1. ANDRIJANA BILIĆ, BORIS BUKLIJAŠ
MEĐUNARODNO RADNO PRAVO
- UZ POSEBAN OSVRT NA MEĐUNARODNU ORGANIZACIJU RADA -
SPLIT, 2006.
1
2. SADRŽAJ
ANDRIJANA BILIĆ, BORIS BUKLIJAŠ ..........................................................................1
MEĐUNARODNO RADNO PRAVO.....................................................................................1
1. UVOD....................................................................................................................................1
2. POVIJESNI PREGLED RAZVOJA MEĐUNARODNOG RADNOG PRAVA..........4
3. IZVORI MEĐUNARODNOG RADNOG PRAVA..........................................................9
3.1. Univerzalni i regionalni izvori...................................................................................10
3.2. Bilateralni i međunarodni ugovori.............................................................................14
3.3. Izvori koje kreiraju međunarodne organizacije.........................................................15
4. MEĐUNARODNA ORGANIZACIJA RADA ................................................................15
4.1. Organizacijska struktura ...........................................................................................16
4.2. Ciljevi, zadaci i metode djelatnosti MOR-a...............................................................24
4.3. Normativna djelatnost Međunarodne organizacije rada............................................28
4.3.1. Karakteristike i pravna priroda konvencija i preporuka.........................................34
4.3.2. Pravna narav konvencija.........................................................................................36
4.3.3. Pravna narav preporuka (rekomandacija)...............................................................39
4.3.4. Usvajanje konvencija ............................................................................................41
4.3.5. Revizija konvencija.................................................................................................43
4.3.6. Ratifikacija i odjavljivanje (otkazivanje) konvencija.............................................45
4.3.7. Primjena konvencija i preporuka na nacionalnoj razini........................................48
4.4. Tehnička i istraživačko-znanstvena djelatnost MOR-a ................................................53
5. SADRŽAJ MEĐUNARODNOG RADNOG PRAVA.....................................................55
5.1. Sloboda udruživanja ..................................................................................................56
5.2. Prinudni rad................................................................................................................69
5.3. Jednakost u zapošljavanju i zanimanju......................................................................76
5.5. Specijalne djelatnosti – pomorci i ribari .................................................................101
6. SUSTAV MEĐUNARODNOG NADZORA NAD PRIMJENOM KONVENCIJA
.................................................................................................................................................116
7. PRIJEVODI USTAVA, ODABRANIH KONVENCIJA, PROTOKOLA, TE
PREPORUKA MOR-a.........................................................................................................124
7.1. Ustav Međunarodne organizacije rada........................................................................124
7.1.1. Philadelphijska deklaracija...................................................................................140
7.2. Deklaracija Međunarodne organizacije rada (MOR-a) o temeljnim načelima i pravima
na radu. - njena primjena i praćenje....................................................................................142
7.3. Pravo koalicije.............................................................................................................147
Konvencija br.11. - O pravima udruživanja i koaliranja poljoprivrednih radnika iz 1921.
.........................................................................................................................................147
Konvencija br.87. - O slobodi udruživanja i zaštiti prava na organiziranje....................149
Konvencija br. 98 - O primjeni načela prava na organiziranje i kolektivno pregovaranje
iz 1949.............................................................................................................................154
Konvencija br. 135 - O zaštiti predstavnika radnika u poduzeću i pogodnostima koje bi
im trebalo osigurati.........................................................................................................158
Konvencija br.144 - O tripartitnim konzultacijama, 1976..............................................161
Konvencija br.151 - O zaštiti prava na organiziranje i postupcima za utvrđivanje uvjeta
zapošljavanja u javnim službama, 1978..........................................................................164
Konvencija br.154 - O promociji kolektivnog pregovaranja, 1981................................168
7.4. Prinudni rad..................................................................................................................172
Konvencija br. 29 - O prinudnom ili obveznom radu.....................................................172
Konvencija br.105 - O ukinuću prinudnog rada iz 1957.................................................182
7.5. Jednakost u zapošljavanju i zanimanju.......................................................................185
2
3. Konvencija br.19 - O jednakom tretmanu stranih i domaćih radnika u odnosu na odštete
za nesreće na radu...........................................................................................................185
Konvencija br.100 - O jednakosti nagrađivanja muške i ženske radne snage za rad
jednake vrijednosti..........................................................................................................188
Konvencija br.111 - O diskriminaciji u odnosu na zaposlenje i zanimanje....................191
Konvencija br.156 - O jednakim mogućnostima i tretmanu za radnike i radnice (radnici s
obiteljskim obvezama)....................................................................................................194
7.6. Uvjeti rada...................................................................................................................200
Konvencija br.14 - O primjeni tjednog odmora u industrijskim poduzećima................200
Konvencija br.101 - O plaćenom odmoru u poljoprivredi.............................................204
Konvencija br.106 - O tjednom odmoru u trgovini i uredima........................................208
Konvencija br.131 - O utvrđivanju minimalnih plaća s posebnim osvrtom na zemlje u
razvoju.............................................................................................................................213
Konvencija br.132 - O plaćenom godišnjem odmoru (revidirana 1970. godine)...........216
Konvencija br.140 - O plaćenom odsustvu zbog obrazovanja......................................221
Konvencija br.171 - O noćnom radu...............................................................................224
Konvencija br.175. - O radu s nepunim radnim vremenom, 1994.................................227
Konvencija br.177. – O radu kod kuće ..........................................................................231
Preporuka br. 93 - O plaćenom odmoru u poljoprivredi.................................................235
Preporuka br. 98 - O plaćenom odmoru..........................................................................236
7.7. Zaštita žena na radu; jednakost u postupanju...............................................................238
Konvencija br.3 - O zapošljavanju žena prije i poslije porođaja...................................238
Konvencija br.45 - O zaposlenju žena na podzemnim radovima u rudnicima svih
kategorija.........................................................................................................................240
Konvencija br.103 - O zaštiti majčinstva (revidirana 1952. godine)..............................242
Preporuka br. 95 - O zaštiti majčinstva...........................................................................247
Konvencija br.89 - O noćnom radu žena zaposlenih u industriji (revidirana 1948.
godine)............................................................................................................................250
7.8. Rad djece i mladeži.....................................................................................................254
Konvencija br.138 - O najnižoj dobi za zapošljavanje...................................................254
Konvencija br.182 - O zabrani i trenutnim djelovanjima za ukidanje najgorih oblika
dječjeg rada.....................................................................................................................260
Preporuka br.96 - O minimalnim godinama starosti za zapošljavanje na podzemnim
radovima i rudnicima ugljena.........................................................................................264
7.9. Politika zapošljavanja.................................................................................................265
Konvencija br.2 - O nezaposlenosti................................................................................265
Konvencija br.122 - O politici zapošljavanja, 1964.......................................................267
Konvencija br.142 - O profesionalnoj orijentaciji i stručnom osposobljavanju u razvoju
ljudskih resursa, 1975.....................................................................................................270
Konvencija br.158 - O prestanku radnog odnosa na inicijativu poslodavca...................272
Konvencija br.181 - O privatnim službama za zapošljavanje.........................................278
Preporuka br. 99 - O stručnom osposobljavanju i prekvalificiranju invalida................285
Preporuka br.101 - O stručnom osposobljavanu u poljoprivredi...................................291
7.10. Zaštita na radu...........................................................................................................300
Konvencija br.13 - O zabrani upotrebe olovnog bjelila u bojenju..................................300
Konvencija br.88 - O organizaciji službe za posredovanje rada.....................................303
Konvencija br.119 - O zaštiti strojeva...........................................................................309
Konvencija br.136 - O zaštiti od opasnosti trovanja benzolom......................................315
Konvencija br.139 - O sprječavanju i kontroli profesionalnih rizika uzrokovanih
kancerogenim supstancama i agensima..........................................................................319
3
4. Konvencija br.148 - O radnoj sredini..............................................................................322
Konvencija br. 155 – O sigurnosti i zaštiti zdravlja na radu i o radnom okruženju......328
Konvencija br.159 - O profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom
.........................................................................................................................................336
Konvencija br.161 - O službama medicine rada.............................................................340
Konvencija br.162 - O sigurnosti pri upotrebi azbesta...................................................345
Preporuka br. 97 - O zaštiti zdravlja radnika na radnom mjestu....................................353
Preporuka br. 112. - O službama medicine rada u poduzeću..........................................357
7.11. Administracija rada...................................................................................................362
Konvencija br. 81 - O inspekciji rada u industriji i trgovini, 1947.................................362
Protokol br.81 - iz 1995. uz konvenciju o inspekciji rada, 1947....................................370
Konvencija br.150 - O administraciji rada iz 1978.........................................................373
Konvencija br.129 - O inspekciji rada u poljoprivredi...................................................377
Konvencija br.150 - O administraciji rada: uloga, funkcije i organizacija, 1978...........387
7.12. Socijalna sigurnost....................................................................................................391
Konvencija br.12 - O naknadi štete za slučaj nesreće na radu u poljoprivredi...............391
Konvencija br.17 - O naknadi koja se isplaćuje radnicima za slučaj nesreće na radu....393
Konvencija br.18 - O naknadama koje se isplaćuju radnicima za profesionalne bolesti 396
TABLICA.......................................................................................................................397
Konvencija br. 24 - O osiguranju za slučaj bolesti industrijskih i trgovačkih radnika i
domaće posluge...............................................................................................................399
Konvencija br. 25 - O osiguranju za slučaj bolesti poljoprivrednih radnika..................403
Konvencija br.48 - O očuvanju prava osiguranja za slučaj iznemoglosti, starosti i smrti
migranata.........................................................................................................................406
Konvencija br.102. - O minimalnoj normi socijalnog osiguranja...................................414
Konvencija br.121 - O davanjima za slučaj nesreće na poslu i profesionalnih bolesti...436
Konvencija br.157 - O očuvanju prava na socijalno osiguranje.....................................448
Preporuka br.102 - O socijalnim službama radnika........................................................456
7.13. Radnici migranti........................................................................................................463
Konvencija br.97 - O migraciji u cilju zapošljavanja (revidirana 1949. g.)...................463
Konvencija br.143 - O radnicima migrantima (dopunske odredbe)...............................476
Preporuka br.100 - O zaštiti radnika migranata u nedovoljno razvijenim zemljama i
teritorijima.......................................................................................................................483
7.14. Specijalne grane zapošljavanja – pomorci i ribari.....................................................494
Konvencija br.8 - O naknadi za nezaposlenost u slučaju gubitka zbog brodoloma........494
Konvencija br.9. - O namještenju pomoraca...................................................................497
Konvencija br. 16 - O obveznom liječničkom pregledu djece i mladića zaposlenih na
brodovima.......................................................................................................................500
Konvencija br. 22 - O ugovoru o radu pomoraca...........................................................503
Konvencija br.23 - O repatrijaciji pomoraca.................................................................508
Konvencija br.53 - O minimumu stručne sposobnosti zapovjednika i časnika trgovačke
mornarice .......................................................................................................................511
Konvencija br.69 - O diplomi o stručnoj sposobnosti brodskih kuhara..........................515
Konvencija br.73 - O liječničkom pregledu pomoraca...................................................518
Konvencija br.74 - O svjedodžbi o sposobnosti kvalificiranog pomoraca.....................522
Konvencija br.91 – O plaćenom godišnjem odmoru pomoraca (revidirana 1949. g.)....525
Konvencija br.92 - O smještaju posade na brodu (revidirana 1949. godine)..................531
Konvencija br. 9 - O namještenju mornara.....................................................................543
Konvencija br.113 - O liječničkom pregledu ribara.......................................................546
Konvencija br.114 - O ugovoru o radu ribara.................................................................549
4
5. Konvencija br.126 - O smještaju na ribarskim brodovima.............................................553
Konvencija br.147 – O minimalnim standardima na trgovačkim brodovima.................564
Preporuka br.105 - O sadržaju brodskih apoteka (ljekarni)...........................................568
Preporuka br.107 - O zaposlenju pomoraca u službi na brodovima registriranima u
stranim zemljama............................................................................................................572
Preporuka br.108 - O uvjetima života, rada i sigurnosti pomoraca u vezi s upisivanjem
brodova............................................................................................................................572
8. DRUGI MEĐUNARODNI RADNOPRAVNI INSTRUMENTI..................................574
8.1. Europska socijalna povelja...........................................................................................574
8.2. Međunarodni ugovor o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1966.........607
8.3. Europska povelja o osnovnim socijalnim pravima radnika .......................................615
9. POPIS NORMATIVNIH INSTRUMENATA MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE
RADA.....................................................................................................................................621
10. POPIS DRŽAVA ČLANICA MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE RADA...........631
11. BIBLIOGRAFIJA..........................................................................................................642
5
6.
7. 1. UVOD
Radnik-pojedinac, u pravilu, ne raspolaže socijalnom snagom, odnosno samo u iznimnim
slučajevima ima moć pregovaranja na tržištu rada. Obično prihvaća uvjete rada koje mu nudi
poslodavac. Stoga, na strani svijeta rada, snaga leži u kolektivnoj moći. Poslodavac-
pojedinac predstavlja akumulaciju materijalnih i ljudskih izvora, odnosno, u socijalnom
smislu tvrtka je sama za sebe kolektivna moć.1
Neusporedivo jača snaga poslodavaca na tržištu rada može za radnike stvoriti neljudske uvjete
života i rada. Naime, sile kompetitivnosti koje vladaju na tržištu mogu sniziti standarde na
mikro razini putem jednostranih odluka poslodavaca, a na makro razini pritiskom svijeta
kapitala na državnu regulativu i odluke u tom smjeru.
Na taj se način stvara eksploatirano radništvo, koje može biti prijetnja javnom poretku i
sigurnosti države, te općenito kapitalističkom načinu proizvodnje ukoliko, barem minimalni,
zahtjevi u pogledu njihovih uvjeta života i rada nisu zadovoljeni. Radi izbjegavanja ovakvog
razvoja događaja te kao posljedica shvaćanja nejednakosti snaga na tržištu rada između
poslodavaca i radnika, na Mirovnoj konferenciji u Versaillesu 1919. godine osniva se
Međunarodna organizacija rada, sa zadaćom podupiranja država u kreiranju radnopravnog
zakonodavstva i drugih propisa kojima bi se osigurali humani uvjeti života i rada radnika, kao
i ograničenje moći poslodavaca u smislu sprječavanja njihove eksploatacije. Na taj način bi se
zaštitilo društvo u cjelini jer bi se spriječile pobune radnika uzrokovane nehumanim uvjetima
života i rada.
Jedino sredstvo koje bi donekle utjecalo na uspostavu ekvilibrija u pregovaračkim pozicijama
svijeta rada i svijeta kapitala jest sloboda udruživanja u reprezentativne organizacije. Jedino
se na taj način radnici mogu, donekle, ravnopravno suprotstaviti poslodavcima kao
ekonomski jačoj strani na tržištu rada. Stoga je Međunarodna organizacija rada imala
presudnu ulogu u vidu potpore državama članicama radi poduzimanja mjera nužnih za
uspostavu i promidžbu načela slobode udruživanja na njihovom nacionalnom, suverenom
teritoriju.
Osnovna filozofija kojom se rukovodi Međunarodna organizacija rada u svom djelovanju, a
koja je ujedno filozofija uređenja radnopravnih odnosa u svim industrijski razvijenim
državama jest nužnost zadiranja države u navedene odnose, jer upravo održavanjem statusa
quo omogućava se poslodavcima premoć nad ekonomski slabijom stranom - radnicima.
1
Davis, P., Freedland M., Kahn-Freund's Labour and the Law, Stevens and Sons, London, 1983., str. 17.
1
8. Znači, ako određena država nije spremna ili voljna stvoriti legalno i socijalno okružje u kojem
je sloboda udruživanja i prava na organiziranje ostvariva, u tom slučaju ništa ne stoji na putu
poslodavcima u ostvarenju njihovih apsolutnih prerogativa pri stvaranju uvjeta rada i života
radnika.
Stoga, potreba za međunarodnom zaštitom radnika preko jamstva najnižih standarda u oblasti
rada i međunarodno lojalno natjecanje, glavni su čimbenici stvaranja i razvoja Međunarodnog
radnog prava. Ono obuhvaća međunarodno javno i međunarodno privatno radno pravo. Danas
pod pojmom Međunarodno radno pravo predmnijevamo Međunarodno javno radno pravo,
kao složenu, razvijenu i značajnu pravnu disciplinu. Konceptualno, Međunarodno radno
pravo označava skup materijalnih i postupovnih pravila uspostavljenih na međunarodnoj
razini. Materijalna pravila uređuju sadržaj pojedinačnih i kolektivnih radnih odnosa na
međunarodnoj razini, dok se postupovna pravila odnose na usvajanje i primjenu
međunarodnih akata kojima se usvajaju i razrađuju standardi u oblasti rada.
Ova knjiga koncipirana je tako da pitanja iz područja rada obrađuje prvenstveno s aspekta
normativne djelatnosti Međunarodne organizacije rada kao specijalizirane organizacije
Ujedinjenih naroda, iako se spominju i ostale javne i privatne organizacije koje sudjeluju u
kreiranju Međunarodnog radnog prava.
U nastavku knjige obrađen je povijesni pregled društvenih događanja i uvjeta koji su
prethodili i utjecali na stvaranje Međunarodnog radnog prava, odnosno izvora koji ga
sačinjavaju, posebice izvora koje kreira specijalizirana organizacija Ujedinjenih naroda,
Međunarodna organizacija rada, u okviru svoje normativne djelatnosti. Radi lakšeg i
potpunijeg razumijevanja djelatnosti, a napose normativne aktivnosti ove organizacije,
obrađena je organizacijska struktura potonje, njezine sveobuhvatne aktivnosti, ciljevi i
metode. Vezano za njenu normativnu djelatnost, pozornost je usmjerena na pravnu narav i
karakteristike njenih najvažnijih instrumenata – konvencija i preporuka, njihovo usvajanje,
revidiranje, ratifikacija i odjavljivanje, uz poseban osvrt na njihovu implementaciju i primjenu
u nacionalnom zakonodavstvu. Središnji dio knjige obuhvaća najvažnije kategorije sadržaja
Međunarodnog radnog prava kao što su: sloboda udruživanja, prinudni rad, jednakost u
zapošljavanju i zanimanju, rad djece i mladeži te radni odnosi i uvjeti rada specijalnih
djelatnosti – pomoraca i ribara. U daljnjem poglavlju obrađeno je pitanje sustava
međunarodnog nadzora nad primjenom konvencija MOR-a. Treći dio knjige obuhvaća pitanje
implementacije Međunarodnog radnog prava u nacionalnom zakonodavstvu, kao i postupak
međunarodnog nadzora nad izvršavanjem ratificiranih standarda iz područja rada u
nacionalnom radnopravnom zakonodavstvu država članica MOR-a. U posebnom dodatku
2
9. dani su prijevodi s engleskoga, kao službenoga jezika MOR-a, na hrvatski jezik najvažnijih
normativnih instrumenta, tj. konvencija, njihovih protokola i preporuka te međunarodne
organizacije, kao i važnijih normativnih instrumenata nekih drugih međunarodnih, odnosno
regionalnih organizacija, primjerice Europske unije. Na kraju knjige iznesen je popis država
članica Međunarodne organizacije rada, završno sa stanjem u srpnju 2006., te popis svih
konvencija donesenih od strane spomenute organizacije. Važno je napomenuti da je materiju
Međunarodnog radnog prava zbog svoje opsežnosti nemoguće detaljno obraditi, te su u ovom
radu autori nastojali čitateljima prenijeti temelje razumijevanja ove vrlo složene materije, za
čije je potpuno razumijevanje nužno poznavanje prije svega osnovnih načela morala i
pravičnosti, zatim drugih grana prava, trgovačkoga, pomorskoga, građanskoga, ali isto tako i
drugih disciplina, ekonomije, psihologije, medicine i dr.
U nadi da će Vas naš rad nadahnuti na temeljitije i detaljnije proučavanje, barem nekih
segmenata Međunarodnog radnog prava, zahvaljujemo svima koji su prepoznali ovu našu
namjeru i pomogli nam u njenom ostvarenju.
Autori:
Mr. sc. Andrijana Bilić
Prof.dr.sc. Boris Buklijaš
Split, srpanj 2006.
3
10. 2. POVIJESNI PREGLED RAZVOJA MEĐUNARODNOG RADNOG PRAVA
Povijesno gledano, međunarodno radno pravo ima izvorište u ideji o nemogućnosti uspostave
stabilnog nacionalnog radnog zakonodavstva u pojedinačnim državama bez podrške
paralelnih standarda u oblasti rada usvojenih na međunarodnoj razini. Spomenuti su standardi
morali biti jamstvo protiv nelojalnog natjecanja na tržištu roba i usluga, uvjetovanog
nejednakim uvjetima rada i zapošljavanja na nacionalnim tržištima rada. Posljedično, zemlje s
lošijim uvjetima rada su automatski konkurentnije na tržištu zbog niske cijene rada, a time i
niže cijene završnog proizvoda.2
Neusvajanje humanih uvjeta rada u bilo kojoj zemlji predstavljalo je prepreku na putu drugim
zemljama u pogledu volje za poboljšanjem uvjeta rada na njihovom području.
Ideja intervencionizma u nacionalnom radnom pravu javila se prvenstveno u državama u
kojima je gospodarski razvoj išao najdalje, te su time i suprotnosti između svijeta rada i
svijeta kapitala ukazivale na potrebu intervencionizma. Osim toga, postojanje niza drugih
čimbenika humane, socijalne, gospodarske (konkurencija) i političke naravi te migracije
stanovništva u svrhu traženja zaposlenja, upućivalo je na nužnost intervencionizma u oblasti
rada na međunarodnoj razini.
Međutim, prvi zahtjevi za međunarodnom suradnjom u pogledu poboljšanja uvjeta rada, koji
datiraju s početka XIX. stoljeća, nisu došli od strane radništva niti njihovih sindikalnih
udruga, već se u prve zagovornike međunarodnog radnog prava ubrajaju industrijalci,
političari, liječnici, generalni zatvorski inspektori.3 Razlog leži u nejakosti radništva, koje se
2
Danas ovaj argument sve manje dolazi do izražaja, posebice u krugovima gospodarskih stručnjaka, budući da je
dokazano da su troškovi i kompetitivna vrijednost proizvoda u ovisnosti od niza čimbenika, ne samo cijene rada,
već i cijene sirovina, dostupnih ljudskih resursa i kapitala, stručnih sposobnosti radne snage i uprave,
organizacije rada, proizvodnosti, poreznog sustava, monetarne politike, investiranja u nove tehnologije i ljudske
resurse, dostupnih tržišta, plaćama, carini i sl. Vidi: Feis, H., International labour legislation in the light of
economic theory, ILR April 1927, str.419-518; također reproducirano u W. Sengenberger, D. Campbell (eds.),
International labour standards and economic interdepedence, International institute for labour studies, Geneva,
1994, str. 29-55. Feis, H., Labour cost as a factor in international trade, ILR, May 1954., str 425-446.
3
Već 1788. predsjednik Francuske i ministar financija Necker, u svom djelu o važnosti vjerskog shvaćanja
socijalnih pitanja, ističe ideju o sporazumu država za uspostavljanje istih uvjeta na radu. Proučavajući humani i
religiozni vid zaštite radnika osjetio je potrebu za internacionalizacijom ovog pitanja. Vidi: Troclet, L. E.,
Međunarodno socijalno zakonodavstvo, Beograd, 1958., str.20. Početkom XIX. stoljeća, točnije 1818., britanski
industrijalac Robert Owen izravno djeluje na realizaciju spomenute ideje u praksi. On podnosi Memorandum
Kongresu sila „Svete alijanse“ kojim ih poziva na sklapanje sporazuma radi zaštite radnika od neznanja i
iskorištavanja, predlažući osnivanje „Komisije rada“, koja bi radila na međunarodnom socijalnom
zakonodavstvu. Vidi Pešić, R., Međunarodna organizacija rada, Novi Sad, 1969., str. 30. Iznesenu ideju
prihvaćaju britanski političar C. Hindly, francuski liječnici J. A. Blanqui i L.R. Villermé, belgijski glavni
zatvorski inspektor E. Ducpetieux, te francuski industrijalac D. Le Grand. Potonji polovicom XIX. stoljeća
razvija snažno publicističko i izravno djelovanje u smjeru širenja spomenute ideje. On se u više navrata obraća
vladama industrijski razvijenih zemalja sa zahtjevom za stvaranjem međunarodnog radničkog zaštitnog
zakonodavstva. Navodi: "Međunarodni zakon o industrijskom radu je jedino moguće rješenje velikog socijalnog
pitanja, jedini način da se radničkoj klasi omogući poželjno materijalno i moralno blagostanje, a da industrijalci
ne stradaju zbog toga i da konkurencija između industrijalaca ovih zemalja bude pogođena u što manjoj mjeri".
4
11. tek u nekim zemljama počinje sindikalno udruživati, boreći se, pritom, za svoje priznanje tek
na nacionalnoj razini. U tom je trenutku međunarodna suradnja bila izvan njihovog
vidokruga. S druge strane, poslodavci su bili svjesni da loše zdravlje radnika, uzrokovano
lošim uvjetima života i rada, dugoročno gledano, može nepovoljno utjecati na njihove
interese. Istovremeno, morali su očuvati razinu svoje kompetitivnosti na tržištu, za što je
moralo zadržati nisku cijenu rada, a time i cijenu završnog proizvoda. Kao odgovor na
postojeću situaciju javila se ideja o sklapanju međunarodnih ugovora iz oblasti rada kojima bi
se izbjeglo tržišno natjecanje na međunarodnoj razini, a da se pritom takvo djelovanje ne
odrazi negativno na uvjete rada radnika, odnosno izbjegavajući stvaranje socijalnih slučajeva.
To bi se postiglo kreiranjem tzv. zakonika poštenog natjecanja između poslodavaca različitih
država.4
Prve međunarodne skupštine o stvaranju međunarodnog radnog prava bile su privatne
inicijative. Prva od njih bila je Skupština u organizaciji Ducpetieuxa, održana 1856. u
Bruxellesu. Na Skupštini koja je uslijedila 1857. u Frankfurtu, prvi se put izražava potreba za
uređenjem uvjeta rada. Nekoliko godina kasnije, točnije 1864., osniva se u Londonu
Međunarodna organizacija radnika, kao posljedica jače svijesti radnika o težini uvjeta u
kojima rade, te zahtjevima usmjerenima poslodavcima i vladama po spomenutom pitanju.
Nacrt statuta sastavio je K. Marx, u kojemu se, između ostaloga, iznosi da emancipacija
radnika nije čisto mjesni ili nacionalni problem, već se tiče svih civiliziranih nacija.5
Skraćivanje radnog dana te zaštita žena i djece bile su teme prvog kongresa te organizacije
održanog u Ženevi 1866. godine. Jedna od struja zalagala se za uvođenje osmosatnog radnog
dana, po uzoru na zahtjeve radnika u Sjedinjenim Američkim Državama. Potonji je prijedlog
prihvaćen kao legalan zahtjev radništva diljem svijeta.6
U vrijeme pojačanog razvoja međunarodne trgovine, nacionalna regulativa nije bila dostatna,
tim više što je bilo razvidno da ta nedostatnost može dovesti do slabljenja položaja države na
međunarodnom tržištu.
Kako bi se izbjegla ova situacija, nužno je bilo da države poboljšaju i izjednače uvjete života i
rada radnika, odnosno javila se potreba usvajanja normi na međunarodnoj razini u domeni
uvjeta rada i zapošljavanja. Posljedično, s vremenom se javlja nužnost postupnog prelaska
Vidi: Troclet, o.c., str. 21. Nužno je među prvim zagovornicima ove ideje spomenuti Andrignona, Comelinata,
Hugnesa, Thierscha, Wagnera, Wolowskog i dr.
4
Ovaj argument iznosili su duže od stoljeća radnici, poslodavci državnici. Primjerice, francuski ministar
trgovine, Millerand, u pismu britanskom državnom tajništvu 1904. iznosi mišljenje da bi bilo u obostranom
interesu država postupiti po uzoru na Belgiju koja je ograničila noćni rada žena. Vidi: Shotwell, J., The origins
of the International labour organisation, New York, 1934, Vol.1 , str. 34.
5
Vidi: Valticos, N., Traité de Droit de Travail, Droit International du travail, Paris, 1970, str.13.
6
Usp: Betten, L., International labour law, Kluwer, 1993, str.3.
5
12. privatnih inicijativa za stvaranjem međunarodnog radnog prava na aktivnosti jedne ili više
država. Prvi, neuspjeli, pokušaj bilateralnih pregovora o zajedničkim socijalnim reformama
potaknuo je njemački kancelar O. von Bismark 1971. g., nastojeći postići sporazum između
Njemačke i Austrije o ovom pitanju.7 U razdoblju koje je uslijedilo javljaju se prvi pozitivni
rezultati vezani za stvaranje međunarodnog radnog prava. Nakon rivalstva između Švicarske,
Francuske i Njemačke u pogledu vodeće uloge u organizaciji skupštine, potonja, na inicijativu
svog vladara Williama II., preuzima vođenje skupštine održane 8. veljače 1890.8 Spomenuta
skupština predstavlja prvo službeno priznanje pokreta za međunarodno pravo. Prisustvovalo
je četrnaest država Europe, čije su vlade pokazale nespremnost u preuzimanju izravnih obveza
u pogledu zabrane rada nedjeljom, zaštiti djece, mladeži i žena na radu u ugljenokopima, te su
spomenuta pitanja uređena pravno neobvezujućom rezolucijom. Usprkos svojim propustima
ova je Skupština utjecala na nacionalna radna zakonodavstva Austrije, Njemačke, Danske i
Portugala. 9
Međunarodna udruga za zakonsku zaštitu radnika održala je svoju prvu, konstituirajuću
skupštinu 1901. u Baselu10. Osnovano je tajništvo i povjerenstvo koje je imalo zadaću izraditi
nacrt o općoj zabrani noćnog rada žena, te o zabrani uporabe bijelog fosfora u industriji
šibica. Iako je ova organizacija bila privatnog karaktera, smatra se pretečom Međunarodne
organizacije rada. Na zahtjev povjerenstva spomenute organizacije švicarska Savezna vlada,
koja je organizirala Bernsku konferenciju 1905., pripremila je dvije međunarodne konvencije
na spomenute teme. Konvencije su usvojene na diplomatskoj Skupštini, koja je uslijedila u
Bernu 1906., a stupile su na snagu 1912. ratifikacijom od strane većine država potpisnica.11
Ta je međunarodna udruga nastavila s radom i nakon Bernske skupštine 1905. godine.
Švicarska je vlada 1913. godine inicirala sazivanje tehničke skupštine radi pripreme novih
konvencija. Na osnovi zaključaka te skupštine švicarska je Vlada sazvala diplomatsku
konferenciju 1914., čije je održavanje omelo izbijanje I. svjetskoga rata.12
7
Usp: Perlain, J., Međunarodna organizacija rada (MOR) i njene konvencije, s posebnim osvrtom na
konvencije koje reguliraju status pomoraca, Split, 1981., str. 4.
8
Neki autori iznose mišljenje da je berlinska Skupština održana od 15. do 29. ožujka 1890. Prisustvovalo je
trinaest država: Njemačka, Austro-Ugarska, Belgija, Danska, Francuska, Velika Britanija, Luksemburg,
Norveška, Nizozemska, Portugal, Švedska i Švicarska, neki navode i Španjolsku. Usp: Ravnić, A., Osnove
radnog prava, Pravni fakultet u Zagrebu, Zagreb, 2004., str. 578.; L. Betten, International labour law, o.c., str.
3-4.
9
Follows, J., Antecedents of the International Labour Organisation, Oxford, 1952; L. Betten, International
labour law, o.c., str. 4
10
Na konstituirajućoj skupštini sudjelovale su Austrija, Belgija, Francuska, Italija, Nizozemska, Njemačka i
Švicarska.
11
L. Betten, International labour law, o.c., str. 4.
12
Usp: N. Valticos, Droit international du travail, o.c., str. 30.
6
13. Do završetka I. svjetskoga rata bila je razvijena internacionalizacija sindikalnog pokreta 13,
koji je zahtijevao da se u klauzule mirovnog ugovora, zaključenog u Versaillesu 1919., unesu
odredbe o poboljšanju radnih uvjeta radnika. Sve su vlade bile svjesne činjenice da se svjetski
mir neće moći održati bez socijalne pravde. Rečenome se može pridodati i ruska revolucija
kojom je 1917. godine nezadovoljni proletarijat srušio režim Nikole II. i preuzeo vladanje
državom, što se moglo dogoditi i u drugim državama. Nadalje, radi izbjegavanja nelojalnog
međunarodnog gospodarskog tržišnog natjecanja, bilo je nužno uspostaviti međunarodnu
suradnju po tom pitanju. Znači, trostruki argument - zaštita radnika, kompetitivnost
poslodavca na tržištu te očuvanje trajnog svjetskog mira14 predstavljao je temelj za osnivanje
Međunarodnog radnog prava. Savezničke su vlade uzele u obzir te zahtjeve. Mirovna
skupština započinje s radom 18. siječnja 1919. godine. Na prvoj sjednici mirovne skupštine u
Versaillesu, održane 25. siječnja 1919., osnovana je Komisija o međunarodnom radnom
zakonodavstvu. Bila je sastavljena od petnaest članova predstavnika država, među kojima i
predstavnika radnika. To je bio prvi slučaj u diplomatskoj povijesti da u diplomatskoj
delegaciji jedne države sudjeluju i predstavnici radnika. Zadatak Komisije bio je predložiti
potrebne mjere radi poboljšanja položaja radnika, te prijedlog oblika stalne organizacije koja
bi u suradnji s Ligom naroda i pod njezinim vodstvom nastavila sa spomenutim istraživanjem
i ocjenjivanjem.15 Rasprava se posebice zahuktala oko tipa pravnih instrumenta kojima će
Organizacija uređivati pitanja iz oblasti rada. Jedna strana je smatrala da se neće postići
značajan napredak ako legislativa bude samo savjetodavnog karaktera, druga strana je
izražavala bojazan zbog negativnih posljedica koje bi mogle nastati kao posljedica pravno
13
Održano je više međunarodnih Skupština, primjerice u Leedsu 1916., Stockholmu 1917., Londonu 1918., te
Bernu 1917. i 1919.)
14
Organizacija Lige naroda stvorena je sa svrhom očuvanja svjetskog mira. Konačni nacrt pakta Lige naroda
iznesen je pred plenarnu sjednicu Mirovne skupštine 28. travnja 1919., kada je Pakt sa svim pratećim
sporazumima jednoglasno prihvaćen. Tjedan dana kasnije, vršitelj dužnosti glavnog tajnika Drummond ovlašten
je, od strane organizacijskog odbora, započeti s izborom osoblja Tajništva i pripremama za prvu sjednicu organa
Lige. Za privremeno sjedište Lige određen je London. Kako je Pakt Lige naroda činio sastavni dio Versailleskog
ugovora, službeno se datum stvaranja Lige naroda smatra 10. siječnja 1920., kada je Ugovor ratificiran i stupio
na snagu. Vidi: Bennett, A. L., Oliver, J. K. Međunarodne organizacije, Politička kultura, 2004., str. 36.
15
Uvrštavanje na dnevni red Skupštine pitanja vezanih uz međunarodni rad, stavlja ovo pitanje uz red pitanja od
primarne važnosti. Nužnost u ovom pogledu proizlazi iz potrebe izbjegavanja uništenja, koje čini normalan slijed
u poslijeratnim godinama uvjetovan teškom gospodarskom sitaucijom, te radi zaštite jamstva koja su mukotrpno
stvarana u prijeratnim godinama u pogledu uvjeta rada, uključujući zaštitu žena i djece u industriji, uređenje
zdravstvenih uvjeta, i u tom pogledu radno vrijeme. Komisija sastavljena od po dva predstavnika iz velikih sila
(Sjedinjene Države, Britanija, Francuska, Italija i Japan), te od pet predstavnika ostalih država zastupljenih na
Mirovnoj Skupštini ( Belgija, Bolivija, Kina, Kuba, Ekvador, Grčka, Gvatemala, Haiti, Hedjaz (bivša država u
Perzijskom zaljevu), Honduras, Liberija, Nikaragva, Panama, Peru, Poljska, Portugal, Rumunjska, Srbija, Siam,
Čehoslovačka, i Urugvaj, imala je zadatak predložiti potrebne mjere radi poboljšanja položaja radnika, te
predložiti oblik stalne organizacije koja bi omogućila nekolicini država zajedničku akciju u pogledu pitanja
uvjeta rada, a koja bi djelovala u vezi s Ligom naroda. Usp: Shotwell, J.T., American News release on
International Labour Legislation, January 18, 1919, u: The Origins of the International Labour Organisation, J.
T. Shotwell (ed.), vol. II, str. 127-143.
7
14. obvezujućeg karaktera međunarodnih radnopravnih normi i njihovog utjecaja na nacionalno
radno pravo.16 U prvom dijelu izvješća Komisija predlaže osnivanje Međunarodne
organizacije rada kao stalnog međunarodnog tijela, sa zadaćom promicanja i uređenja
međunarodne zaštite i položaja radnika. U drugom dijelu izvješća iznijeta su načela budućeg
međunarodnog radničkog zakonodavstva.17 Izvješće je usvojila Mirovna skupština u
Versaillesu 11. travnja 1919., te je izvješće ugrađeno u XIII. poglavlje mirovnog ugovora (čl.
387- 427.).18 Mirovni ugovor dopuštao je veću samostalnost Međunarodne organizacije rada19
u odnosu na druge organizacije u okviru Lige naroda; svoju posebnu pravnu osnovi
postojanja; neovisnost u pogledu svoje vanjske aktivnosti, ali se njena djelatnost morala
uskladiti i kombinirati s djelovanjem Lige naroda. Ove su karakteristike bile od velikog
značenja za njeno kasnije neprekinuto univerzalno prisustvo i djelovanje u međunarodnim
odnosima. Njena stvarna univerzalnost oscilirala je u ovisnosti o političkom i međunarodnom
stanju u svijetu. Najviši stupanj univerzalnosti dosegla je ulaskom SAD i SSSR u njeno
članstvo. Dolaskom nacista na vlast njena se univerzalnost bitno smanjuje zbog istupanja iz
njenog članstva većeg broja država s fašističkim poretkom.20 Za vrijeme Drugog svjetskog
rata, dok su druge međunarodne organizacije, uključujući i Ligu naroda, prestale sa svojim
djelovanjem jer nisu ostvarile zadatak zbog kojega su osnovane, Međunarodna organizacija
rada, nakon prebacivanja sjedišta iz Ženeve u Montreal, nastavlja, iako donekle ograničeno,
djelovati. Značajan je događaj u tom ratnom razdoblju održavanje 26. zasjedanja
Međunarodne skupštine rada, 10. svibnja 1944. u Philadelphiji, na kojoj je donesena
16
Usp: L. Betten , International labor law, o.c., str. 9.
17
Temelji djelovanja Međunarodne organizacije rada i njene tijesne suradnje s Ligom naroda uneseni su u sve
mirovne ugovore zaključene nakon završetka I. svjetskog rata: u XII. dio (čl. 332-372.) ugovora o miru
zaključenog u St. Germainu s Austrijom, u ugovor o miru zaključen u Trianonu s Mađarskom, (čl. 315-355.), u
mirovni ugovor zaključen u Neuillyju s Bugarskom (čl. 249-289.), te ugovor o miru zaključen u Sèvresu,
odnosno Lausannei s Turskom. U čl. 24. Pakta Lige naroda sadržana je istovjetna odredba koja je unesena u
tekstove ugovora o miru zaključenom u St. Germainu, Trianonu, Nevillyu i Lausanni s Austrijom, Mađarskom,
Bugarskom i Turskom. Usp: Tintić, N., Radno i socijalno pravo, knjiga prva: radni odnosi (I) Zagreb, 1969., str.
178; Perlain, J., Međunarodna organizacija rada s posebnim osvrtom na konvencije koje reguliraju status
pomoraca, o.c., str. 6.
18
Usp: Mazzoni, G., Manuale di diritto del lavoro, Milano, Giuffre (ed.), 1969, str. 52.
19
Vidi više: L. Betten, International labour law, o.c.; Valticos - Potobsky, International labour law, o.c.;
Betten, L., at its 75 th Anniversary, The International Labour Organisation Prepares Itself for an Active Future,
12 NQHR, 1994, str. 425; L. Swepston, Human rights Complaints Procedures of the International Labour
Organisation, u Guide to International Human Rights Practice, str. 99; Leary, V., Lessons from Expiriance of
the International Labour Organisation, u United Nations and Human Rights, str. 580; Jenks, C. W. Human
Rights, Social Justice and Peace u International Protection of Human rights, u A. Schou, A. Eide (eds.),
International Protection of Human Rights, Stockholm, 1968, str. 227. i Social Justice in the Law of Nations,
Oxford, 1970.
20
Zbog svog nacističkog, odnosno fašističkog opredjeljenja tijekom Drugog svjetskog rata, iz članstva
Međunarodne organizacije rada istupile su slijedeće države: Njemačka (21. listopada 1933.), Austrija i
Nikaragva (1938.), Italija (1939.), Japan (1940.), Španjolska (1941.), Rumunjska (1942). U istom razdoblju,
točnije 1939., iz članstva je odlukom Lige naroda, zbog rata s Finskom, isključen SSSR.
8
15. Philadelphijska deklaracija kao amandman Ustavu Međunarodne organizacije rada21 iz
1919.godine. Stvarnim gašenjem Lige naroda, postupak stjecanja i gubitka članstva u
Međunarodnoj organizaciji rada nije više bio primjenjiv. Stoga se na 29. zasjedanju
Međunarodne skupštine rada održane u Montrealu 1946. odlučilo povezati Međunarodnu
organizaciju rada s Organizacijom Ujedinjenih naroda.22 Tako Međunarodna organizacija rada
postaje specijalizirana ustanova Ujedinjenih naroda.23
3. IZVORI MEĐUNARODNOG RADNOG PRAVA
Izvori međunarodnog radnog prava, u prvom redu, potječu od Međunarodne organizacije rada
u vidu njenih najvažnijih normativnih instrumenata Konvencija i preporuka. Međutim, ne
21
Izvorni tekst Ustava Međunarodne organizacije rada iz 1919. bio je mijenjan u nekoliko navrata:
amandmanom iz 1922. (stupio na snagu 4. lipnja 1934.); amandmanom iz 1945. (stupio na snagu 26. rujna
1946.); amandmanom iz 1946. (stupio na snagu 20. travnja 1948.); amandmanom iz 1953. (stupio na snagu 20.
svibnja 1954.); amandmanom iz 1962. (stupio na snagu 22. svibnja 1963.); amandmanom iz 1972. (stupio na
snagu 1. studenog 1974.). Amandmani iz 1986. i 1997. još nisu usvojeni.
Vidi: http://www.ilo.org/public/english/bureau/leg/amend/1997.htm. Naime, Ustavom MOR je određeno da
amandmani koji se usvoje većinom od 2/3 nazočnih predstavnika stupaju na snagu njihovom ratifikacijom ili
prihvaćanjem od strane 2/3 članova Organizacije, u koje treba biti uključeno najmanje pet od deset članova koji
su zastupljeni u Vijeću kao članovi od osobitog industrijskog značenja. Vidi: Ustav MOR, čl. 36, vezan za čl. 7/3
Ustava.
22
Činjenica povezivanja dviju organizacija utvrđena je protokolom potpisanim 19. prosinca 1946. od strane
glavnog tajnika Ujedinjenih naroda i glavnog ravnatelja Međunarodnog ureda rada.
23
Specijaliziranost ove ustanove ogleda se u njenoj povezanosti s Organizacijom Ujedinjenih naroda na način da
može s Gospodarskim i socijalnim vijećem Ujedinjenih naroda sklapati sporazume kojima se određuju uvjeti pod
kojima se dotična ustanova povezuje s Ujedinjenim narodima, pod uvjetom da se spomenuti sporazumi podnesu
na odobrenje Općoj skupštini Međunarodne organizacije rada; iz činjenice da Gospodarsko i socijalno vijeće
Ujedinjenih naroda može usklađivati djelatnost specijaliziranih ustanova uz pomoć savjetovanja s njima i
preporuka namjenjenih tim ustanovama, kao i preporuka Općoj skupštini i članovima Ujedinjenih naroda;
nadalje što Gospodarsko i socijalno vijeće može poduzimati prikladne mjere za dobivanje izvješća od
specijaliziranih ustanova. Usp: N. Tintić, Radno i socijalno pravo, o.c., str. 178.
9
16. mogu se zanemariti akti koje donose druge organizacije, a koji za predmet svog uređenja
imaju radnopravna pitanja u njihovom uskom značenju ili su sastavni dio instrumenta koje
jamče temeljna ljudska prava. Neki od tih instrumenata po svojoj su pravnoj prirodi pravno
obvezujući za države koje su ih ratificirale, dok su drugi samo savjetodavnog karaktera.
Također, nužno je navesti sudsku praksu koja je tijekom godina stvorena kao posljedica
nadzora sudskih tijela nad primjenom obvezujućih instrumenata. Naposljetku, važnu ulogu u
kreiranju međunarodnog radnog prava imaju dvostrani i višestrani ugovori zaključeni između
država u pogledu zapošljavanja i uvjeta rada državljana jedne države na teritoriju druge,
odnosno drugih država ugovornica.
Rezimirajući navedeno, izvore međunarodnog radnog prava možemo podijeliti na:
- univerzalne i regionalne izvore;
- bilateralne i multilateralne međunarodne ugovore;
- izvore koje kreiraju specijalizirane međunarodne organizacije, prvenstveno Međunarodna
organizacija rada u vidu Konvencija i preporuka.
3.1. Univerzalni i regionalni izvori
Brojni su univerzalni i regionalni izvori koji na izravan način utječu na regulaciju ostvarenja i
zaštitu radnopravnih i socijalnih odnosa u svakoj državi. Za ovu skupinu izvora radnog prava
je značajan minimalan utjecaj volje jedne države na donošenje i sadržaj tog izvora, odnosno
do izražaja najviše dolazi volja većine. Također, ova skupina izvora Međunarodnog radnog
prava vezuje najveći broj država i ne odnosi se isključivo na određeno područje ljudskih
odnosa, odnosno djelatnosti. Za univerzalne izvore značajno je da ne mogu ostvariti tu
karakteristiku neposredno, samim svojim donošenjem, već trenutkom njihovog prihvaćanja
od strane države. Tim činom međunarodni dokument postaje obvezan za državu koja ga je
prihvatila i koja se može osloboditi obveza iz tog dokumenta samo na način predviđen samim
ugovorom ili sukladno općim pravilima međunarodnog prava.
Univerzalni izvori prava u Međunarodnom radnom pravu značajni su s aspekta harmonizacije
i postizanja jednoobraznosti u pogledu minimuma prava koja moraju uživati sve osobe u
radnom odnosu. Od univerzalnih izvora Međunarodnog radnog prava valja istaknuti
instrumente koje donosi Organizacija Ujedinjenih naroda, koja ima važnu ulogu u razvijanju
socijalnog i radnog prava na međunarodnom planu, što je istaknuto samom Poveljom
Ujedinjenih naroda. Naime, zadaća Ujedinjenih naroda jest podizanje životnog standarda,
ostvarivanje pune zaposlenosti, rješavanje krupnih međunarodnih problema u području
10
17. gospodarskog i socijalnog života u svijetu, poštivanje i zaštita ljudskih prava i sloboda za sve,
bez obzira na rasu, spol, jezik i religiju.
Navedeni principi našli su svoje mjesto i u Univerzalnoj deklaraciji o pravima čovjeka i
građanina Ujedinjenih naroda iz 1948. godine, u kojoj se ističe neposrednost značenja
temeljnih prava čovjeka za radnike. Takva temeljna ljudska prava su: pravo na jednakost pred
zakonom, pravo na uporabu pravnih sredstava, pravo na nepristrano suđenje, pravo na
slobodu kretanja, pravo na slobodu okupljanja i udruživanja, pravo na sudjelovanje u javnim
poslovima i vršenje javnih funkcija, pravo na socijalno osiguranje, pravo na primjeren
materijalni i kulturni život, pravo na slobodu rada, pravo na zadovoljavajuće uvjete rada i
zaštitu od nezaposlenosti, pravo na pravičnu naknadu, pravo na odmor i razonodu, pravo na
životni standard koji je dostatan za osiguranje zdravlja i blagostanja čovjeka i njegove obitelji,
pravo na obrazovanje i sl.
Načela izražena u Povelji i u Deklaraciji Ujedinjenih naroda uobličena su u Međunarodnom
paktu o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1966. i sadržavaju odredbe o : pravu
na rad te mjerama koje mora poduzeti svaka država članica radi osiguranja vršenja ovog
prava; slobodi svakog pojedinca na udruživanje u sindikate te na uživanje u sindikalnim
slobodama; pravu na socijalno osiguranje; pravu na zdravstvenu zaštitu; pravu na zaštitu
majki, djece te mladeži; pravu na pristojan život i stalno unapređivanje uvjeta života.
Uz univerzalne izvore, važnu ulogu u razvoju Međunarodnog radnog prava imaju regionalni
izvori koji, zahvaljujući užoj prostornoj domeni svoje primjene, konkretnije uređuju
radnopravne odnose, a time povećavaju i mogućnost njihova oživotvorenja. Ovdje se, u
prvom redu, misli na Europsko radno pravo. Valja naglasiti da spomenuto pravo nije
usmjereno na aspekte uporabe „dobrovoljno zavisnog nesamostalnog i osobnog rada“, već na
temeljna ljudska prava koja su u uskoj vezi s radnopravnim i socijalnim statusom pojedinca
odnosno kolektiva, te s tim u vezi postoji podjela Europskog radnog prava na individualno i
kolektivno pravo. Četiri su osnovna područja koja ulaze u predmet regulacije Europskog
radnog prava:
- pravo na slobodu kretanja i izbora mjesta stanovanja radnika;
- ostvarenje načela jednakosti i ravnopravnosti u tretmanu radnika;
- zaštitu na radu – tehničko harmoniziranje;
- osnovna socijalna prava zaposlenika;
- kolektivno pregovaranje;
- sudjelovanje radnika u odlučivanju.
11
18. 24
Izvori Europskog radnog prava kojima su ova pitanja uređena su primarne i sekundarne
prirode. U prvu skupinu spadaju ugovori, uključujući protokole, dodatke, priloge te izmjene i
dopune kojima se osniva Europska ekonomska zajednica, odnosno Europska unija i kojima se
daju ovlasti njenim organima25 za stvaranje sekundarnog Europskog radnog prava. Ono
obuhvaća akte donesene od strane Vijeća Europske unije, Savjeta Europe, te Komisije
Europske unije, i to uredbe26, smjernice27, odluke28 koje su obvezatnog karaktera, te preporuke
i mišljenja koje ne obvezuju države članice. Valja također istaknuti Europsku konvenciju o
24
Ugovor o Europskoj uniji, Official Journal C 325, 24. XII. 2002., str.0005-0181.-konsolidirani tekst. Posebice
valja obratiti pozornost na čl. 2. o ciljevima EU; Ugovor o osnivanju Europske zajednice, Official Journal C 325,
24. XII 2002., str. 0033-0183.- konsolidirani tekst. Za radno pravo valja istaknuti sljedeće odredbe: čl.2. o
ciljevima EZ, čl.3. o djelatnostima EZ, čl.13. o antidiskriminacijskim mjerama, čl.39-42. o slobodi kretanja
radnika, čl.125-130. o zapošljavanju, čl. 136-145. o socijalnoj politici, čl. 146-148. o Europskom socijalnom
fondu, čl. 150. o stručnom usavršavanju; Ugovor o ustavu za Europu, Official Jouranl C 310/01, 16.XII 2004.,
str. 0001-0474, još nije stupio na snagu. Važnost za radno pravo posebice imaju sljedeći članci: čl. 1-2. o
vrijednostima EU, čl. Čl. I-3. o ciljevima EU, čl. I-4. o temeljnim slobodama i zabrani diskriminacije, čl. II-75. o
slobodi rada, čl. II-81. o zabrani diskriminacije, čl. II-83. o ravnopravnosti između žena i muškaraca, čl. II-87. o
pravima radnika na obavješćivanje i sudjelovanje u odlučivanju, čl. II-88. o pravu na kolektivno pregovaranje i
industrijske akcije, čl. II-90. o zaštiti u slučaju nedopuštenog otkaza, čl. II-91. o uvjetima rada, čl. II-92. o
zabrani dječjeg rada i malodobnika na radu, čl. II-133. o obiteljskom i poslovnom životu, čl. III-133.- III-136. o
slobodi kretanja radnika, čl. III-203.- III-208. o zapošljavanju, čl. III-209.- III-219. o socijalnoj politici, čl.
III-283. o stručnom usavršavanju.
25
Najvažniji organi Europske unije su: Vijeće Europske unije, Savjet Europe, Europsko vijeće, Europska
komisija te Europski parlament. Opširnije i detaljnije o organima Europske unije vidi: Blanpain, R. European
Labour Law, Kluwer Law International, 2000, str.42-58.
26
Uredbe imaju opću pravnu valjanost i mogu se usporediti sa zakonom. U svim svojim dijelovima su pravno
obvezujuće i neposredno primjenjive (važeće) u svakoj državi-članici. Trenutačno i neposredno obvezuju bez
potrebe posebne intervencije države-članice. Također, neposredno se primjenjuju i na državljane kao pojedince
koji se pozivaju na odredbe uredbe pred nacionalnim sudovima. Posljedično, na hijerarhijskoj ljestvici propisa,
uredba je iznad nacionalnog zakona. Nacionalni zakon koji je u suprotnosti s uredbom je ništavan, i ne može se
primijeniti. Uredbe značajne za područje rada i radnih odnosa: Uredba Vijeća EEZ br. 1612/68. od 15. listopada
1968. o slobodi kretanja radnika unutar Zajednice. (Dopuna: Uredba 312/76, 31976R0312, Official Jornal L 039,
14. II 1976., str.2; Dopuna Uredba 2434/1992, 91992R2434, Official Jornal L 245, 26. VIII. 1922,
str.1;Konsolidirani tekst: 01968R1612-19920827; Implementacija: Odluka Europske komisije 2003/8/EC,
32003D0008, Official Jouranal L 005, 10. I 2003., str. 16; Dopuna: Smjernica 2004/38/EZ, 32004L0038,
Official Journal L 158, 30. IV. 2004, str.77; Uredba Komisije EEZ br. 1251/70 od 29. VI. 1970. o pravu radnika
na boravak na teritoriju države članice nakon što su dobili zaposlenje u toj državi (Official Journal L 142, 30. VI.
1970, str. 24.
27
Smjernice za svaku državu-članicu obvezujuće su u pogledu cilja koji se želi postići. Državama-članicama je
prepušteno, shodno svom ustavnom poretku, konkretizirati sadržaj smjernice putem odgovarajućih oblika i
sredstava. Dakle, države-članice obvezatne su unutar zadanog roka prilagoditi svoje nacionalno zakonodavstvo
smjernici ili kreirati nove propise koji su u skladu sa smjernicom. Smjernice su najznačajni izvor i instrument
usklađivanja nacionalnih zakonodavstava država članica s Europskim pravom. Na području radnog prava
donesen je velik broj smjernica, primjerice: ANTIDISKRIMINACIJA U ZAPOŠLJAVANJU I ZANIMANJU:
Smjernica Vijeća 75/117/EEC od 10. veljače 1975. o usklađivanju propisa država članica koji se odnose na
primjenu načela jednakosti plaće muškaraca i žena (Official Journal L 045, 19. II. 1975, str.19.), Smjernica
Vijeća 76/207/EEC od 9. veljače 1976. o implementaciji načela jednakog postupanja prema muškarcima i
ženama s obzirom na mogućnost zapošljavanja, stručno usavršavanje i poslovno napredovanje te uvjete rada
(Official Journal L 039, 14. II. 1976, str.40.). Dopuna: Smjernica 73/2002/EZ, 32002L0073 (Official Jornal L
269, 5. X. 2002, str.15.), Konsolidirani tekst: 01976L0207-20021005; Smjernica Vijeća 86/613/EEZ od 11.
prosinca 1986. o primjeni načela jednakog postupanja prema muškarcima i ženama koji se bave nekom
djelatnosti kao samostalno zaposlene osobe, uključujući poljoprivredu, i o zaštiti samostalno zaposlenih žena za
vrijeme trudnoće i porodnog dopusta; Smjernica Vijeća 97/80/EC od 15. prosinca 1997. o teretu dokazivanja u
slučaju diskriminacije na temelju spola (Official Journal L 014, 20. siječnja 1998, str. 69, Dopuna: Smjernica
52/1998/EZ, 31998L0052 (Official Journal L 205 22. VII. 1998, str.66.), Konsolidirani tekst:
12
19. zaštiti ljudskih prava i sloboda iz 1950. godine, kojom se, između ostalog, ostvarila
međunarodna emancipacija pojedinca, budući da je to pravo do tog trenutka bilo rezervirano
isključivo za države. Važnu ulogu ima i Europska socijalna povelja iz 1965. godine kojom se
jamči pravo na rad, sigurne i zdrave uvjete rada, pravičnu naknadu za obavljeni rad, jednakost
plaća muškaraca i žena, pravo organiziranja i kolektivnog pregovaranja (uz pravo na štrajk),
pravo na socijalnu sigurnost, socijalnu i zdravstvenu pomoć, pravo na zaštitu obitelji i
nesposobnih osoba, pravo na zaštitu djece i mladeži, pravo na zaštitu radnika na privremenom
radu u inozemstvu kao i članova njihove obitelji. Protokolom iz 1988. godine dodana su
01997L0080-19980722; Smjernica Vijeća 2000/43/EZ od 23. lipnja 2000, koja implementira načelo jednakog
postupanja prema osobama neovisno o rasi i etničkom podrijetlu (Official Journal L 180, 19. VII. 2000, str.22.);
Smjernica Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenoga koja uspostavlja opći okvir za jednako postupanje pri
zapošljavanju i odabiru zvanja (Official Journal L 303, 2. XII. 2000, str.16.); UVJETI RADA I RADNO
VRIJEME: Smjernica Europskog parlamenta i Vijeća 96/71/EZ od 16. prosinca 1996. o upućivanju radnika
na rad u svrhu pružanja usluga (Official Journal L 018, 21.I. 1997, str.1.); Smjernica Vijeća 97/81/EC od 15.
prosinca 1997. koja se odnosi na Okvirni sporazum o radu u nepunom radnom vremenu zaključenom između
UNICE, CEEP i ETUC – Aneks: Okvirni sporazum o radu s nepunim radnim vremenom, Dopuna: Smjernica
23/1998/EZ, 31998L0023 (Official Journal L 131, 5. svibnja 1998, str.10.), Konsolidirani tekst:
01997L0081-19980525; Smjernica Vijeća 91/533/EZZ od 14. listopada 1991. o obvezi poslodavca da
obavijesti radnike o uvjetima primjenjivim na ugovorni ili radni odnos (Official Journal L 288, 18. X. 1991,
str.32.); Smjernica Vijeća 1999/63/EZ od 21. lipnja 1999. koja se odnosi na Sporazum o raspodijeli radnog
vremena pomoraca zaključen između Udruge brodovlasnika Europske zajednice i Federacije sindikata transporta
u Europskoj uniji – Aneks: Europski sporazum o raspodijeli radnog vremena za pomorce, Ispravak:
31999L0063R(01) (Official Jornal L 244, 16. IX. 1999, str. 64.), Konsolidirani tekst: 01999L0063-19990722;
Smjernica Vijeća 1999/70/EC od 28. lipnja 1999. koja se odnosi na Okvirni sporazum o radu u punom radnom
vremenu zaključen između ETUC, UNICE i CEEP, (Official JornalL 175, 10. VII. 1999, str.43.), Ispravak:
31999L0070R (01) (Official Jornal L 244, 16. IX. 1999, str.64, Konsolidirani tekst: 01999L0070-19990710;
Smjernica Europskog parlamenta i Vijeća 2003/88/EZ od 4. studenoga o određenim pitanjima važnim za
raspodijelu radnog vremena (Official Journal, L 299, 18.XI. 2003, str. 9.); ZAŠTITA RADNIKA: Smjernica
Vijeća 80/987/EEC od 20. listopada 1980. o usklađivanju propisa država članica o zaštiti radnika u slučaju
stečaja poslodavca, Dopuna: Smjernica 164/1987/EEZ, 31987L0164 (Official Journal L 066, 11. III. 1987, str.
11.), Dopuna: Smjernica 74/2002/EZ 32002L0074 (Official Jornal L 270, 8. X. 2002, str.10.), Konsolidirani
tekst 01980L0987-20021008; Smjernica Vijeća 94/33/EC od 22. lipnja 1994. o zaštiti maloljetnika na radu
(Official Jornal L 216, 20. VIII. 1994, str.12.); Smjernica Vijeća 94/34/EC od 3. lipnja 1996. o okvirnom
sporazumu o roditeljskom dopustu zaključenom između UNICE, CEEP i ETUC, Dopuna: Smjernica
75/1997/EZ, 31997L0075 (Official Journal L 010, 16. I. 1998, str. 24.), Konsolidirani test:
01996L0034-19980205; Smjernica Vijeća 98/59/EC od 20. lipnja 1998. o usklađivanju propisa država članica
o viškovima radnika ( Official Jornal L082, 22. III. 2001, str.16.); SUDJELOVANJE RADNIKA U
ODLUČIVANJU: Smjernica Vijeća 94/45/EC od 22. rujna 1994. o osnivanju Europskog radničkog vijeća ili
uspostavljanju postupka u poduzećima ili grupi poduzeća koja djeluju na teritoriju Zajednice u svrhu
obavješćivanja i savjetovanja s radnicima (Official Journal L 254, 30. IX. 1994, str. 64.), Dopuna: Smjernica
74/1997/EZ, 31997L0074 (Official Journal L 010, 16. I. 1998, str.22.), Konsolidirani tekst
01994L0045-19980205; Smjernica Vijeća 2001/86/EZ od 8. listopada 2001. koja dopunjava Statut o
Europskim trgovačkom društvu s obzirom na sudjelovanje radnika u odlučivanju (Officil Journal L 294, 10. XI.
2001, str.22.); Smjernica Europskog parlamenta i Vijeća 2002/14/EZ od 11. ožujka 2002. koja uspostavlja
opći okvir za obavještavanje i savjetovanje s radnicima u Europskoj zajednici – Zajednička deklaracija
Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije o predstavnicima radnika (Official Journal L 080, 23.III. 2002, str.29.);
Smjernica Vijeća 2003/72/EZ od 22. lipnja 2003. koja dopunjava Statut o Europskoj zadruzi s obzirom na
sudjelovanje radnika u odlučivanju (Official Journal L 207, 18. VIII. 2003, str.25.); ZAŠTITA NA RADU:
Smjernica Vijeća 89/391 od 12. lipnja 1989. o uvođenju mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja
radnika na radu, Dopuna: Uredba 1882/2003/EZ, 32003R1882 (Official Journal L 284, 31. X. 2003, str. 1.),
Konsolidirani tekst: 01989L0391-20031120; Smjernica Vijeća91/383/EEZ od 25. lipnja 1991. koja dopunjuje
mjere za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja radnika koji su u radnom odnosu na neodređeno ili na
određeno vrijeme, (Official Journal L 206, 29. VII. 1991, str.19.)
13
20. slijedeća prava: pravo na jednake mogućnosti i tretman u pitanjima zapošljavanja i zanimanja
bez diskriminacije na temelju spola, pravo na obavještavanje i savjetovanja radnika unutar
tvrtke, prava radnika u suodlučivanju u pogledu određivanja i poboljšanja kvalitete radnih
odnosa i radne sredine, te prava starijih osoba na socijalnu zaštitu.
3.2. Bilateralni i međunarodni ugovori
Svrha dvostranih međunarodnih ugovora u području rada je primjena jednakih uvjeta
zapošljavanja i rada na radnike državljane druge države potpisnice, kao i recipročna obveza
potonje. Ovakvi dvostrano-obvezujući ugovori počivaju na načelu nužnosti asimilacije
državljana svake države potpisnice s prebivalištem u drugoj državi ugovornici. Broj
bilateralnih ugovora u području rada i socijalne sigurnosti neprestano raste. Prvotno su se
takvi ugovori zaključivali za pitanja vezana za posebne kategorije radnika, primjerice
imigrante, pomorce i sl.
Za razvoj dvostrano-obvezujuće međunarodne regulative u području rada ishodište
predstavlja zaključivanje bilateralnog ugovora između Francuske i Italije 1904. godine kojim
se, osim što su utvrđene mjere za zaštitu i asimilaciju državljana u državama ugovornicama,
Italija obvezuje poduzeti mjere za organiziranje službe inspekcije rada, te skraćivanje radnog
vremena žena zaposlenih u industriji. Nadalje, obje države obvezale su se na godišnje
publiciranje izvješća o primjeni zakonodavstva u pogledu zapošljavanja žena i djece. Ovaj
bilateralni ugovor poslužio je kao model za zaključivanje ugovora ove vrste koji su uslijedili.
Nakon Drugog svjetskog rata broj bilateralnih ugovora iz oblasti rada naglo je porastao, a
predmet njihove regulacije postao je raznolikiji.29 Primjerice, predmet uređenja postala su
pitanja vezana za zapošljavanje i imigraciju radnika, jednakost u postupanju u zapošljavanju i
zanimanju između domaćih i stranih radnika, pitanje ponovnog okupljanja obitelji u situaciji
kada član ili članovi obitelji odlaze na rad u drugu državu ugovornicu, a ostali članovi obitelji
ostaju u matičnoj zemlji, zatim pitanje profesionalne izobrazbe i sl.
28
Odlukama se uređuju pojedinačni slučajevi i u svojoj su cjelosti su obvezujući za adresata. Mogu obvezivati
fizičku ili pravnu osobu. Odluke koje se odnose na određenu državu članicu imaju obvezujući učinak na
pojedinca ako se on na nju pozove pred sudom. Odluke imaju provedbene funkcije te ih se može usporediti s
„upravnim aktima“.
29
Primjerice: ugovor zaključen između Francuske i Poljske 3. rujna 1919., te između Francuske i Čehoslovačke
od 20. ožujka 1920. o pitanjima imigracije i emigracije. Zatim Ugovor iz Eviana, zaključen 1920. između
Francuske i Alžira u pogledu imigracije alžirskih radnika u Francusku, nakon kojega je slijedio ugovor od 27.
prosinca 1968. Protokol između Francuske i Portugala zaključen je 29. srpnja 1971. Nadalje, valja spomenuti
bilateralne ugovore o migraciji sklopljene između Federativne Republike Njemačke i Španjolske 29. ožujka
1960., Belgije i Turske 16. srpnja 1964., Španjolske i Paragvaja 11. siječnja 1965., Australije i Nizozemske 20.
srpnja 1968., Nizozemske i Tunisa 8. ožujka 1971., Nigerije i Malija 17. prosinca 1987., te Njemačke i Albanije
19. lipnja 1992. Vidi: Valticos - Potobsky, o.c., str. 76.
14
21. 3.3. Izvori koje kreiraju međunarodne organizacije
Ovdje se prije svega misli na izvore koje kreira Međunarodna organizacija rada. Širina
normativne djelatnosti MOR-a ogleda se u brojnosti njenih izvora, prvenstveno konvencija i
preporuka, te u širini i raznovrsnosti sadržaja koji su njima obuhvaćeni. Normama MOR-a
uređuju se sva područja radnog prava te pitanja vezana za socijalnu sigurnost i socijalno
osiguranje. S obzirom na standard koji je predmet uređenja određene konvencije ili
preporuke, možemo ih podijeliti u nekoliko skupina:
- Temeljna ljudska prava na radu i u svezi rada (sloboda udruživanja, zabrana
prinudnog rada, jednakost u zapošljavanju i zanimanju);
- Zapošljavanje (politika zapošljavanja, službe za zapošljavanje, profesionalna
orijentacija i stručno osposobljavanje, rehabilitacija, zapošljavanje invalidnih
osoba);
- Uvjeti rada (plaće, radno vrijeme, noćni rad, tjedni odmor, plaćeni godišnji
odmor, zaštita na radu);
- Administracija rada (inspekcija rada, tripartitno savjetovanje);
- Industrijski odnosi i participacija (kolektivno pregovaranje);
- Socijalna politika.
Predmet našeg interesa u ovoj knjizi je upravo ova potonje navedena skupina izvora
Međunarodnog radnog prava, tj. Međunarodna organizacija rada sa svojom normativnom
djelatnošću.
4. MEĐUNARODNA ORGANIZACIJA RADA
S aspekta Međunarodnog radnog prava poseban značaj imaju konvencije i preporuke kao
ishod normativne djelatnosti Međunarodne organizacije rada. Ovi instrumenti imaju najveću
važnost, ne samo zbog broja država koje su njima vezane, već i zbog velikog broja
radnopravnih i socijalnih pitanja koja su njima uređena. Zato će, između prethodno navedenih
15
22. izvora Međunarodnog radnog prava, posebna pozornost biti usmjerena na Međunarodnu
organizaciju rada i njenu normativnu djelatnost.
4.1. Organizacijska struktura
Osnovi organizacijske strukture MOR-a čine tri glavna stalna tijela: Međunarodna skupština
rada, Upravno vijeće i Međunarodni ured rada.30 U radu spomenutih tijela pomaže niz
povjerenstava.
Međunarodna skupština rada
Međunarodna skupština rada je općeg, globalnog, reprezentativnog karaktera jer su u njenu
strukturu uključeni predstavnici svih država članica u tripartitnom, profesionalnom sastavu:
dva predstavnika vlade, jedan predstavnik radnika i jedan predstavnik poslodavaca. Tripartitni
sastav nacionalnog predstavništva omogućava zastupljenost državnih, radničkih i
poslodavačkih interesa. Tripartitnost kao karakteristika strukture nacionalnih povjerenstava
država članica MOR-a jedinstvena je u međunarodnim odnosima.31 Praksa je pokazala
izražajniju učinkovitost međunarodnog zakonodavstva u čijem su kreiranju sudjelovali
predstavnici vlada, radništva i poslodavaca, jer su u usvojenim normativnim instrumentima
zastupljeni interesi svih triju strana.32 Iako je tripartitni sastav nacionalnih predstavnika
pridonio uspješnom djelovanju organizacije, ipak su se javili, doduše više u prošlosti nego
danas, problemi vezani za predstavnike poslodavaca i predstavnike radnika. Primjerice, na
strani predstavnika poslodavaca najviše se problema javilo vezano uz državno gospodarstvo
država iz koje su predstavnici poslodavaca dolazili. Naime, većina država stavila je prigovor
na predstavnike poslodavaca koji su dolazili iz socijalističkih režima s podruštvljenenim
gospodarstvom, tvrdeći kako ti predstavnici ne zastupaju interese poslodavaca, već interese
države (čisti vladini službenici“)33, budući da su poduzeća u državnom vlasništvu.34
30
Ustav MOR-a iz 1919., čl. 2.
31
Vidi više: Béguin, B., ILO and the tripartite system, International conciliation, Carnagie Endowement for
international peace, New York, May, 1959, str.405.-448.
32
Više o utjecaju radničkih organizacija na stvaranje i aktivnosti MOR-a vidi: Pešić, R., Uticaj radničkih
organizacija na stvaranje i aktivnost Međunarodne organizacije rada, Beograd, 1971.
33
Ravnić, A. o.c., str 593.
34
O problemu poslodavačkih predstavnika u tripartitnom sastvu MOR-a vidi više: Valticos - Potobsky, o.c.,
str.38-40; Betten, L. o.c., str.14-15; Ravnić,A., o.c., str.592-593; Blagoev, B., Problem poslodavačkih
predstavnika iz socijalističkih zemalja u Međunarodnoj organizaciji rada, Jugoslavenska revija za međunarodno
pravo, br. 1/59, str.18, br. 3/60, str.529.
16
23. Problemi s predstavnicima radnika vezani su, s jedne strane, uz sindikalni pluralizam (u
zemljama u kojima je postojalo više sindikalnih organizacija – primjerice Nizozemska), a s
druge, uz sindikalnu slobodu (u državama u kojima se smatralo da ne postoji sindikalna
sloboda – primjerice Argentina i Venezuela).35
U pogledu djelovanja članova nacionalnih predstavništva, svaki je član autonoman u odnosu
na druge članove nacionalnog predstavništva u pogledu opredjeljenja i glasovanja. Svaki
predstavnik može imati najviše dva savjetnika za svaku točku dnevnog reda skupštinskog
zasjedanja. Ako su na dnevnom redu pitanja koja se odnose na žene, najmanje jedan savjetnik
mora biti žena. Savjetnici nemaju pravo glasovanja. Ovlašteni su govoriti u Skupštini jedino
ako ih na to ovlasti predsjednik Skupštine na zahtjev predstavnika kojem taj savjetnik pripada.
Na zasjedanjima Skupštine, koja se, u pravilu, održavaju jednom godišnje u Ženevi36,
raspravlja se o najvažnijim problemima iz područja rada, i to s gospodarskog i socijalnog
aspekta. Skupštinom rukovodi predsjednik i tri potpredsjednika (različite nacionalnosti, birani
iz redova nacionalnih predstavnika vlada, radnika i poslodavaca).
Na Međunarodnim skupštinama rada raspravlja se o općem izvješću, koje svake godine
podnosi generalni ravnatelj Međunarodnog ureda rada, a u kojem se daje pregled rada MOR-a
u prethodnoj godini. Nadalje, na Skupštini se razmatraju pitanja koja je na prijedlog vlada,
organizacija radnika, odnosno poslodavaca, uvrstilo u dnevni red Upravno vijeće. Generalni
ravnatelj tijekom zasjedanja Skupštine obavlja funkciju generalnog tajnika Skupštine. Jedna
od dužnosti mu je da četiri mjeseca prije zasjedanja Skupštine dostavi dnevni red zasjedanja
svakoj državi članici, i preko njih nevladinim predstavnicima, ako su određeni.
Radi ostvarivanja ciljeva MOR-a, predstavnici Skupštine, članovi Upravnog vijeća, generalni
ravnatelj i dužnosnici Međunarodnog ureda rada uživaju jednake povlastice i imunitete. Na
pravni položaj dužnosnika MOR-a primjenjuju se odredbe Konvencije o privilegijama i
imunitetima specijaliziranih međunarodnih organizacija iz 1947. godine.
Međunarodna skupština rada je najviše zakonodavno tijelo MOR-a. U tom smislu ona
priprema, izrađuje i usvaja konvencije i preporuke, te je ovlaštena za nadzor nad njihovom
primjenom temeljem pravne i tehničke prosudbe. Ostale nadležnosti Skupštine odnose se na
prijam novih država u članstvo, osim ako one to ne postaju automatizmom, temeljem članstva
35
O problemu predstavnika radnika u trojnom sastavu nacionalnih predstavništva u Organizaciji više: Valticos -
Potobsky, o.c., str.35-38; Betten, o.c., str. 16-17; Ravnić, o.c., str. 594-595.
36
Od osnivanja Međunarodne organizacije rada održano je 95 zasjedanja Međunarodne skupštine rada. Prvo
zasjedanje održano je u Washingtonu 1919. godine. Sljedeće, posvećeno pomorcima, održano je 1920. u Genovi.
U razdoblju od 1921. do 1939. održana su 23 zasjedanja u Ženevi. Izvanredno zasjedanje održano je u New
Yorku 1941., u Philadelphiji 1944., u Parizu 1945., Seattlu 1946., Ženevi 1947., San Francisku 1948. , a od
1949. sva zasjedanja održana su u Ženevi.
17
24. u Ujedinjenim narodima. Nadalje, bira predsjednika i potpredsjednike na plenarnoj sjednici;
osniva različita povjerenstva (odbore), primjerice Odbor za nacrte konvencija i preporuka,
Odbor za primjenu konvencija i preporuka, Odbor za rezolucije, Izborni odbor, Odbor za
vjerodajnice koji su, za razliku od Odbora za financije, koji je sastavljen samo od vladinih
predstavnika, tripartitnog sastava.37
Skupština donosi odluke običnom većinom glasova, osim ako Ustavom, konvencijom ili
drugim aktima nije predviđena kvalificirana većina.
Članstvo u međunarodnoj organizaciji rada
Prijam u članstvo
Univerzalnost kao bitna karakteristika Međunarodne organizacije rada ostvaruje se polazeći
od pretpostavke da sve države, bez izuzetka, moraju biti članice Organizacije. Postoji
nekoliko modusa putem kojih država može postati članicom MOR-a:
I. članice MOR-a su sve one države koje su bile u njenom
sastavu 1. studenog 1945.,
II. članice UN-a ako o svojoj namjeri izvijeste generalnog
ravnatelja Međunarodnog ureda rada formalno prihvaćajući
obveze koje proizlaze iz Ustava MOR-a,
III. države koje nisu članice UN-a, ako se o njihovom prijamu
pozitivno očituje 2/3 nazočnih predstavnika koji su
sudjelovali na glasovanju. Prijam postaje provediv
trenutkom formalnog prihvaćanja obveza MOR-a
predviđenih Ustavom od strane članice o čijem se ulasku u
članstvo Organizacije odlučuje.
Prilikom prijama Skupština se može obavijestiti o međunarodnom statusu koji bi država, koja
se prima u članstvo MOR-a, morala imati.38
Istup i ponovni prijam u članstvo
37
O nadležnostima Međunarodne skupštine rada vidi više: Valticos, o.c., str. 40, 41; Betten, o.c., str. 18;
Ravnić, o.c., str. 597, 598; Tintić, o.c., str. 184; Pešić, Međunarodna organizacija rada, o.c., str. 40-42; Pešić,
Uticaj radničkih organizacija na stvaranje i aktivnost Međunarodne organizacije rada, o.c., str. 14, 15.
38
Durand P., Traité de droit du travail, II, Paris, 1950, str. 283-284.
18
25. Philadelphijska deklaracija iz 1945. kao amandman Ustavu iz 1919. godine39 u odnosu na
potonji preciznije je odredila pravila istupa država iz članstva MOR-a. Naime, članica MOR-a
može istupiti iz njenog članstva ako o svojoj namjeri obavijesti generalnog ravnatelja
Međunarodnog ureda rada. Istup stupa na snagu protekom roka od dvije godine od dana
njegova primitka od strane generalnog ravnatelja, uz uvjet da je do tog trenutka članica
ispunila sve svoje financijske obveze koje je imala u svojstvu članice MOR-a. Istup članice ne
utječe na pravovaljanost obveza koje je preuzela ratifikacijom konvencija MOR-a. U slučaju
da država prestane biti članicom MOR-a, njezin ponovni pristup40 podliježe pravilima o
prijamu države u članstvo MOR-a.41
Upravno vijeće
Upravno vijeće je izvršni organ MOR-a, nadležan za koordinaciju aktivnosti Organizacije.
Sastoji se od 112 mjesta, od kojih 56 mjesta pripada predstavnicima vlada, a po 28
predstavnicima radnika, odnosno poslodavaca. Dobra reprezentativnost postiže se vođenjem
računa o različitim gospodarskim, geografskim i socijalnim interesima unutar njegovih triju
konstituirajućih skupina. Vladini predstavnici popunjavaju se prema sljedećim kriterijima:
države su podijeljene prema svojoj pripadnosti jednoj od četiriju geografskih regija (Afrika,
Amerika, Azija, Europa). Svaka regija ima onoliko mjesta koliko ima država članica, te
sukladno kriterijima broja stanovnika i ekonomskoj aktivnosti. Pravilo je da ni jedna regija ne
može imati manje od dvanaest, niti više od petnaest mjesta. Dva od 54 mjesta popunjavaju se
naizmjenično između Afrike i Amerike s jedne strane, te Azije i Europe s druge. Predstavnici
radnika i poslodavaca izabiru se između poslodavačkih i radničkih predstavnika na Skupštini.
Mandat Upravnog vijeća traje tri godine.
39
Ustav MOR-a iz 1919. godine (čl. 1. st. 5.) neprecizno je određivao pravila istupa država iz njenog članstva.
Naime, uvjeti su bili neizravno precizirani pravilima koja su vrijedila za članice Društva naroda. Sukladno tim
pravilima, svatko je mogao istupiti iz MOR-a ako je o svojoj namjeri obavijestio Organizaciju i poštivao otkazni
rok od dvije godine. Za države koje nisu bile članice Društva naroda, nije bilo predviđeno pravilo za njihov istup
iz članstva Organizacije. Usp: Durand, P. o.c., str. 248.
40
U većini slučajeva istup iz članstva MOR-a trajao je svega nekoliko godina, da bi države u konačnici ponovno
pristupile Organizaciji. Primjerice, Austrija je istupila iz članstva 1938. i u članstvu je ponovno od 1947.;
Gvatemala je istupila 1938., a ponovno postala članicom 1945.; Hondoras od 1938. do 1955. je bio izvan
članstva Organizacije; Italija je istupila 1939., da bi ponovno pristupila 1945.; Japan je istupio 1940. i ponovno
pristupio 1951.; Jugoslavija u periodu od 1949. do 1951. nije bila članica MOR-a; Kostarika od 1927. do 1944.
nije bila članica; Nikaragava je istupila iz članstva 1938. i ponovno stupila u članstvo Organizacije 1957.;
Paragvaj je izvan članstva Organizacije bio u razdoblju od 1937. do 1956.; Rumunjska od 1942. do 1956.;
Njemačka od 1935. do 1951.; Salvador od 1939. do 1948.; Sirija od 1958. do 1961.; Sovjetski Savez od 1940. do
1954.; Španjolska od 1941. do 1956.; Venezuela je istupila iz članstva MOR-a 1957. i ponovno postala članicom
1958. Usp: Valticos - Potobsky, o.c., str. 34; Tintić, o.c., str. 182; Ravnić, o.c., str. 591-592; Pešić, o.c., str.
187.
41
Ustav MOR-a, čl. 1. st. 6. u svezi čl. 1. st. 3., 4.
19
26. Glavni je zadatak Upravnog vijeća usklađivanje aktivnosti organizacije. Ono određuje pitanja
dnevnog reda Skupštine, saziva druga zasjedanja koja se održavaju pod okriljem
Međunarodne organizacije rada, utvrđuje nadnevak i vrijeme trajanja tih zasjedanja, njihov
dnevni red te odlučuje o mjerama koje mora poduzeti temeljem izvješća ili rezolucija
usvojenih na tim zasjedanjima. Nadalje, utvrđuje budžet Organizacije, koji onda upućuje
Skupštini na usvajanje. Zatim, vrši izbor generalnog ravnatelja Međunarodnog ureda rada,
utvrđuje izbor članova raznih komisija, dnevni red regionalnih Skupština, odlučuje o načinu
provođenja zaključaka raznih zasjedanja, o izvršenju programa tehničke pomoći i sl.42
Vijeće, u pravilu, održava tri zasjedanja godišnje. Na zahtjev određenog broja članova ili u
slučaju iznimnih potreba može se sastati češće.
Međunarodni ured rada
Za razliku od Skupštine i Vijeća koji imaju skupštinski karakter, Međunarodni ured rada ima
profesionalno administrativno izvršno obilježje. Naime, bilo bi nemoguće zamisliti djelatnost
MOR-a bez kontinuiranog djelovanja jednog od tijela. Ideja o takvom međunarodnom tijelu
datira još iz 1889. pod nazivom, Međunarodni ured opće kontrole statistike rada i industrije“,
sa zadatkom proučavanja i predlaganja načina proširenja i kodifikacije međunarodnog radnog
zakonodavstva.43 Spomenuta ideja je stalno isticana, sve do njenog konačnog ostvarenja 1919.
godine kada je Ustavom Međunarodne organizacije rada osnovan Međunarodni ured rada44
kojeg nadzire Upravno vijeće.45 Ured ima funkciju tajništva Organizacije.
Dužnosti Ureda su sljedeće:46
- pripremanje dokumentacije i drugog materijala koji su na dnevnom redu zasjedanja
Skupštine;
- pružanje vladama, na njihovo traženje, i u okviru svojih mogućnosti, svake odgovarajuće
pomoći u izradi zakonskih tekstova i unapređenju upravne prakse i sustava inspekcije u
državama članicama;
42
Usp: Valticos, o.c., str.41, 42; Betten, o.c., str.29; Tintić, o.c., str. 184;, Ravnić, o.c, str. 599; Pešić,
Međunarodna organizacija rada, o.c., str.57, 58; Pešić, Uticaj radničkih organizacija na stvaranje i aktivnost
Međunarodne organizacije rada, o.c., str. 16.
43
Troclet, o.c., str. 247.
44
Ustav MOR-a iz 1919., čl. 2.
45
Ured je prvotno bio smješten u Londonu, u blizini sjedišta Lige naroda, da bi iste 1920. godine u srpnju bio
prebačen u Ženevu. Za vrijeme Drugog svijetskog rata Ured je bio premješten u Montreal. Generalni ravnatelj
E.J. Phelan vraća sjedište Ureda ponovno u Ženevu, iako je postojala ideja o smješatanju ureda u New York, uz
sjedište Ujedinjenih naroda, čija je Međunarodna organizacija rada specijalizirana ustanova.
46
Usp: Ustav MOR-a, čl.10, Valticos, o.c., str. 43; Betten, o.c., str.30; Tintić, o.c., str. 185; Ravnić, o.c., str.
60; Pešić, Međunarodna organizacija rada, o.c., str. 60; Pešić, Uticaj radničkih organizacija na stvaranje i
aktivnost Međunarodne organizacije rada, o.c., str. 17.
20
27. - pružanje informacija, podataka i savjeta na traženje vlada, radničkih i poslodavačkih
organizacija;
- praćenje primjene ratificiranih međunarodnih konvencija rada u zemljama članicama;
- priprema i provedba tehničke pomoći;
- provedba raznih anketa koje odredi Skupština ili Vijeće;
- publiciranje časopisa, studija, izvješća o socijalnim i gospodarskim pitanjima na raznim
jezicima;
- pripremanje materijala za rad Vijeća i provedba njegovih odluka;
- objavljivanje zapisnika o radu Skupštine i Vijeća.
Na čelu Ureda47 nalazi se generalni ravnatelj48, kojeg imenuje Upravno vijeće, koji ujedno ima
funkciju generalnog tajnika Skupštine. Njegove su funkcije mnogobrojne i raznovrsne:
odgovoran je Vijeću za dobro funkcioniranje Ureda; prima od Vijeća naputke i izvršava sve
povjerene mu zadatke; ima pravo nazočnosti svim sjednicama Vijeća, kao i raznih odbora.
U Ustavu MOR-a određene su djelatnosti generalnog ravnatelja, službenika i namještenika
Međunarodnog ureda rada isključivo međunarodnog karaktera. Oni u svom djelovanju ne
mogu primati ni tražiti naputke ni od jedne vlade, ili bilo koje vlasti izvan Organizacije. Za
svoj rad odgovorni su Organizaciji te su ga dužni obavljati sukladno aktima MOR-a.
47
Organizacijska struktura Međunarodnog ureda rada je sljedeća: generalni ravnatelj, zamjenici gemeralnog
ravnatelja, pomoćnici generalnog ravnatelja, posebni savjetnik generalnog ravnatelja, te razni stručni i tehnički
odjeli.
48
Prvi ravnatelj Međunarodnog ureda rada bio je Albert Rhomas, francuski državnik, sveučilišni profesor.
Nakon njegove smrti na njegovo mjesto dolazi njegov zamjenik Harold Butler, kojega 1939. mijenja John
Winant, a od 1941. do 1948. godine ravnatelj je Edward Phelan. Dugo razdoblje, od 1948. do 1970., na mjestu
generalnog ravnatelja nalazio se David Morse, bivši zamjenik tajnika u Ministarstvu rada SAD. Od 1970. do
1973. na položaju generalnog ravnatelja nalazi se Wilfred Jenks, britanski pravnik, pisac i profesor. Francis
Blanchard je na čelu Međunarodnog ureda rada od 1974. do 1989. Michel Hansenne mijenja ga 1989. i na toj
poziciji ostaje do 1999. Sadašnji generalni ravnatelj je Juan Somavia iz Čilea, kao prvi generalni tajnik iz južne
hemisfere, koji je prvi put za generalnog ravnatelja izabran 1998., a reizabran 2003., na razdoblje od pet godina.
21
28. U okviru Međunarodnog ureda rada djeluje niz općih, stručnih i tehničkih službi, koje su
organizirane u veće jedinice, tzv. Odjele49, u okviru kojih se nalaze posebne službe nadležne
za pojedine odgovarajuće poslove.
Druga tijela MOR-a
Tehnički odbori50 - pomažu MOR-u u njegovim djelatnostima. Naime, za određena pitanja
MOR saziva skupštinu tehničkih stručnjaka, ako za to postoji potreba.51 Vodi je Upravno
vijeće. Najčešće ima zadatak utvrditi program o nekoj posebnoj temi. Saziva se u redovitim
razdobljima, ali se može sazvati i izvanredno, na poticaj stručnjaka u svezi potrebe rasprave o
nekom aktualnom problemu.52 MOR utvrđuje popis stručnih savjetnika za pojedina pitanja
radi dobivanja mišljenja, savjetovanja i ocjena o istima.
49
U okviru Međunarodnog ureda rada djeluju sijedeći odjeli: Odjel za ljudske resurse - sastoji se od sektora za
programe i istraživanja, službe za planiranje i organiziranje radne snage, te njeno stručno osposobljavanje. Cilj
ovih jedinica jest što bolje i djelotvornije iskorištavanje ljudskih izvora širom svijeta. Nadalje, u sklopu ovog
Odjela djeluje Služba za usavršavanje rukovoditelja, sa svrhom usavršavanja viših kadrova i poboljšanja
djelotvornosti radne snage i u konačnici proizvodnosti. U tu svrhu odjel održava razna zasjedanja, vrši analize,
publicira informacije, odžava stručnu suradnju s vladama država članica i sl; Odjel za razvoj socijalnih
institucija – u okiru ovog Odjela djeluju četiri službe - Služba za radno pravo i profesionalne odnose bavi se
razvojem radnog zakonodavstva i problemima koji nastaju između radnika i poslodavaca, odnosno između
socijalnih partnera; nadalje Služba za administraciju rada ima zadatak praćenja i razvoja i napretka odjela rada u
raznim zemljama, te formulaciju prijedloga za njihov kvalitetniji i djelotvorniji rad, posebice stručnim
osposobljavanjem administratora; Služba za izobrazbu radnika, u okviru ovog Odjela, pruža pomoć sindikatima i
sl. radničkim organizacijama u izobrazbi sindikalnih čelnika kako bi bili sposobni nositi se sa zadatkom
poboljšanja gospodarskog i socijalnog položaja radnika. Vladama zemalja u razvoju šalje stručnjake iz tog
područja; Odjel za uvjete rada i života – u okviru ovog odjela djeluju četiri službe: Služba za opće uvjete rada
razmatra i istražuje pitanja vezana za radno vrijeme, plaće, uvjete zaposlenja u industriji. Služba za zaštitu i
higijenu rada izučava sva ona pitanja koja su u svezi zaštite od nesreća na radu i zaštite od profesionalnih bolest,
mjere koje će jamčiti higijenu i osobnu sigurnost radnika. Služba za socijalno osiguranje, koja također ulazi u
okvir ovog Odjela, izučava zakonodavstvo i praksu raznih država u pogledu davanja za slučaj bolesti,
majčinstva, nesreća na radu, profesionalnih bolesti, nezaposlenosti, starosnih potpora i sl. Nadalje, Služba za
pitanja pomoraca proučava uvjete rada i života pomoraca, ribara i lučkih radnika; Odjel za osoblje i
administrativne službe bavi se svim pitanjima u svezi službenika i administracije službi Ureda; Odjel za vanjske
službe – sa svrhom osiguranja bolje koordinacije i djelotvornosti tehničke pomoći, odnosno suradnje. Nastoji
aktivnosti MOR-a prilagoditi specifičnim potreba pojedinih regija u svijetu; Odjel za izvode i informacije – u
okviru kojeg djeluju dvije službe: Služba za informacije i Služba za izvode i prijevode. Služba nastoji sve
informacije o aktivnostima MOR-a odaslati po cijelom svijetu te u tu svrhu publicira, organizira skupštine za
novinstvo, radio i televizijske emisije, i to ne samo radi izvješća javnosti o radu MOR-a, već i sa svrhom
olakšanja posla specijalnim vitalnim vladinim organizacijama, kao i organizacijama radnika i poslodavaca;
Odjel za međunarodne norme rada – njegova aktivnost obuhvaća mjere koje se odnose na prikupljanje obavijesti
o izmjenama i dopunama zakonodavstva i pravne prakse, koje su provedena radi primjene konvencija MOR-a,
bez obzira na njihovu ratifikaciju od strane dotičnih država. Nadalje, Odbor prikuplja žalbe koje su utemeljene
na kršenju prava vezanih uz sindikalne slobode i prinudnom radu, te nastoji poticati države članice na
provođenje mjera koje imaju za cilj otklanjanja svakog oblika diskriminacije u radu i pri zapošljavanju; Odjel za
odnose i Skupštine – vodi pregovore i korespondira s vladama, priprema godišnja zasjedanja Skupštine i
Upravnog vijeća. U okviru Odjela djeluju Služba za odnose s poslodavcima i Služba za odnose s radnicima.
Osim odjela djeluje još: Tajništvo za svjetski program zapošljavanja; Koordinator za programe žena, madih i
starijih radnika te Ured pravnog savjetnika.
50
Primjerice, Zajednička pomorska komisija, Savjetodavni odbor za poljoprivredni razvitak, Zajednički odbor za
javne službe i odbori za industriju.
51
Valticos - Potobsky, o.c., str.43.
52
Primjerice, u Ženevi je od 13. do 20. prosinca 2005. održan sastanak stručnjaka radi ponovnog sastavljanja
popisa profesionalnih bolesti.
22
29. Regionalne skupštine(skupštine53) – održavaju se redovito. Ovlasti, dužnosti i postupke tih
skupština uređuje Upravno vijeće pravilima, koja se podnose Međunarodnoj skupštini rada na
verifikaciju.54 Tripartitnog su sastava. Usvajaju rezolucije, proučavaju probleme rada u
njihovoj regiji i iznose plan akcije, odnosno sugestije o djelatnostima MOR-a u tom području.
Veći je broj članova Upravnog vijeća sudjelovao u pripremanju tih regionalnih zasjedanja.
Upravni sud MOR-a55
Opća skupština Lige naroda usvaja 1927. statut ovoga suda. Odlučeno je da je Sud nadležan
za radne sporove službenika Društva naroda i MOR-a, te za radne sporove službenika nekih
drugih međunarodnih organizacija vezanih za Društvo naroda, primjerice Međunarodni
institut za intelektualnu suradnju, Institut za unifikaciju privatnog prava i Međunarodni
institut za odgojni film56. Nakon Drugog svjetskog rata (1946.) rezolucijom je osnovan
posebni Upravni sud MOR-a i posebni Upravni sud UN-a za rješavanje sporova u njima
zaposlenog osoblja. MOR može zahtijevati od Stalnog međunarodnog suda pravde ocjenu
valjanosti presude Upravnog suda u pogledu nadležnosti bitnih postupovnih povreda.57
53
Održano je 16 skupština američkih država, 14 regionalnih skupština Azije i Pacifika, 10 afričkih regionalnih
skupština i 7 europskih regionalnih skupština (stanje zaključno s travnjem 2006.).
54
Ustav MOR-a, čl. 38.
55
O Upravnom sudu MOR-a vidi više: Ballaloud, J., Le Tribunal administrativ de L'Organisation internationale
du travail et sa jurisprudence, Paris, 1967; Comba, M., Le giurisdizioni amministrative delle organizzazioni
internazionali, Vol. I, Torino, 1967.
56
Tintić, N.,o.c., str.188.
57
Statut Stalnog međunarodnog suda pravde, čl. XII.
23
30. 4.2. Ciljevi, zadaci i metode djelatnosti MOR-a
Shvaćajući važnost općeg i trajnog mira koji se može zasnivati samo na socijalnoj pravdi,
budući da postoji velik broj osoba kojima loši uvjeti rada nanose nepravdu, bijedu i odricanje,
čime se stvara nezadovoljstvo koje dovodi u opasnost svjetski mir, postoji potreba hitnog i
nužnog poboljšanja spomenutih uvjeta. Upravo zbog toga, svaka država mora usvojiti
dovoljno humane uvjete rada, ne samo iz razloga pravde i humanosti, nego i zbog činjenice da
neusvajanje takvog režima rada sprječava i druge države u poboljšanju uvjeta rada radnika na
svom teritoriju. Kao posljedica svijesti o globalnosti ovog problema i pokušaja njegove
rješidbe, donesen je 1919. Ustav MOR-a58, u kojem je utvrđena institucionalna struktura
Organizacije te njeni zadaci i ciljevi.
Ciljevi Međunarodne organizacije rada (u daljnjem tekstu MOR), izraženi su u članku 427.
Mirovnog ugovora zaključenog u Versaillesu, odakle su preneseni u Ustav MOR-a, koji je
donesen 1919., te u Philadelphijsku deklaraciju donesenu 1944., kao najvažnijem amandmanu
spomenutog Ustava. Prema Preambuli Ustava iz 1919., ciljevi MOR-a mogu se svrstati u tri
osnovne grupe:
- svjetski i trajan mir može počivati samo na socijalnoj pravdi;
- loši uvjeti rada donose velikom broju ljudi nepravdu, bijedu i
siromaštvo, što za posljedicu ima opće nezadovoljstvo koje ugrožava
svjetski mir i sklad;
- svaka nacija mora usvojiti humani odnos prema radu, i to ne samo iz
razloga pravde, već i zbog toga što se neusvajanjem takvih odnosa
sputavaju druge nacije u ostvarivanju poboljšanja položaja radnika u
vlastitim zemljama.
58
Originalni tekst Ustava MOR-a mijenjan je više puta instrumentima amandmana, i to: Amandmanom iz 1922.
objavljenim u Official Bulletin of the ILO, Vol. VI, 1922, supplement to Vol. VI, Nos. 19-25; Amandmanom iz
1945. (na snazi), Official Bulletin of ILO, Vol. XXVIII, 1945; Amandmanom iz 1946. (na snazi), Official
Bulletin, Vol. XXIX, No.4; Amandmanom iz 1953. (na snazi), Official Bulletin of ILO, Vol. VI, No.3;
Amandmanom iz 1962. (na snazi), Official Bulletin, Vol. XLV, No. 3, supplement I; trima amandmanima iz
1964. (nisu stupili na snagu), Official Bulletin, Vol. XLVII, 1964, No. 3, supplement I; Amandmanom iz 1972.
(na snazi); Amandmanom iz 1986. Official Bulletin, Vol. LXIX, 1986, series A, No.2. Posljednji amandman
donesen je 1997. (prihvaćen je i ratificiran od strane 85 država).
24
