Zapis s putovanja u Čazmu

1. ČAZMANSKA VREMENSKA VRATA, GROB VELIKOG RATNIKA
I BLAGO DJETINJSTVA ZALJULJANOG U SNOVE
Jučer smo otkrili kako ne treba prevaliti prevelik komad
zavičaja, za veličanstveno putovanje u prošlost.
Crkva svete Marije Magdalene u Čazmi, u svojim njedrima
čuva grob Velikog Ratnika. Škrinja tajni Čazmanskog Kaptola
ni danas nije otkrivena. Ni knjiga o "Sedam godina sandžaka
Začasna, do danas nije napisana."
Danas je ondje mali hrvatski grad koji pokušava živjeti
zdravim životom i biti u nas jedinstven kutak Skandinavije.
Jučer smo se nehotice podsjetili kako nas s Čazmom
povezuje više no što smo i slutili, ne samo stara
"Kolomanova cesta", "Cesta kraljeva", "Čazmanska cesta".
Kosti znamenitih pod oltarom Crkve svetog Križa stare su
točno onoliko koliko je star spomen Čazme. Grob hercega
Kolomana, što se ranjen vratio iz Bitke na rijeci Šajo,
zajedno s biranim junacima našeg kraja, sveto je mjesto
Hrvata. Turčin je spalio Čazmu do temelja, samo
Kolomanova lađa s dva zvonika osta netaknuta.
I ondje i u nas jednako je živ spomen kralja Ladislava.
Iste su zastave vijorile i iste more morile, od provale Tatara
do sumraka kršćanstva.
U Zrinskom Topolovcu pukla je jabuka slobode na Turski brijeg i ostatak kraljevstva.
U Čazmi je pukla zora osmanskog povlačenja. Jednako nas je boljela 1241., 1552., 1566...
Ratnik je s krvavim mačem svako malo projahao zaraslim drumovima Bilogore i Moslavine.
Što je nekad Rimovdje naučio (Rimje padao na svetim hrvatskim rijekama), ponovilo se i
Hrvatu, samo što Hrvat nije pao. Stoput je ginuo i kostima hrabrim bjelasao zvijezdama
čudnovat zov, ponirao u beskraje i vraćao se, prijek, prkosit, vazda svoj.
Tako smo se pod parom zvonika podsjetili na ključnu misao našeg narodnog bića:
pregorki ponos.
* * *
Posjetili smo i "Božićnu bajku" u Grabovnici, turističku atrakciju našeg doba
i mjesto s najviše točkica svjetala pod kapom nebeskom. S puno je mara i ljubavi urešena i
puno će dječjih srca obradovati i obitelji okupiti, pa je vrijedi i pozdraviti, samo je
meni bila milija ona jedna jedina točkica Isusovog svjetla, skrivena nad šumom u skutu
Mjesečeva srpa. I onda i danas, Isus bi birao skromnije. Njegova bajka krene od svjetla
u dječjim očima, vodeć ih kroz tame svjetova i magle vjekova da se nikad ne utrne.
Dar putovanja što smo ga skoro neopazice primili na kraju, bijaše mnoštvo naših roditelja,
okupljenih u iščekivanju oko male seoske škole. Svo njihovo neizrecivo blago
vratilo se zaljuljano u dvije velike bijele Milakove lađe, lađe za sretna putovanja.
Blago djetinjstva zaljuljano u snove, vratilo se sretno i spokojno među svoje najmilije.
Hvala svima što su mu udijelili djelić duše.
Vlado Karagić, hrvatski učitelj