BOURDIEU URBANA.pdf

Soc. ekol. Zagreb, Vol. 21 (2012.), No. 3
Matko Sorić: Refleksivnost u sociologiji Pierrea Bourdieua: nadilaženje socioloških dihotomija
329
UDK 316.2 Bourdieu, P
.
xxx
xxx
Pregledni rad.
Primljeno: 17. 09. 2012.
Prihvaćeno: 28. 10. 2012.
REFLEKSIVNOST U SOCIOLOGIJI PIERREA BOURDIEUA:
NADILAŽENJE SOCIOLOŠKIH DIHOTOMIJA
Matko Sorić
Ilije Smiljanića 2
23 000 Zadar
e-mail: soric.matko@gmail.com
Sažetak
Ovaj članak obrađuje problem refleksivnosti u sociologiji Pierrea Bourdieua. Konceptom habitusa
kao utjelovljenih dispozicija, Bourdieu prikazuje ljudsku praksu kao najvećim dijelom neosviještenu
aktivnost. S obzirom da isto vrijedi i za sociološki habitus, svrha refleksivne sociologije je neutralizirati
neosviještene pretpostavke sociološkog habitusa, odnosno doxu sociološkog intelektualnog polja. Kon-
ceptom polja kao povijesno proizvedene i trajne konfiguracije objektivnih položaja Bourdieu osigurava
refleksivnoj sociologiji nužan predmet analize, a time i status znanosti. Primjenjujući refleksivno
nadilaženje teorijskih antinomija sociologije, Bourdieu osporava uvriježene sociološke binarne opozi-
cije, kao što su akter/struktura, subjektivizam/objektivizam, teorija/empirija, subjekt/objekt i mikro/
makro.
Ključne riječi: epistemička refleksivnost, habitus, objektifikacija objektifikacije, Pierre Bourdieu, po-
lje, refleksivna sociologija, refleksivnost.
1. UVOD
Ovaj rad analizira problem refleksivne sociologije u teoriji francuskog sociologa Pierrea
Bourdieua.1
Bourdieu smatra kako sociologija može zadobiti status objektivne znanosti
u punom smislu te riječi samo pod uvjetom da primjenjuje refleksivnost, odnosno samo
ako vlastite neosviještene predrasude neutralizira sociologijom sociologije. Budući da je
prema Bourdieuovim promišljanjima sociologija dio društva, on je analizira konceptu-
alnim aparatom razvijenim za istraživanje društva. Stoga se pojam refleksivnosti mora
objasniti najvažnijim Bourdieuovim konceptima.
1 Članak se razvio iz diplomskog rada autora, naslovljenog “Refleksivnost u sociologiji Pierra Bourdieua”,
napisanog pod mentorstvom prof. dr. sc. Inge Tomić-Koludrović i obranjenog na Odjelu za sociologiju
Sveučilišta u Zadru 25. studenog 2010. godine.
Book SE-3 2012.indb 329
Book SE-3 2012.indb 329 30.11.2012. 17:07:35
30.11.2012. 17:07:35

330
2. REFLEKSIVNOST U KONTEKSTU BOURDIEUOVE TEORIJE
DRUŠTVA
Osnovicu Bourdieuove teorije društva čini dijalektički odnos između habitusa i polja
(Vandenberghe, 1999:49; Thomson, 2008:75; Bourdieu, 1977:3; Wacquant, 1989:26;
Bourdieu u Wacquant, 1989:43). Umjesto rigidno polariziranih i na procesualnost ne-
osjetljivih pojmovnih parova, kao što su akter i struktura, pojedinac i društvo, indi-
vidualno i kolektivno, svjesno i nesvjesno, Bourdieu koristi koncepte habitusa i polja
kako bi uvažio akumulaciju osobnog iskustva koja regulira buduće djelovanje pojedinca,
društveni kontekst i materijalne uvjete formiranja pojedinačnog habitusa, te repetitivne
obrasce interakcije koji otkrivaju ne samo objektivnu strukturu izvjesnog polja, nego i
mentalne sheme kroz koje se to polje reproducira. Ovaj dio teksta pozabavit će se ulo-
gom refleksivnosti unutar Bourdieuove društvene topologije.
Habitus i polje ovisni su jedno o drugome. U društvenoj svakodnevnici postoje različite
vrste habitusa, kao što postoje i različite vrste polja, međutim, izvjesni habitus može
funkcionirati normalno samo u odgovarajućem tipu polja. Zato Bourdieu kaže: “…
koncepti habitusa i polja iznimno su povezani.” (Bourdieu i Wacquant, 1992:99). Na
primjer, osoba s umjetničkim habitusom ne može se automatski integrirati u akadem-
sko polje, kao što se niti osoba s vojničkim habitusom ne može automatski integrirati
u umjetničko polje. Ovakva diskrepancija između društvenih položaja i tipova ličnosti
moguća je zbog dualne naravi društva. Naime, društvo postoji u dva oblika, zbog čega
Bourdieu i koristi dva fundamentalna koncepta u svojoj teoriji društva: “Društvena
stvarnost postoji, tako reći, dvostruko, u stvarima i umovima, u poljima i habitusu,
unutar i izvan aktera.” (Bourdieu i Wacquant, 1992:127). Odnos između habitusa i
polja je homologan, što znači da oni dijele sličnu unutrašnju organizaciju odnosa koja
omogućuje dvosmjernu izmjenu informacija: “Za Bourdieuovu je teoriju iznimno važ-
no da su struktura polja i struktura habitusa nekako homologne. One dijele iste gene-
rativne principe.” (Grenfell, 2004:27). Dakle, temeljni pojmovi Bourdieuove teorije
društva su habitus i polje. Njih je potrebno objasniti u kontekstu ovog rada iz nekoliko
razloga. Kao prvo, habitus objašnjava realne efekte individualnog djelovanja bez po-
stuliranja svjesne intencije aktera, što znači da je sociološki habitus također prožet odre-
đenom neosviještenom dinamikom, a upravo je zahtjev za refleksivnošću može iznijeti
na vidjelo. Kao drugo, pojmom polja Bourdieu prihvaća postojanje relativno trajnih i
objektivno važećih zakonitosti društva, izbjegava optužbu za voluntarizam i osigurava
sociologiji predmet analize, a time ujedno i status znanosti, što je krajnji ideal praktici-
ranja refleksivnosti.2
Što je habitus? Bourdieu vidi društvenog aktera kao utjelovljeno, situirano i pozicioni-
rano biće, neraskidivo isprepleteno s vlastitom individualnom prošlošću i društveno-
2 Znanost o društvu moguća je zato što društvo nije u potpunosti kaotično i nepredvidljivo: “…
društveni svijet pokazuje se kao vrlo organizirana stvarnost.” (Bourdieu, 1990a:132). Da bi se
otkrila njezina organizacija, potrebno je prakticirati refleksivnost.
Book SE-3 2012.indb 330 30.11.2012. 17:07:35
30.11.2012. 17:07:35

331
kulturnim kontekstom (Ostrow, 1981; Sulkunen, 1982:107-108; Maton, 2008; Boh-
man, 1999; Protrka, 2006:944-946). Definirajući habitus, Bourdieu kaže da je on: “…
društvo upisano u tijelo, u biološku individuu…” (Bourdieu, 1990a:63). Prema tome,
habitus je sintetički naziv za mnoštvo pojedinačnih iskustava koja su formirala određeni
tip subjektivnosti. Također, navedimo jednu od najcitiranijih i u literaturi najprisutnijih
definicija habitusa: “Uvjetovanja povezana s određenim skupom uvjeta postojanja stva-
raju habitus, sistem trajnih, prenosivih dispozicija, strukturiranih struktura namijenje-
nih da funkcioniraju kao strukturirajuće strukture, odnosno kao principi koji stvaraju
i organiziraju djelovanje i reprezentacije; ti principi odgovaraju objektivnim rezultati-
ma djelovanja, ali ne zahtijevaju svjesnu usmjerenost na cilj ili pokazivanje sposobnosti
kojima su stečeni.” (Bourdieu, 1990b:53). Osoba koja provodi vrijeme u određenom
okruženju (polju) postepeno gradi odgovarajući habitus, prvenstveno kroz interakciju
s osobama koje posjeduju već izgrađeni habitus. Nakon procesa svojevrsne ‘asimilaci-
je’, osoba postaje punopravni član polja, unutar njega slijedi vlastite interese (ilusio) i
nesvjesno ga reproducira asimilirajući nove članove. Habitus se manifestira u načinu
djelovanja i u shvaćanju stvarnosti (reprezentaciji); on prožima osnovicu svih aspekata
društvene egzistencije: “Dispozicije habitusa čine temeljne uzorke stila ponašanja koji
su prisutni u kognitivnim, normativnim i tjelesnim dimenzijama ljudskog djelovanja.”
(Swartz, 1997:108). Habitus je skup utjelovljenih dispozicija, odnosno tendencija k
određenom tipu praksi, određen akumulacijom individualnog iskustva.
Habitus je utjelovljen u individualnom akteru, a osobe s identičnim iskustvom posjedu-
ju identičan habitus i stoga u odgovarajućim okolnostima reagiraju na identičan način:
“Habitus je upravo taj unutrašnji zakon, lex insita, upisan u tijela identičnim povijesti-
ma...” (Bourdieu, 1990b:59). Habitus je utjelovljen, a za osobe s identičnim habitusom
možemo pretpostaviti da su prošle kroz identična iskustva u prošlosti. Kao takav, on je s
jedne strane inertan, jer se ne može priskrbiti ili napustiti trenutačno (poput uloge), te
automatiziran, odnosno neosviješten. On regulira ne samo ponašanje ili držanje tijela,
nego i sam način percepcije: “Stvoriti koncept habitusa kao sistema stečenih dispozi-
cija aktivnih na praktičnoj razini u obliku kategorija percepcije i procjene ili principa
klasifikacije ili pak principa organizacije djelovanja značilo je stvoriti društvenog aktera
u njegovoj pravoj ulozi praktičnog vladara nad konstruiranjem objekata.” (Bourdieu,
1990a:13). Zadatak sociologije je osvijestiti i objektificirati funkcioniranje habitusa, ne
samo u različitim društvenim fenomenima, nego također i unutar same sociologije. To
je ono čemu stremi refleksivna sociologija kao objektifikacija objektifikacije (Bourdieu,
1990b:30-41) ili objektifikacija istraživača (Bourdieu, 2003; Deer, 2008).
Pored toga, habitus je ono što određuje i uvjetuje buduće ponašanje aktera. Upravo zato
se društveni svijet pokazuje kao organizirana cjelina, a sociologija može otkrivati njezine
pravilnosti: “Habitus je, kao sistem dispozicija za određeno djelovanje, objektivni temelj
za ponavljajuće ponašanje, i stoga za pravilnost načina ponašanja, a ako se ponašanje
može predvidjeti […], to je zato što je efekt habitusa takav da će akter koji ga posjeduje
djelovati na određeni način u određenim okolnostima.” (Bourdieu, 1990a:77). Bour-
dieu ne tvrdi da akter slijepo reproducira objektivne društvene strukture, ali niti da
Book SE-3 2012.indb 331 30.11.2012. 17:07:36
30.11.2012. 17:07:36

332
primjenjuje svjesno razmišljanje bez obzira na situaciju u kojoj se nalazio. Djelovanje
je predvidljivo, i teče ‘mehanicistički’ samo ukoliko habitus i polje odgovaraju jedno
drugome. Međutim, budući da se društvo sastoji od mnoštva habitusa, i isto toliko
različitih polja (zbog čega osoba s jednim habitusom može zauzeti položaj u drugačijem
polju), društvena se reprodukcija nikada ne odvija deterministički. Bourdieu shvaća da
se buduće stanje društvene cjeline ne može predvidjeti, ali isto tako da postoje određe-
na mjesta zakonitosti unutar kojih se javlja pravilnost, i tu pravilnost sociologija može
mapirati: “Budući da je habitus beskonačna mogućnost stvaranja proizvoda – misli, per-
cepcija, izražaja i djelovanja – čije su granice određene povijesnim i društvenim uvjetima
proizvodnje, uvjetovana i uvjetujuća sloboda koju on sadržava jednako je udaljena od
nepredvidljivog stvaranja novîna koliko i od jednostavne mehaničke reprodukcije izvor-
nog uvjetovanja.” (Bourdieu, 1990b:55). U tom smislu je koncept habitusa presudan
za razumijevanje Bourdieuovog ideala refleksivne sociologije kao društvene topologije i
prakse osvještavanja pretpostavki sociološkog polja.
Habitus i polje su neraskidivo povezani i jedno nije moguće razumjeti bez drugoga
(Vandenberghe, 1999:45). Stoga valja objasniti Bourdieuov pojam polja i njegovu važ-
nost za prakticiranje refleksivne sociologije. Bourdieuova sociološka teorija nije holi-
stički usmjerena na društvo kao takvo, odnosno na društvo u cjelini, nego na zasebna
mjesta koncentriranih zakonitosti koje Bourdieu naziva poljima: “U visokodiferenci-
ranim društvima, društveni prostor je sastavljen od relativno autonomnih društvenih
mikroprostora, odnosno od prostora objektivnih odnosa kao mjêsta posebne i nesvodljive
logike i nužnosti u odnosu na druga polja.” (Bourdieu i Wacquant, 1992:97). Riječima
Davida Swartza, Bourdieu shvaća društvo kao skup posebnih polja: “Bourdieu koncep-
tualizira moderno društvo kao skup relativno samostalnih ali strukturalno homolognih
polja proizvodnje, razmjene i potrošnje različitih tipova kapitala i materijalnih dobara.”
(Swartz, 1997:9). Izvjesno polje sastavljeno je od aktera s kompatibilnim habitusima.
Ono što je važno primijetiti jest da se habitus ne može izgraditi izvan polja, a isto tako
da polje ne postoji bez habitusa. Ovakvim postuliranjem odnosa između habitusa i
polja Bourdieu nudi jednu deesencijaliziranu, odnosno deatomiziranu teoriju društva;
on predmet sociologije shvaća relacijski (Bourdieu u Wacquant, 1989:39), u čemu mo-
žemo prepoznati utjecaj strukturalizma: “Misliti pomoću koncepta polja znači misliti
relacijski.” (Bourdieu i Wacquant, 1992:96). Iz strukturalističke perspektive, identitet
elementa nije svodljiv na njegova partikularna svojstva, nego ga treba odrediti s obzirom
na kontekst unutar kojeg se nalazi, odnosno, s obzirom na strukturu. Zato Bourdieu
kaže: “O polju možemo razmišljati kao o prostoru unutar kojeg se odvijaju efekti po-
lja, tako da ono što se događa nekom predmetu unutar polja ne može biti objašnjeno
isključivo njemu imanentnim svojstvima.” (Bourdieu i Wacquant, 1992:100). Budući
da je polje trajnija formacija od aktera kao nositelja odgovarajućih habitusa, posrijedi
je objektivna struktura, što otvara mogućnost njegove analize: “…polje se može de-
finirati kao mreža, ili konfiguracija, objektivnih odnosa između položaja.” (Bourdieu
i Wacquant, 1992:97). Premda Bourdieu zazire od determinističkih modela društve-
ne reprodukcije, konceptom polja on istovremeno anihilira i potencijalnu kritiku za
Book SE-3 2012.indb 332 30.11.2012. 17:07:36
30.11.2012. 17:07:36

333
konstruktivistički voluntarizam prema kojem bi jedno društvo moglo potpuno svjesno,
slobodno i neuvjetovano određivati svoje buduće stanje. Zbog toga je možda najbolje
razmišljati o polju kao o inertnoj formaciji, što znači da se u njoj promjena događa, ali
ne trenutačno i svjesno. U tom smislu Bourdieu tvrdi da njime ukida uvriježenu com-
teovsku opoziciju između društvene statike i dinamike: “Sam koncept polja implicira
nadilaženje uvriježene opozicije između strukture i povijesti, očuvanja i promjene...”
(Bourdieu i Wacquant, 1992:89).
Možda je najbolje određenje polja i habitusa dao Loïc Wacquant: “…njegovi najvažniji
koncepti habitusa i polja označavaju čvorove vezâ. Polje se sastoji od skupa objektivnih,
povijesnih veza između položaja osiguranih određenim oblicima moći (ili kapitala),
dok se habitus sastoji od skupa povijesnih veza ‘odloženih’ unutar pojedinačnih tijela u
obliku mentalne matrice percepcije, vrednovanja i djelovanja.” (Bourdieu i Wacquant,
1992:16). Polje sačinjavaju objektivne veze između povijesno konstruiranih položaja,
što znači da u društvenom svijetu postoji određena pravilnost, podložna analizi reflek-
sivne sociologije.
Rezimirajući ovaj dio teksta, možemo reći da Bourdieuov zahtjev za refleksivnim prakti-
ciranjem sociologije pretpostavlja postojanje određenih objektivnih zakonitosti društva,
neosviještenost dijela društvenih procesa, nemogućnost izdvajanja sociologa iz društva
te neosviještene prakse također prisutne u njihovoj zajednici. Sociološko polje pretpo-
stavlja sociološki habitus, što istovremeno znači da se sama konfiguracija polja i domi-
nantne paradigme ne preispituju. Kao i u bilo kojem drugom društvenom polju, neki
procesi se odvijaju automatski. Prakticirati refleksivnu sociologiju znači neutralizirati taj
automatizam i biti svjestan objektivnih položaja članova sociološkog polja, unutrašnje
distribucije kapitala i interesa koji su definirani samom strukturom sociološkog polja,
a nisu isključivo znanstveni. U Bourdieuovom modelu društva, sociolozi nisu zasebna
kasta potpuno izdvojena iz društvenog svijeta; oni su sami podložni zakonitostima koje
pokušavaju otkriti. Jedini način da to naprave jest preusmjeravanje dijela znanstvene
pažnje s društva kao vanjskog i primarnog objekta analize na samu sociološku zajednicu.
Refleksivna sociologija u kontekstu Bourdieuove društvene teorije zahtjeva kontinuira-
no revidiranje i primjenjivanje konceptualnog aparata razvijenog za analizu društva na
samu sociološku zajednicu (Bourdieu u Wacquant, 1989:55).
3. REFLEKSIVNO NADILAŽENJE SOCIOLOŠKIH BINARNOSTI
Prepoznatljiv motiv sociološke teorije Pierrea Bourdieua jest napuštanje različitih an-
tinomija. Bourdieuova kritika socioloških binarizama važna je u kontekstu ovoga rada
zbog toga što je posrijedi primjena epistemičke refleksivnosti na konkretnim teorijskim
problemima. Kao što to tvrde Bourdieu, Chamboredon i Passeron, tradicionalne so-
ciološke teorije nisu ništa drugo nego konstruirano znanje o društvu, blisko sponta-
noj sociologiji, koje refleksivna sociologija treba napustiti kao neznanstveno (Bourdieu,
Chamboredon i Passeron, 1991:28). Operacionaliziranjem različitih pojmovnih parova,
Bourdieu nudi arhetipsku primjenu refleksivnosti, prvenstveno na primjeru vlastitog
Book SE-3 2012.indb 333 30.11.2012. 17:07:36
30.11.2012. 17:07:36

334
obrazovanja, a potom i na dominantnim teorijama, prevladavajućim problemima te
metodološkim prijeporima njegova vremena.
Bourdieuova polazna teza jest da binarne opozicije nastaju tijekom obrazovnog procesa i
pojednostavljenog objašnjavanja (Bourdieu i Wacquant, 1992:181). Razlog tvorbe poj-
movnih parova leži u propedeutičkoj potrebi za svojevrsnim banaliziranjem podučavane
materije. Međutim, time se istovremeno petrificiraju sociološke kategorije, što rezultira
neopravdanim problemima. Zbog toga je Bourdieu sebi postavio demontiranje socio-
loških binarnih opozicija kao jedan od najvažnijih profesionalnih zadataka (Bourdieu,
1990a:34; Bourdieu u Wacquant, 1989:47). Nadilaženje binarnih opozicija zapravo je
primjena refleksivne metodologije, budući da se u tom procesu sociolog ili sociologinja
mora obračunati s vlastitim profesionalnim habitusom, osvijestiti ga i neutralizirati. U
nastavku teksta opisat ću način na koji Bourdieu osporava klasične sociološke binarno-
sti, kao što su akter/struktura, subjektivizam/objektivizam, teorija/empirija, subjekt/
objekt te mikro/makro.
3.1. Akter i struktura
Među opozicijama koje Pierre Bourdieu osporava je i ona između aktera i strukture.
Prema mišljenju Anthonyja Giddensa, ta opozicija predstavlja jedan od najvećih pro-
blema suvremene sociološke teorije (Giddens, 1984:139-144; Giddens, 1979; prema
Swartz, 1997: 8). Akter je slobodna individualna osoba sa sposobnošću svjesnog raz-
mišljanja i koordiniranja vlastitog djelovanja, dok struktura predstavlja stabilan, trajan
i o akteru neovisan društveni kontekst. Prema Emileu Durkheimu (1999), čiju teoriju
Bourdieu nastoji oživiti (Kalanj, 2002; Wacquant, 2011), društvena struktura sastoji
se od društvenih činjenica, koje akter prepoznaje kao otpor nakon što pokuša utjecati
na njih. U tom smislu, akter i struktura su antagonistički i dijametralno suprotstavlje-
ni entiteti. Bourdieu tvrdi kako je njegov koncept habitusa osmišljen upravo kako bi
ukinuo tu opoziciju: “…znanstveno potpuno neopravdana opozicija između osobe i
društva, koju je koncept habitusa, utjelovljenog društvenog života, i stoga individuali-
ziranog, nastojao nadići.” (Bourdieu, 1990a:31), odnosno: “Koncept habitusa uvažava
činjenicu da društveni akteri nisu niti čestice tvari pod vanjskom kontrolom, niti mi-
nijaturne monade vođene isključivo unutrašnjim motivima, izvodeći savršeno raciona-
lan program djelovanja iz unutrašnjosti.” (Bourdieu i Wacquant, 1992:136). Opozicija
akter/struktura problematična je iz nekoliko razloga: struktura ne može postojati bez
aktera kao njezinih nosioca, odnos aktera i strukture može biti prijateljski isto koliko i
neprijateljski, ponašanje aktera ne mora biti svjesno regulirano, akter ne može nastati
bez strukture, a između samih aktera postoje neegalitarni odnosi moći koji nekima od
njih omogućuju povratan utjecaj na strukturu. Iz tih razloga Bourdieu nastoji drugačije
objasniti društvenu dinamiku.
Bourdieu decidirano odbacuje metodološki individualizam, svojstven primjerice teori-
jama racionalnog izbora, te odbacuje aktera kao predmet sociološke analize: “Koncept
polja nas podsjeća da pravi predmet društvene znanosti nije pojedinac…” (Bourdieu i
Wacquant, 1992:107). To se vidi i u njegovom određenju habitusa kao ‘podruštvljene
Book SE-3 2012.indb 334 30.11.2012. 17:07:36
30.11.2012. 17:07:36

335
subjektivnosti’ (Bourdieu i Wacquant, 1992:126). Koncepti habitusa i polja osmišljeni
su kako bi neutralizirali isključivost kategorija aktera i strukture (Maton, 2008:53).
Bourdieuov akter je utjelovljen akter; on je kondicioniran vlastitim habitusom, a svoje
djelovanje orijentira u skladu s poljem u kojem se nalazi. To znači da može svjesno raz-
mišljati (usprkos tome što je njegova svjesnost ograničena akumuliranim iskustvima) i
djelovati u skladu s vlastitim odlukama (premda njegovi potencijalni potezi ovise o koli-
čini kapitala unutar polja): “…društveni akteri nisu ‘čestice’ kojima mehanički upravljaju
vanjske sile. Oni su prvenstveno nosioci kapitala, te mogu, ovisno o njihovoj putanji i
položaju u polju određenim posjedovanjem kapitala (volumenom i strukturom), odlu-
čiti usmjeriti se ili prema održavanju distribucije kapitala ili prema podrivanju te distri-
bucije.” (Bourdieu i Wacquant, 1992:108-109). Prema tome, dvije su osnovne katego-
rije djelovanja; prva je usmjerena na reprodukciju nejednake raspodjele kapitala, a druga
na ujednačavanje te raspodjele, bez obzira o kojem obliku kapitala bila riječ. Budući da
Bourdieu ne govori o transcendentalnom akteru s uvijek identičnom matricom pona-
šanja, on ne govori niti o interesu po sebi, nego o interesu unutar izvjesnog polja: “Ja
preferiram pojam illusio, budući da uvijek govorim o specifičnim interesima, odnosno
o interesima koji su istovremeno i uvjet i rezultat djelovanja povijesno omeđenih polja.”
(Bourdieu i Wacquant, 1992:115). U skladu sa svim navedenim, jasno je da se akterov
habitus ne može formirati izvan polja, niti može valjano funkcionirati izvan njega. No
također, budući da je monolitni, totalizirajući pojam društvene strukture razlomljen na
mnoštvo polja, nema garancije da će akter biti stalno unutar istog polja. Čak i kada on
ostaje unutar njega, može raditi na ujednačavanje distribucije kapitala i time transformi-
rati polje. Na taj način Bourdieu objašnjava društvenu promjenu, bez hiperboliziranja
uloge aktera i bez upadanja u determinizam, što u konačnici opoziciju akter/struktura
čini suvišnom.
3.2. Subjektivizam i objektivizam
U društvenoj svakodnevnici svaki prosječan akter objašnjava sam sebi svijet na ovaj ili
onaj način. Kako se sociologija treba odnositi prema takvom tipu znanja? Je li akterovo
znanje o društvu istinito? Sociološke teorije subjektivističke orijentacije, poput etno-
metodologije, simboličkog interakcionizma, konstruktivizma i fenomenologije, sklone
su afirmativnom odgovoru (Helle i Eisenstadt, 1986; Turner, 2010b; Layder, 2006:76;
Johnson, 2008:109-163; Callero, 2003:119-121). Sociološke teorije objektivističke ori-
jentacije, kao što su marksizam, struktural-funkcionalizam i biheviorizam, sklone su u
potpunosti zanemariti znanje aktera o društvu i ne obazirući se na njegovu svijest opisati
društvene procese vlastitim diskursom (Ritzer, 1997;Turner, 2010a; Johnson, 2008:309-
365). Bourdieu ovo polariziranje socioloških teorija na osi subjektivizam-objektivizam
decidirano odbacuje: “Od svih opozicija koje neopravdano cijepaju društvenu znanost,
ona najtemeljnija i najštetnija je ona između subjektivizma i objektivizma.” (Bourdieu,
1990b:25), a u njegovom nadilaženju vidi glavni cilj vlastitog teoretiziranja (Jenkins,
1992:21; Bourdieu, 1989; King, 2000:417). Ljudsko djelovanje nikada ne teče u pot-
punosti svjesno ili u potpunosti nesvjesno; omjer svjesnog i nesvjesnog ponašanja varira
Book SE-3 2012.indb 335 30.11.2012. 17:07:36
30.11.2012. 17:07:36

336
od situacije do situacije i povijesno je promjenjiv, zbog čega ga je besmisleno reducirati
isključivo na jednu ili drugu opciju. Također, ako prihvatimo subjektivizam u strogom
smislu, onda je sociologija kao znanost potpuno suvišna i nepotrebna; međutim, opa-
snost objektivizma leži u tome što istraživač ili istraživačica može akterima pripisati
misli i motive koje oni zapravo ne posjeduju, odnosno teorijskom racionalizacijom po-
nuditi neopravdano objašnjenje određenog društvenog fenomena, što Bourdieu naziva
intelektualističkom greškom ili predrasudom (Bourdieu, 1977:19; 1990b:29; Bourdieu
i Wacquant, 1992:69). Tipičnu grešku objektivističke epistemologije Bourdieu objaš-
njava na primjeru jezika (Bourdieu, 1990c:382); govornik određenog jezika ne mora
biti svjestan gramatičkih pravila, ali ipak može u potpunosti valjano govoriti taj jezik:
“Govoriti o kodu u odnosu na gramatiku znači napraviti veliku grešku, koja se sastoji od
stavljanja vlastitih pretpostavki u umove proučavanih ljudi kako bi se razumjelo što oni
rade.” (Bourdieu, 1990a:80). Kao što govorniku jezika ne treba pripisivati poznavanje
gramatike, isto tako društvenom akteru ne treba pripisivati naknadno uspostavljene
teorijske konstrukcije.
Na koji način Bourdieu osporava opoziciju subjektivizam/objektivizam? Prvenstveno
konceptom habitusa. Subjektivistički orijentirane paradigme ne samo da naglašavaju
znanje i svjesnost aktera, nego u toj svjesnosti vide i garanciju njegove slobode. Isto
tako, objektivističke perspektive nedostatak svijesti poistovjećuju s nedostatkom slobo-
de. Bourdieu negira subjektivizam i poistovjećivanje svijesti sa slobodom zamišljajući
aktera kao habitusom uvjetovano i kondicionirano biće: “…sociolog otkriva nužnost,
ograničenja društvenih uvjeta i uvjetovanja, u samoj jezgri ‘subjekta’, u obliku onoga što
sam nazvao habitusom.” (Bourdieu, 1990a:15). To što akter razmišlja ne znači da je isto-
vremeno slobodan, budući da je njegovo razmišljanje uvjetovano habitusom. Pojmom
habitusa Bourdieu nastoji napustiti dilemu subjektivizam/objektivizam: “Koncepti po-
put habitusa (odnosno sistema dispozicija), praktičnog osjećaja ili strategije povezani
su s mojim nastojanjem da izbjegnem strukturalistički objektivizam bez upadanja u
subjektivizam.” (Bourdieu, 1990a:61). Nadalje: “Lažna dilema između društvene fizike
i društvene fenomenologije može se nadići samo razumijevanjem principa dijalektičkih
odnosa koji su uspostavljeni između materijalnog skupa svojstava i klasifikacijskih she-
ma habitusa, tog proizvoda društvenih pravilnosti po kojem i kroz koji postoji društveni
svijet.” (Bourdieu, 1990b:140). Habitus je sistem trajnih dispozicija, što znači da on
ima objektivnu egzistenciju i da ga je moguće zahvatiti u društvenoj realnosti. Istovre-
meno, akter ima mogućnost osvještavanja automatiziranih interakcija s poljem, odno-
sno mogućnost transformacija samog polja. Prema tome, Bourdieuov akter nije a priori
svjestan; njegovo ponašanje je prvenstveno nesvjesno i nepromišljeno, ali ga je moguće
osvijestiti. Osvještavanje habitusa nije ništa drugo nego primjena refleksivnosti.
Za razliku od subjektivističkog apsolutiziranja svijesti aktera, objektivizam je odbacuje:
“Objektivizam, koji nastoji uspostaviti objektivne pravilnosti (strukture, zakone, siste-
me odnosa, itd.) neovisne o svijesti i volji pojedinca, postavlja radikalni diskontinuitet
između teoretskog znanja i praktičnog znanja, te mahom odbacuje neposredne reprezen-
tacije kao ‘racionalizaciju’, ‘zdrav razum’ ili ‘ideologiju’ aktera.” (Bourdieu, 1990b:26).
Book SE-3 2012.indb 336 30.11.2012. 17:07:36
30.11.2012. 17:07:36

337
U tome Bourdieu prepoznaje znanstveni postupak i prihvaća ga kako bi legitimirao
potrebu za sociologijom: “Objektivistički odmak od zdravorazumskog shvaćanja, ide-
ologija, spontane sociologije i ‘narodnih teorija’, neizbježan je i nužan dio znanstvene
procedure – bez nje ne možete…” (Bourdieu, 1990a:130). Da bi sociologija bila zna-
nost, ona se mora uzdići iznad primarnih reprezentacija prosječnog aktera. Sociologija ih
mora osporiti, ali ne i zaboraviti: “Sociologija ne može biti znanost potpuno odvojena
od zdravorazumskih shvaćanja, osim ako ne nadvlada sistematske namjere spontane
sociologije kroz organizirani otpor teorije znanja društvenog čiji principi osporavaju,
korak po korak, pretpostavke naivne filozofije društvenog.” (Bourdieu, Chamboredon
i Passeron, 1991:15). Taj aspekt objektivizma Bourdieu prihvaća. Međutim, on je ta-
kođer svjestan i opasnosti objektivizam, kao pozicije sklone školskoj perspektivi i pro-
jekciji teorijski konstruiranog modela na realnost (Foster, 2005). Pojašnjavajući to, Loïc
Wacquant kaže: “Glavna opasnost objektivizma je to što, budući da mu nedostaje prin-
cip stvaranja pravilnosti, olako zamjeni model za realnost, odnosno reificira stvorene
strukture odnoseći se prema njima kao prema bićima obdarenima sposobnošću ponaša-
nja po uzoru na povijesne aktere.” (Bourdieu i Wacquant, 1992:8). Refleksivni sociolog
treba biti upoznat s tom manom objektivizma, zbog čega bi je trebao i znati izbjeći.
Kako u konačnici Bourdieu pomiruje subjektivizam i objektivizam? Njegovu poziciju
možemo odrediti kao ‘blagi objektivizam’. Zagovarajući nadilaženje primarnih repre-
zentacija, on nastoji sociologiji osigurati status znanstvenosti, što nije karakteristično
za subjektivistički orijentirane paradigme. U tom smislu je objektivist. No, posrijedi
je blagi objektivizam, jer smatra da valjana sociološka teorija treba objasniti ne samo
djela, nego i misli, tj. ne samo vanjske efekte djelovanja, nego i individualna objašnjenja
vlastitog djelovanja: “…društvena znanost mora za svoj predmet uzeti samu društvenu
stvarnost i percepciju te stvarnosti, perspektive, mjesta gledanja koja, zbog svojeg po-
ložaja u objektivnom društvenom prostoru, akteri imaju na tu stvarnost.” (Bourdieu,
1990a:130), odnosno: “Društvena znanost mora u određenje svojeg predmeta uključiti
i izvorne reprezentacije predmeta, koje je trebala napustiti kako bi postigla ‘objektivan’
opis.” (Bourdieu, 1990b:135). Odnos između zdravorazumskog znanja i znanstvenog
znanja možemo opisati kao početnu i krajnju točku uspješnog sociološkog istraživanja
(Alvesson i Sköldberg, 2000:32). Dakle, riječ je o ‘blagom objektivizmu’. Bourdieu po-
miruje objektivizam i subjektivizam priklanjajući se sociologiji kao znanosti koja otkriva
objektivne zakonitosti društva istovremeno objašnjavajući i uvažavajući način na koji
akteri shvaćaju društveni svijet oko sebe.
3.3. Teorija i empirija
Vrijeme i društveni kontekst u kojem Bourdieu djeluje obilježeni su tendencijom k
institucionalnoj specijalizaciji. Sociološke organizacije ograničavaju vlastito djelovanje
ili na teorijska promišljanja s jedne strane ili na razvoj empirijske metodologije s dru-
ge strane. Bourdieu smatra da je takva polarizacija nepotrebna i štetna, te prema ri-
ječima Loïca Wacquanta (1992) zagovara kombiniranje teorijskog i empirijskog rada
u znanstvenoj karijeri istog istraživača ili istraživačice: “…Bourdieu zagovara stapanje
Book SE-3 2012.indb 337 30.11.2012. 17:07:36
30.11.2012. 17:07:36

338
konstruiranja teorije s praktičnim istraživačkim operacijama.” (Bourdieu i Wacquant,
1992:34). Budući da je društveni svijet razlomljen na mnoštvo zasebnih polja, teorijska
sistematizacija može neopravdano homogenizirati specifične cjeline: “Prostori značenja
koji odgovaraju prostorima djelovanja su zatvoreni – i stoga otporni na kontrolu logike
putem sistematizacije…” (Bourdieu, 1990b:87). Jedini način da se izbjegne ova teorici-
stička, odnosno ‘intelektualistička greška’ jest izlazak na teren i neposredno sakupljanje
podataka iz društva.3
Istraživač ili istraživačica mora steći ‘osjećaj za igru’ (sens du jeu)
promjenjiv od polja do polja i nedokučiv čistom spekulacijom, kako ne bi nastavio rati-
ficirati dominantnu doxu intelektualnog polja (Bourdieu u Wacquant, 1989:38).
Bourdieu razlikuje ‘logiku logičara’ i ‘logiku prakse’ (Bourdieu, 1977:96-158; 1990b:80-
97; 1990c:383-384). Premda sami akteri mogu društveni svijet opisivati jezikom pra-
vila, i premda je sociologija kao znanost sklona tome, Bourdieu tvrdi da distancirana
perspektiva istraživača ne može primijetiti situacije u kojima nastupa, primjerice, sus-
penzija pravila, u kojima se pravilo modificira prema zahtjevima konkretne situacije
ili dolazi u konflikt s drugim pravilom. Sam pokušaj objašnjavanja društvenog svijeta
putem pravila osuđen je na neuspjeh: “Logicizam svojstven objektivističkoj perspektivi
ima sklonost ignoriranju činjenice da znanstvena konstrukcija ne može zahvatiti prin-
cipe praktične logike bez nasilnog mijenjanja njezine prirode.” (Bourdieu, 1990b:90).
Razlog tome je razlika između ‘logike logičara’ i ‘logike prakse’: “Praksa ima logiku koja
ne odgovara logici logičara.” (Bourdieu, 1990b:86). Objašnjavati svijet putem pravila
znači neopravdano ga racionalizirati, odnosno, upisivati u predmet analize vlastite sta-
vove. Jedini način da se izbjegne ova objektivistička zabluda intelektualističke greške jest
izlazak na teren i neposredno iskustvo analiziranog aspekta društva, odnosno katego-
ričko ukidanje razlikovanja teorijskog i empirijskog rada (Swartz, 1997:35; Bourdieu u
Wacquant, 1989:50). Drugim riječima, sinteza i kombiniranje teorijskog i empirijskog
rada u karijeri istog sociologa ili sociologinje i unutar istih socioloških institucija. Pilot-
istraživanje možemo shvatiti kao jedan aspekt refleksivnog pristupa društvu kojim se
mogu ispraviti eventualne intelektualističke predrasude.
3.4. Subjekt i objekt
Bourdieu osporava terminološki par naivne socijalne epistemologije - dihotomiju su-
bjekt-objekt. Objekt je naziv za predmet istraživanja, za ono što se istražuje, a subjekt za
istraživača ili istraživačicu, odnosno za onoga tko istražuje. Objekt je pasivan i statičan,
dok se subjekt mora potruditi ne bi li ga razumio i objasnio. U ovakvoj konceptualizaciji
istraživačkog modela implicitno su sadržane pretpostavke kako objekt nikako ne može
utjecati na subjekt, kako su subjekt i objekt radikalno odvojeni te kako objekt treba iz
istraživačkog procesa izaći nepromijenjen. Bourdieu kritizira sve te pretpostavke.
Sastavni segment sociološkog istraživanja je ono što Bourdieu (2003) naziva ‘objektifi-
kacijom’ – proces napuštanja vlastitog svjetonazora. Objektificirati nešto znači uzeti to
3 Franz Schultheis, Patricia Holder i Constantin Wagner (2009) upravo na takav način tumače Bourdieuov
rad u Alžiru.
Book SE-3 2012.indb 338 30.11.2012. 17:07:36
30.11.2012. 17:07:36

339
za predmet analize i distancirati se od njega. U tom smislu, objektifikacija je sastavni i
neizbježni dio antropologije, sociologije i etnologije kao društvenih znanosti (Bourdieu,
1990b:11). Novost koju Bourdieu uvodi jest da se objektifikacija usmjeri na one koji je
prakticiraju, odnosno, da se objektificira sam proces objektifikacije kako bi se ostvario
veći stupanj objektivnosti (Jenkins, 1992:37). U tom slučaju subjekt postaje objekt, pa
sama distinkcija prestaje imati smisla.
Distinkcija subjekt/objekt ima neke sličnosti s opozicijom subjektivizam/objektivizam,
ali je ipak posrijedi zaseban par pojmova. Jedna sličnost je u tome što je objektivizam
sklon negaciji primarnih reprezentacija i uspostavljanju distance između sociološke teo-
rije i društvene zbilje. Tu razdvojenost pretpostavlja opozicija subjekt/objekt, zbog čega
je ona puno prisutnija u objektivistički orijentiranim paradigmama: “Objektivistički od-
nos s predmetom je način očuvanja distance, izuzimanje sebe iz predmeta, izbjegavanje
vezivanja za predmet.” (Bourdieu, 1990b:19). Prema Bourdieuu, objektivizam razdvaja
subjekt i objekt, svodeći njihov odnos na apstraktnu razmjenu simbola: “Objektivizam
gleda na svijet kao na predstavu namijenjenu promatraču koji zauzima određeno ‘mjesto
gledanja’ na djelovanje i koji se ponaša, upisujući u predmet principe njegovog odnosa
s predmetom, kao da je ono namijenjeno isključivo spoznaji i kao da su sve interakcije
s njime jedino izmjene simbola.” (Bourdieu, 1990b:52). Na ovaj način slika društvenog
svijeta nije valjano predstavljena. Kako bi ga sociologija što vjernije opisala, ona mora
objektificirati sam proces istraživanja, odnosno, mora postati refleksivna: “Prava reflek-
sivna sociologija mora se neprestano čuvati epistemocentrizma, ili tog ‘etnocentrizma
znanstvenika’, koji se sastoji u zanemarivanju svega što istraživač upisuje u svoju percep-
ciju objekta samom činjenicom što je smješten izvan objekta, kojega promatra s udalje-
nost ili iz visine.” (Bourdieu i Wacquant, 1992:69-70). Relacija subjekt-objekt sa sobom
nosi opasnost od petrifikacije partikularnih uvida što Bourdieu (1990c; 1998:127-140)
naziva školskim razumom. Da bi se to izbjeglo, potrebno je prakticirati refleksivnu so-
ciologiju, odnosno objektificirati objektifikaciju i time kontekstualizirati vlastite spo-
znaje. Jedini način da sociolog ostvari objektivnu spoznaju jest refleksivno priznavanje
vlastitog položaja istraživača. Sociolog kao subjekt aktivno konstruira vlastiti predmet,
ali mogućnosti konstrukcije nisu iscrpljene u aktualnoj i dominantnoj paradigmi, što
znači da shvaćanje društvenog svijeta ovisi i o stanju sociologije kao znanosti. Ako je
svjestan ove prostorno-vremenske ograničenosti, sociolog neće neopravdano univerzali-
zirati kratkotrajne i opsegom ograničene segmente vlastite spoznaje.
3.5. Mikro i makro
Jedna od najvažnijih dilema sociologije na kraju dvadesetog stoljeća bila je ona izme-
đu mikro i makro pristupa (Ritzer, 1997:389; Alexander i Giesen, 1987:1). Treba li
se sociologija baviti mikro interakcijama ili makro strukturama? Bourdieu ovu dilemu
odbacuje kao i sve prethodne.
Bourdieu smatra kako mikro perspektive nisu u stanju valjano objasniti interakciju,
budući da zanemaruju kontekst i preduvjete za određenu interakciju: “…interakcija je
vidljiv i puko fenomenalan zbroj presijecanja hijerarhiziranih polja.” (Bourdieu i Wacqu-
Book SE-3 2012.indb 339 30.11.2012. 17:07:36
30.11.2012. 17:07:36

340
ant, 1992:257). Interakcija je samo krajnji, zamjetljivi rezultat niza događaja, minulih
procesa i strukturalnih relacija koje se zanemaruju jer nisu neposredno vidljive: “…isti-
na interakcije nikada nije u potpunosti sadržana u interakciji podložnoj promatranju.”
(Bourdieu, 1990a:127). Najbanalnija konverzacija aktera na ulici ne može se valjano
objasniti ako zanemarimo zajednički jezik aktera, njihove prethodne susrete, društvene
uloge (susjedi, kolege s posla, poznanici, itd.) i akumulaciju iskustva kroz ono što Bour-
dieu naziva habitusom. Iz tih razloga, Bourdieu odbacuje mikro perspektivu i skloniji je
makro paradigmi, uz neke preinake u odnosu na njezine karakteristične forme. Naime,
Bourdieu tvrdi da, iako sociologija mora objektificirati društveno znanje, ona ne smije
zanemariti svijest aktera i način na koji akter sam sebi objašnjava vlastito djelovanje: “…
postojeće određenje stvarnosti dio je potpune definicije društvene stvarnosti…” (Bour-
dieu, 1990b:108). Budući da Bourdieu inzistira na uvažavanju svijesti aktera, ne može
se reći da je posrijedi tipičan makro pristup.
Opozicija mikro/makro pretpostavlja da postoji nužna i neraskidiva korelacija između
svijesti o motivima i svijesti o posljedicama djelovanja. Mikro perspektiva iz činjenice
da je akter svjestan motiva vlastitog djelovanja neopravdano zaključuje da je samim time
svjestan i posljedica. Makro perspektiva iz činjenice da akter nije svjestan posljedica vla-
stitog djelovanja neopravdano zaključuje da nije svjestan niti motiva vlastitog djelova-
nja. Oba zaključka su promašena, jer ne postoji korelacija između svijesti o motivima i
svijesti o posljedicama. Podsjetimo se, Bourdieu govori o društvu kao o trajnoj, stabilnoj
i objektivnoj strukturi odnosa: “…stvarnost je relacijska: ono što postoji u društvenom
svijetu su odnosi – ne interakcije između aktera ili intersubjektivne veze pojedinaca,
nego objektivni odnosi koji postoje ‘neovisno o pojedinačnoj svijesti i volji’, kao što
je to rekao Marx.” (Bourdieu i Wacquant, 1992:97). Individualni akter ne mora biti
svjestan tih objektivnih odnosa, budući da je velik dio njegova djelovanja kondicioniran
habitusom, što znači da teče automatski i neosviješteno. Konceptom habitusa Bourdieu
objašnjava svjesno i nesvjesno ponašanje, te raskida vezu između svijesti o motivima dje-
lovanja (smislenosti) i svijesti o posljedicama djelovanja (racionalnosti): “Habitus je ono
što moramo pretpostaviti kako bismo objasnili da društveni akteri nisu racionalni, ali su
smisleni – to je ono što čini sociologiju mogućom.” (Bourdieu i Wacquant, 1992:129-
130). Weberovom terminologijom rečeno: “Habitus je rješenje problema koji se sastoji
u postojanju objektivnog značenja bez subjektivne namjere.” (Bourdieu, 1990b:62).
Praksa aktera ne mora biti pod potpunom kontrolom svijesti, kao što to sugeriraju
mikro teorije, ali isto tako ona nije potpuno neosviještena, kao što to sugeriraju makro
teorije. Kada je habitus u skladu s poljem, djelovanje teče nereflektirano, ali kada izme-
đu njih vlada nesklad, javlja se svijest. Ako je to tako, onda refleksivna sociologija treba
napustiti opoziciju mikro/makro, kao i sve njezine pretpostavke.
4. ZAKLJUČAK
Bourdieuovo shvaćanje refleksivnosti nije moguće razraditi bez blage naznake općih crta
njegove sociološke teorije. To uključuje objašnjenje pojmova kao što su habitus i polje,
Book SE-3 2012.indb 340 30.11.2012. 17:07:36
30.11.2012. 17:07:36

341
koji predstavljaju srž Bourdieuove teorije. Idejom habitusa kao utjelovljenih dispozicija
Bourdieu je, prema vlastitom priznanju, nastojao objasniti činjenicu da ljudska praksa
nije uvijek popraćena sviješću, te da je aktualna praksa u poznatim uvjetima rezultat
akumuliranog iskustva iz prošlosti. Sociološki habitus je također prožet neosviještenim
praksama; zadatak refleksivne sociologije jest osvijestiti ih. S druge strane, Bourdieu
idejom polja refleksivnoj sociologiji osigurava nužan predmet analize, s obzirom da je
posrijedi povijesno proizvedena, ali trajna konfiguracija objektivnih položaja, bez pre-
tenzije na totalan opis cjelokupnog društva i njegovog budućeg razvoja. Bourdieu kori-
sti koncepte habitusa i polja kako bi uvažio akumulaciju osobnog iskustva koja regulira
buduće djelovanje pojedinca, društveni kontekst i materijalne uvjete formiranja poje-
dinačnog habitusa, te repetitivne obrasce interakcije koji otkrivaju ne samo objektivnu
strukturu izvjesnog polja, nego i mentalne sheme kroz koje se to polje reproducira.
Primjenjujući refleksivnost u vlastitom radu, Bourdieu osporava uvriježene binarno-
sti socioloških paradigmi svoga vremena. To su opozicije između aktera i strukture,
subjektivizma i objektivizma, teorije i empirije, subjekta i objekta te između mikro i
makro pristupâ. Opoziciju akter/struktura Bourdieu osporava naglašavajući kako akter
s dovoljnom količinom kapitala može povratno utjecati na distribuciju kapitala u polju
kojeg je član. Opoziciju subjektivizam/objektivizam Bourdieu osporava integriranjem
zdravorazumskih objašnjenja društvenog svijeta u znanstveno, objektivističko objašnje-
nje društva, čime nastaje blagi objektivizam. Opoziciju teorija/empirija Bourdieu ospo-
rava zahtijevanjem ukidanja specijalizacije socioloških institucija i kombinacijom teorij-
sko-istraživačkog rada u karijeri iste osobe. Opoziciju subjekt/objekt Bourdieu osporava
modelom utjelovljenog aktera, čiji habitus nije moguće odvojiti od formativnog polja i
postavljanjem sociološke zajednice kao objekta vlastitog promatranja. Opoziciju mikro/
makro Bourdieu osporava uvažavajući činjenicu kako ne postoji sklad između subjek-
tivnog smisla ljudske prakse i njezinih objektivnih, empirijski zamjetljivih posljedica.
LITERATURA
Alexander, Jeffrey C. i Giesen, Bernhard (1987). From Reduction to Linkage: The Long
View of the Micro-Macro Link, u: Alexander, Jeffrey C., Giesen, Bernhard, Münch,
Richard i Smelser, Neil J. (ur.). The Micro-Macro Link. Berkley, Los Angeles, Lon-
don: University of California Press, str. 1-42.
Alexander, Jeffrey C., Giesen, Bernhard, Münch, Richard i Smelser, Neil J., ur. (1987).
The Micro-Macro Link. Berkeley, Los Angeles, London: University of California
Press.
Alvesson, Mats i Sköldberg, Kaj (2000). Reflexive Methodology: New Vistas for Qualita-
tive Research. London: Sage.
Bohman, James (1999). Practical Reason and Cultural Constraint: Agency in Bourdieu’s
Theory of Practice, u: Shusterman, Richard (ur.). Bourdieu: A Critical Reader.
Oxford, Malden: Blackwell Publishers, str. 129-152.
Book SE-3 2012.indb 341 30.11.2012. 17:07:36
30.11.2012. 17:07:36

342
Bourdieu, Pierre (1977). Outline of a Theory of Practice. Cambridge: Cambridge Uni-
versity Press.
Bourdieu, Pierre (1988). Homo Academicus. Stanford: Stanford University Press.
Bourdieu, Pierre (1989). Social Space and Symbolic Power, Sociological Theory, 7 (1):
14-25.
Bourdieu, Pierre (1990a). In Other Words: Essays Towards a Reflexive Sociology. Stanford:
Stanford University Press.
Bourdieu, Pierre (1990b). The Logic of Practice. Stanford: Stanford University Press.
Bourdieu, Pierre (1990c). The Sholastic Point of View, Cultural Anthropology, 5 (4):
380-391.
Bourdieu, Pierre (1998). Practical Reason: On the Theory of Action. Stanford: Stanford
University Press.
Bourdieu, Pierre (2000). For a Scholarship with Commitment, Profession, 40-45.
Bourdieu, Pierre (2003). Participant Objectivation, Journal of the Royal Anthropological
Institute, 9 (2): 281-294.
Bourdieu, Pierre i Wacquant, Loïc J. D. (1992). An Invitation to Reflexive Sociology.
Cambridge: Polity Press.
Bourdieu, Pierre, Chamboredon, Jean-Claude i Passeron, Jean-Claude (1991). The Craft
of Sociology: Epistemological Preliminaries. New York, Berlin: Walter de Gruyter.
Callero, Peter L. (2003). The Sociology of the Self, Annual Review of Sociology, 29: 115-
133.
Deer, Cécile (2008). Reflexivity, u: Grenfell, Michael (ur.). Pierre Bourdieu: Key Con-
cepts. Durham: Acumen Publishing, str. 199-212.
Durkheim, Emile (1999). Pravila sociološke metode. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk,
Hrvatsko sociološko društvo.
Foster, Roger (2005). Pierre Bourdieu’s Critique of Scholarly Reason, Philosophy and
Social Criticism, 31 (1): 89-107.
Giddens, Anthony (1979). Central Problems in Social Theory: Action, Structure and Con-
tradiction in Social Analysis. London: Macmillan.
Giddens, Anthony (1984). The Constitution of Society: Outline of the Theory of Structu-
ration. Cambridge: Polity Press.
Grenfell, Michael (2004). Pierre Bourdieu: Agent Provocateur. London, New York: Con-
tinuum.
Grenfell, Michael, ur. (2008). Pierre Bourdieu: Key Concepts.Durham: Acumen Publis-
hing.
Helle, Horst J. i Eisenstadt, Shmuel N., ur. (1986). Micro-Sociological Theory: Perspecti-
ves on Sociological Theory Volume 2. London: Sage.
Jenkins, Richard (1992). Pierre Bourdieu. New York: Routledge.
Johnson, Doyle P. (2008). Contemporary Sociological Theory: An Integrated Multi-Level
Approach. New York, Dordrecht, Heidelberg, London: Springer.
Kalanj, Rade (2002). Pierre Bourdieu. Sociologija i angažman, Socijalna ekologija, 11
(1-2): 97-113.
Book SE-3 2012.indb 342 30.11.2012. 17:07:36
30.11.2012. 17:07:36

343
King, Anthony (2000). Thinking with Bourdieu Against Bourdieu: A ‘Practical’ Cri-
tique of the Habitus, Sociological Theory, 18 (3): 417-433.
Layder, Derek (2006). Understanding Social Theory. London, Thousand Oakes, New
Delhi: Sage Publications.
Maton, Karl (2008). Habitus, u: Grenfell, Michael (ur.). Pierre Bourdieu: Key Concepts.
Durham: Acumen Publishing, str. 49-65.
Ostrow, James M. (1981). Culture as a Fundamental Dimension of Experience: A Dis-
scussion of Pierre Bourdieu’s Theory of Human Habitus, Human Studies, 4 (3):
279-297.
Protrka, Marina (2006). Tijelo-habitus-hexis: Pierre Bourdieu i mogućnost intervencije
u strukturu polja, Filozofska istraživanja, 26 (4): 941-951.
Ritzer, George (1997). Suvremena sociologijska teorija. Zagreb: Nakladni zavod Globus.
Schultheis, Franz, Holder, Patricia i Wagner, Constantin (2009). In Algeria: Pierre
Bourdieu’s Photographic Fieldwork, The Sociological Review, 57 (3): 448-470.
Shusterman, Richard, ur. (1999). Bourdieu: A Critical Reader. Oxford, Malden:
Blackwell Publishers.
Sulkunen, Pekka (1982). Society Made Visible – on the Cultural Sociology of Pierre
Bourdieu, Acta Sociologica, 25 (2): 103 – 115.
Susen, Simon i Turner, Bryan S., ur. (2011). The Legacy of Pierre Bourdieu: Critical
Essays. London, New York, Delhi: Anthem Press.
Swartz, David (1997). Culture and Power: the Sociology of Pierre Bourdieu. Chicago:
University of Chicago Press.
Thomson, Patricia (2008). Field, u: Grenfell, Michael (ur.). Pierre Bourdieu: Key Con-
cepts. Durham: Acumen Publishing, str. 67-81.
Turner, Jonathan H. (2010a). Theoretical Principles of Sociology Vol. 1: Macrodynamics.
New York, Dordrecht, Heidelberg, London: Springer.
Turner, Jonathan H. (2010b). Theoretical Principles of Sociology Vol. 2: Microdynamics.
New York, Dordrecht, Heidelberg, London: Springer.
Vandenberghe, Frederic (1999). ‘The Real as Relational’: An Epistemological Analysis
of Pierre Bourdieu’s Generative Structuralism, Sociological Theory, 17 (1): 32-67.
Wacquant, Loïc J. D. (1989). Towards a Reflexive Sociology: A Workshop with Pierre
Bourdieu, u: Sociological Theory, 7 (1): 26-63.
Wacquant, Loïc J. D. (2011). Durkheim and Bourdieu: The Common Plinth and its
Cracks, u: Susen, Simon i Turner, Bryan S., (ur.). The Legacy of Pierre Bourdieu:
Critical Essays. London, New York, Delhi: Anthem Press, str. 91-109.
Book SE-3 2012.indb 343 30.11.2012. 17:07:37
30.11.2012. 17:07:37

344
REFLEXIVITY IN THE SOCIOLOGY OF PIERRE BOURDIEU:
BEYOND SOCIOLOGICAL DYCHOTOMIES
Matko Sorić
Summary
This article deals with the notion of reflexivity in the sociology of Pierre Bourdieu. Defining the concept of
habitus in terms of embodied dispositions, Bourdieu presents human practice as a predominantly uncon-
scious activity. Given that the same applies to sociological habitus, the purpose of reflexive sociology is to
neutralize the unconscious assumptions of sociological habitus, that is, the doxa of sociological intellectual
field. Using the notion of field to designate a historically produced and continual configuration of objective
positions, Bourdieu provides reflexive sociology with its necessary object of analysis and, thus, the status of
science. Bourdieu challenged entrenched sociological binary oppositions, such as actor/structure, subjectiv-
ism/objectivism, theory/research, subject/object and micro/macro, by applying reflexivity in transcending
theoretical antinomies of sociology.
Key words: epistemic reflexivity, field, habitus, objectification of objectification, Pierre Bourdieu, reflexive
sociology, reflexivity
REFLEXIVITÄT IN DER SOZIOLOGIE PIERRE BOURDIEUS:
ÜBERWINDUNG VON SOZIOLOGISCHEN DICHOTOMIEN
Matko Sorić
Zusammenfassung
Der Artikel befaßt sich mit dem Problem der Reflexivität in der Soziologie Pierre Bourdieus. Durch das
Habituskonzept als Verinnerlichung von Dispositionen stellt Bourdieu die menschliche Praxis als eine größ-
tenteils unbewußte menschliche Aktivität dar. Da dasselbe für den soziologischen Habitus gilt, ist der
Zweck der reflexiven Soziologie, die unbewußten Voraussetzungen des soziologischen Habitus, bzw. die
Doxa des soziologischen intellektuellen Feldes zu neutralisieren. Mit dem Konzept des Feldes, als eine ge-
schichtlich erzeugte und dauerhafte Konfiguration von objektiven Lagen, sichert Bourdieu der reflexiven
Soziologie das unbedingt nötige Gegenstand der Analyse und somit auch den wissenschaftlichen Status.
Durch Anwendung der reflexiven Überwindung von theoretischen Antinomien der Soziologie bestreitet
Bourdieu die eingebürgerten soziologischen binären Oppositionen, wie z.B. Akteur/Struktur, Subjektivis-
mus/Objektivismus, Theorie/Empirie, Subjekt/Objekt und mikro/makro.
Schlüsselwörter: Epistemische Reflexivität, Habitus, Objektivierung der Objektivierung, Pierre Bourdi-
eu, Feld, reflexive Soziologie, Reflexivität.
Book SE-3 2012.indb 344 30.11.2012. 17:07:37
30.11.2012. 17:07:37

BOURDIEU URBANA.pdf

Recommandé

Recommandé

Contenu connexe

En vedette

En vedette (20)

BOURDIEU URBANA.pdf