvu (7035 metara). “Nekoliko dan pre toga istrčali smo maraton u Buenos Airesu, a zatim putovali dan i noć autobusom ka planinama. Mi o svom trošku putujemo i snalazimo se na različite načine”. U Argentini im je pomogao otac Sava, starešina srpske crkve, koji je pronašao smeštaj a potom su boravili kod gospo e Mare Radić, starice koja je davno emigrirala u Argentinu i sada odlično zara uje gledajući u šolju u Ulici Korenges. Ona je bila jedan od finansijera njihovog puta na Akonkagvu. Putovanje u Latinsku Ameriku, ostalo je u pamćenju kapetanu Ferlanu po susretu sa poslednjim rumskim plemićem fon Ladislausom, koji je 1944. godine izbegao pred
  • 36. HIMALAJI – PUT KA VRHU 35 oslobodiocima - partizanima i jedinicama Crvene armije. “Mnogi ljudi iz Rume se sećaju njegove porodice i znaju da živi u Sao Paulu. Pozvali smo ga telefonom iz Buenos Airesa i kada je čuo srpski jezik posle toliko godina, bio je izbezumljen. Rekao sam mu: “Gospodine Ladislaus, ja sam se rodio u vašoj kući”. Naime, objašnjava Ferlan, plemićeva ogromna porodična kuća pretvorena je u porodilište posle rata, pa je kapetan jedan od Rumljana ro enih na tom imanju. Poslao je avionske karte i ubrzo smo se Jaćimović i ja obreli u kući jednog od najbogatijih Brazilaca, čuvenog bankara koji je u taljigama davno napustio Rumu. Pet dana boravili smo kao njegovi ekskluzivni gosti, u kući čije zidove ukrašavaju platna flamanskih slikara”, nastavlja kapetan Ferlan prepričavanje svoje neobične pustolovine, posle koje su se uputili ka njihovom odredištu - Akonkagvi. Veza kroz bespuće Umesto ostatka starog plemstva, tamo su upoznali ortodoksnog komunistu revolucionara. Imali su sreću da je baš on iznajmljivao mazge koje prenose teret u Place de Mulas, poslednje mesto dokle stižu natovareni karavani mazgi. Videvši njihove crvene pasoše, iznajmljivač tovarnih životinja - revolucionar im je dao vizit-kartu na kojoj je, otprilike pisalo: “Komunistos kompanjeros”. Zaista je teško poverovati, ali to nam je bila viza bespuća na granici Čilea i Argentine, od Puente de Inka, dokle smo stigli autobusom posle istrčanog maratona. Švajcarska ekspedicija nije mogla da poveruje kako će maratonci koji su u podnožju trčali 42 kilometra posle neprospavanog dvadesetčetvoročasovnog puta krenuti u Ande. Sa čudnom vizom starog iznajmljivača mazgi. Posle osvajanja ovog vrha, krenuli su prošle godine i popeli se stazom na Mon Blan, a sada izvršavaju poslednje pripreme za konačni obračun sa visinom od 8000 metara. “Osim neopisivog osećaja koji obuzima čoveka na velikim visinama i suočavanje sa neizvesnošću osvajanja bespuća, potpuno drugačijeg razmišljanja o ljudskom bitisanju koje se javlja u olujnim noćima, u večnom snegu i ledu, susrećemo se i sa neverovatnim običajima ljudi i njihovim načinom života”, govori s ushićenjem kapetan prve klase. Ko je mogao da pomisli da će videti himalajski grad čiji stanovnici ne mare za materijalno bogatstvo, na čijim ulicama plove fekalije, gde se rikše probijaju kroz oblake magle, na trotoarima žene trebe deci vaške, a psi bez dlaka lutaju u tom metežu nepoznate civilizacije na 1300 metara nadmorske visine. Bazirajući svoju životnu filozofiju na optimizmu i volji, kapetan Ferlan sprema doktorat iz nuklearne fizike. Još jedna neobična okolnost vezana je za ovog starešinu. njegov brat blizanac Dragan, tako e, je oficir Vojske Jugoslavije, kapetan je prve klase na službi u Beogradu. Aleksandar Apostolovski IZME U ĆIME GRANDE I MONT EVERESTA Rasprava me u planinarima i alpinistima posle tvrdnje predstavnika planinarskog društva „Pobeda" kako je njihov nedavni uspon na Monblan „najveći u istoriji jugoslovenskog planinarstva". Sećanja na osvajanje vrha sveta 1979. godine. Problemi prve srpske himalajske ekspadicije na „Anapurni 4". „Lokomotiva" ovdašnjeg alpinizma Zvonimir Zvona Blažina 1955. godine u Dolonitima. Tvrdnje vo e tridesetpetočlane grupe planinarskog društva „Pobeda", koja se nedavno uspela na Monblan – “da je ova ekspedicija najveći uspeh u istoriji planinarstva naše zemlje" izazvala je poprilično polemika u planinarskim i alpinističkim