1. DAH TRIJU RIJEKA
Postoji prošlost što se prikrade kao glazba. Svijet ne raspoznaje slikovno pismo u ljudima,
oblutke sjećanja, krhotine gradova, i sva ona intenzivna mjesta kolodvorskih perona, šara na
tepisima iz djetinjstva i sjena na ljuljačkama. Noć se u njoj pričinja dlanovima dana. Mrzli
osjet trava u vrelini prvog sunca. Nenapisana, neposlana pisma u zemlju neostvarenih snova,
registar jedinstvenih neponovljivih otisaka vremena i svijeta. Postoji prošlost što časomice
prestigne obično sada i zavlada, kao panonskim ravnima dah triju rijeka.
Naš dar života pušten je poput leptira u neku cvjetnu mjeru trajanja od praskozorja do
ponoćnih zvona. Lijepih li iluzija i dragih preobrazbi tjelesnog u čudesno, opipljivog u
čarobito. U nama i oko nas putuje stotinu slikara i kiparskih pomoćnika s osobitim dlijetima u
drevnim kožnim torbama, za tu jednu, neopisivu kulisu perspektiva, taj divovski hologram
što ga budimo, prisvajamo i upijamo maštom djeteta.
A ljepota? Opčinjenost? Tajanstvo? Sklad? Otkud toliko sjaja u jednim očima? Otkuda kosi
vlast nad vjetrovima? Otkud usnama opojnost ružina sna? Otkuda žubor zvonkih kristala i
ponor u suzi ptičjeg leta? Otkud nam pečat istinit kao krvlju potpisan trag, po kom se pozna
nad svime što se u zbiljnost odijeva, taj znamen života, taj djelić nas?
Vlado Karagić