Ce diaporama a bien été signalé.
Nous utilisons votre profil LinkedIn et vos données d’activité pour vous proposer des publicités personnalisées et pertinentes. Vous pouvez changer vos préférences de publicités à tout moment.

Razmišljanje o pozitivnoj pronatalitetnoj politici

511 vues

Publié le

Vrlo je malo ljudi danas svjesno da brak sadrži tajnu koja seže mnogo dublje nego bračni savez. To je tajna vječnoga saveza između Krista i njegove zajednice koja se odražava u braku. Takav je brak mnogo više nego običan savez između muškarca i žene, oni su opečaćeni višim savezom: savezom Boga i njegova naroda. I to uvijek treba biti na prvome mjestu. To je savez kojemu smo obećali vjernost na krštenju i koji obnavljamo u obredima, posebno Vazmenoga bdijenja i u nekim sakramentima. Na to bismo trebali misliti kod svakoga vjenčanja. Bez toga ni najsretniji brak ne može donijeti trajne plodove.

Publié dans : Spirituel
  • Soyez le premier à commenter

Razmišljanje o pozitivnoj pronatalitetnoj politici

  1. 1. Obitelj kao utočište trajne ugroženosti ljudskog života U V O D Rasprave i polemike o natalitetu Republike Hrvatske uzele su maha zadnjih godina i ukazuju na sve manji broj djece koja se rađaju kao i sve veći broj napuštanja zemlje od strane mladih obitelji s djecom. Obistinjuju se negativne prognoze na koje su posljednjih 50 godina upozoravali hrvatski demografi o smanjivanju brojnosti hrvatskog stanovništva. Pojave koje su stručnjaci predviđali i alarmirali još 1970-ih godina naglo su ubrzane od 1991. I poslije rata, koji je potakao demografski pad, koji od tada poprima zabrinjavajuće pokazatelje. Eurostat je objavio da je Hrvatska samo 2013. izgubila 15,4 tisuća ljudi, što zbog umiranja, što zbog iseljavanja. Došlo je do procesa demografskog starenja. Teže ga je zaustaviti ili ublažiti što je izraženiji. Već sada imamo broj starijih od 60 godina koji je veći od stanovništva mlađeg od 19 godina. Lani u rujnu upravo na ovaj trend ministra Miranda Mrsića upozorila je na Trećem radnom skupu o demografiji održanom u HAZU-u i akademkinja Alica Wertheimer-Baletić: 'Hrvatska demografska slika, a ovaj put govorimo o radnom stanovništvu, opet je katastrofalna. Imamo jednak broj stanovnika kao i 1953., s ogromnom razlikom. Tada je stanovništvo bilo mlado i radno sposobno. Tek sedam posto bilo je starije od 65 godina. Danas je to 17 posto, a ta brojka raste. Nadalje, Hrvatska već 150 godina ima emigraciju jaču od imigracije i jedina smo zemlja s takvom statistikom. I po još jednoj negativnosti prvi smo u Uniji - u zadnjih 20 godina imamo konstantnu depopulaciju, odnosno negativan prirodni prirast.' Ni objave Državnog zavoda za statistiku nisu ništa ugodnije. Nedavno je DZS izvijestio o tome da je 2013. vjenčano samo 18.855 parova, ali i da je to prva godina s brojem vjenčanih ispod 20.000. Razvelo se 6.288 parova, po čemu je 2013. također prva godina u kojoj je broj prešao granicu od šest tisuća. Istovremeno, manje brakova smanjilo je i broj rađanja, jer se 90 posto djece rađa u brakovima: lani je rođeno 40.690 djece, što je također blizu neslavnih rekorda. A s druge strane, moglo bi nam nedostajati radne snage iako je naoko paradoksalno takvo što reći u zemlji s preko 350 tisuća nezaposlenih, što se često približava plafonu od 400 tisuća.
  2. 2. Promijenio se tradicionalni odnos prema braku i sve je manji interes mladih za ulazak u brak. A kada se brak i dogodi, onda na odluku o imanju djece utječu i gospodarske okolnosti, posao, stambeno pitanje i niz drugih uvjeta. U brak se danas sve češće više ne ulazi u ranim, nego u kasnim dvadesetima, oko 29 godina. Onda se odgađa rađanje djeteta, pa to više nije 25-26 godina, nego 29-30 godina. Zato i to dijete vrlo često ostane jedino. I Svjedoćenje ljepote braka O navedenoj problematici često progovara I Crkva a posebno Sveti otac. Najučinkovitije svjedočanstvo blagoslovljenoga braka je dobar život kršćanskih supružnika i njihovih obitelji. Božansko posvećenje njihove ljubavi, izvor je njihova mira i vjernosti. Da bi ovi blagoslovi svijetu bili očitiji, jednakost među supružnicima treba danas donijeti i nove plodove – jednake mogućnosti na radnom mjestu; novo vrjednovanje majčinstva i očinstva; i veću zahvalnost za otvorenost obitelji prema najpotrebnijima – smatra papa Franjo. Svaki muškarac i svaka žena žele siguran i trajan odnos, stabilan brak i sretnu obitelj – sažetak je jedne od kateheza Svetog Oca, u nizu pouka o braku i obitelji. Pri tome Papa navodi: pogled upravljamo na svadbu u Kani gdje je Isus izveo svoje prvo čudo, pretvorivši vodu u vino, na poticaj svoje majke Marije. Na taj način je pokazao svoju brižnost prema onom paru i dao znak koji ima mnogo toga za reći o dostojanstvu i važnosti samoga braka. Danas je društvo suočeno s opadanjem broja sklopljenih brakova. U mnogim zemljama, razvodi su u porastu, dok se broj djece smanjuje – istaknuo je Papa. Ove prekinute bračne veze najviše i prije svega utječu na mlade, jer oni dolaze do toga da na brak gledaju kao na nešto privremeno. Možda postoji strah od neuspjeha koji muškarce i žene sprječava da povjeruju u Kristovo obećanje milosti pripravljene za brak i obitelj. Pa ipak, znamo da gotovo svaki muškarac i svaka žena žele siguran i trajan odnos, stabilan brak i sretnu obitelj. Najučinkovitije svjedočanstvo blagoslovljenoga braka je dobar život kršćanskih supružnika i njihovih obitelji. Božansko posvećenje njihove ljubavi, izvor je njihova mira i vjernosti. Da bi ovi blagoslovi
  3. 3. svijetu bili očitiji, jednakost među supružnicima treba danas donijeti i nove plodove – jednake mogućnosti na radnom mjestu; novo vrjednovanje majčinstva i očinstva; i veću zahvalnost za otvorenost obitelji prema najpotrebnijima – smatra papa Franjo. Nemojmo se bojati na svadbu pozvati Isusa i Mariju – potaknuo je Papa – kršćanski se supružnici ne žene niti udaju samo zbog sebe, nego i za dobrobit zajednice i cijeloga društva II Brak kao Savez između supružnika Vrlo je malo ljudi danas svjesno da brak sadrži tajnu koja seže mnogo dublje nego bračni savez. To je tajna vječnoga saveza između Krista i njegove zajednice koja se odražava u braku. Takav je brak mnogo više nego običan savez između muškarca i žene, oni su opečaćeni višim savezom: savezom Boga i njegova naroda. I to uvijek treba biti na prvome mjestu. To je savez kojemu smo obećali vjernost na krštenju i koji obnavljamo u obredima, posebno Vazmenoga bdijenja i u nekim sakramentima. Na to bismo trebali misliti kod svakoga vjenčanja. Bez toga ni najsretniji brak ne može donijeti trajne plodove. Kako bi slab bio bračni savez i malo težine imao u sebi kad ne bi bio nešto više od običnoga ugovora među ljudima. Koliko bi bolja bila situacija modernih obitelji kad bi svi kršćani bili spremni svoju vjernost Kristu i zajednici proširiti i na brak. Za sve koji su učvršćeni u vjeri stoji Krist – jedini koji stvarno ujedinjuje i uvijek posreduje između onih koji se ljube. Njegov Duh uvijek otvara put bez zaprjeka onima koji se vole. Ako u braku nastupi grijeh i prekrije duh ljubavi, slijedit će vjernoga učenika u zajednici, a ne posrnuloga supružnika. Ljubav koja se temelji na osjećajima bori se protiv ovoga temelja jer naginje tomu da ne poštuje istinu. Pokušat će, dapače, i spriječiti pristup pravomu svjetlu. Nije sposobna, niti hoće razriješiti vezu koja je po sebi nepravilna i neodrživa. A prava ljubav nikada ne slijedi zlo, nego se raduje istini (Kor3,6). Zbog toga se svakomu mladomu paru u našoj zajednici prije vjenčanja postavlja pitanje: „Ako jedno od vas zastrani u svojoj vjeri i otpadne od pravoga puta, hoće li obećati da će održati svoju vjernost i mimo braka?“ Drugim riječima: oba supružnika trebaju znati da je njihova vjernost Bogu i zajednici vrjednija od saveza osjećaja braka. Ovo nije odlučno pitanje samo za parove u našoj zajednici, nego za svakoga
  4. 4. muža i ženu koji trebaju postaviti pitanje o nasljedovanju Isusa. Ako ih ne veže obaveza prema Isusu i zajednici, prema komu će ih vezati (Lk 9,57-60; 14,26-27)? Ako se malo zajedništvo jednoga para stavi pod veću zajednicu, onda dobiva dublji i jači temelj jer će biti povezano s jedinstvom vjernika. I nije nikakvo čudo da je ova misao većini ljudi strana. U današnjem društva vlada uvjerenje da će brak biti čvršći što je neovisniji. Mnogi čak vjeruju da će par biti sretniji što bude više oslobođen „pritisaka“ međusobnih obveza. To je apsolutno krivo razmišljanje. Brak može trajati samo ako je sagrađen na temelju pravila koja je Bog dao i iz njegove ljubavi. Ako brak nije izgrađen na stijeni vjere, onda je sagrađen na pijesku. Muž i žena imaju različite zadaće i moraju se međusobno dopunjavati Vrlo je važno uvjerenje da ljubav prema Kristu ima prednost prema svima drugima jer nam pomaže da shvatimo raspodjelu uloga među spolovima. Bog je njima dvoma dao sasvim različita područja i zadaće i ako se one na prirodan način u braku ispune, potiču jedinstvo i ljubav. Moj otac J. Heinrich Arnold napisao je: Pri ruci su nam dokazi da se muškarac i žena u svojim prirodnim datostima razlikuju. Naglašavam da stav kako su bitne razlike među njima čisto biološke proizlazi iz materijalistički određenoga mišljenja. Žena želi ljubljenoga primiti u sebe. Žena je po prirodi određena da daje, trpi, podnosi, njeguje, brani. Muškarac čezne da u nju prodre i da bude jedno s njom. Muškarac je po prirodi stvaralac i skloniji preuzimati inicijativu. Rečeno je da duša oblikuje tijelo. I tu je najdublja misao: duša je Božji dah. Najdublja bit svakoga čovjeka nalazi odraz u tijelu i svako je tijelo, kao i duša – različito. To nije pitanje ranga. Muškarac i žena stvoreni su na sliku Božju i što može biti veće od toga? A ipak postoji neka razlika! Pavao uspoređuje muškarca s Kristom, a ženu sa zajednicom (Ef 5,22-24.) Muškarac kao glava označuje Krista koji služi. Žena kao tijelo označuje predanje zajednice. Razlika postoji u pozivu, a ne u vrijednosti spolova. Marija je slika zajednice. U njoj prepoznajemo pravu vrijednost ženstvenosti i majčinstva. Žena je kao zajednica jer ona prima i nosi Riječ u sebi (Lk 1,38), a slijedeći volju Božju donosi život u svijet. I tako ispunja najuzvišeniju zadaću.
  5. 5. Ljubav žene razlikuje se od ljubavi muškarca. Ona je čvršća jer izvire iz vjernoga ženskoga bića. Ona se posvećuje zaštiti i vođenju onih koji stoje pod njezinom zaštitom. Muškarčeva je ljubav zahtjevna. Ona traži da je drugi slijede. To je ona ljubav koja je utrla put apostolima: „Idite po svem svijetu i učinite sve narode mojim učenicima i krstite ih u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ (Mt28,19). Zadaća muža, kao i žene, uvijek je povezana sa zadaćom zajednice. Apostoli Petar i Pavao upozoravaju na to da bi muž trebao biti glava ženi, ne u smislu vlasti i sile, nego u jedinstvu s Kristom (1 Kor11,3). To ne znači da muškarac stoji na višem položaju. Činjenica da je žena stvorena od muškarčeva rebra, a da je čovjek njezin plod, pokazuje da su oboje ovisni jedno o drugome (1 Kor 11, 11-12). Zadaća i odgovornost jednoga supružnika nisu ništa vrjednije od drugoga, one su jednostavno različiti. U bračnome poretku koji je Bog postavio oboje, muž i žena, uzimaju svoje pravo mjesto i ni jedan supružnik ne vlada drugim – vlada jedino poniznost i ljubav. Nesreća je našega vremena to što su muž i žena izbjegli odgovornosti i zadaće koje im je Bog odredio. Žene se bore protiv bolova i teškoća trudnoće i rađanja odbacujući ih, a muškarci se nastoje izmaknuti ispod tereta odgovornosti koje sa sobom donose brak i očinstvo. Ova je pobuna prokletstvo našega vremena. Ona će buduće naraštaje odvoditi s pravoga puta. Bog je odredio da žena rađa djecu, a pravi će muž zbog toga svoju ženu sve više voljeti i poštovati. Petar opominje: „Tako i vi, muževi, obazrivo živite sa svojim ženama, kao sa slabijim spolom, te im iskazujte čast kao subaštinicima milosti Života da ne spriječite svojih molitava“ (1 Pt 3,7). Jasno je da razlika između muža i žene nije apsolutna. Prava ženstvenost sposobna je i za mušku odvažnost, a prava se muževnost odražava u predanju i poniznosti Marije. U pravome će braku muž preuzeti vodstvo, iako je čovjek sa svojim slabostima. To pak ne znači da je on gospodar, a da mu je žena sluškinja. Ako muž ne vodi u ljubavi i poniznosti, ako ne živi Isusovim Duhom, njegovo će se vodstvo pretvoriti u tiraniju. Glava ima svoje određeno mjesto na tijelu, ali ne dominira. Kod vjenčanja u našim zajednicama pita se zaručnika je li spreman svoju ženu voditi „u svemu što je dobro“. Isto se tako pita zaručnicu je li spremna svoga muža u tome slijediti. To jednostavno znači da oboje slijede Isusa. Pravo vodstvo znači služenje u ljubavi
  6. 6. U svojem pismu Efežanima Pavao upozorava na ljubav koja se žrtvuje, koja čini bit svakoga pravoga vodstva: „Vi muževi, ljubite svoje žene, kao što je Krist ljubio zajednicu (Crkvu) i za nju se predao“ (Ef 5,25). Ova zadaća, ljubiti, obvezuje svakoga muža i svaku ženu, bilo da su u braku ili ne. Ako uzmemo k srcu Pavlove riječi, doživjet ćemo pravo nutarnje jedinstvo odnosa koji nosi ljubav – govor dvaju srdaca Bogu jednim jedinstvenim glasom. Samo na ovaj način naši brakovi mogu primiti blagoslov. Mi ćemo obnavljati ljubav prema bračnomu drugu i neprestano tražiti putove koji će nam pomagati da jedno drugomu služimo u ljubavi. Najljepše je u tome što ćemo tada doživljavati stalnu sreću i radost. Crkveni je otac Tertulijan napisao: Odakle možemo uzeti prave riječi da bismo opisali sreću jednoga braka koji je sklopljen u prisutnosti zajednice i potvrđen blagoslovom? Kakva je dragocjenost bračni teret dvaju vjernika koji su jedne nade, jedne želje, jednoga morala, a iste službe. Oboje, brat i sestra, oboje su sluge, bez različitosti duha i tijela. A ipak su dvoje u jednoj ljubavi. Gdje je jedno tijelo, tu je i jedan duh. Zajedno mole, zajedno meditiraju tako se zajedno poučavaju. Na isti su način uključeni u Božju zajednicu (obitelj), pristupaju jednako Božjemu stolu, jednaki u strahu, u progonstvima, u vremenu uspjeha i odmora. Međusobno se produbljuju što bolje hvale Boga, koliko svatko od njih najbolje može. I kad Krist takve vidi i čuje, on im se raduje. Takvima šalje svoj mir. Gdje su dvojica, tu je on sam i tu zli nema pristupa. Budući da Brak mora odgovoriti i na otajstvo patnje vezano uz članove obitelji od kojih su neki osobe s posebnim potrebama, stari i nemočni pa i smrtno bolesni - vrijedi razmotriti navedeno s aspekta smisla života i njegovog kraja. III Pitanje o smislu života i otajstvo patnje Čovjek kao biće zajedništva (animal amororsum) Poznate su riječi Alberta Camusa na početku njegova „Mita o Sizifu“: „Postoji samo jedan doista ozbiljan filzofski problem: samoubojstvo. Sud o tome ima li ili nema smisla živjeti, odgovara na temeljno pitanje filzofije... pitanje o smislu života najbitnije je od svih pitanja“.
  7. 7. Ostavimo po strani problem može li filozofija to najpreče od svih pitanja samo postaviti i ekplicirati, ili može također odgovoriti na njega. Sigurno je da je ono u središtu svih religijeskih predaja čovječanstva a jednako tako i kršćanske vjere. Danas, u postmodernom zapadnom društvu, ima sve više ljudi koji sa Sigmundom Freudom smatraju da je sam govor o nekom „smislu u sebi“ besmislen i da postoji niz drugih čimbenika koji omogućuju smislen život a da se ne mora pitati o nekom konačnom životnom smislu. Taj stav potvrđuju i mnoge ankete o životnom smislu u kojima dvije trećine svih ispitanika nalazi životni smisao upravo u užitku, u onome što ih veseli, u radosti, u samoostvarenju, u privatnosti, egocentrizmu. Stoga nije ni čudo što mnogi mislioci postmoderne naše današnje zapadno društvo nazivaju „doživljajno društvo“ a Ganni Vattimo dodaje da ga karakerizira „slaba misao“ (F. Rode, 2000). Danas za čovjeka zapadne civilizacije sreća se sastoji u trenutačnom zadovoljavanju fizioloških i psiholoških potreba, što nalazi, prije svega, u lijepoj odjeći, putovanjima, društvenim odnosima i dobroj hrani. Sve što bi moralo biti sporedno u njegovom životu – kazališne predstave, šport, glazba, briga za tijelo – postaje njegovim središtem. To je kultura prolaznoga. Takav čovjek ne želi nikakvo povezivanje različitih trenutaka života, jer bi to uključivalo povratak stvarnosti i odgovornosti za nju a on to ne želi. Čovjek je danas zapravo potišten, razdrobljen, ciničan ljudski subjekt sumnjičav prema svakome projektu koji se prikazuje kao odgovor na cjelovito postojanje. Je li takav čovjek sretan? Vjerojatno nije. Najočitiji znak njegove nesreće jest njegova nesposobnost za život; samoubojstva, tako česta pojava među mladima. Ist tako i nasilje kao i razni oblici ovisnosti. Sve su to znakovi njegova dubokog neprijateljstva prema samome sebi i životu. Na paradoksalan način to je ujedno i znak njegove neuništive težnje za transcendiranjem, nadilaženjem materijalnog, prolaznog i ograničenog. Besmisao, nasilje i smrt u društvu, kakvo je naše, zapravo je najviše uznemirujući izraz konačne ljudske slobode koja za sebe zahtijeva apsolutnost. Jedini lijek protiv toga je ponovno uključivanje svetoga u međuljudske odnose. To, između ostaloga, potvrđuju i dva filzofa koji se deklariraju kao oni koji ne vjeruju, Max Horkheimer i Theodor Adorno (R. Spaermann, 1990).
  8. 8. Oni tvrde da jedini argument protiv umorstva može biti religiozni argument. Jedina brana koja bi mogla zaustaviti besmisleni tijek nasilja jest priznavanje nazočnosti svetoga u čovjeku. Čim jednom nestane smisao za sveto značenje života i čovjeka, nasilje i smrt poprimaju izgled nečega banalnog, baš kao što je banalan svaki dan živjeti besmisao. Taj besmisao nije moguće svladati drugačije nego tvrdnjom da postoji apsolutni Smisao – Bog – jedini temelj čovjekove svetosti na kojemu se slama besmisao nasilja i smrti. Stoga s pravom njemački teolog J. B. Metz kaže da se danas nerijetko čuje kako je naše vrijeme već dugo „postkršćansko vrijeme“, vrijeme u kojem se kršćanstvo može gledati još samo s leđa, pri čemu bi jedni bili žalosni, drugi ironični, a možda većina ravnodušna. Međutim, on smatra i tvrdi da je današnje vrijeme u kojem kršćanstvo treba gledati u lice a ne u leđa, ako se još hoće govoriti o sposobnosti za budućnost ljudi i čovječanstva (J. B. Metz, 2006). Kršćanki govor o Trojstvenom Bogu dotiče najbitnije pitanje ljudskoga života, pitanje njegovog smisla, pitanje što to znači biti čovjek i u čemu je bit ostvarenja jednog ljudskog života pojedinačno i u zajedništvu s drugima. Isus sam kaže: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju“ (Iv 10, 10). Misterij patnje na putu ostvarenja ljudskog života Pitanje o patnji «spada među najtemeljitija pitanja ljudske egzistencije, što zacijelo rijetko tko osporava. Iskustvo patnje tiče se zapravo svakoga čovjeka i ono što nazivamo «iskustvom patnje» obuhvaća ne samo onu patnju koju se dade imenovati nego i one bezimene patnje malih i nepoznatih ljudi: bolest, smrt jedinki i vrsta živih bića u prirodi izazvanih po samoj prirodi, ali i po čovjeku; mučenja, tlačenja, glad, siromaštvo, bijeda, zapuštenost, smrt i propast pojedinih ljudi, naroda i kultura uslijed prirodnih katastrofa, ali izazvanih također i (ne)ljudskim postupcima; uz to uništavanja, razaranja, povrede, ranjavanja, ratovi, nanošenje štete čovjeku po čovjeku itd. Teško je tu točno razlikovati individualnu i kolektivnu razinu kao i tjelesne i duševne patnje, samoskrivljenje ili nametnute. Pri svemu tome ljudi su često činitelji nedjela, još češće oni su žrtve nedjela, a najčešće jedno i drugo. Neiscrpna je lista primjera za to u svim društvima i kulturama u svakom povijesnom razdoblju. Patnja je ucijepljena u ljudsku povijest,
  9. 9. događa se u raznim trenucima života, ostvaruje se na razne načine, poprima različite razmjere. Na svim zemljopisnim širinama i dužinama ona prati čovjeka i u određenom smislu s njime zajedno živi, pripada njegovom bitku u ovom svijetu, bez nje ne bi bilo ni naše civilizacije. Čak je i ljubav povezana s patnjom. Ostaje istina: Čovjek je doista „homo patiens“ (N. Gašpar, 2003). Patnja – metafizički, egzistencijalni i religiozni izazov traženja smisla života «Iako patnja u subjektivnoj dimenziji kao osobno događanje koje je zatvoreno u neponovljivu unutarnju ljudsku stvarnost – izgleda neizreciva i nesaopćiva, istodobno ona u svojoj objektivnoj stvarnosti više nego išta traži da se s njom postupa, da se o njoj razmišlja i da se shvaća kao izraziti problem; da se zato oko nje postavljaju temeljna pitanja te da se traže odgovori. Kao što se vidi nije riječ samo o tome da se patnja opiše. Druga su tu mjerila koja nadilaze područje opisivanja, a koja moramo primijeniti kad želimo prodrijeti u svijet ljudske patnje u kojemu je čovjek određen da nadilazi samoga sebe ostajući pri tome i sam nedohvatni misterij koji traži zadnju istinu i smisao cjelokupne stvarnosti (I. Pavao II, 1985). Riječ je o misteriju kojemu razumski ne nalazimo rješenja ali koji ne dopušta našem umu da o njemu zašuti. Kao što sva zla u prirodi i u povijesti nisu ljude odučila od toga da se i dalje nadaju i žive u nadi za neko “bolje sutra”, isto tako ni filozofija ni teologija sa svim svojim raspoloživim spekulativnim arsenalom pojmova i misli nisu izbile čovjeku potrebu da uvijek i dalje propitkuje svoje iskustvo patnje tražeći odgovore. Iz svake patnje koju podnosi čovjek, nezaobilazno se javlja pitanje o uzroku (zašto?) i pitanje o smislu (radi čega?). Ta pitanja ne samo da prate ljudsku patnju nego joj određuju ljudski sadržaj, ono po čemu je patnja upravo ljudska. Nastojeći proniknuti u misterij patnje, prisiljeni smo neprestano sve dublje pitati o smislu i temelju svijeta i svog opstanka u njemu. Patnja je uvijek bila metafizički, egzistencijalni i religiozni izazov. Kada postavimo pitanje o patnji, uvijek je u njemu, barem donekle, sadržano i pitanje o zlu. Oba su pitanja teška kad ih čovjek postavlja čovjeku, ljudi ljudima – teška su i kad ih čovjek postavlja Bogu. Premda mu trpljenja često dolaze upravo od svijeta, čovjek to pitanje ne postavlja svijetu nego ga postavlja Bogu kao stvoritelju i gospodaru svijeta jer u krugu ljudskog uma ili mudrosti pitanje o trpljenju, patnji i zlu zauvijek ostaje bez odgovora.
  10. 10. Pitanje o patnji postavljeno Bogu kao stvoritelju i gospodaru svijeta S praljudskim pitanjem o porijeklu i smislu zla i patnje odavno je najuže povezano i pitanje o Bogu. Poznato je da se u sklopu toga pitanja javljaju ne samo brojna nezadovoljstva i sukobi u odnosima čovjeka s Bogom nego i samo nijekanje Boga. Ako «postojanje svijeta na neki način otvara ljudskom duhu pogled na Božje postojanje, na Božju mudrost, moć i uzvišenost – čini se da zlo i patnja zamračuju tu sliku, ponekad vrlo korjenito, osobito u svakodnevnoj dramatičnosti tolikih patnja bez krivnje i tolikih krivica koje ostaju bez odgovarajuće kazne. Zato ta okolnost – prema Ivanu Pavlu II - možda mnogo više nego ikoja druga ističe koliko je važno pitanje o smislu trpljenja i s kolikom pozornošću treba pristupiti kako samom pitanju tako i svakom mogućem odgovoru». Na stijeni trpljenja i ateizam, za kojega je ovaj svijet sve, doživljava brodolom. Jer rušenjem Boga bez razlike u kojim oblicima, niti objašnjava niti osmišljava patnju niti blaži bol. Čovjek ostaje i dalje homo patiens koji u svojoj bijedi, ugroženosti, otuđenosti i smrtnosti iskušava i spoznaje vlastitu veličinu, koju mu nikoji ateizam ne može oduzeti. Kršćanstvo patnju ne poistovjećuje izravno sa zlom pokazujući da ona «izražava određenu situaciju u kojoj čovjek doživljava zlo i, doživljavajući ga, postaje subjekt trpljenja». U pozadini promišljanja odnosa patnje i zla stoji tradicionalna teodicejska nauka koja zlo uza svu svoju strahovitost spoznaje kao sekundarnu stvarnost koju se može doživjeti samo u horizontu dobra . Relativnost zla naprama dobra ne dozvoljava naime harmonizirajuće izjednačavanje, ona naprotiv otkriva u sebi proturječan karakter zla – koje je izvjestan nedostatak, ograničenje i iskretanje dobra». Patnja je posljedica fizičkog ili moralnog zla, koje je kao takvo spoznato i vrednovano i u krajnjoj liniji posljedica naše konačnosti. Sve živo pa i čovjek krajnje granice svoje nemoći pred konačnošću i zlom doživljava u smrti a ugroženost od nje traje uzduž cijelog njegovog života. Njegovo je temeljno iskustvo da su mu sva iskustva ograničena i da će sutra iz svakog trebati iseliti, preseliti, svakako iz njega izaći. Čovjek živi u neprestanom egzodusu iz ovoga svijeta. Tim dubinskim apokaliptičkim doživljajima i agonijama, ucrtanim u kod ljudskog doživljavanja, pridružuju se bankroti nepostignutih uspjeha, ruševine neispunjenih nadanja i razočarajućih susreta. To je kao neko
  11. 11. projiciranje smrti iz daljnje budućnosti u naš tragični sad. Usred života smjestila se tjeskoba isto toliko jaka koliko i težnja, da uščuvamo svoj život. Zato je čovjekov život trajno ugrožen. Iz tog voljenja i tjeskobe, snagom same naravi bića kome je život dan u zajedništvu s drugima, čovjek diže svoj vapaj za spašavanjem života prema onom biću koji ga može spasiti a to je jedino, apsolutno i besmrtno biće koje je apsolutan i bezuvjetan Misterij ograničenog bića, čovjeka. Taj se pak misterij Apsoluta prema ugroženom čovjeku otvara s onom istom dubinom i širinom, ljubavlju i snagom, kojom je stvarao kozmos. Čovjeku ne treba dokazivati njegovu opstojnost. On je kroz svoju egzistencijalnu ugroženost doživljava kao jedinu mogućnost očuvanja svog vlastitog opstanka. Pronalazeći sebe ugroženoga u Neugroženom, čovjek s Njim razvija odnos koji se temelji na bitnoj ovisnosti stvorenja od njegova Stvoritelja. Pod vidikom čovjekove ugroženosti On se pokazuje jedinim čovjekovim bezuvjetnim osloncem. Karl Rahner čovjeka definira bićem sposobnim dohvatiti taj misterij. To je čovjekova najdublja definicija: on živi u misteriju, s misterijem i pred misterijem. Čovjek ne može živjeti bez misterija. Ali, taj misterij nije apsurd, naprotiv, njegova suprotnost apsolutno Ništa je apsurd. Jer ako Apsolut ništa nije apsurd, nije moguće izbjeći zaključku da je egzistencija apsurd ili da se ne može obrazložiti. Apsolutni misterij, Bog mora postojati jer je apsurdno da ne postoji. Apsolutni misterij je jedini svjetlo za homo patiensa, tako da nam je živjeti ili u misteriju ili u apsurdu (R. Brajičić, 2000). Bog bezuvjetne ljubavi - jedino je svjetlo za homo patiensa Kroz misterij Patnje suočeni smo s apsolutnim Misterijem, koji raspolaže našim bićem na nedokučiv način, a da pri tome nikom izvan Sebe nije odgovoran. Hoćemo li se toj nepojmljivoj Slobodi povjeriti s onu stranu svih svojih obračuna i proračuna, zahtjeva i pravdanja? Misterijem se ne može ovladati, može mu se samo prići u ljubavi i slobodi koja dopušta da drugi bude drugi i drugačiji. Učinimo li tako, uspjet ćemo se izdignuti iznad svake razumnosti i razboritosti, nadići ćemo samo misaono svođenje svega na vlastiti «ja», da bismo utonuli u autentičnu ljubav. Kad naime prestane svaka «računica», onda istom počinje Ljubav!. Ljubav je ne samo «najpotpuniji izvor odgovora na pitanje o smislu patnje» nego i o odnosu prema homo patinsu. Stoga bi se i Apsolutni Misterij morao očitovati kao ljubav koja prihvaća oboje, i veličinu i bijedu čovjeka na neizmjeran način, ostajući pri tome ponuda i apel ljudskoj slobodi koji se mogu na intelektualno pošten način opravdati.
  12. 12. Odgovor na pitanje o patnji, trpljenju i zlu može dati samo Bog sam i on je dan u osobi Isusa Krista. Važno je uočiti da se pitanja o patnji i zlu koje čovjek trpi, u obzoru vjere i njezine teologije, ne izvode iz razmišljanja uma zadivljenog skladom kozmosa nego iz objave dana u životu i djelu Isusu Krista. Tako Novi zavjet pokazuje da je sam Bog preuzeo na sebe podnošenje trpljenja i patnje. Pokazuje se povijesna činjenica da se Bog slobodno kao čovjek zbog utjelovljenja podvrgao ljudskoj činjenici trpljenja i patnje. I utjelovljenje i križ jesu – kao i samo trpljenje - ponajprije činjenice vjere koje se ne daju ni iz čega izvesti niti ni na što svesti. Ali činjenica utjelovljenja Božjega Sina i činjenica njegova križa daju drugoj činjenici – naime ljudskom trpljenju i patnji u povijesti – smisao. To da Bog trpi daje svakom trpljenju njegov smisao. Trpljenje postaje mjestom gdje čovjek može oponašati Boga, nasljedovati Krista koji mu pokazuje kako se može opstati u trpljenju i patnji. Kada čovjek krene tim putem on se u vjeri pouzdaje u to da je u takvom zajedništvu s Bogom koje obuhvaća i život i smrt, patnju i radost (S. Kušar, 1998). Božja ljubav kojoj se čovjek u vjeri predaje nema svoje mjerilo u svijetu ni u čovjekovom iskustvu; naprotiv, riječ je o tome da su ljudi prihvaćeni i uključeni u ljubav koju Otac ima prema Sinu. A jer ta ljubav nema svojeg mjerila u svijetu, ne može ona nikako biti otkrivena ili odčitana iz našeg iskustva svijeta i nas samih. Odatle pak čitava zbilja dospjeva pod jedan novi predznak: vjerniku je ona usporedba za njegovo zajedništvo s Bogom. Pozitivno, to znači da svako dobro iskustvo vjerniku postaje simbolom ili znakom Božje ljubavi. Negativno pak to znači da trpljenje i smrt nemaju nad vjernikom takvu moć da bi ga definitivno otrgli od Boga, razorili zajedništvo s njim. Prihvaćajući u Isusu Kristu dani odgovor na pitanje kako opstati u iskustvu patnje i zla i kako se odnositi prema homo patiensu čovjek nastoji patnju blažiti i po mogućnosti prevladati. Sam Bog je postao čovjekom za druge, izložio se trpljenju, nemoći i smrti – u tome je iskazao svoju ljubav, a u uskrsnuću svoju moć. Zato ondje gdje nevjera otkriva Božju nemoć, vjera raspoznaje prisutnost Božje svemoći. Zaključak:
  13. 13. Bog je ljudima, koje je stvorio na svoju sliku i priliku, dao da žive u obiteljima, gdje oni tu njegovu “sliku i priliku” trebaju ostvariti i potvrditi. Zato je kršćanska obitelj tako važna karika društva. Vrijednost crkvene zajednice najbolje se potvrđuje (ili osporava) kršćanskim obiteljima koje crkvenu zajednicu ostvaruju. U suremenom društvu otuđenih pojedinaca kršćanska obitelj ima još istaknutiju ulogu. Samobor,20.10.2015. LITERATURA: 1.N. Gašpar, Čovjek postmoderne – tragalac za božanskim?, u: F. E. Hoško (ur.) O čovjeku i Bogu, Zagreb-Rijeka, 2005, str. 37-54. 2.G. Greshake, „Zašto smo na svijetu“. Trajno pitanje i novi pokušaji odgovora, u: Svesci 98 (1999), str. 10-17. 3.G. Greshake, Patnja – cijena ljubavi, Sinj, 1993. 4.S. Kušar, Odkle teodiceja. Pogovor, u: A. Augustin, O slobodi volje, Zagreb, 1998, str. 381- 420.
  14. 14. 5.J. B. Metz, Prijedlog univerzalnog programa kršćanstva u doba globalizacije, u: R. Gibellini (ur.), Teološke perspektive za XXI. Stoljeće, Zagreb, 2006, str. 49. 6.F. Rode, Postmoderna: dekadencija ili obećanje budućnosti, u: ISTI, Biti i opstati. O kršćanstvu, demokraciji i kulturi, sv. 1, Zagreb, 2000, str. 203-222. 7.M. Vugdelija, Patnja i bol u svjetlu Biblije i ljudskog iskustva, Zagreb, 1993. 8.J. Ćurić, Nema ljubavi bez boli, u: Obnovljeni život 6 (1989) str. 526-539. 9.R. Brajičić, Govor o Apsolutu govor je o misteriju. Misterij ključni pojam filozofije, Zagreb, 2000. 10.I. Pavao II., Spasonosno trpljenje, Zagreb, 1985.

×