Skripta: Svjetska povijest 20. stoljeća, 2010.

1. SVJETSKA POVIJEST XX. st.
SVIJET DO POČETKA PRVOG SVJETSKOG RATA
Do početka 20. st. svjetske sile bile su opterećene u svojim međusobnim odnosima pitanjima
podjele kolonija, odnosno imperijalističkom politikom. Završetkom podjele svijeta i rješavanjem
pitanja odnosa u prekomorskim krajevima one se ponovno okreću Europi. Rješenje kolonijalnih
sukoba između Engleske i Francuska donijelo je njihov međusobni sporazum, London je uspio
razgraničiti svoje interesne sfere s Rusijom u Aziji, a preostali su sukobi između Njemačke i
Francuske, te Austrije i Rusije. Njemačka je smatrala da nije u novoj podijeli svijeta dobila onoliko
kolonija koliko bi odgovaralo njenom položaju u Europi, a to je pripisivala tome da u vrijeme
kolonijalnih osvajanja nije imala jaku mornaricu. Želja za stvaranjem velike flote potakla je
Njemačku da 1900. g. donese Zakon o floti. Kako je Engleska u to vrijeme počela s gradnjom
modernih ratnih topovnjača (dreadnoughta), započela je utrka u naoružanju između Njemačke i
Engleske.
Zaoštreni odnosi između Njemačke i Engleske dodatno su se pogoršali dvjema krizama u
Maroku, koji je Francuska uz pristanak Engleske htjela uključiti u svoju kolonijalnu sferu. Prva
marokanska kriza izbila je 1905. g. kad je njemački car Vilim II. posjetio marokanski lučki grad
Tanger i izjavio da će se Njemačka zalagati za prijateljstvo s Marokom, za slobodnu trgovinu i za
ravnopravnost s ostalim državama u tom dijelu svijeta, dok je marokanskog sultana priznavao
suverenim vladarom. Njemačka je tim pokazala da ne priznaje anglo-francuski sporazum o
Maroku, te je zahtijevala saziv međunarodne konferencije koja bi poništila taj sporazum. Budući da
se Francuska usprotivila takvom prijedlogu, Njemačka je zaprijetila ratom. Sazvana je konferencija
u Alhesirasu koja je zaključila da Maroko ostane neovisna država, ali da Francuska i Španjolska
svaka u svojoj zoni održavaju red. Njemačka nije postigla što je željela, a Francusku je osim VB,
RUS i SAD-a podržala i Italija, koja je još 1900. g. postigla s Francuskom sporazum o podjeli
njihovih interesnih područja, gdje je Maroko bio interesno područje Francuske, a Tripoli Italije.
Druga marokanska kriza izbila je 1911. Francuska je sve više učvrstila svoj gospodarski i politički
položaj u Maroku. Kad su se pobunila marokanska plemena protiv Francuza i sultana, Francuzi su
na to odgovorili vojnom intervencijom i zauzeli marokansku prijestolnicu. Nijemci su odmah na to
reagirali i poslali vojnu topovnjaču "Pantera" (Panterin skok) u luku ispred grada Agadira, gdje je
prijetila Francuskoj i zahtijevala od nje da joj preda taj grad ili neki drugi posjed u Africi. Kriza je
riješena dogovorom, gdje je Njemačka dobila pogranični dio Konga (proširila je svoju koloniju u
Kamerunu), a Francuskoj je priznato pravo na Maroko. U to vrijeme i Italija je zaratila s Turskom i
otela joj Tripoli i Cirenaiku.
Promijene u Turskoj izazvane mladoturskom revolucijom 1908. g. i svrgavanjem sultana
Abdulhamida II. izazvale su krizu u odnosima OC i A-U. Mladoturci su se zalagali za reformu
Osmanskog Carstva koja bi konsolidirala državu na ustavnim temeljima i modernizirala je po
ugledu na ostale europske zemlje. To nije odgovaralo A-U i njenim interesima u BiH, jer se bojala
da mladoturci neće zahtijevati reviziju Berlinskog sporazuma. Zbog toga je požurila i već 1908.
anektirala BiH. Proglašenje te aneksije bez odobrenja ostalih supotpisnica Berlinskog sporazuma
izazvalo je krizu, ponajprije s Turskom i Rusijom. Kriza je završila 1909. g. zaključenjem ugovora s
Turskom u kojem je Turska priznala aneksiju, a zauzvrat je dobila odštetu od 52 milijuna kruna i
obećanje da će A-U povući vojsku iz novopazarskog sandžaka. Njemačka je kao saveznica A-U
napravila pritisak na Rusiju da prizna aneksiju, što je ona učinila, kao i Srbija. Tako je okončana i
ova kriza.

2. Vođene krilaticom "Balkan Balkancima" balkanske su zemlje Srbija, Crna Gora, Bugarska i Grčka
gajile svoje ekspanzionističke želje koje su namjeravale ostvariti istjerivanjem Turaka s balkanskog
prostora. One su 1912. g. sklopile balkanski savez i iste godine zaratile s Turskom. Turska je rat
izgubila i bila je primorana na potpisivanje primirja. Prema mirovnom sporazumu zaključenom u
Londonu 1913. g. saveznici su zadržali osvojena područja, a stvorena je nova država Albanija koja
je trebala spriječiti Srbiju da izađe na more. Nedugo zatim nastali su sporovi saveznika s
Bugarskom oko pitanja Makedonije, pa je izbio drugi balkanski rat u koji se umiješala i
Rumunjska i Turska (zauzela istočnu Trakiju i Edirne). Bugari su zatražili mir i sklopili ga u
Bukureštu. Srbija je dobila Vardarsku Makedoniju, Grčka Egejsku i dio Trakije, Bugarska Pirinsku
Makedoniju, Rumunjska Dobrudžu, a Turska istočni dio Trakije i Jedrene.
Rat između europskih sila pripremao se postupno više od trideset godina. Kad je Njemačka postala
ujedinjena i moćna imala je jaku težnju još više povećati svoju gospodarsku i političku moć, a tu
težnju mogla je ostvariti ponajprije pribavljanjem kolonija i utjecajnih sfera u svijetu. Kako su
one bile već razdijeljene između velikih europskih sila (VB i FRA), Njemačka je nastojala da se njih
dokopa u nekom većem oružanom sukobu. U savezu s A-U nastojala je što jače podupirati svoga
saveznika, koji je zbog unutrašnjih nacionalnih sukoba i sam bio izvor mogućih sukoba, ali
ponajviše zbog njegovog vanjskopolitičkog položaja i antagonizma prema Rusiji. Njemačka je bila
svjesna da će kad-tad doći do sukoba i zato je nastojala biti što spremnija za njega. To može
objasniti i činjenicu da do rata nije došlo ni za obje marokanske krize, ni za aneksione krize, već baš
1914. g., onda kad su sve strane bile spremne za rat. Čekao se samo povod.
Još od 1903. g. na Balkanu su se sukobljavali austrijski i velikosrpski ekspanzionizam.
Austrougarska je u svojoj ekspanziji uključivala i pokoravanje Srbije, dok je Srbija težila osvajanju
susjednih teritorija (BiH, Hrvatske). Da bi stvorili Veliku Srbiju, velikosrbi su se nastojali
povezivati u razne terorističke organizacije koje su djelovale protiv A-U. Jedna takva organizacija
bila je i "Ujedinjenje ili smrt" koja je zapravo organizirala atentat na a-u prijestolonasljednika
Ferdinanda. Ferdinand kao budući car nije odgovarao srpskoj politici, jer se zalagao za preuređenje
Monarhije u po trijalističkom ključu, a to bi značilo njezino očuvanje, dok se Srbija nadala
proširenju upravo na njezinim ruševinama. Stoga je stupila u kontakt s organizacijom "Mlada
Bosna" koja je djelovala u BiH i pripremila neke njezine članove za izvršenje atentata. Franjo
Ferdinand boravio je u lipnju 1914. u BiH na vojnim vježbama. 28. lipnja 1914. izvršen je atentat na
Franju Ferdinanda i njegovu suprugu u Sarajevu. Atentat je izveo Puniša Račić, pripadnik Mlade
Bosne.
Sarajevski atentat potaknuo je A-U diplomaciju da pokuša prvo što mirnije riješiti taj događaj. A-U
se nadala diplomatskom igrom primorati Srbiju na popuštanje i na kraju je čak i dovesti pod svoj
protektorat. Uz to se nadala da Rusija neće podržavati zemlju "caroubojice". No A-U se prevarila.
Rusija je i dalje podržavala Srbiju, a ova se pokazala tvrdim orahom u pregovorima. 23. srpnja A-U
objavila je ultimatum Srbiji u kojem traži od nje da dopusti njenim istražiteljima da istraže
ubojstvo. Srbija je to odbila jer je to smatrala povredom svoga suvereniteta, ali je pristala na
suzbijanje daljnjih terorističkih akcija. A-U se time nije zadovoljila te je 25. srpnja prekinula
diplomatske odnose, a 28. srpnja 1914. g. objavila Srbiji rat.

3. PRVI SVJETSKI RAT
Njemačku nije previše iznenadio razvoj događaja. Ona je, kao i ostale europske velesile, odmah po
objavi ultimatuma stavila svoju vojsku pod mobilizaciju. No, da bi izbjegla ratovanje na dva bojišta
(Schlieffenov plan), prvo je planirala napasti Francusku, a zatim Rusiju. 1. kolovoza 1914. g.
Njemačka je navijestila rat Rusiji, a dva dana kasnije Francuskoj.
Da bi zadala udarac Francuskoj i izbjegla utvrđenu nje-fra granicu, Njemačka se u duhu svoje
taktike munjevitog ratovanja okomila na Belgiju, te tako preko sjevera provalila u Francusku. 4.
kolovoza 1914. u rat ulazi i Velika Britanija i šalje pomoć francuskim snagama. Samo na taj način
uspjeli su se Francuzi obraniti od Nijemaca koji su morali odustati od opsade Pariza i napustiti
bojišnicu na rijeci Marni. Rat se ubrzo pretvorio u poziciono ratovanje gdje su se bitke vodile na
ograničenom području, na crtama bojišnice, umjesto do tada na otvorenom borilištu, gdje se brzo
odlučilo tko je pobjednik, a tko poraženi. U rat se na strani Antante uključio i Japan, s namjerom da
se teritorijalno učvrsti u Kini i zauzme tamošnje njemačke posjede. Kad je započeo rat, Italija je
suprotno očekivanjima saveznika, proglasila neutralnost i na taj način izazvala raspad Trojnog
saveza. Ostao je samo Dvojni savez kojem su kasnije pristupile Bugarska i Turska s kojima je
Centralnim silama pošlo za rukom zatvoriti tjesnace. Italija je proglasila neutralnost jer nije htjela
pomoći širenje i učvršćivanje A-U na Balkanu i jer je i sama na tom prostoru imala vlastite
ekspanzionističke težnje (Dalmacija!). S druge strane računala je i na teritorijalne ustupke koje bi
dobila prelaskom na stranu Antante. Stoga je 1915. g. u Londonu sklopila tajni sporazum kojim je
za ulazak u rat na strani Antante dobila u obećanje južni Tirol i Goricu, Gradišku, Trst i Istru i veći
dio jadranske obale. Na balkanskom bojištu A-U je 1914. g. doživjela dva poraza protiv Srbije i to
na Ceru (što je bila prva pobjeda Antante u 1.s.r.) i na Kolubari. Na istoku su Nijemci i Austrijanci
bili suočeni s vođenjem rata na dugačkoj ruskoj fronti. Zajedničkim udarima A-U i Njemačke 1915.
g. Rusiji je oduzeta Poljska.
U Europi su Nijemci bili angažirani na dva bojišta zapadnom i istočnom. U 1915. g. odlučili su se
više usmjeriti na istočno bojište i u snažnim udarima onesposobiti rusku vojsku i onda se ponovno
okrenuti zapadnom bojištu. No, kako su i Rusi predvidjeli snažne napade u to vrijeme, sudarila su
se dva snažna napada u kojima je na kraju prednost izborila Njemačka. Bojišnica se utvrdila od
Riškog zaljeva do Dnjestra. Da bi olakšali položaj ruske vojske engleske i francuske trupe
poduzele su 1915. tzv. dardanelsku ekspediciju kojom su nastojale zauzeti tjesnace i spojiti se s
ruskom vojskom, te na svoju stranu pridobiti Grčku i Rumunjsku. No ta akcija nije uspjela. Ta
akcija navela je njemačke i a-u trupe da uz pomoć Bugarske, kojoj su obećani određeni teritorijalni
ustupci, pomognu Turskoj i spoje se s njezinom vojskom. Smjer tog pothvata išao je preko Srbije,
čija se vojska pred udarima morala povući na otok Krf. Okupirana je i Crna Gora. Ulaskom Italije
u rat otvorilo se i talijansko bojište na rijeci Soči. Iako su tamo a-u jedinice bile brojčano manje,
uspjele su suzbiti sve talijanske napade. Tek kad je A-U morala poslati neke jedinice na istočno
bojište osvojili su Talijani Goricu. Na zapadnom bojištu vodile su se 1916. g. velike bitke. Francuzi
su obranili Verdun, a u toj bitci stradalo je oko 1 000 000 ljudi. Druga velika bitka vodila se na
rijeci Som, gdje su francuske i engleske snage nastupale zajedno protiv Nijemaca. U toj su bitci
Britanci prvi puta upotrijebili tenkove. Rusi su na istočnom bojištu 1916. izveli nekoliko uspješnih
napada i zauzeli Bukovinu i dio Galicije i izbili na Karpate. Tamo su zarobili više od 400 000 a-u
vojnika.
Nakon neuspjele dardanelske ekspedicije, Francuzi i Britanci iskrcali su svoje jedinice 1915. g. u
Solunu sa zadaćom da djeluju dolinom Vardara. Uskoro su tamo prevezene i sve srpske jedinice
sa otoka Krfa i dobrovoljački odred SHS obučeni u Rusiji. Tako je otvoreno i Solunsko bojište. Sve
do potkraj rata nisu se na ovom bojištu vodile veće akcije.

4. Rat se vodio i izvan Europe, ponajviše da bi se zauzele njemačke kolonije. Njemačka nije imala
tako dobre pomorske veze sa svojim kolonijama, niti su one imale neko strateško značenje, tako da
su brzo bile zauzete. I njemačka mornarica je nakon bitke kod Skagerraka 1916. g. bila prisiljena na
mirovanje u lukama. U blokadi njemačkih luka i opskrbe najrevniji su bili Britanci, koji su
primjenjivali taktiku tzv. pučinske blokade umjesto blokade pojedinih luka. Rat je u to vrijeme
(kraj 1916. g.) počeo polako uništavati gospodarstvo i ekonomiju zaraćenih zemalja, koje su
oskudijevale u raznim sirovinama i hrani. Njemačka flota u koju je toliko ulagano pokazala se
nesposobnom da se nosi s britanskom flotom, te je osuđena na mirovanje u lukama. Najveća
pomorska bitka između britanske i njemačke mornarice vodila se kod poluotoka Jilanda. Tek
usavršavanjem podmorničkog ratovanja, Nijemci su pokušali probiti blokadu Sjevernog mora i
Britancima su najavili podmornički rat. Njemačke podmornice torpedirale su trgovačke brodove,
te talijanske, francuske i britanske ratne brodove. SAD je u to vrijeme raznim trgovinskim
sporazumima podupirao Antantu. Ugrožavanje trgovačkih putova prema Europi nije bilo u
interesu američkog gospodarstva, koje se pobojalo da pobjedom Centralnih sila europske države
neće moći isplatiti svu robu. Zato je uzimajući za povod akcije njemačkih podmornica (koje su bez
upozorenja torpedirale i putničke brodove) 6. travnja 1917. ušao u rat s Njemačkom, što su
učinile i neke druge srednjoameričke zemlje, Portugal i Kina.
Prvi svjetski rat uveo je u uporabu brojna nova oružja kao strojnicu i brzometni top, a najveće je
bilo 1917. g. kada su prvi u ratu Englezi upotrijebili tenkove u bitci na rijeci Som. Avioni su tek bili
na početku razvoja, tako da nisu mogli još efikasno djelovati kao što će to moći u 2.s.r.
ZBIVANJA U RUSIJI 1917. g.
Rusija je u 1. svjetski rat ušla prilično nespremna. Njezini privremeni uspjesi u ratu nisu mnogo
značili njezinom stanovništvu koje je bilo nezadovoljno zbog gospodarske zaostalosti, siromaštva,
velikih poreza i drugih nevolja. Seljački nemiri i radnički štrajkovi tijekom 1915. i 1916. g. pojačali
su se osobito 1917. g. Najnapetije je bilo u Petrogradu, glavnom gradu Rusije. Tu je 25. veljače 1917.
izbio generalni štrajk koji je pokušala ugušiti carska vojska, ali i ona se pobunila. Tada je pod
pritiskom ruskog visokog građanstva odstupio car Nikola II. Romanov, a Rusija je postala
republika. Njome je upravljala privremena vlada. Koristeći se daljnjim nezadovoljstvom ruskog
seoskog stanovništva i radnika ruski su boljševici pod vodstvom Lenjina pripremali oružani
ustanak. Lenjin je do 1917. g. boravio u Švicarskoj, gdje je okupljao međunarodnu ljevicu i
propagirao svjetsku proletersku revoluciju (zimmerwaldski pokret). Nakon povratka u Rusiju
zalagao se za provođenje trenutačne revolucije, ali su tada u boljševičkoj stranci većinu imali
menševici i eseri koji su bili za dogovor s liberalnim građanstvom. No Lenjin je nakon dobivanja
većine u moskovskom i petrogradskom sovjetu odučio podiči oružanu revoluciju. Posvuda su se
osnivali sovjeti koji bi postali nova tijela vlasti, a ustrojavali su i svoje oružane odrede (Crvena
armija). Trocki je svojom agitacijom priveo na stranu boljševika vojnike i mornare u Kronštatu.
Nakon provedenih priprema oni su 25. listopada 1917. g. poduzeli oružanu pobunu u Petrogradu i
zauzeli sve najvažnije ustanove, svrgnuli privremenu vladu i proglasili svoju vlast sovjeta. Bila je
to oktobarska revolucija kojom na vlast u Rusiji dolaze komunisti. Odmah je osnovana
boljševička vlada pod nazivom Savjet narodnih komesara koju je izabrao 2. kongres sovjeta
radničkih i vojničkih deputata, a donesena su i tri historijska dekreta: dekret o obrazovanju
sovjetske vlasti, dekret o zemlji i dekret o miru. Nakon što su na održanim izborima većinu u
konstituanti dobili eseri, Lenjin je proglasio konstituantu u socijalističkoj državi nepotrebno i
raspustio je 1918. g.
Sovjetska Rusija nastojala se isključiti iz rata i to je uradila mirom u Brest-Listovsku 1918. g. Rusija
se tim mirom odrekla Kurlandije, Litve, Letonije, Estonije i Poljske, te nekih područja u Aziji,
korala je priznati mir koji je sklopila Ukrajina s Centralnim silama, obvezati se na razvojačenje
vojske i platiti ratnu odštetu od 6 milijardi zlatnih maraka. Sovjetska je vlada priznala nezavisnost

5. Finskoj, a bila je spremna i Poljskoj, ali je ona još uvijek bila pod okupacijom. Da bi spriječila
odvajanje rubnih neruskih naroda (Ukrajina) 1918. boljševička vlada donijela je dekret o pravima
naroda Rusije, kojim se pravo na samoopredjeljenje naroda priznaje isključivo ako ga zatraže
sovjeti dotičnog naroda, kao revolucionarna tijela, a narodima je ponuđena federacija.
ZBIVANJA 1918. I KRAJ RATA
Wilson je s jedne strane potaknut boljševičkom deklaracijom o miru i samoopredjeljenju naroda, a
s druge strane želeći da tom revolucionarnom zahtjevu postavi građansko-demokratsku opreku, 8.
siječnja 1918. g. podnio Kongresu svoj program 14 točaka u kojem je zacrtao principe
međunarodnih odnosa nakon rata. 1. ugovori o miru trebaju se sklapati javno, a poslije toga ne
smije biti nikakvih tajnih sporazuma, a diplomacija će od tada uvijek raditi javno; 2. apsolutna
sloboda pomorske plovidbe za vrijeme rata i mira izvan teritorijalnih voda; 3. ukidanje svih
ekonomskih prepreka; 4. snižavanje nacionalnih naoružanja na najmanju moguću mjeru koja
odgovara sigurnosti zemlje; 5. nepristrano rješavanje kolonijalnih zahtjeva uzimanjem u obzir
interesa naroda o kojima je riječ; 6. odlazak stranih vojnih snaga sa ruskog teritorija; 7. odlazak
stranih vojnih snaga iz Belgije i uspostava njene pune suverenosti; 8. oslobađanje čitavog teritorija
Francuske s korekcijom nepravde koju su joj nanijeli Prusi 1871. g. u Alzasu i Lorenu; 9. uspostava
Italije u njezinim nacionalnim granicama; 10. puna sloboda za autonoman razvitak A-U; 11.
evakuacija Rumunjske, Srbije i Crne Gore i slobodan prilaz moru za Srbiju; 12. autonoman razvoj
za neturske narode u Osmanskom Carstvu, slobodan prolaz kroz Dardanele; 13. osnivanje
slobodne Poljske s izlazom na more i priključenje Poljskoj onih teritorija koje su naseljene
Poljacima; 14. osnivanje Društva naroda koje će pružiti uzajamno jamstvo za političku i
teritorijalnu nezavisnost malim državama. Ovim programom Wilson je ponudio samostalnost
svim narodima i zalagao se za novi svjetski poredak bez velikih sila.
Iako su Wilsonove točke predviđale samo autonomiju narodnosti unutar A-U, 1918. g. situacija se
znatno promijenila, jer je SAD priznao Čehoslovačkoj status zaraćene države i izjasnio se u prilog
nezavisnosti Jugoslavenima. Wilson je u svom odgovoru caru Karlu rekao da njima (narodima), a
ne njemu (caru) pripada pravo da odluče u kojem obliku se mogu zadovoljiti njihove nacionalne
težnje. Bio je to konačan znak za početak raspada A-U. Narodno vijeće u Pragu objavio je da više
nema pregovora s Bečom, Jugoslavensko Narodno vijeće objavilo je stvaranje Države SHS,
Rumunji u Sedmogradskoj željeli su izabrati Narodnu skupštinu. Karlo je sada pristajao na
samostalne države, ali je predlagao da budu povezane zajedničkim izvršnim vijećem. No tada je
došlo i do promjena u Mađarskoj, gdje je grof Karolji formirao ugarsko Narodno vijeće i objavio
kraj dualističke monarhije i postanak nezavisne države Ugarske.
Čim je čula da je Bugarska otpala, turska vlada osjetila je da se rat bliži kraju. Saveznici su bili pred
samim Carigradom, a turska vojska raspršena po čitavom carstvu. I Carigrad je bio izložen
pomorskom napadu, gdje su saveznici htjeli probiti blokadu Dardanela. Mladoturska vlada bila je
nesposobna da se opire, pa je Enver-paša podnio ostavku. Nova vlada na čelu s Izet-pašom
pokušala je brzim mirom izbjeći opasnost i zaključiti separatni mir prije kapitulacije Njemačke,
nadajući se u blaže uvjete od saveznika. Vlada se obratila Britancima, tražeći od njih zaštitu ako
napusti Njemačku. To je prihvaćeno, uz uvijete da Turska otvori tjesnace i da autonomiju
Mezopotamiji, Siriji i kavkaskom području. Tako je Turska 18. X. 1918. kapitulirala. Primirje s
Turskom potpisano je u Mudrosu i njime je Turska morala demobilizirati vojsku, dati u
zatočeništvo sve ratne brodove i predati garnizone u Siriji, Tripolitaniji i Mezopotamiji. Saveznici
su ovlašteni da zaposjednu tjesnace, te Batum i Baku koji im je omogućavao kontrolu željeznica.
No kako je sporazum sklopljen samo s Britancima oni su gledali jedino svoje interese. Tako ni
Francuska, ni Italija, ni Grčka nisu našle u tom primirju garancije koje bi štitile njihove interese u
Siriji i Maloj Aziji.
olazklksnlj TksnljilaTčlaljklj42j.azsaTalslj9191j.g.j,nlsjklj lćjs ljozaTjgTaT Tj,TsaočokoćojTtlkiz ojanTaz j
A-Uj.elalskoaljsojlosanzksnljsklgljnTkljsojsljzTklnTj lćjklalizaljojnlsalsoj.eljčoszjsaTgljšaTjsojolazklkzj

6. zflazjfkTgTjosakleljojaTkjTtlkiz zj.eloilćlfjnzaaTnzljnlklaljTtlkiz ljkljil nšlkljzjaTnlijsljanla TnzTjoj
nlsoaTj.AosanT-oglnsnljnTflksljklsaTklaljkljslfTjsanzklčzazjnlalsanTtoj,ljklszkTjsojkklflčnljklszkzjljaojzj
alfTj nnlkoalj oj anTaoklalsj .u lkj klalsj Ialazklj klj očzkzalj slfTj zij nliaTglj slj sTozklj alnzaTnzklj ,lj kkzflj klj
ilanl Tjzili laljnTklčkzjnlsalsjA-Uj,nTkzjkljozTjzjgal kzfjoinTnTfjnlazaoaljzkljeklflčnlj.nTkkzjaTnlij
losanzksnlj TksnljkljalazklksnTfjoTkzšaojoonilTjkljzjnlsalsj Tklnezklj.UjčlšnzfjzjkogTsal lksnzfjilfaklflj
klnTsklj zklćljaTčlaljkljTnglkziznlazj alslj.lnjklj41j.Xj.9191j.nlazaoaznlTj,lazjkljkTšjo zklnjaTnošl lTjslj
ziflđoj kT TtTnfznlkzej snžl lj Tskoklj klnoj sokl snoj nTktlslnljzkoj ,nTklfj ozj kljčlaoj salklalj jlnsnlj
szklsazklj.olkjanzklsaTgjaTsalkjkljzjszalfljAkalkalj,lazjTkljsojTsgT TnzaljsljsljkljfTgojoaošalazjkzjojnln Tj
aTglđlkklj sj jlnsnTfj alsTfj nTklj zšlj klflj osal klj alsazj .uklj anziklklj slfTj alslj kT zej klil zskzej
snžl lj.41j.Xj.9191j.anTgalšlkljkljČleTsaT lčnljllaooaznlj,ljzsaTgjslkljkljojelgnloojanTgalšlkljnnžl lj
SHSj.nlklj03j.azsaTalslj9191j.gj.elnTskljsnoašazkljlosanzksnzejezklfljljzigalslaljkljsa lnlkkljlosanzksnlj
snžl lj ,nTklj klj aTsalalj nlaooaznTfj ,klnTkj losznljzklj jlnlj nlnalj .IsaTgj slklj anziklalj klj alsaj nlnTakzkoj oj
eoszfalšazj,ljozsljkljoozklk.
Nijemci su nakon objave rata od strane SAD-a požurili s napadima na zapadnom bojištu prije
iskrcavanja Amerikanaca. No ti napadi su bili odbijeni, a Nijemci potisnuti. U kolovozu 1918. g.
savezničke snage poduzele su odlučujuće napade na zapadnom bojištu, a u isto vrijeme došlo je i
do proboja Solunskog bojišta. 29. rujna 1918. iz rata je istupila Bugarska i sklopila primirje. A-U se
morala povući s talijanskog bojišta gdje su se njene snage, uglavnom sastavljene od pripadnika
raznih naroda, raspale. A-U je zatražila primirje 29. listopada, a 8. studenog Njemačka koja je 11.
11. 1918. kapitulirala. Time je završen 1. svjetski rat.
3. MIROVNA KONFERENCIJA U PARIZU
Krajem rata nestale su sa karte tri velike carske dinastije, što je dovelo i do promjene režima vlasti
u njihovim državama. U pobjedničkim su državama oblici vlasti ostali nepromijenjeni
(parlamentarizam). Liberalne i parlamentarne ideje bile su isto tako ugrožene pojavom novog
političkog pokreta na istoku – komunizma. Dok liberalno i demokratsko učenje nalaže državi
zadatak da poštuje prava čovjeka i u zakonodavstvu se pridržava stanovitih općih pravnih načela i
vrijednosti, sovjetsko učenje potpuno podčinjava čovjeka državi i smatra da zakonodavac ne treba
postavljati nikakvu granicu njezinoj vlasti kad se radi o mjerama koje su u skladu s
revolucionarnim ciljem. Tako su se nakon rata pojavila dva koncepta uređenja poslijeratnog
svijeta: revolucionarni koncept, koji se nije razvio pošto se socijaldemokratske snage u
srednjoeuropskim zemljama nisu zagrijale za revoluciju sovjetskog tipa. Drugi je bio buržoaski na
temeljima Wilsonovih 14 točaka i Pariške mirovne konferencije.
Mirovna konferencija u Parizu počela je s radom 18. siječnja 1919. g. u vrijeme kada je Europom
harala španjolska groznica (gripa), koja je pokosila gotovo 20 milijuna ljudi, gotovo dvostruko više
nego što ih je poginulo u ratu. Značajno obilježje vremena u kojem je zasjedala konferencija bile su
socijalne revolucije, najvećim dijelom sa socijalističkim ciljevima. Središnja ličnost konferencije bio
je američki predsjednik Wilson, koji je na zasjedanje došao s čvrstim uvjerenjem da će se rad
konferencije odvijati pod zastavom građanske demokracije. On je bio najveći autoritet na
konferenciji jer je na njoj sudjelovao kao predsjednik SAD-a, one zemlje koja je držala u rukama
polovicu sveukupnog svjetskog kapitala, i kod koje su ostale zemlje Europe bile do grla zadužene.
Između pobjedničkih sila Antante, posebno između Engleske i Francuske nije bilo jedinstvenog
gledišta u pogledu rada konferencije. Francuska je željela osigurati prevlast u Europi i što više
oslabiti Njemačku, kako je ova ne bi mogla više ugrožavati. Insistirala je da njemačka granica bude
na Rajni i da se Njemačkoj nametnu što teže ratne reparacije. S druge strane, željela je da članice
Antante vojno reagiraju protiv Rusije, kako bi spriječile širenje socijalizma u Srednjoj i Zapadnoj
Europi. Engleska se zauzimala za uništenje njemačkoga kolonijalnog imperija i osiguranje prevlasti
na moru. Smatrala je da Njemačku ne treba previše oslabiti, jer bi jaka Njemačka trebala biti brana
Europe od Rusije i ravnoteža Francuskoj. Uz ove tri sile, na strani pobjednika sjedile su Italija i

7. Japan, a sudjelovati su željeli i predstavnici manjih država saveznica, predstavnici naroda
Podunavlja i Istočne Europe. Stoga se postavljalo pitanje kako organizirati rad konferencije s 25
država sa svih pet kontinenata. Plenarne sjednice su održane stoga samo na početku i na kraju
konferencije, a stvarne odluke je prvo donosilo Vijeće desetorice, sastavljeno od po 2 predstavnika
velikih sila, a nakon povlačenja Japana, Vijeće četvorice.
Pitanje formiranja nove zajednice europskih država postalo je najvećom poteškoćom u radu
konferencije. Pitanje granica novostvorenih država i njihovih teritorijalnih zahtjeva riješeno je
pravima manjina: novonastale države koje nisu obuhvaćale samo jedan narod, morale su se
obvezati da će pripadnicima drugih naroda u okviru svojih granica osigurati opstanak bez prisilne
integracije. Prvi je to prihvatio u ime Čehoslovačke Tomaš Masarik. Odustalo se od načela
samoopredjeljenja naroda, da se ne bi njemačke austrijske pokrajine i dijelovi Češke i Poljske gdje
su pretežito stanovali Nijemci priključili Njemačkoj.
Na konferenciji su formulirana načela i način rada Društva naroda, koje je kao prva važnija odluka
konferencije osnovano u travnju 1919. g., a njegova su pravila ušla u završni dokument
konferencije Versajski ugovor. Wilson je Društvo naroda zamišljao kao organizaciju svih suverenih
država, koje bi trebale ravnopravno i demokratski odlučivati o svim pitanjima međusobnih odnosa
i o razvoju cijelog čovječanstva. Društvo naroda nije narušavalo načelo suverenosti, jer nije
obvezivalo njene članice na zajedničko postupanje, već je trebalo postati samo sastajalište članica
na kojem bi one uskladile svoje poglede. Imalo je Generalnu skupštinu, Vijeće od 4 do 6 stalnih i 9
nestalnih članova, Stalni sekretarijat, Međunarodni sud i Međunarodni ured za rad. Želja za
kolektivnom sigurnošću izražena je u pravilima Društva samo načelnom izjavom da će svaka
članica poštovati teritorijalni integritet i političku nezavisnost drugih članica, ali nije stvoren
instrument koji bi osiguravao da se ta obveza poštuje. Za sprečavanje eventualnih ratova
predviđene su ekonomske sankcije članica protiv države napadača. Iako je Wilson bio jedan od
idejnih tvoraca Društva naroda, ono je već na samom početku doživjelo veliki udarac kada je
američki Senat odbio pristupanje SAD-a Društvu. Izostanak Rusije činio ga je još labavijim. Jedan
od elemenata Društva koji je imao trajan efekt bio je mandatni sistem. Posljedica rata bila je želja
Velike Britanije i Francuske da se domognu njemačkih kolonija i dijelova osmanlijske države. Ali
tim područjima više nisu mogle upravljati po svojoj volji, kao u kolonijama, već su dobile mandat
od Društva naroda da rade na razvoju i dobrobiti tih naroda. Društvu su morali podnositi izvještaj
svake godine.
Prvi mirovni ugovor na konferenciji zaključen je s Njemačkom u Versaju 28. lipnja 1919. g.
Njemačka delegacija nije mogla sudjelovati u izradi ugovora, već su joj uručili gotov ugovor i
ostavili joj nekoliko dana da ga potpiše. Njemačka nije smjela imati veću vojsku, niti uvesti vojnu
obvezu. Morala je Antanti predati većinu svojega teškog naoružanja i obvezati se da će uništiti
golem broj pušaka. Zabranjeno je da ima mornaricu i gradi ratne brodove. Oduzeti su joj Alzas i
Loren i pripojeni Francuskoj, Danska je dobila sjeverni Šlezvig, a Poljska zapadnu Prusku, Poznanj
i Gornju Šlesku. Gdanjsk je postao slobodni grad pod upravom Društva naroda i stupio je u
carinsku uniju s Poljskom. Na rok od 15 godina morala je demobilizirati i ustupiti Rajnsku oblast.
Bilo joj je zabranjeno ujedinjenje s Austrijom. Najteža odredba bila je golema ratna odšteta što ju je
morala platiti saveznicima i to 126 milijardi zlatnih maraka u roku od 30 godina.
Drugi mirovni ugovor zaključen je u Saint Žermenu 10. rujna 1919. g. između Antante i
Republike Austrije. U njemu je priznat nastanak Čehoslovačke, Italija je dobila Južni Tirol do
Brenera gdje je živjela znatna talijanska manjina. Prema Londonskom ugovoru Italija je još dobila i
neke slovenske i hrvatske krajeve: slovensko primorje s Trstom, Istru, dio Koruške i Kranjske. Za te
su pokrajine vođene diplomatske borbe između Italije i Kraljevine SHS. Novoj je Kraljevini SHS
priznat dio Koruške, slovenska Štajerska, Kranjska i Dalmacija, a kasnije, od Ugarske, Hrvatska,
Slavonija, Vojvodina, te BiH. Poljska je dobila Galiciju. S ugarskom je sklopljen poseban sporazum

8. u Trianonu.
Treću ugovor zaključen je 27. studenog u Neuillyju s Bugarskom. Njime je Bugarska u korist
Grčke izgubila dio Trakije i izlaz na Egejsko more. U lipnju 1920. g. zaključen je mirovni ugovor
Antante s Mađarskom, koji je potvrdio priključenje Slovačke i potkarpatske Rusije Slovačkoj, te
Sedmogradske Rumunjskoj. Antanta je 1920. g. primorala i Tursku da u Sevresu potpišu mirovni
ugovor kojim je Turska svedena na turski etnički teritorij – Anadoliju i tjesnace s Carigradom i
zaleđem. Grčka je na 15 godina dobila upravu nad Smirnom i jugozapadnom Malom Azijom te
nekoliko egejskih otoka. Turska je morala priznati samostalnost Armenije pod engleskim
protektoratom, a Kurdistanu osigurati autonomiju.
Versajski mirovni sustav stvoren je sa gledišta pobijeđenih i pobjednika, tako da je u svom korijenu
nosio klicu revanšističkih težnji, koje će se kasnije rasplamsati u novi rat.
SOCIJALISTIČKE REVOLUCIJE U SREDNJOJ EUROPI
NOVEMBARSKA REVOLUCIJA U NJEMAČKOJ
Revolucija je započela 3. studenog 1918. g. pobunom mornara u njemačkim podmorničkim
bazama. Narednih dana zahvatila je radništvo svih većih njemačkih gradova koje je počelo
organizirati svoja vijeća i zahtijevati republiku. Vodeća politička snaga revolucije bila je
Socijaldemokratska stranka Njemačke (SPD). Revolucija je najprije pobijedila u Müchenu, gdje su
Socijaldemokrati 7. studenog preuzeli vlast i svrgnuli vladajuću dinastiju. 9. studenog došlo je do
generalnog štrajka u Berlinu. Stara je vlast bila posve paralizirana, a vladajući slojevi šokirani.
Predsjednik carske vlade Max Badenski predao je tada svu vlast predsjedniku SPD-a Friedrichu
Ebertu, a njegov suradnik Scheidemann još je istog dana s balkona Reichstaga proglasio republiku.
No dva sata kasnije Karl Liebknecht je sa balkona Reichstaga proglasio Njemačku socijalističku
republiku i pozvao radništvo da izgradi svoju vlast. Većina radništva slijedila je politiku SPD-a
koja se zalagala za mirno i zakonito ostvarenje socijalizma u suradnji s buržoazijom. Tome se
suprotstavila ekstremna ljevica okupljena oko Rose Luxemburg i Karla Liebknechta u
Spartakovom savezu koji su tražili uspostavu vlasti preko radničkih i vojničkih vijeća. Negdje u
sredini su bili Nezavisni socijalisti, koji su s SPD-om formirali Vijeće narodnih opunomoćenika.
Ebert je osigurao lojalnost vojske, obećavši da neće dirati u njenu strukturu. Time je njegova vlast
bila osigurana. Nakon toga SPD je krenuo u program oblikovanja demokratske parlamentarne
republike.
Spartakov savez promijenio je kasnije ime u Komunističku partiju Njemačke, koja je
demonstracijama pokušala oboriti Ebertovu vladu. Ebet je pozvao u pomoć vrhovnu komandu i
vojska je otjerala demonstrante s ulica. Zbog toga su Nezavisni socijalisti napustili vladu, pa je SPD
formirao samostalnu vladu. Stanje se zaoštrilo kad su Spartakovci početkom 1919. g. organizirali
velike demonstracije, a protiv njih pozvani su tada reakcionarni dobrovoljački odredi, a umiješala
se i vojska. Tako je obračunom vojske i demonstranata završio pokušaj socijalističke revolucije u
Njemačkoj, dok su Rosa Luxeburg i Karl Liebknecht uhvaćeni i ubijeni. Ebert je održao vlast, te su
ubrzo provedeni izbori za konstituantu na kojima su pobijedili Socijaldemokrati. No u parlamentu
su većinu ipak izborile građanske stranke, koje nisu od Njemačke stvorile republiku kakvu je htio
Ebert, već parlamentarnu građansku državu proglašenu u Weimaru.
OSNIVANJE KOMUNISTIČKE INTERNACIONALE
Ponesen zbivanjima u Njemačkoj, Lenjin je potkraj 1918. g. predložio revolucionarnom
marksističkom radništvu svijeta osnivanje nove komunističke internacionale, koja bi se posve

9. odvojila od socijaldemokrata, koji nisu prihvaćali ideju o revoluciji. Tako je osnivački kongres
Treće komunističke internacionale održan 6. siječnja 1919. g. u Moskvi. U internacionalu su ušle
manje komunističke organizacije i skupine, ali nijedna organizirana radnička stranka s masovnom
bazom, osim lijeve norveške i bugarske socijaldemokracije.
MADŽARSKA SOVJETSKA REPUBLIKA
(pogledaj u skriptu Povijest srednje i jugoistočne Europe u XX. st.)
SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE DO 2. SVJETSKOG RATA
Na izborima 1920. g. predsjednik Wilson i Demokratska stranka pretrpjeli su težak poraz.
Republikanska većina odbila je sudjelovanje Amerike u Društvu naroda, a isto tako i potpisivanje
Versajskog sporazuma, te su SAD 1921. g. s Njemačkom sklopile poseban mir. SAD se još nisu
htjele vezivati za nikakve vanjskopolitičke sporazume i međunarodne organizacije, već su
ponovno počele provoditi svoju politiku izolacionizma. Rat je isporukama za saveznike i
izgradnjom vlastite vojske dao privredi snažan zamah i započela je preobrazba SAD-a u
najmoćniju gospodarsku silu na svijetu. Težilo se oslobađanju privrede državne kontrole, a te su
tendencije našle svoj izraz u Republikanskoj stranci koja je u svojem programu branila čvrsti
individualizam, kao američki način života. Došlo je do stvaranja golemih koncerna i korporacija
koji su zavladali čitavom američkom privredom. Od privrednog zamaha imao je koristi i tzv.
srednji sloj koji je našao posao u novim poduzećima. 1928. g. za predsjednika je izabran kreator
gospodarske politike SAD-a nakon rata Hoover.
1929. g. Amerika je doživjela, kao i ostatak svijeta, gospodarski slom koji je započeo na «crni
petak» 25. listopada i uskoro se produbio u veliku gospodarsku krizu s opadanjem čitave
proizvodnje i rasulom nadnica i cijena. Hooverova vlada nije se znala ponijeti s posljedicama
gospodarske krize, te je na izborima 1932. g. pobijedio demokratski kandidat Roosevelt. On je
započeo s mjerama hitne pomoći, zapošljavanju putem velikih javnih radove, stabilizaciji cijena u
poljoprivredi, iskorištavanju prirodnih sila (regulacija rijeke Tenessee). Zatim je donio obiman
program socijalnog preobražaja i uređenje radnog odnosa. U početku se krupni kapital tome
odupirao putem Vrhovnog suda koji je neke zakone proglašavao protuustavnima, ali je nakon
izmjene njegovog sastava vlada dobila slobodne ruke. Taj program gospodarskog oporavka
poznat je u svijetu pod nazivom «New Deal». Došlo je do preobražaja strukture čitave
poljoprivrede, od iskorištavanja tla do uklanjanja zakupa. Liberalizacija radnog odnosa donijela je
priznavanje sindikata u federalnom okviru kao partnera u pregovorima s poduzetnicima, te je
uvedeno mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Težište se polako počelo pomicati s pojedinih
država prema federalnoj vladi, čija se djelatno povećala. Roosevelt je smatrao da se obrana
američkog stila života i američke slobode o vanjskih i unutarnjih neprijatelja mora sastojati od
mjera za zaštitu ekonomske sigurnosti građana.

10. VELIKA BRITANIJA I NJEZIN COMMONWEALTH
Na kraju rata Velika Britanija je u potpunosti postigla svoj cilj, a to je bilo isključivanje Njemačke s
mora, a s druge strane bila je oslobođena i ruskog pritiska u azijskom prostoru. Razvijena
brodogradnja brzo je nadoknadila gubitke u floti, nastale tijekom rata. No ekonomska baza
britanskog imperija nije više bila onako jaka, kao prije rata, jer su tržište preuzimale nove
industrijske grane koje su imale svoje najjače centre u SAD-u i Njemačkoj. Britanija se ipak držala
svoje povijesne političke tradicije da se sve neminovne promjene vrše postupno i demokratski
preko parlamenta. Nije bila spremna svoje političko i društveno uređenje mijenjati na brzinu, pa
zato socijalistička revolucija u Britaniji nije nikada imala izgleda za uspjeh. Radnici su svoja
prava branili preko «trade uniona», koji su i 1919. g. spriječili veću vojnu intervenciju protiv
sovjetske Rusije.
Nakon parlamentarnih izbora 1922. g. Liberalna stranka je izgubila odlučujuće mjesto na političkoj
sceni, iako je njezin vođa Lloyd George uživao veliki ugled. Potrebe novog vremena shvatili su
najbolje konzervativci, koji su pokušali sačuvati što više od predratne Engleske. Odlučan prodor
izvojevala je Laburistička stranka, koja je zamijenila liberale kao najjača opozicijska stranka.
Financijsku podršku imala je u raznoliko udruženim trade unionima. Oni su tako 1924. g. došli na
vlast, ali je vlada pala, jer Parlament nije htio ratificirati priznanje SSSR-a. Ponovno će dobiti
mandat 1929. g. kada će različitim javnim radovima postupno početi preusmjerivati privredu i
rješavati pitanje nezaposlenosti. No zbog gospodarske krize 1931. g. bila je oformljena vlada
narodne koalicije, koju je vodio Mac Donald. Njegova politika gospodarskog zatvaranja nije
uspjela, jer su britanski dominioni već izvojevali toliku samostalnost da njima nije više bilo
moguće upravljati prema potrebama otoka. Ipak, koalicijska vlada je uspjela sanirati posljedice
krize, a 1935. g. ju je zamijenila konzervativna vlada Stanleya Baldwina.
Engleska vanjska politika između dva rata bila je prilično kobna za razvoj svijeta. Britanija je htjela
nastaviti predratnu politiku apsolutnog gospodstva na moru i očuvanju svoj imperija, a na
kontinentu politiku ravnoteže snaga. U dvadesetim godinama je politikom popuštanja pokušala
Njemačku ponovno integrirati u europsku zajednicu, te je sredinom dvadesetih Njemačka
oslobođena plaćanja reparacija. Zbog toga je bila u stalnim nesporazumima s Francuskom, ali je s
njom morala surađivati jer je samo tako mogla osigurati jamstvo napretka Europe. Kad se pojavio
fašizam Britanci su pokazali kolebljivu politiku. U vrijeme španjolskog građanskog rata zauzimali
su se za potpuno nemiješanje, čime su slabili španjolsku republiku. Najkobnija je bila vanjska
politika Chamberlaina koji se nadao da će od 1937. g. teritorijalnim koncesijama u Europi
zadovoljiti Hitlera i sačuvati mir, te je bio inicijator Münchenske konferencije 1938. g.
Nakon 1.s.r. engleski su se dominioni još više osamostalili. Tako je 1922. g. Irska postala
dominionom, čime je privremeno okončana dugotrajna borba Iraca za samostalnost. Naglašavajući
potpunu ravnopravnost matične države sa dominionima, koje su nazivali «slobodni narodi»,
Britanci su naziv Imperija zamijenili sa Britanska zajednica naroda. Želja za dobivanjem statusa
dominiona javila se i u Indiji, najvažnijoj engleskoj koloniji. Odmah nakon završetka rata Indiju su
zahvatili snažni protuengleski nemiri pod vodstvom Kongresne stranke Mahatme Gandhija. On
je 1922. g. zatražio autonomiju, a potom poveo politiku pasivnog otpora protiv Engleza. Indijce je
pozvao da bojkotiraju englesku industrijsku robu. Britanci su odgovorili represivnim mjerama, ali
je otpor i dalje rastao. Na zasjedanju Indijskog nacionalnog kongresa u Lahoreu 1929. g. pretežna
većina pod vodstvom Gandhija i Nehrua, zahtijevala je potpunu samostalnost Indije, što je
izazvalo zatvaranje nacionalnih i političkih vođa. 1935. g. britanski je parlament donio zakon o
Indiji, prema kojem se 1937. g. Burma odvaja od Indije, a sama Indija i dalje ostaje pod britanskom
vlašću i bila je uređena kao savez pokrajinskih državica, koje su dobile autonomne vlade. 1937. i
1939. g. došlo je do krvavih sukoba između muslimana i hindusa, što je pred početak 2.s.r.
onemogućilo Indiji dobivanje nezavisnosti.

11. FRANCUSKA DO 2. SVJETSKOG RATA
Francuska je iz 1.s.r. izašla kao pobjednik, te je na Pariškoj mirovnoj konferenciji bila glavni strateg.
Do Hitlerovog uspona u europskoj politici ponašala se kao hegemon, te se osobito u Srednjoj
Europi oslanjala na niz država koje su ispunjavale njezine želje. Francuska je neprestano
strahovala od obnove Njemačke, koja bi se mogla ponovno uzdignuti. Na početku 20-ih
ekonomija se oporavila povratkom Lorena i Alzasa što je ojačalo francusko rudarstvo i
metalurgiju, ali je i nakon rata u industrijskoj proizvodnji zaostajala za Britanijom i Njemačkom.
Zbog naglog pada vrijednosti franka veliki broj ljudi je osiromašio, osobito srednji sloj. Valutu je
stabilizirala vlada tek sredinom dvadesetih na čelu s Poincareaom.
Desetljeće nakon 1.s.r. politički je bilo vrlo nestabilno. Stare konzervativne monarhističke stranke
su nestale. Desnica (bogati ljudi koji su branili svoj privilegiran položaj) prihvatila je demokraciju i
parlamentarizam i djelovala je unutar sistema. Radničke nemire 1919. dočekao je desničarski režim
Clemenceaua mješavinom sile i popuštanja. Poboljšano je socijalno zakonodavstvo i zaključeni
novi kolektivni ugovori između poslodavaca i sindikata. Radnički se pokret, potkraj 1920. g.
podijelio na komuniste, koji su bili u većini i priključili se Komunističkoj internacionali i na
socijaliste, koji su tek 1924. g. dostigli komuniste. Oni su bili pristaše parlamentarizma i
reformističkog puta u socijalizam.
U prvim poratnim godinama vladali su desničarski režimi koji su u pogledu Njemačke
zauzimali kruto i beskompromisno stajalište i tražili su striktno provođenje odredbi mirovnog
sporazuma. Postigli su da 1923. g. Francuska okupira Ruhrsku oblast, ali su već 1924. g. na
izborima izgubili od socijalista (lijevi kartel). Vladu je formirao lijevi radikal Herriot. Radikalna
stranka republikanizma, demokracije i slobode, koja je branila načela francuske revolucije,
afirmirala se potkraj 19. st. i bila je sve vrijeme glavni nosilac Treće Republike. Predstavljala je
uglavnom niži sloj i seljake srednjake, činovnike, ljude slobodnih zanimanja. Politika joj je bila
napredna, ali u ekonomskom pogledu konzervativna i reakcionarna. Bila je neprijateljski
raspoložena prema katolicima, krupnom kapitalu i veleposjedu, ali nepovjerljiva i prema
socijalizmu, držeći se čvrsto putova demokracije i parlamentarizma. Heirrotova vlada je smanjila
napetosti s Njemačkom i priznala je SSSR. Francuski ministar Briand 1928. g. postigao je s
američkim m.v.p. Kelloggom sklapanje pakta kojim bi se sve sile potpisnice odrekle upotrebe sile u
međusobnim sporovima.
Početkom tridesetih godina ekonomska je kriza donijela i političku krizu. Pojavio se niz
organizacija fašističkog tipa kao kraljevi kameloti, patriotska omladina, francuska akcija i ognjeni
križevi. Oni su zahtijevali ukidanje parlamentarne demokracije i okončanje klasne borbe
uvođenjem autoritarnog sistema vladavine. Na izborima 1932. g. radikali i socijalisti ponovno su
dobili većinu, ali nisu mogli riješiti ekonomsku krizu, a kad se 1934. g. saznalo za financijske
skandale u koje su bili umiješani i članovi vlade, fašističke organizacije organizirale su masovne
demonstracije i pokušale srušiti režim. Tada su socijalisti pozvali radništvo i sve demokratske
političke snage na obranu parlamentarizma i demokracije. Tako su i komunisti prihvatili ponudu
socijalista za suradnjom i napustili politiku klasne borbe. Privremeno su odgodili oštru borbu za
socijalizam u korist borbe protiv fašizma. 1936. g. stvoren je Narodni front sastavljen od Radikala,
Socijalista i Komunista. Front je pobijedio na izborima i stvorena je vlada koju je vodio Leon Blum,
vođa socijalista. Iste godine sindikati su organizirali velike štrajkove kojima su pokušali prisiliti
vladu da ostvari obećani program. Matingonskim sporazumom povećane su plaće i sklopljeni
kolektivni ugovori, ali je inflacija ubrzo anulirala taj napredak. Došlo je do razilaženja u koaliciji,
jer radikali nisu bili naklonjeni politici Bluma koja je bila usmjerena na socijalizaciju. A i u vanjskoj
politici Blumova se vlada našla u teškoj poziciji. Blum je želio podržati republikansku Španjolsku,
ali se plašio otpora radikala, koji su insistirali na neutralnosti, pa i desnice koja je bila za Franca.
Naposljetku vlada se pridružila Englezima u komitetu za nemiješanje. Narodni se front 1938. g.
raspao i do početka rata vlade su sastavljali radikali (Daladier) koji su se priključili Britaniji 1938.
g. prilikom potpisivanja Münchenskog sporazuma.

12. AMEJNČRNOODOODS D OU MEAURD ODNAN
WEIMARSKA REPUBLIKA
Privredni temelji Njemačke nakon rata bili su toliko čvrsti da ih ni udar nakon Pariške mirovne
konferencije nije mogao pogoditi. Osnove industrije – rudarstvo, industrija željeza i čelika, radile
su prema suvremenim metodama uz neprestanu racionalizaciju, pa čak i integraciju. Monopol na
području kemijske industrije bio je zbog nametanja ugovora o izručenju patenata djelomični
izgubljen, ali je i dalje bio značajan. Kapaciteti su se koncentrirali u nekoliko područja: u Ruhrskoj
oblasti i u Srednjoj Njemačkoj. Berlin je kao glavni grad postao privredni centar Njemačke.
Poljoprivreda je i dalje bila vrlo efikasna i proizvodila je dovoljno za domaće potrebe.
Na izborima za konstituantu 1919. g. SPD nije dobio apsolutnu većinu, pa je morao surađivati s
dvjema građanskim strankama (Njemačka demokratska stranka i Katolički centar). Oni su
stvorili tzv. weimarsku koaliciju, koja je 11. studenog donijela i ustav. Tim ustavom država je
ostala decentralizirana i pokrajinske su vlade sačuvale svoje političke nadležnosti, a Pruska je
ostala netaknuta. Upravo je opstanak Pruske pridonio stabilnosti nove države, jer su u njoj većinu
imali socijaldemokrati, za razliku od Bavarske i Ruhra, gdje su desničari iskazivali snažan
separatizam.
Učvršćenju države trebao je pridonijeti i jak položaj predsjednika republike. Njega je plebiscitarno
birao cijeli narod, te je on bio nezavisan o parlamentu. On je imenovao i otpuštao kancelara i
njegove ministre, a zakonske je prijedloge, pa čak i ako su prošli parlament, mogao stavljati na
referendum i bio je vrhovni zapovjednik vojske. Na temelju ustava mogao je objaviti izvanredno
stanje protiv saveznih zemalja koje bi povrijedile ustav. Tako moćnog predsjednika nazivali su
«nadomjestkom za cara». Prvi predsjednik bio je Ebert, koji je na odgovoran način koristio svoje
ovlasti i pomagao je da nova država prebrodi sve krize u prvim godinama nakon rata. 1920. g. ipak
je desničarski orijentiran berlinski garnizon izvršio puč i na vlast doveo Wolfganga Kappa.
Legalna se vlast sklonila u Dresden, a potom u Stuttgart, dok je radništvo diljem države spontano
započelo štrajk. Dio vojske ostao je vjeran staroj vladi, koju je podržavala i Antanta i puč je propao,
ali je pokazao kako su antidemokratske snage u Njemačkoj i dalje jake.
Na izborima 1920. g. SPD i Demokratska stranka izgubile su mnogo mandata, a ojačala je ljevica
(nezavisni i komunisti). Nakon tih izbora, pa sve do 1928. g. nastaju vlade centra (demokrati,
narodna stranka i centrum) koju su tolerirali, pa i podržavali socijaldemokrati i ljevičari. SPD je na
vlast došao samo još 1928-1930. Brojčano ojačala KP pokušala je u dva navrata doći na vlast
revolucionarnim prevratom i to 1920. g. i 1923. g. No nije imala uspjeha, jer je vojska bila izrazito
protusocijalistički orijentirana. Godine 1923. izbila je i ekonomska kriza koja je onemogućila
plaćanje reparacija. Tako su Francuzi, da bi osigurali svoj dio, vojno okupirali industrijski najjače
njemačko područje – Ruhr. Nijemci su odgovorili pasivnim otporom i proizvodnja u Ruhru je
obustavljena. Amerikanci i Englezi nisu se slagali s francuskom politikom okupacije, ali nisu ništa
poduzimali. Stoga je njemačka vlada da bi izbjegla ekonomsku katastrofu, morala odustati od
pasivnog otpora. Ekonomsku nestabilnost pokušala je 1923. g. iskoristiti malobrojna
Nacionalsocijalistička stranka Adolfa Hitlera i u Müchenu izvršiti prevrat i dokopati se vlasti.
Bavarska vlada i vojska su ugušile puč i nakon toga ne pokret gotovo zamro.
Kad su 1924. g. Amerikanci i Englezi izašli s novim planom plaćanja njemačkih reparacija, a
Njemačka počela s plaćanjem, Francuzi su se povukli iz Ruhra. Dolazi do naglog jačanja privrede.
Na izborima za predsjednika 1925. g. pobijedio je kandidat desnice Hindenburg, koji je u početku
poštovao ustav i republiku, ali je kasnije radio u korist desnice i pridonio padu Weimarske
republike. Prvi diplomatski uspjeh Njemačke bio je 1922. g. sklopljeni Rapallski ugovor sa
SSSR-om, koji je Njemačkoj pružio oslonac protiv omrznute Poljske i otvorio sovjetsko tržište.

13. Ugovorom u Locarnu 1925. g. Njemačka je priznala francuske granice na zapadu i bila primljena u
Društvo naroda, ali nije htjela priznati istočne granice prema Poljskoj. Nastojala je i dalje dobiti
olakšice za plaćanje reparacija, što joj je uspjelo 1929. g. na konferenciji u Hagu.
Privredna kriza početkom tridesetih imala je za Njemačku katastrofalne posljedice. Vlada
posljednjeg socijaldemokratskog kancelara Müllera pala je 1930. g. zato što SPD nije mogao
prihvatiti zahtjeve kapitala da se smanje izdaci države za pomoć nezaposlenima kako bi se tereti
ekonomske krize prebacili na leđa radnika. Osnovana je nova građanska vlada centra na čelu s
Brünningom. Na izborima 1930. g. SPD je i dalje najjača stranka, ali su se glasovi ostalih lijevih
stranaka presipali u 20% za nacionalsocijaliste. Brünning nije imao mnogo podrške u parlamentu,
a svoj je program provodio posebnim vladinim odlukama, primjenom predsjednikovih ovlaštenja.
Tako je Njemačka postala predsjednička republika. Privredna kriza pokušala se svladati
štednjom, ali je to samo povećalo broj nezaposlenih. To je iskoristila desnica i 1932. g. oborila
Brünninga. Privrednu krizu nije okončalo i otpisivanje reparacija 1932. g. u Lozani. Krupni kapital
odlučio se tada osloniti na Hitlera, koji je obećavao prestanak klasne borbe. Do njegovog dolaska
na vlast kancelar je bio Franz von Papen koji je pridonio rušenju ostataka weimarske demokracije.
Raspustio je zemaljsku vladu Pruske koju su predvodili socijaldemokrati, čime su izgubili svoju
najvažniju bazu. Radništvo nije pružalo nikakav otpor. Nacionalsocijalisti su pojačali propagandu i
fizički teror i povećavali svoj postotak na parlamentarnim izborima 1932. g. U siječnju 1933. g.
sporazumjeli su se s ostalim desničarskim strankama i predsjednikom Hindenburgom i Hitler je
31. siječnja 1933. g. postao njemački kancelar.
NJEMAČKA POD NACIONALSOCIJALIZMOM
Hitler je svoj program nacionalsocijalizma iznio još 1924. g. u knjizi «Mein Kampf». U njoj je
svoje poglede na psihologiju masa, iz kojih se može raspoznati njegova nadarenost za zavođenje
naroda. Taj mu je talent omogućio da brzo preraste sve svoje suparnike u stranci. U knjizi je
odbacio politiku Weimarske republike i iznio je svoj vanjskopolitički cilj da za njemački narod
dobije prodor na Istok («Lebensraum») kako bi Nijemci stekli svjetsku važnost. Program stranke
proglašen je još 1920. g. nepromjenjivim i u svojoj prvoj točki zahtjeva pravo Nijemaca na
samoopredjeljenje radi ujedinjenja. U Hitlera se ta ideja povezivala i s rasnom ideologijom, s
primitivnim biologizmom iz Darwinove borbe za opstanak. U «Mein Kampfu» on je objavio
nadmoćnost nordijsko-germanskog čovjeka, utjelovljenog u Nijemcu, te njemačko gospodstvo,
kao povijesno poslanje njemačkog naroda. Smisao sveg političkog života on vidi u dobivanju
prostora, zadaći kojoj državnik treba podrediti sve ostalo. Unutrašnja politika treba služiti samo da
stvori temelj sile u borbi za opstanak prema vani. Iz toga je izraslo opravdanje za vođu-diktatora i
totalitarno-diktatorsku državu. Njemački je narod imao pravo da sve druge tobožnje manje
vrijedne narode zgazi, uništi, protjera ili pretvori u svoje sluge.
U vrijeme ekonomske krize NSS je svojim antikapitalizmom i antiboljševizmom privukla mase
srednjih slojeva, koje su rado prihvaćale njezinu propagandu da treba štititi onog koji živi od rada
svojih ruku i pošteno zarađene imovine. Svi ti ekonomski upropašteni slojevi zdušno su odobravali
NSS-u njezin napad na nepravedan versajski sistem i pogubni kolektivizacijski boljševizam. Kako
su na vrhuncu ekonomske krize reakcionarni kapitalistički krugovi shvatili da neće moći lako izaći
na kraj s ljevicom, odlučili su se da upotrijebe nacionalsocijalizam kao oružje protiv nje. Nakon
dogovora u Bad Harzburgu 1931. g. bilo je samo pitanje vremena kada će NSS doći na vlast. Pri
tome se ona koristila i neuobičajenim fizičkim terorom koji su provodili njezini udarni odredi tzv.
«Sturmabteilugen».
Čim su nacionalsocijalisti ušli u vladu, započeli su provoditi unutrašnjopolitičke mjere koje su ih
ubrzo pretvorile u prave gospodare Njemačke. Hitler je postigao raspuštanje Reichstaga i
raspisivanje novih izbora 1933. g., vjerujući da će na njima dobiti plebiscitarno pravo za nacističku
vladavinu. Da bi se obračunao s svojim najžešćim protivnicima – komunistima – optužio ih je za

14. paljenje Reichstaga 27. veljače. Dan nakon paljenja, vlada je donijela uredbu «O zaštiti naroda i
države» i «Protiv veleizdajničkih smutnji» koje su ukidale osnovna ustavna prava i pravo priziva
pred sudom. No, unatoč tome, izbori nisu Hitleru donijeli podršku kakvu je očekivao, te se morao
udružiti s drugim desnim strankama da bi imao većinu u parlamentu. Iz parlamenta su isključeni
komunisti. 1933. g. parlament pristankom građanskih stranaka donosi «Zakon o ovlaštenju» kojim
je vladi do četverogodišnje pravo izdavanja zakona svake vrste bez sudjelovanja parlamenta,
uključujući i budžet i zaključivanje međunarodnih ugovora. Time je označen kraj Weimarskoj
republici. Uskoro su raspuštene sve zemaljske parlamentarne vlade i postavljeni su državni
komesari. Velika ovlaštenja dobila je i policija, a uspostavljena je i Tajna policija («Gestapo»).
Njemačka je počela revno s provođenjem politike svoga «Führera», koji je uživao podršku cijele
zemlje zahvaljujući propagandnom stroju svoga ministra Göbbelsa. Nacisti su se brzo obračunali i
s radničkim sindikatima kada su u krvi ugušene radničke demonstracije. Sindikati su raspušteni, a
radnici učlanjeni u «Njemačku frontu rada» koju su vodili nacisti. Uskoro je zabranjen SPD, a
građanske su se stranke same raspustile. Nenacističke stranke u vladi Hitler je odgurnuo na
položaje na kojima nisu mogli ni o čemu odlučivati. Kod daljnjih izbora za parlament postojala je
samo NSS (NSDAP). Prijetnju vlasti Hitleru jedino su predstavljali sukobi unutar njegove stranke,
koji su izbili oko udarnih odreda koje je predvodio Ernest Röhm. Njega je Hitler smatrao
suparnikom i dao ga je 1934. g. likvidirati što su učinile snage zaštitnog odreda (Schützstaffel) na
čelu sa Heinrichom Himmlerom. Po Njemačkoj su uskoro počeli nicati «koncentracioni logori» u
koje su nacisti zatvarali političke protivnike, ponajviše komuniste. 1934. g. umro je i predsjednik
države Hindenburg, pa je Hitler postao i predsjednik države i postao formalno vrhovni
zapovjednik vojske.
Ekonomska politika NSS-a odgovarala je stanju u kojem se našla Njemačka nakon gospodarske
krize. Nacisti su počeli ubrzano naoružavanje i postavili su program autrakije, da bi država
postala neovisna o uvozu sirovina. Ta je politika za nekoliko godina uklonila nezaposlenost i
stabilizirala njemačku marku. Takav ekonomski polet mogao je biti samo kratkotrajan, jer je nakon
njega morala uslijediti vojnička agresija i osvajanje. 1933. g. Hitler je zaključio konkordat s
Vatikanom i tako izbjegao kritiku katoličkih Nijemaca. Poteškoća nije imao ni s protestantima, jer
je nacizam formalno osiguravao sve željene slobode za vjerski život. Za mladež je uspostavljena
organizacija Hitlerjugend koja je propagirala učenje o «krvi i tlu».
Nacisti su ubrzo počeli provoditi svoj program antisemitizma i progoniti njemačke Židove.
Najprije su uklonjeni iz javnih službi, a u noći između 9. i 10. studenog 1935. g. napadnute su
njihove sinagoge i groblja (kristalna noć). Na kongresu NSS-a u Nürbergu 1935. g. usvojeni su tzv.
Nürberški zakonu, na temelju kojih su Židovima oduzeta građanska prava. U vanjskoj politici
nacizam je od samog početka bio agresivan. 1933. g. Njemačka istupa iz Društva naroda i otkazuje
«kolektivnu suradnju». Ubrzo je prekinula odnose s SSSR-om, želeći demonstrirati svoj programski
antiboljševizam. 1934. približila se Poljskoj i s njom zaključila ugovor o nenapadanju i prijateljstvu.
1936. g. Hitler uvodi vojsku u demilitariziranu Rajnsku oblast. Od 1936. g. Njemačka je sve jačem
prijateljskom odnosu s Italijom i obje se države međusobno podupiru u vanjskoj politici. 1938. g.
Hitleru je uspio njegov veliki vanjskopolitički cilj – priključenje Austrije. U jesen 1938. g. došlo je
do Münchenskog sporazuma u kojem je uništena Čehoslovačka, a sudetska oblast priključena
Njemačkoj. Kad je okupirao Čehoslovačku i potpisao sporazum o nenapadanju s SSSR-om, Hitler
je 1. rujna 1939. g. napao Poljsku i započeo 2.s.r..
(o njemačkom pripajanju Austrije i Češke vidi u skripti PSIJE 20. st.)
SOVJETSKI SAVEZ DO 2. SVJETSKOG RATA

15. Nakon Oktobarske revolucije Rusija je bila jedina zemlja Europe u kojoj se počeo razvijati
socijalistički sovjetski sistem. Pobjeda Lenjinovog komunizma u Rusiji izazvala je u marksističkom
radničkom pokretu podvajanje na dvije struje: komunističku, koja je pokušala provesti u svijetu
revolucionarnu Lenjinovu ideji i socijaldemokratsku, koja je odbacivala Lenjinov koncept i
zauzimala se reformski put u socijalizam. Komunizam je nakon 1.s.r. bio još preslab da bi se
ostvarila njegova ideja o svjetskoj socijalističkoj revoluciji. Sovjetski se Savez morao sam i vlastitim
naporima razvijati iz svoje zaostale privrede i pronalaziti odgovarajuća politička i ekonomska
rješenja.
Boljševici su se mirom u Brest-Listovsku osigurali od vanjskih neprijatelja, ali su bili suočeni sa sve
snažnijom kontrarevolucijom unutar zemlje, koju je podržavala Antanta. Zbog suprotstavljanja
miru s Njemačkom boljševike su napustili «lijevi» eseri koji su se zalagali za nastavak rata. Oni su
se protivili i boljševičkoj agrarnoj politici koja je zahtijevala od seljaka da državi predaju sve
proizvodne viškove. Lijevi su eseri bili protiv klasne borbe na selu i zauzimali se za tržišnu
privredu. Oni su u suradnji s drugim eserima podigli pravi seljački ustanak, te su u atentatu ranili
i samog Lenjina. Pobuna je ugušena, a njezini vođe osuđeni na smrt. Nakon toga iz sovjeta su
potisnuti svi protivnici boljševika i organiziran je jednopartijski sistem vladavine.
Na periferiji Rusije organizirala se kontrarevolucionarna vojska koju je vodio bivši carski admiral
Aleksandar Kolčak. Kontrarevoluciju je novcem i oružjem pomagala Antanta. Englezi su se ubrzo
iskrcali u Arhangelsku, a Japanci u Vladivostoku. Najvažnija podrška kontrarevolucije bila je tzv.
«češka legija» sastavljena od bivših A-U vojnika. Kad su ih boljševici pokušali razoružati započeli
su neprijateljstva i zauzeli sibirsku željeznicu. Tek u jesen 1918. g. Crvena armija (CA) se
pregrupirala i na čelu s Trockim počela potiskivati kontrarevolucionarne snage (KRS).
Kad je završen 1.s.r. Antanta je krenula u otvorenu akciju protiv boljševika u Rusiji. Kolčakovu
vladu u Omsku priznala je kao vladu cijele Rusije, a priznao ga je i general Denikin koji je s
Francuzima skupljao kontrarevolucionarnu vojsku u Ukrajini. KRS su u proljeće 1919. g. krenule u
vojnički marš na Moskvu i Lenjingrad, koji je dobio težak udarac nakon što je na prijedlog Wilsona
u Parizu odlučeno da se Antanta ne miješa otvoreno u sukob u Rusiji. Crvena armija je to
iskoristila i razbila KRS koje se bez pomoći Antante nisu mogle održati. Do 1920. g. sovjetska se
vlast proširila na sve krajeve nekadašnjeg carstva. Izvan je ostao Kakvkaz za koji su se boljševici
morali boriti, te baltičke države kojima je 1920. g. priznata nezavisnost.
1920. g. SSSR je upleo u pogranični sukob s Poljskom. Nakon prvih vojnih uspjeha Poljaka i
njihovog prodora do Kijeva, Crvena armija je prešla u protunapad i doprla do Varšave, ali je tamo
poražena jer su Poljacima pomogli Francuzi. Nakon toga poljska je granica pomaknuta daleko na
istok, što je SSSR mirom u Rigi 1921. g. i priznao. Boljševici su 1921. g. osvojili i kavkaske države.
U prvim godinama nakon rata, u tzv. «ratnom komunizmu» boljševici su nastojali ukinuti tržišnu
privredu, pa čak su pokušali ukinuti i novac, te uvesti robnu razmjenu između pojedinih grana
privrede. Za plaćanje hrane poljoprivredi, država je slala industrijske i zanatske proizvode posve
podržavljene industrije. Za vođenje takve privrede stvoren je golemi birokratski aparat koji je bio
nestručan i nedorastao zadacima. To je izazvalo nezadovoljstvo tvorničkih radnika, jer je 1920. g.
počelo nedostajati sirovina, pa i hrane. To nezadovoljstvo početkom 1921. g. dovelo je do
ponovnog zahtijevanja za vlašću sovjeta koji bi uključivali više stranaka, a ne samo boljševike.
Počeo se pojavljivati i anarhizam. Početkom ožujka izbila je pobuna u luci Kronštatu, gdje su
radnici i vojnici zahtijevali odbacivanje jednopartijske diktature i uspostavljanje sovjeta bez
boljševika. Pobuna je ugušena vojnom akcijom Tuhačevskog. Te bune navele su boljševike da
razmisle o novom načinu gospodarenja. Na 10. kongresu usvojen je Lenjinov prijedlog nove
ekonomske politike (NEP) koja se zasnivala na dvjema postavkama: ne odustajanje od
socijalističkog program ukidanja privatnog vlasništva na većim poduzećima u važnim privrednim

16. granama, ali osobnu zainteresiranost proizvođača treba povećati razvijanjem tržišnih odnosa. 1921.
g. ukinuta je seljacima rekvizicija i uveden porez u naturi. Viškove koji bi im preostali seljaci su
mogli slobodno prodavati na tržištu. Dopuštena su i manja privatna poduzeća i trgovine. Protiv
NEP-a bili su neki boljševici (Trocki) jer je on značio odustajanje od revolucionarnog puta u
socijalizam. U rukama sovjetske države i dalje su financije, teška industrija, vanjska trgovina,
promet i velike poljoprivredne površine, pa nema opasnosti od ugrožavanja socijalizma.
Krajem 1922. g. boljševici su formalno proglasili Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika
(SSSR). Država je nastajala postupno, s pobjedama boljševika i uvođenjem njihovih sovjeta kod
pojedinih naroda bivšeg Ruskog Carstva. Boljševička stranka je priznala nakon revolucije
samoopredjeljenje naroda, ali se zauzimala za federativno povezivanje posebnih nacionalnih
sovjetskih republika (Lenjin), protiv čega je bio Staljin koji se zalagao samo za autonomiju naroda.
SSSR je 1923. g. dobio i svoj ustav. Najviši organ bio je Svesavezni kongres sovjeta u koji su sovjeti
saveznih republika slali svoje delegate. Samo su mjesni sovjeti birani izravno na općim izborima.
Kongres sovjeta izabirao je svoj prezidij i predsjednik prezidija formalno je predstavljao državu,
ali nije imao nikakve ovlasti. Savjet narodnih komesara ostao je i dalje snažna izvršna vlast koja je
obavljala sve državne poslove.
1924. g. umro je Lenjin, a nakon njegove smrti državu je vodio kolegij trojice – trojka
Zinovjev-Kamenjev-Staljin. Na kraju je Staljinu (od 1922. g. generalni sekretar partije) pošlo za
rukom da preuzme svu vlast, zahvaljujući tome što je u rukama držao partijski birokratski aparat.
Uklonio je s puta sve svoje protivnike, pa i samog Trockog i Buharina. Staljin je objavio učenje o
socijalizmu u jednoj zemlji (nasuprot Trockom koji je htio svjetsku revoluciju). On je počeo s
pretvaranje pretežno agrarne Rusije u industrijsku državu, pa je 1927. g. proglasio prvi veliki
petogodišnji plan. Taj je plan razbio seljački privatni posjed i donio potpunu kolektivizaciju, ali i
modernizaciju poljoprivrede. Preobražaj sela vršio se bezobzirno, pa su ogorčeni seljaci sami
poklali svoju stoku i izazvali propast. U razdoblju 1931-1933 zemlju je zahvatila velika glad, koja
je odnijela oko 10 milijuna života. Nakon toga započinje postupan ekonomski oporavak zemlje.
Drugi petogodišnji plan donio je izgradnju kanala i željeznica, te nastajanje velikih kombinata u
koje bi se udružile industrije cijelih pokrajina. Počelo je i naglo jačanje i naoružavanje Crvene
armije. Oni koji nisu postupali u skladu s interesima države i partije bili su odvođeni u
koncentracione logore u Sibiru, pa je do 1935. g. u njima bilo više od milijun zatvorenika koji su
služili kao radna snaga za velike pothvate.
Staljin je provodio čistke i u partijskom vodstvu, koje su vrhunac dosegle 1936. i 1938. g. Prvo se
okrenuo protiv desne opozicije, koja se opirala prinudnoj kolektivizaciji, a potom protiv
eventualnih suparnika. Na političkim sudskim procesima osuđena je većina vodećih boljševika iz
dana revolucije i potom likvidirana. Trocki je bio prisiljen da ode u emigraciju u Meksiko, gdje ga
je ubio Staljinov atentator. Desetkovano je vodstvo Crvene armije sa slavnim Tuhačevskim, tako da
je vojska duže vrijeme bila oslabljena. Na vrh se sada popela nova generacija sovjetske
inteligencije koja je odrasla u novoj državi. Iskovala se nova svijest ispunjena tradicijom ruske
prošlosti koja je pravi nastavak našla sada u socijalizmu. Na vrhu države stajao je Staljin koji je
imao neograničenu vlast. Od 1934. SSSR je bio član Društva naroda i s pomoću njega se htio
osigurati od nacističke agresije. Ali kako nije postignut sporazum sa zapadnim demokracijama
SSSR je napustio tu politiku i u kolovozu 1939. g. na sastanku Staljina i Ribentropa sklopio
sporazum o nenapadanju s Njemačkom, te o podjeli Poljske.

17. RAZVOJ FAŠIZMA U ITALIJI DO 2. SVJETSKOG RATA
Fašizam je naziv za totalitarni politički sistem koji se nakon 1.s.r. pojavio u onim kapitalističkim
zemljama u kojima parlamentarna demokracija nije bilo dovoljno učvršćena u političkom životu.
To se prije svega odnosi na Italiju, Njemačku i Japan. Za pojavu tih sistema postojali su
vanjskopolitički i unutrašnjopolitički razlozi. Versajskim mirom te su države dobile manje nego
što su očekivale (Italija) ili ih je pak «mir» jako pogodio (Njemačka), pa su se zato u njihovim
društvenim strukturama pojavile jake političke, prije svega konzervativne snage, koje su težile
reviziji odredaba mirovnog ugovora, a u vanjskom politici zauzimale agresivna stajališta prema
svojim susjedima. Sve su se te snage pothranjivale teškim ekonomskih stanjem u državi koji je
proizlazio iz stanja nakon 1.s.r., a u kojem se najbrojniji srednji sloj (seljaci, sitna buržoazija,
činovništvo) počinje oslanjati na novu društveno-političku izrazito konzervativnu doktrinu. Ta je
doktrina sadržavala opiranje liberalnom kapitalizmu i monopolizmu koji je ugrožavao opstanak
srednjeg sloja, a s druge strane je odbacivan i socijalizam. Fašizam je politička mobilizacija
zaostalih sektora društva, mobilizacija nezadovoljnih modernizacijom, racionalizacijom i
društvenom emancipacijom. Fašizam je vidio spas u čvrstoj autoritarnoj nacionalnoj državi koja
bi ukinula truli liberalni parlamentarizam i klasnu borbu. Ideal fašizma je bilo staleški uređeno
društvo, koje bi se oslanjalo na solidarnost, ali istodobno sačuvalo privatno vlasništvo u
proizvodnji. Fašistički pokreti osnivali su i vlastite vojničke odrede, koji su služili za vršenje
fizičkog nasilja nad političkim protivnicima. Razvile su se i metode suvremenog načina
obavješćivanja i propagande koje su fašisti koristili kako bi manipulirali masama. Fašistički se
pokret dokopao vlasti tako što se povezao sa tradicionalno vladajućim elitama, koje su u fašizmu
vidjele dobrodošlo sredstvo za obračun s demokratskim i socijalističkim snagama, pa su tako
fašisti postali oruđe krupnog kapitala. Ukinuli su sve demokratske političke institucije i građanske
slobode, te uveli diktaturu. U vanjskoj politici fašističke su države bile izrazito agresivne i svojim
isključivim zahtjevima i prijetnjama postale su glavni krivac za 2.s.r..
U Italiji se kao prvoj zemlji razvio fašizam, koji je kasnije prihvaćen i u drugim zemljama. Zbog
velikih obećanja prilikom stupanja Italije u 1.s.r., talijanska je buržoazija bila razočarana ratnim
plijenom, premda je dobila znatan dio nekadašnje A-U. Glavna smetnja ostvarenju planova Italije
na jadranskoj obali bila je Jugoslavija. I financijski Italija se našla u vrlo teškom položaju, a njezina
privreda bila je neujednačeno razvijena: sjever je bio industrijski najrazvijeniji, a jug pretežno
agrarno područje i nerazvijen. Nakon što je Amerika ograničila useljavanje izgubljen je i «ventil»
za popuštanje pritiska zbog brzog rasta stanovništva. Opće izborno pravo donijelo je masovne
stranke koje su se nakon rata pridružile vladajućim liberalima. Nasuprot katolički orijentiranoj
Narodnoj stranci stajali su socijalisti koji su se priključili Trećoj internacionali, ali su se 1921. g.
podijelili na socijaliste i komuniste. U sjevernoj Italiji 1920. g. bili su stvoreni uvjeti za socijalističku
revoluciju, ali ona nije uspjela jer je radništvo bilo preslabo za preuzimanje vlasti u cijeloj državi.
Strah od moguće socijalističke revolucije povećavao je izglede za preuzimanje vlasti Benita
Mussolinija (koji je prije rata djelovao kao socijalist). Svojim borbenim sastavima («fasci di
combattimento») započeo je borbu protiv postojećih političkih stranaka, pa je tako 1922. g. naredio
svojim borbenim jedinicama «marš na Rim» kada je ljevica najavila generalni štrajk. Kralj se
pokorio i predao Mussoliniju mandat za novu vladu.
Fašistički pokret u Italiji je htio stvoriti uvjerenje da je Italija pravna nasljednica antičkog Rima, pa
prema tome može nastupiti svojim imperijalističkim zahtjevima prema Sredozemlju. Mussolini nije
dirao ni u ustav ni u monarhiju, ali je uspostavio svoju jednopartijsku vladavinu. Njegov fašistički
pokret polazio je od starorimske tradicije pa je od nje preuzeo i rimski korak (passo romano),
rimski pozdrav (saluto romano) i svoj simbol (liktorski svežanj pruća – fasci). Na izborima 1924.
osigurao je fašističku većinu, a 1925. g. uveo potpunu diktaturu. 1926. g. raspuštene su sve
političke stranke, a u parlament su se birali samo poslušni zastupnici. Osim parlamenta postojalo je

18. i Fašističko veliko vijeće, ali je odlučujuću vlast imao «duce» tj. vođa. Povelja rada iz 1927. g.
depolitizirala je sindikalne radne saveze i spojila ih s poduzetnicima u poslušne kooperativne
strukovne saveze. Gospodarska politika imala je uspjeha što je učvrstilo vlast Mussolinija. 1929. g.
sklopljen je Lateranski ugovor s Vatikanom koji mu je pribavio i naklonost katoličke crkve. Tim
je sporazumom riješeno tzv. rimsko pitanje koje je postojalo od 1870.g. kada je Papinska Država
uključena u sastav Kraljevine Italije. Kraljevina Italija priznala je suverenu Državu Vatikan koja je
obuhvaćala područje Vatikana, papinsku rezidenciju u Castel Gandolfu i tri bazilike u Rimu. Sveta
Stolica priznala je Kraljevinu Italiju s glavnim gradom Rimom. Rimokatolička vjera postala je
državna vjera.
Protivnici fašizma morali su napustiti Italiju. U vanjskoj politici talijanski fašizam pokazao se vrlo
agresivnim, osobito sredinom tridesetih godina kada je Italija iz svoje kolonije Somalije i Eritreje
napala 1935. g. Etiopiju. Svi prosvjedi Društva naroda i sankcije ostali su bez uspjeha i Etiopija je
1936. g. priključena talijanskom imperiju. Etiopski kralj Hajle Selasije napustio je tada zemlju i
otišao u Veliku Britaniju, a Mussolini je talijanskog kralja proglasio etiopskim carem. Velika
Britanija i Francuska priznale su 1938. g. talijansku okupaciju Etiopije, nadajući se da Italija neće
nastaviti osvajanje. Potkraj 1936. g. Mussolini je objavio stvaranje osovine Rim-Berlin, te je
otvoreno potpomagao generala Franca u Španjolskoj. Tako se od 1937. g. na Francovoj strani
borila talijanska vojska. Želja za nekim francuskim područjima dovodila je Italiju u sukob s
Francuskom, a neizravno i s Engleskom. Sve to tjeralo je Italiju na čvršće veze s Njemačkom. Prvi
sastanak Hitlera i Mussolinija bio je 1934. g. u Veneciji i od tada su neprekidno surađivali. Godine
1937. Italija je napustila Društvo naroda, a u travnju 1939. g. napala je Albaniju i okupirala je.
Albanski kralj Zogu morao je napustiti zemlju, a albanski je parlament zemlju pripojio Italiji.
JAPAN DO 2. SVJETSKOG RATA
Nakon 1.s.r. činilo se da će parlamentarizam odnijeti pobjedu i u Japanu. Tako je 1918. g. zemlja
dobila prvu civilnu vladu koju su sačinjavali zastupnici političkih stranaka na čelu s Takaši
Harom, vođom liberala. No njegova vlada nije mogla potpuno demokratizirati zemlju i uvesti
parlamentarni sistem, jer je značajan izvanparlamentarni činilac ostao car, koji je bio oslonac starih
elita i zemaljske oligarhije, te vojne elite. Usprkos modernim građanskim reformama, japanska je
vojska držala povlašten društveni položaj. Vojska i mornarica nisu bile podređene parlamentu, već
caru i zbog njegove pasivnosti su bile potpuno samostalne.
Nakon smrti Takašija Haroa 1921. g. na vlasti su se smjenjivali liberali (Seijukai) i agrarna stranka
(Minseito), no stranke nisu stvorile modernu organizaciju, pa nisu imale ni veću popularnost ni
autoritet. Radnički pokret se nije mogao ni razviti uz snažne patrijarhalne komponente kod
japanskog radništva. Svjetska privredna kriza izazvala je i u Japanu ekonomske i društvene
potrese. Za nekoliko mjeseci cijena svile i izvoz smanjili su se za 50%, a pala je i cijena riže. To je
najviše pogodilo japanske seljake, a siromašne slojeve pogodila je i zabrana useljavanja Azijaca u
SAD. Sve to pobudilo je porast japanskog nacionalizma i rasizma. Nezadovoljstvo američkom
politikom došlo je do izražaja 1930. g. kada je izvršen atentat na premijera Hamagućija koji je
prihvatio diktat SAD-a i VB o ograničenju snage japanske mornarice (5:5:3).
Nacionalno-militaristički i totalitaristički krugovi preuzeli su vlast i izvršili agresiju na
Mandžuriju 1931. g. Totalitarni sistem ukinuo je demokraciju, političke stranke i sindikate. Japan
je prvo krenuo u vojnu agresiju, što je potaknulo procese unutar zemlje – fašizaciju. Najvažniji
ideolozi japanskog fažizma bili su Kita Ikki i potpukovnik Hišimata Kingoro. Obojica su se
odlučno protivili parlamentarizmu i odbacivali liberalni kapitalizam, ali i marksizam. Obitelj i
seoska zajednica predstavljali su praoblik japanskog stila života, koji je propao prodorom
pokvarenog zapadnjačkog utjecaja i u budućem državnom uređenju Japana treba ga ponovno
uspostaviti. Društveni nosioci preporoda bili su seljaci i oficiri. Japanu su pridavali pravo da svoju

19. vlast ima proširiti na prostranstva Istočne Azije. U narodu se propagirao militarizam i vojničke
vrline sadržane u japanskom vojničkom kodeksu «bušido». Japanski se fašizam od ostalih
razlikovao samo po tome što nije imao neku karizmatičnu ličnost na čelu pokreta. Vođu je
vjerojatno nadomještala careva ličnost.
Zauzimanje Mandžurije potaknuto je 1931. g. incidentom u Mukdenu. To je bio početak japanskog
imperijalizma i povratak nepravedno oduzete zemlje koje su se pod pritiskom SAD-a i VB morali
1922. g. odreći na konferenciji u Washingtonu. Nakon zauzimanja Mandžuriju su proglasili
samostalnom državom Mandžuko, koja je dobila vlastitog cara i ugovorom o prijateljstvu se
povezala s Japanom. 1933. g. Japan je istupio iz Društva naroda kada je ono osudilo njegovu akciju.
Nakon incidenta kod Pekinga, Japan je 1937. g. poveo prvi rat protiv Čang-Kaj-Šekove Kine i
nakon nekoliko mjeseci slomio njen otpor. Japanci su svojim osvajanjima u stilu Monroeve
doktrine htjeli sebi osigurati neiscrpno sirovinsko područje i tržište za svoju industriju. No takvom
svojom politikom sve su više dolazili u sukob s SAD-om. Japan je 1936. g. zaključio sporazum s
Njemačkom i Italijom kao pakt protiv Kominterne, a 1937. g. je iz Madžuka poveo rat protiv
komunističke Mongolije i SSSR-a, ali je 1938. g. poražen od Crvene armije.
KINA DO DRUGOG SVJETSKOG RATA
Kina ulazi u onu skupinu zemalja koje su razvile oblik međutipa između demokracije i
totalitarizma. Države tog tipa uglavnom su bile agrarne, dakle opterećene problemima
veleposjeda i socijalne ugroženosti srednjeg i malog seljaka. Moderni kapitalistički razvoj tek je bio
u začetku. Politička je demokracija u njima bila bez tradicije, a vrlo važan integracijski faktor
predstavljala je vojska. U većini tih država (srednja, jugoistočna Europa, Latinska Amerika,
Španjolska) država se borila s zaoštrenim nacionalnim suprotnostima.
Kina je nakon 1.s.r. započela obnovu s ljudima školovanim na zapadu, uglavnom na američkim
sveučilištima. Nakon pada posljednjeg cara 1911. g. uspostavljena je republika. Versajska odluka
kojom je Japan zadržao vojno-politički diktat nad Kinom izazvala je veliko nezadovoljstvo i zato
Kina nije htjela potpisati taj sporazum. Protesti protiv Versajskog sporazuma označili su početak
procesa obnove pod vodstvom Sun Jat-Sena, tzv. kulturne revolucije. Njezini su najvažniji ciljevi
bili emancipacija duhovnog i društvenog života zemlje uklanjanjem konfucijanske pravovjernosti,
uključivanje Kine u suvremeni razvoj zapadnog svijeta, otkrivanje zanemarenih dostignuća
kineske narodne kulture, reformu jezika i uvođenje živog narodnog govora u književnost. 1922. g.
sklopljen je sporazum s Japancima u Kantonu kojim su se odrekli nadzora nad Kinom, ali su
zadržali kontrolu Mandžurije. 1923. g. u Kinu na poziv Jat-Sena dolaze savjetnici iz SSSR-a koji od
revolucionarnih grupa prema zapadnom uzoru formiraju stranku Kuomintang (s tri programske
točke: nacionalizam, demokracija, socijalizam). Prišli su osnivanju moderne vojske, a agrarne
promjene provodile su se postupno. Nakon Jat-Senove smrti 1925. vodstvo države preuzeo je
Čang Kaj-Šek. On je otpustio sovjetske savjetnike, na što ga je nagnala sovjetska politika koja se
zalagala za komunistički program u Kini, a u Kuomintangu su prevladale desne strane bogatog
građanstva kojima nije bilo do suradnje s komunistima. 1927. g. su radnici u Šangaju proglasili
komunističku komunu i početak socijalističke revolucije u Kini, koju je uništila vojska. U Nankingu
je formirao novu vladu sastavljenu od desnog krila Kuomintanga koja nije uključila komuniste.
Dovelo je to do građanskog rata.
Komunisti su pokušali uspostaviti tada sovjetsku komunu u Kantonu, ali se ona održala samo
nekoliko dana. Komunisti su istisnuti iz gradova i obalnog pojasa, pa su težište svojeg djelovanja
prenijeli na siromašne seljake u JZ Kini, kojima su počeli dijeliti veleposjedničku zemlju. Vođa KP
Kine postao je Mao Ce-Tung, koji je počeo izgrađivati svoju revolucionarnu seljačku sovjetsku
republiku i kinesku Crvenu armiju. Maova ideologija pustila je korijenje u zaostalom seljaštvu, a

20. počeo je primjenjivati taktiku partizanskog ratovanja. Čang Kaj-Šek ga je 1930. g. pokušao
uništiti, te je Crvena armija potisnuta na sjever Kine do kojeg je došla u tzv. «Dugom maršu».
Komunisti su uspjeli spasiti jezgru svoje Crvene armije koja je i dalje stjecala mnogo pristaša na
sjeveru. U Jenanu su komunisti počeli s izgradnjom svog društvenog sistema (Jenanska republika),
dok se u kuominstanskoj Kini učvršćivao režim Čang Kaj-Šeka. 1937. g. došlo je do napada Japana
na Kinu, pa su komunisti i Kuomintang prekinuli neprijateljstvo i sklopili sporazum za borbu
protiv Japanaca.
(za Poljsku vidi u PSIJE 20. st.)
ŠPANJOLSKA DO DRUGOG SVJETSKOG RATA
Nakon 1918. g. u Španjolskoj vlada parlamentarna monarhija, no ni vlada ni parlament (cortes)
nisu predstavljali najbrojnije društvene slojeve, već je izborima i dalje upravljala oligarhija iz
gornjeg i srednjeg sloja. Radnici i seljaci bili su odgurnuti na političku periferiju organizirani u
socijalističkim (UGT) u anarhističkim (CNT) sindikatima. Kod socijalista je bio ukorijenjen
reformizam, a španjolska specifičnost je bio anarhizam, koji je nailazio na jak odjek kod
najbrojnijeg španjolskoj sloja – agrarnog proletarijata i siromašnih seljaka Andaluzije i Aragonije,
kao i kod industrijskog radništva Katalonije. CNT je težio ukidanju svake državne prisile i
usitnjavanje vlasti, tj. stvaranje carstva slobodnih ličnosti udruženih u manja udruženja povezana
međusobno dobrovoljnim sporazumom. Tako je 1927. g. osnovana Organizacija pravih anarhista
(FAI) s ciljem da spriječi skretanje CNT-a u lijevo.
Gornji sloj španjolskog srednjeg staleža bio je socijalno i ekonomski povezan s agrarnom
aristokracijom. Oni su kontrolirali novčane zavode, pri čemu su bogati zemljoposjednici svoj novac
ulagali u industriju. U vladajućim strukturama Španjolske bila je izvanredno utjecajna katolička
crkva, koja je posjedovala goleme posjede, kao i nekretnine u gradovima. Ljudi su bili duboko
religiozni, osobito žene gornjeg i srednjeg sloja. Svojim zavjereničkim oficirskim organizacijama u
politiku se miješala i vojska, koja nije bila dobro plaćena, ali su oficirski zbor činili sinovi iz
uglednih obitelji s materijalnom podlogom. Vojska je vjerovala u ideale 19. st. da je pozvana da se
brine za red i iskorjenjivanje korupcije koja potječe od liberalnog parlamentarizma, pa je 1923. g. u
dogovoru s kraljem preuzela vlast. General Primo de Rivera suspendirao je parlament i uveo
diktaturu koja je nastojala stvoriti konzervativni sistem staleške solidarnosti. Čak je donijela i neke
socijalne zaštitne zakone u korist radništva, ali nije pokušala provesti agrarnu reformu.
Zbog velikog političkog nezadovoljstva de Rivera je 1931. g. dopustio održavanje općinskih
izbora, koji su donijeli pobjedu republikancima, pa su i kralj i Rivera morali napustiti državu. Iste
godine održani su izbori i za ustavotvornu skupštinu u kojoj je republikanska većina proglasila
republiku. To je bila Druga španjolska republika koju su u početku podržavali svi slojevi
španjolskog društva. Prvi predsjednik postao je Alcala Zamora, a predsjednik vlade Manuel
Azana. Vladu su podržali i socijalisti i njihov je vođa Largo Caballero postao ministar rada. Vlada
je priznala autonomiju Kataloniji sa samostalnom vladom, a isto je obećala i Baskima, pa je tako i
njihove stanovnike pridobile za republiku. Vlada je ozakonila državni školski sistem, ali je zbog
toga došla u sukob s Crkvom. 1932. g. izdan je zakon o agrarnoj reformi koji je trebao rasformirati
veleposjede i zemlju predati zadrugama i seljačkim obiteljima. No nedostajalo je novca za plaćanje
odštete, pa je podijeljeno malo zemlje. Azana je pokušao reformirati i vojsku, te je umirovio
konzervativne generale, a unaprijedio republikanske. Republikanski je režim uspostavio i svoju
policiju.

21. Od 1931. g. traju sukobi republikanske vlade s anarhistima, koji su počeli uspostavljati svoje
komune u Andaluziji i Kataloniji. Naoružani anarhistički odredi sukobljavali su se s «civilnom
gardom». 1933. g. milicija je pucala u anarhiste. Nerede pokušava iskoristiti vojska i civilna garda i
organizirati puč, što navodi vladu da 1933. g. odstupi. Na novim izborima pobijedila je katolička
desničarska organizacija (CEDA) pod vodstvom Gila Roblesa i centar. CEDA se zalagala za
konzervativno parlamentarni sistem. Anarhisti su bojkotirali izbore, a Azanina lijeva vlada
pretrpjela je poraz. Nova vlada provodila je posve suprotnu politiku. Ukinula je autonomiju
Kataloniji i nastupila protiv Baska. Obustavila je agrarnu reformu, nastavila plaćati Crkvu iz
budžeta i ponovno dopustila otvaranje crkvenih škola. Svojim proturadničkim mjerama izazvala je
prosvjede sindikata, osobito UGT-a koji je sada pod vodstvom Caballera postao revolucionaran i
bio spreman za oružanu borbu protiv reakcije. Tako je 1934. g. u Austuriji izbio štrajk koji je
doveo do ujedinjenja socijalista i anarhista, te malobrojnih komunista u Radnički front. U Asturiji
je dva tjedna vladao radnički komitet koji je počeo s organiziranjem španjolske Crvene armije.
Vlada je protiv radnika poslala vojsku koja je pod zapovjedništvom Franciska Franca krvavo
ugušila pobunu. 1935. g. predsjednik Zamora nije htio popustiti desničarskim zahtjevima Gila
Roblesa i raspustio je parlament.
Na izborima 1936. g. lijeve stranke stvaraju Narodnofrontovski blok i odnose pobjedu. Novi
predsjednik republike postao je 1936. g. Azana, a premijer Quiraga. Socijalisti nisu ušli u vladu, ali
su je podržavali. Nova vlada nastavila je politiku Azanine vlade. No zemljom su vladali nemiri,
seljaci su zauzimali veleposjede i tražili završetak agrarne reforme, dok su radnici štrajkali.
Desnica se počela pribojavati socijalnih nemira, kao i kapitalisti, koji su ih odlučili podržati u
njihovim nastojanjima za autoritarnom konzervativnom neparlamentarnom državom. 1936. g.
CEDA je prihvatila posve fašistički program. Desničarske su organizacije osnivale svoju vlastitu
miliciju i provodile teror protiv ljevičara i republikanaca. 1936. g. umiješala se i vojska i izvela
puč, koji nije jednako uspio u svim dijelovima Španjolske. Kad je vlada podijelila oružje
civilnom stanovništvu 19. srpnja 1936. g. započeo je građanski rat. Španjolska se podijelila na dio
koji je podržavao vladu i koji je držala desnica. Pučisti (falangisti = fašisti) su držali Sevillu,
Cordobu i Cadiz. Vođa pučista je 1936. g. postao konzervativni general Francisco Franko, koji je
počeo propagirati konzervativizam na čelu s vođom (caudillom). Francisko je svoj rat nazivao
«marš protiv crvenih», iako je Azanina vlada bila vlada demokratskih socijalista, dok su prava
ljevica bila anarhisti i lijevi socijalisti, koji su puč iskoristili da bi preuzeli vlast od Azane. Na čelo
republikanske Španjolske došao je Caballero koji je uživao veliki ugled među radnicima. On je
uvidio da bez discipline u republikanskoj vojsci neće biti moguće pobijediti nacionaliste, pa je u
vladu pozvao i anarhiste. Na posljetku su u revolucionarnu vojsku uključeni i komunisti koji su
dobili podršku iz SSSR-a. Kako su oni bili protiv vraćanju demokratskom parlamentarizmu i za
uspostavu sovjetskog socijalizma, počeli su se okretati od anarhista i socijalista i 1937. g. počeli
likvidirati neke anarhiste, što je oslabio republiku. Pod pritiskom komunista iste je godine
odstupio i Cabellero, a njegov nasljednik je postao Juan Negrin. Zbog takvih suprotnosti unutar
republikanskog tabora nije mu više mogla pomoći ni pomoć izvana u obliku međunarodnih
partizanskih brigada. Zapadne su sile svojom neutralnošću više štetile republici nego koristile. S
druge strane Njemačka i Italija otvoreno su podupirale falangiste. Njemački zrakoplovi su 1937. g.
potpuno uništili španjolski grad Guernicu. Falangisti su bili vrlo okrutni i činili razna zlodjela, ali
su to činili i komunisti, osobito prema Crkvi.

22. DRUGI SVJETSKI RAT
ZBIVANJA UOČI POČETKA RATA
Prvih nekoliko tjedana poslije Minhenskog sporazuma provedeni su oprezni razgovori njemačke s
poljskom vladom, da se ispita bi li ona možda htjela nastaviti politiku iz 1934. g. i pripomoći
ostvarenju tih planova. Varšava je sudjelovala čak u razbijanju Čehoslovačke i tom prilikom dobila
sporni komad industrijskog područja oko Tešina. Poljaci su slutili što im prijeti, ali su se osjećali
dovoljno snažni da brane svoju samostalnost. 21. ožujka 1939. g. Hitler je zatražio od Poljske da
odstupi Njemačkoj Gdanjsk i dopusti joj da kroz koridor gradi auto-cestu koja će biti pod
njezinim suverenitetom. Poljska je odbila taj prijedlog nadajući se pomoći Francuske i Britanije.
Hitler je 28. travnja 1939. g. otkazao ugovor o prijateljstvu s Poljskom i iskoristio je njemačke žalbe
oko Gdanjska kako bi zaoštrio međunarodnu krizu. Tada je započela diplomatska utrka za manje
europske države u kojoj je njemačka zbog svoj položaja bila u prednosti.
Minhenskim sporazumom SSSR je ostavljen postrani, i pokušaj Britanije i Francuske da ga kasnije
uključe u savez protiv Njemačke nije uspio jer Poljska nije htjela sovjetskim trupama dopustiti
prolaz ni su slučaju rata niti sklopiti ugovor o uzajamnoj pomoći. Pregovori su se otegnuli dok ih
nije prekinula vijest o njemačko-sovjetskog Paktu o nenapadanju (23. kolovoza 1939. g.). Staljin se
nadao da će takvim ugovorom moći ostati izvan rata, a Hitler je time htio izolirati Poljsku od
moguće pomoći sa Zapada. S tim Paktom bio je povezan i tajni sporazum u kojem su obje sile
međusobno razgraničile svoje interesne sfere, pri čemu je Baltik i poljski istok pripao Rusiji, a
ostatak Njemačkoj. Tako je izvršena četvrta dioba Poljske. Nakon komadanja Čehoslovačke, vlade
VB i Francuske konačno su shvatile da se Trećem Reichu treba oduprijeti. Zato su stale na stranu
najugroženijih zemalja – Poljske, Rumunjske i Grčke i zajamčile im neovisnost. VB je tada sklopila i
vojni savez s Poljskom. Pripremajući se za rat, Njemačka je stvorila novi ratni plan. Glavno
obilježje njezinog ratnog plana bilo je u tome da je nastojala izbjeći istodobno ratovanje na dva ili
više bojišta i orijentirala se na pokoravanje pojedinih zemalja munjevitim ratom. Prije započinjanja
napada oslanjala se na pouzdane informacije o zemlji prethodno dobivene špijunažom, a uoči
napada propagandom je izazivala defetizam i u tjednu napada aktivirala petu kolonu.
1. rujna 1939. započeo je njemački napad na Poljsku. Hitler ju je brzo svladao i okupirao. Nakon
vijesti o tom napadu, poljski saveznici VB i Francuska navijestili su 3. rujna rat Njemačkoj, a to su
učinili i Australija i Novi Zeland, te Kanada. U pobijeđenoj Poljskoj Nijemci su počeli s
teroriziranjem poljskog naroda. Nekadašnje pruske pokrajine proglašene su njemačkim okružjima
na kojima se provodila germanizacija. U preostalom dijelu Poljske, tzv. Generalnom guverneratu
odredi SS-a i SD-a počeli su hapsiti i strijeljati ljude, osobito do tada veoma brojne Židove.
Budući da je Njemačka u sporazumu s SSSR-om priznala sovjetske interese u europskom
pograničnom pojasu, SSSR je od baltičkih zemalja zahtijevao teritorijalne ustupke koji su za njega
bili strateški važni. Krajem rujna i početkom listopada 1939. g. SSSR je s Estonijom, Litvom i
Letonijom sklopio ugovor o uzajamnoj pomoći i na njihovim područjima počeo s podizanjem
vojnih baza. Te su zemlje brzo potpale pod sovjetski utjecaj, pa su komunisti u njima uz pomoć
SSSR-a u izbornim tijelima preuzeli vlast. Tako su njihovi parlamenti 1940. g. odlučili da se te
zemlje pripoje SSSR-u. SSSR je stvarao probleme i Finskoj, s kojom je od 1934. g. imao sporazum
o nenapadanju. Od nje je tražio da mu u zamjenu za druga područja ustupi četiri otoka, dijelove
Karelije i poluotoka Rivački, te da mu dade u zakup poluotok i luku Hangö, da bi se zaštitio
Lenjingrad. Kako finska vlada nije pristajala na te zahtjeve, SSSR je otkazao ugovor o nenapadanju
i u studenom 1939. g. napao Finsku. Nakon 10 dana Finska je morala pristati na mir u Moskvi.
Zadržala je svoju neovisnost, ali se morala odreći područja koja je tražio SSSR. U srpnju 1940. g.
SSSR je promijenio granicu i prema Rumunjskoj okupiravši sjevernu Bukovinu i Besarabiju.

23. TIJEK RATOVANJA U EUROPI DO NAPADA NA SSSR
U proljeće 1940. g. započele su velike ratne operacije, koje su najprije zahvatile neutralnu
Norvešku uz čiju obali su se kretali njemački brodovi sa rudama potrebnim njemačkoj ratnoj
industriji. Vodstvo njemačke ratne mornarice htjelo je taj put osigurati i vojnički, a zapad je to htio
spriječiti. U sukobu je Njemačka izgubila sve svoje moderne razarače, ali su se VB i FRA morale
također povući, a Norveška pokoriti njemačkoj okupaciji. Iznenadni napad onemogućio je
Norvežanima da provedu potpunu mobilizaciju, a peta kolona, kojom je rukovodio Vidkun
Quisling, pridonijela je porazu norveške obrane. U okupiranoj Danskoj Nijemci su ostavili
dotadašnja tijela vlasti, ali su obilato iskorištavali njezine gospodarske mogućnosti. Osvajanje
Norveške i Danske Nijemci su planirali osigurati važna strateška uporišta na Baltičkom moru, a
zatim se obrušiti na Nizozemsku, Luksemburg i Belgiju, koje su bile važne za napad na Francusku
i VB.
Napad na Belgiju Nijemci su započeli tamo gdje je završavala utvrđena Magnitova linija. Plan
zahvata srpom imao je za cilj pregaziti Nizozemku i Belgiju, dok je engleski ekspedicijski korpus
bio opkoljen kod Dunkerquea, odakle je prebačen u Englesku. Otpor Francuza na Seini brzo je
slomljen i Francuska je 22. lipnja 1940. g. kapitulirala. Njemačka osvajanja iskoristio je i Mussolini
koji je 10. lipnja navijestio rat Engleskoj i Francuskoj, jer nje htio izostati kod podjele ratnog plijena,
iako se Italija u početku nastojala suzdržavati od napada.
Jedino je Engleska još bila neokupirana. Chamberlain je morao odstupiti zbog svojih prijašnjih
političkih stajališta i zbog poraza u Norveškoj, a vođenje kabineta je preuzeo Winston Churchill.
On nije pristajao na Hitlerovo nuđenje okončanja rata, što je Hitlera navelo na početak Operacije
morski lav, tj. napada na Englesku, kojom je nastojao izboriti njemačku prevlast u zraku. Njemački
zračni napadi započinju na VB u srpnju 1940. g. bombardiranjem zračnih luka, vojnih uporišta,
industrijskih objekata i gradova, od kojih je najteže stradao Coventry. Kako su Britanci pružali
žestok otpor, Nijemci su odustali od napada i u proljeće 1941. g. počeli s pripremama za napad na
SSSR. U zračnim napadima Nijemci su izgubili oko 2000 zrakoplova. Amerika je u početku rata
ostala neutralna, ali je gospodarski i financijski potpomagala VB, a 1940. g. su SAD u zamjenu za
uporišta na zapadnoindijskim otocima ustupile VB 50 svojih razarača. Francuska je odredbama
primirja bila podijeljena na okupirano područje (koje je obuhvaćalo sjever i istok zemlje, Pariz i
pojas uzduž atlantske obale i neokupirani dio, gdje je maršal Petain pokušao uspostaviti svoj novi
konzervativno-katoličko usmjereni državni poredak i očuvati jedinstvo francuskog kolonijalnog
posjeda pod svojom vlašću. Sjedište te slobodne Francuske bilo je u gradu Višiju. Dio francuskih
boraca prebacio se u Englesku, a njihov zapovjednik bio je general de Gaulle, koji je nastojao
pridobiti francuske kolonije na svoju stranu. On je u Engleskoj osnovao pokret Slobodna
Francuska. Primirje je bilo potpisano i s Italijom kojoj su ustupljeni Manton i osvojeni krajevi u
predjelu Alpa.
Dok su Nijemci napadali VB, Talijani su iz svojih afričkih kolonija (Libije, Eritreje, Talijanske
Somalije i Etiopije) poduzimali ratne akcije protiv susjednih britanskih područja (Egipat, Sudan,
Somalija, Kenija). U Egiptu su Talijani pretrpjeli velike gubitke i zatražili su pomoć Nijemaca, koji
su tamo poslali svoj afrički korpus na čelu s Erwinom Romelom. Nijemci su s Francuzima
(Petainom) i Španjolcima (Francom) pokušali stvoriti zajednički savez protiv Britanaca, ali to zbog
francusko-španjolskog antagonizma oko francuskog Maroka ti pregovori propali, a Petain se
odlučio za politiku čekanja. Pored toga, Italija se pokazala slabim saveznikom, jer talijanska flota
nije postizala uspjehe koji su odgovarali njezinoj stvarnoj snazi. Britanska ratna mornarica u
Sredozemlju je imala snažne baze na Gibraltaru, Aleksandriji i na Malti, a pokušali su se domoći i
francuskog brodovlja u luci Oranu. Kad je Petain to odbio, Britanci su ga uništili. Kako se
Musollini želio barem na kopnu izjednačiti sa Nijemcima odlučio je u listopadu 1940. g. napasti
Grčku, ali je doživio sramotan neuspjeh.
Drugi svjetski rat još je više zbližio Njemačku, Italiju i Japan, koje su u rujnu 1940. g. sklopile