6. Osam godina nakon pada Stare republike, Galaktički
imperij sad vlada čitavom poznatom galaksijom. Otpor
Imperiju je ugušen. Samo nekoliko hrabrih vođa poput Baila
Organa s Alderaana još se usuđuju otvoreno suprotstaviti
Imperatoru Palpatineu.
Nakon mnogo godina neposluha mnogi su se svjetovi
na rubu Oboda predali. Kako je osvajao jedan po jedan takav
planet, Imperij je jačao.
Posljednji koji je pao pod Imperatorovu vlast bio je
izolirani planinski planet Jelucan, čiji se građani nadaju
boljoj budućnosti premda im se iznad glava skuplja
Imperijalna zvjezdana flota...
7. S
SA
AD
DR
RŽ
ŽA
AJ
J:
:
PROLOG
PRVO POGLAVLJE
DRUGO POGLAVLJE
TREĆE POGLAVLJE
ČETVRTO POGLAVLJE
PETO POGLAVLJE
ŠESTO POGLAVLJE
SEDMO POGLAVLJE
OSMO POGLAVLJE
DEVETO POGLAVLJE
DESETO POGLAVLJE
JEDANAESTO POGLAVLJE
DVANAESTO POGLAVLJE
TRINAESTO POGLAVLJE
ČETRNAESTO POGLAVLJE
PETNAESTO POGLAVLJE
ŠESNAESTO POGLAVLJE
SEDAMNAESTO POGLAVLJE
OSAMNAEST0 POGLAVLJE
DEVETNAESTO POGLAVLJE
DVADESETO POGLAVLJE
DVADESET I DRUGO POGLAVLJE
DVADESET I TREĆE POGLAVLJE
DVADESET I ČETVRTO POGLAVLJE
DVADESET I PETO POGLAVLJE
DVADESET I ŠESTO POGLAVLJE
DVADESET I SEDMO POGLAVLJE
DVADESET I OSMO POGLAVLJE
DVADESET I DEVETO POGLAVLJE
9. P
PR
RO
OL
LO
OG
G
IZNAD NJIH BROD JE KLIZNUO preko sivog neba boje
škriljca tako brzo da se vidjela tek linija svjetlosti i čula
udaljena škripa gotovo izgubljena u vjetru.
»To je šatl klase Lambda'.« Thane Kyrell pokazao je
prema gore, poskakujući od uzbuđenja: »Jesi li ga čuo? Jesi
li, Dalvene?«
Stariji ga je brat opalio po glavi i podsmjehnuo se:
»Nemaš pojma kako brodovi izgledaju. Premali si da znaš.«
»Nisam. To je bio šatl klase Lambda. Možeš ga
prepoznati po zvuku motora...«
»Tiho, djeco.« Thaneova ih majka nije ni okrznula
pogledom. Usredotočila se da si pridrži ogrtač boje šafrana
kako ne bi ostavljao tragove u prašini: »Rekla sam ti da smo
trebali poći hoverkraftom. A mi se teglimo pješice do
Valentie poput klošara iz doline.«
»U hangarima će biti ludnica«, insistirao je Thaneov
otac, Oris Kyrell, prezrivo šmrknuvši: »Tisuće ljudi koji
pokušavaju sletjeti bez obzira imaju li rezervaciju ili ne.
Želiš li provesti čitav dan istjerujući pravo na pristanište?
Bolje je ovako. Dječaci nas mogu pratiti.«
Dalven je mogao; krakati je dvanaestogodišnjak
ponosno nadvisivao svog mlađeg brata. Thaneu je put
nizbrdo po neravnom planinskom putu predstavljao veći
problem. Zasad je bio niži od većine dječaka svoje dobi;
krupna stopala i ruke što su najavljivale njegovu buduću
visinu bili su tek ponešto nezgrapni produžeci. Njegova se
crvenkastoplava kosa lijepila za oznojeno čelo i ovog je
trenutka žalio što mu roditelji nisu dopustili da nosi omiljene
10. čizme umjesto ovih novih koje su ga na prstima žuljale pri
svakom koraku. Ali, pristao bi on i na teže uvjete putovanja
samo za priliku da vidi TIE lovce i šatlove — prave
svemirske brodove, a ne nezgrapne starudije poput V-171.
»To je stvarno bio šatl klase Lambda«, promrmljao je
nadajući se da ga Dalven neće čuti.
Ali, čuo ga je. Njegov se stariji brat ukočio i Thane se
pripremio. Dalven ga nikad ne bi prejako udario dok su im
roditelji bili u blizini, ali to je slabije naguravanje i udarci
često bilo samo upozorenje na ono što bi uslijedilo poslije.
No, ovog puta Dalven nije ništa učinio. Možda mu je pažnju
odvuklo obećanje spektakla koji će toga dana vidjeti —
izložba letećih snaga i borbenih tehnika letjelica imperijalne
flote.
A možda je Dalvenu bilo neugodno jer je shvatio da je
Thane za razliku od njega prepoznao brod.
Govori da će ići na Imperijalnu akademiju, pomislio je
Thane, ali samo zato što misli da će ga to učiniti važnim.
Dalven ne poznaje svaki mogući brod kao što ih ja znam. Ne
proučava priručnike i ne vježba s jedrilicom. Dalven nikad
neće postati pravi pilot.
Ali ja hoću.
»Trebali smo Thanea ostaviti kod kuće s droidom
domaćicom.« Dalvenov je glas postao mrzovoljan: »On je
premali za ovo. Za sat će vremena zacviliti kako hoće
doma.«
»Neću«, insistirao je Thane: »Dovoljno sam star.
Točno, mama?«
Ganaire Kyrell odsutno je kimnula glavom: »Naravno
da si dovoljno star. Rođen si iste godine kad i Imperij,
Thane. Nikad to nemoj zaboraviti.«
Kako će zaboraviti kad ga je na to podsjetila barem pet
puta samo tog dana? Poželio joj je to reći, ali tako bi samo
11. zaradio još jednu zaušnicu od Dalvena — ili, još gore, novu
salvu uvreda od oca, čije su riječi rezale dublje od bilo koje
oštrice.
Već je osjećao kako zure u njega i vrebaju na najmanji
znak pobune ili slabosti. Thane se okrenuo kao da gleda
dolje prema odredištu, gradu Valentiji, kako ni otac ni
Dalven ne bi vidjeli izraz na njegovom licu. Uvijek je bilo
bolje kad nisu znali što je mislio.
Za majku nije brinuo. Ona ga je ionako rijetko
primjećivala.
Vjetar je zavitlao njegovim ogrtačem izvezenim
plavom i zlatnom bojom pa je Thane zadrhtao. Na drugim je
svjetovima zacijelo toplije. Blistavije, bučnije, zabavnije na
svaki mogući način. Vjerovao je u to iako u životu nikad nije
posjetio ni jedan drugi planet; bilo je nemoguće zamisliti
kako u čitavoj golemoj galaksiji nije bilo boljeg mjesta od
ovoga.
Jelucan je naseljen kasno u galaktičkoj povijesti,
vjerojatno zato jer nitko nije bio dovoljno očajan da zavoli
nenastanjivu stjenčugu na samom rubu Oboda. Prije gotovo
pet stotina godina, prva grupa naseljenika prognana je
ovamo s drugog, jednako mračnog mjesta. Borili su se na
krivoj strani u nekom od mnoštva građanskih ratova. Thane
nije znao detalje. Njegovi su mu roditelji objasnili tek da su
ti prvi doseljenici zaglavili u dolinama, u gotovo totalnom
siromaštvu i da su jedva preživjeli.
Prava je civilizacija došla tek poslije, prije stotinu i
pedeset godina, s drugim valom naseljenika koji su stigli
dobrovoljno u nadi da će tu sagraditi bolji život. Uspjeli su
pokrenuti rudarstvo, započeti galaktičku trgovinu i voditi
moderne živote — za razliku od ljudi iz doline, koji su se
ponašali više kao predtehnološki nomadi nego suvremeni
ljudi. Naravno da su i oni bili Jelucani, ali bili su
12. neprijateljski raspoloženi, zatvoreni i ponosni.
A možda su stanovnici dolina samo još bili ljuti što su
ih ostavili na ovoj ledenoj gruboj stijeni od svijeta. Ako je to
bilo tako, Thane ih nije krivio.
»Šteta je što Imperator neće biti prisutan«, rekla je
majka: »Ne bi li to bilo odlično da ga vidimo vlastitim
očima?«
Da, kao da bi Imperator ikad došao ovamo. Thane je
znao da je ovo bolje prešutjeti.
Od svih se očekivalo da vole Imperatora Palpatinea.
Govorili su da je on najhrabrija, najinteligentnija osoba u
galaksiji, da je zaveo red nakon kaosa Ratova klonova.
Thane se sad pitao je li to sve istina. Palpatine je u svakom
slučaju ojačao Imperij i sebe učinio najmoćnijim čovjekom u
njemu.
Thanea u stvari uopće nije bilo briga je li Imperator bio
drag čovjek ili ne. Bilo je dobro što je Imperij dolazio, jer je
doveo i svoje brodovlje. Thane ih je samo želio vidjeti. I,
poslije, naučiti njima pilotirati.
I, naposljetku, odletjeti daleko i nikad se više ne vratiti.
»Ciena! Gledaj kud hodaš ili ćeš pasti.«
Ciena Ree nije mogla prestati zuriti u sivo nebo. Mogla
se zakleti da je čula šatl klase Lambda, a više od svega
željela ga je i vidjeti: »Ali, mamice — znam da sam čula
brod.«
»To je sve što te zanima — brodovi i letenje«, njezina
majka, Verine, zahihotala se tiho i podigla kćer, a onda je
postavila na široka, krznom prekrivena leđa muunyaka što su
ga vodile uzbrdo prema Valentiji: »Tako. Štedi snagu za
veliku paradu.«
Ciena je zakopala ruke u muunyakovo gusto krzno.
Mirisalo je umirujuće na mošus i sijeno. Na dom.
13. Dok je piljila u zrak, vidjela je tanku liniju među
oblacima — već je nestajala, ali bio je to svejedno dokaz da
je šatl onuda prošao. Zadrhtala je od uzbuđenja, a onda se
sjetila da se uhvati za kožnatu pletenicu oko svog ručnog
zgloba. Tiskajući kožu između prstiju, Ciena je prošaputala,
»Pogledaj kroz moje oči.«
Sad je i njezina sestra, Wynnet, mogla vidjeti isti
prizor. Ciena je živjela za njih obje i nikad to nije
zaboravljala.
Sigurno ju je otac čuo, jer se na njegovom licu pojavio
tužan osmijeh što znači da je i on mislio na Wynnet. Samo je
potapšao glavu kćeri i zataknuo jedan odbjegli crni uvojak
iza njezinog uha.
Napokon, nakon dva sata uspona, stigli su do Valentie.
Ciena nikad ranije nije vidjela pravi grad osim na
hologramima; njezini su roditelji jedva i napuštali rodnu
dolinu, a i kad jesu, nju nikad ne bi vodili. Sve do danas. Oči
su joj se raširile dok je upijala nastambe izrezbarene u
bijelom kamenu litice — neke od njih visoke čak deset ili
petnaest katova. Prostirale su se niz planinu dokle god joj je
pogled sezao. Svugdje po izrezbarenim nastambama stajali
su stanari pod nadstrešnicama obojenim u desetke različitih
blještavih boja i ukrašenih trakicama i perlicama. Imperijalne
su zastave lepršale s jarbola netom nabijenih u tlo ili
usađenih u stijenu.
Po ulicama se naguravalo više ljudi no što je ikad
vidjela na istom mjestu u svojih osam godina. Neki su
prodavali hranu ili suvenire što su obilježavali ovu veliku
prigodu — imperijalne zastavice ili malene holograme
prozirnog Imperatora s blagim osmijehom na licu kako lebdi
iznad malenog diska što je mijenjao boje. Većina se ljudi
ipak samo kretala poput nje i njezine obitelji duž istih
prenapučenih ulica na putu ka ceremoniji. Čak se i nekoliko
14. droida kotrljalo, lebdjelo ili vuklo kroz gužvu, svaki od njih
uglačaniji i očigledno daleko moderniji od onog pohabanog
droida rezača iz njihovog sela.
Svi bi ti ljudi i droidi bili daleko zanimljiviji da joj se
nisu nalazili na putu.
»Hoćemo li zakasniti?« pitala je Ciena: »Ne želim
propustiti brodove.«
»Nećemo zakasniti«, uzdahnula je majka. Ponovila je
to već toliko puta tog dana i Cieni je bilo jasno da bi trebala
ušutjeti. Ali, onda je Verine Ree spustila ruke na ramena
svoje malene kćeri; koliko god da je nježna ta gesta bila,
muunyak je znao da se treba zaustaviti. Majčin je izblijedjeli
ogrtač lepetao oko premršavog tijela dok je govorila: »Znam
da si uzbuđena, srce. Ovo je dosad najveći dan tvoga života.
Kako ne bi bila izvan sebe? Ali, imaj malo vjere. Imperij će
nas čekati kad završimo uspon na planinu, kad god to bilo.
Dobro?«
Zbog majčinog se osmijeha Cieni doimalo kao da je
stala na osunčani proplanak: »Dobro.«
Nije bilo važno kad će se napokon uspeti. Imperij će je
uvijek, uvijek čekati.
Kao što je mama i obećala, na vrijeme su stigli do
ograđenog prostora za životinje. Dok su roditelji plaćali za
dan u koralu i hranu, Ciena je začula podsmijeh.
»Dojahali su na tom prljavom muunyaku na
imperijalnu svečanost!« povikao je tinejdžer drugog vala
doseljenika. Ljuta crvena boja njegovog ogrtača podsjetila ju
je na otvorenu ranu: »Zasmrdjet će nam čitav grad!«
Ciena je osjetila kako joj obrazi gore i zato više nije
htjela gledati u dječaka koji im se rugao. Umjesto toga, samo
je potapšala muunyakove sapi: on je trepnuo, strpljiv kao i
uvijek: »Poslije ćemo se vratiti po tebe«, obećala je: »Nemoj
biti usamljen.« Nikakvi komentari glupog velikog dječaka
15. neće je natjerati da se srami svoje životinje. Voljela je i njega
i njegov miris. Glupi doseljenici drugog vala nisu razumjeli
što znači živjeti u skladu sa životinjama i zemljom.
Ipak, sad kad je vidjela stotine doseljenika drugog vala
u dugim svilenim ogrtačima i u bogato izvezenoj odjeći,
Ciena je bacila pogled na svoju svjetlosmeđu haljinu i
pomislila kako je otrcana. Ranije je uvijek bila zadovoljna
tom haljinom, jer je tkanina bila tek malo svjetlija od njezine
kože što joj je dobro stajalo. Sad je primijetila iskrzani rub i
konce koji su visjeli s rukava.
»Nemoj da te to pogađa.« Očevo se lice napelo i
nekako stegnulo: »Njihovo je vrijeme prošlo i svjesni su
toga.«
»Parone«, prošaputala je Cienina majka stegnuvši
suprugovu ruku: »Tiše govori.«
Nastavio je diskretnije, ali s još više ponosa: »U
Imperiju se poštuju trud i rad. Potpuna predanost. Njihove su
vrijednosti poput naših. Doseljenici drugog vala ne misle ni
o čemu drugom već kako napuniti vlastite džepove.«
Drugim riječima, o bogaćenju. Ciena je to znala, jer je
otac često spominjao doseljenike drugog vala koji su živjeli
na najvišim planinama. Iako, nije baš razumjela što je tako
loše u zarađivanju novca. No, druge su stvari bile važnije...
ponajviše čast.
Ciena i svi ostali stanovnici jelucanskih dolina potekli
su od lojalista izgnanih s rodnog svijeta nakon što je njihov
kralj zbačen s vlasti. Svaki od njih radije je odabrao
izgnanstvo nego da izda svoga vođu. I premda im je život na
Jelucanu bio težak, a rad i siromaštvo kao da nisu imali
kraja, ljudi iz doline ponosili su se izborom svojih predaka.
Poput svakog djeteta iz svog sela, Ciena je odgojena da je
riječ obvezujuća, a čast jedina stvar koju je istinski vrijedilo
posjedovati.
16. Neka se samo oni šepure u novoj odjeći i blještavom
nakitu. Cienin je jednostavni ogrtač istkala njezina majka,
vunom ispredenom iz krzna muunyaka; njezina je kožna
narukvica ponovo ispletena i proširivana kako je rasla ne bi
li joj ostala na zglobu čitavog života. Posjedovala je malo, ali
sve što je imala — sve što je radila — imalo je neki značaj i
vrijednost. Ljudi iz planina nisu to mogli razumjeti.
Kao da je čitao misli svoje kćeri, Paron Ree je
nastavio, »Sad ćemo imati drukčije mogućnosti. Bolje.
Nismo li se u to već uvjerili?«
Cienina se majka nasmijala omotavši blijedosivi šal
čvršće oko kose. Netom prije tri dana, ponuđen joj je
nadglednički posao u obližnjem rudniku — takve su pozicije
doseljenici drugog vala obično čuvali za svoje ljude. Ali, sad
je Imperij propisivao pravila. Sve će se promijeniti.
»Tebi će se pružiti više izbora, Ciena. Dobit ćeš priliku
postići više, biti više.« Paron Ree se nasmiješio kćeri uz
nepopustljiv i nepogrešiv ponos: »Sila nas vodi.«
Koliko je Ciena mogla zaključiti sudeći po ono
nekoliko holograma koje je imala prilike gledati, većina ljudi
u galaksiji više nije vjerovala u Silu, energiju koja je ljudima
omogućavala da budu jedno sa svemirom. I sama se ponekad
pitala jesu li Jedi vitezovi ikad postojali. Nevjerojatne priče
koju su stari ljudi pričali o hrabrim herojima sa svjetlosnim
sabljama koji su utjecali na umove i levitirali predmete —
sigurno su bile izmišljene.
Ali, Sila je morala postojati jer je dovela Imperij na
Jelucan da im zauvijek promijeni živote.
»Narode Jelucana, današnji dan predstavlja kako
završetak tako i početak nečeg novog«, rekao je viši
imperijalni službenik na proslavi, čovjek po imenu Veliki
moff Tarkin.
(Ciena je znala da su mu to i ime i titula, ali nije bila
17. sigurna je li mu titula Veliki moff, a ime Tarkin — ili mu je
ime bilo Moff Tarkin, a doista je bio velik. Pitat će poslije,
kad oko njih ne bude doseljenika drugog vala koji bi mogli
ismijati njezino neznanje.)
Tarkin je nastavio: »Na današnji dan završava vaša
izolacija od ostatka galaksije. Umjesto toga, Jelucan kreće na
put nove i slavne budućnosti prihvaćajući mjesto koje mu
pripada unutar Imperija!«
Ciena je zapljeskala s ostalima kad su pljesak i uzvici
ispunili zrak. Ali, njezino je oštro oko uhvatilo nekolicinu
ljudi koji se nisu ni pomakli — bili su to uglavnom stariji
ljudi, koji su morali živjeti još prije Ratova klonova. Mirni i
ozbiljni, stajali su nalikujući više na tugujuću rodbinu ili
svjedoke javne sramote. Jedna je sijeda, blijeda žena pognula
glavu i suza joj je pobjegla niz lice. Ciena se pitala je li
možda imala sina ili kćer koji su poginuli u ratovima, pa su
je sad svi ovi vojnici podsjetili na taj gubitak i rastužili je na
ovako sretan dan.
Jer, zaista je bilo mnogo vojnika — časnika u
uglačanim crnim ili sivim uniformama i jurišnika u
blještavim bijelim oklopima. A činilo se da je i brodova
gotovo koliko i vojske: TIE lovci čvrstih uglova crni poput
opsidijana, jurišne krstarice sive poput granitnih planina, i
visoko gore u orbiti, trepćući poput južne zvijezde ujutro,
nekoliko točkica za koje je znala da su zapravo zvjezdani
razarači. Govorili su da je svaki od njih bio dva ili tri puta
veći od grada Valentie.
Sama je ta pomisao bila dovoljna da se Cienino srce
ispuni ponosom. Postala je dijelom Imperija — ne samo
njezin planet, nego i ona osobno. Imperij je vladao čitavom
galaksijom. Moć imperijalne flote uvelike je prelazila bilo
koju borbenu snagu u čitavoj povijesti. Oduševljenje joj je
prožimalo čitavo biće dok je gledala kako im brodovi
18. prelijeću iznad glave u preciznim formacijama, ni na
trenutak nisu skretali sa zacrtanog puta.
To je bila snaga, veličina, veličanstvenost. Čast i
disciplina u kakvima je odgajana, ali na razini o kakvoj nije
mogla ni sanjati. Ništa nije ljepše od ovoga, mislila je.
Osim ako jednog dana ne bi i sama upravljala jednim
od ovih brodova.
Veliki moff Tarkin je nastavio govoriti, nešto o
svjetovima separatista zbog čega su se svi načas osjetili
nelagodno, ali onda se vratio na to kako je Imperij velik i
kako bi se svi trebali ponositi. Ciena je klicala zajedno s
drugima, ali u tom je trenu već bila potpuno usredotočena na
najbliži brod, šatl baš poput onog za koji je mislila da ga je
opazila na nebu. Kad bi ga samo mogla malo pobliže
razgledati...
Možda joj to uspije nakon proslave.
Kad su završili govori i muzika, Kyrellovi su trebali
poći na primanje zatvoreno za javnost kod nekih vrlo važnih
imperijalnih službenika, pa su ostavili Dalvena da pazi na
Thanea. Još dok su im to govorili, Thane je u sebi pokušavao
proračunati koliko će vremena trebati da ga Dalven napusti i
ode s prijateljima. Pet minuta., pomislio je. Pet ili šest.
Ovog je puta precijenio svog brata koji ga je napustio
nakon samo tri minute.
Ali, Thane se znao brinuti za sebe. I ne samo to, sam se
mogao puno više približiti imperijalnom hangaru.
Iako je većina imperijalnih brodova već odletjela
natrag do svojih baza u zvjezdanim razaračima, ili do nekih
od novih postrojenja što su se gradila na južnim platoima,
nekoliko ih je ipak ostalo u imperijalnom hangaru. Najbliži
je bio šatl klase Lambda, baš poput onog za koji je Thane bio
uvjeren da ga je ranije vidio na nebu.
19. Naravno da su znakovi upozoravali da se ljudi ne
približavaju. Ali, ponekad se vjerovalo kako mala djeca ne
znaju čitati znakove. Thane je zaključio da je još dovoljno
mali da se izvuče na taj izgovor ukoliko ga netko uhvati.
Želio je samo izbliza pogledati taj brod — možda ga i
dotaći, samo jednom.
I zato se odšuljao iza pozornice podignute toga dana za
govore, a onda se sagnuo ispod nje. Iako je morao pognuti
glavu, mogao je ispod nje otrčati sve do samog hangara. Kad
je izašao na drugoj strani ponosno se osmjehujući, shvatio je
da nije bio jedini koji je došao na istu ideju. Nekoliko druge
djece koju je znao iz škole okupilo se u blizini — neki malo
stariji dječaci koji mu se nikad nisu sviđali — i još mršava
djevojčica odjevena u otrcanu odjeću zbog koje je znao da
dolazi iz doline. Pored duboke tamnocrvene i zlatne boje
dječačkih ogrtača, njezina je smeđa haljina Thanea podsjetila
na jesenski list što se sprema otpasti.
»Što ti ovdje radiš, dolinsko smeće?« rekao je Mothar
Dirk, osmjehujući se čak zlobnije nego inače.
Zapanjeni joj je osmijeh nestao s lica dok se okretala
od šatla prema svojim mučiteljima.
»Samo sam željela vidjeti brod. Baš kao i vi.«
Mothar je napravio prostačku gestu: »Vrati se natrag u
svoj svinjac i lopataj govna. Ondje ti je mjesto.«
Djevojčica nije ustuknula. Umjesto toga, stegnula je
šake: »Da lopatam govna, morala bih početi od tebe.«
Thane se glasno nasmijao. Nekolicina drugih dječaka
tad ga je primijetila. Jedan je od njih rekao, »Hej, Thane.
Hoćeš li nam pomoći da iznesemo smeće?«
Spremali su se pretući djevojčicu iz doline. Njih
šestorica, na nju jednu. Takav bi se omjer mogao svidjeti
samo zlostavljačima.
Odrastajući pored oca Orisa Kyrella, Thane je mnogo
20. naučio. Na primjer, naučio je kako se strogo i okrutno
pravila mogu provoditi. Naučio je da je njegov brat na očevu
okrutnost reagirao istim prema Thaneu, ako ne i gore.
Naučio je da zapravo nije važno tko je imao pravo, a tko
krivo — jer pravila postavlja onaj tko drži batinu.
A povrh svega je naučio mrziti zlostavljače.
»Da«, rekao je Thane: »Pomoći ću vam da iznesete
smeće.« S tim je riječima nasrnuo ravno na Mothara.
Glupan to uopće nije očekivao, ostao je bez daha i uz
iznenađeni uffse. dočekao na leđima. Thane je uspio ubaciti
nekoliko udaraca prije no što ga je netko skinuo s Mothara, a
kad je vidio drugog dječaka kako poseže za njegovom
kragnom, pripremio se za neizbježnu šaku u lice — ali
mršava se djevojčica bacila na njegovog napadača, vukući
mu ruku unazad: »Pusti ga!« povikala je.
Dvoje protiv šest i nisu bili najbolji izgledi, ali
djevojčica se žestoko borila. Thane je znao da ni on ne
zaostaje, uglavnom zahvaljujući Dalvenu od kojeg je već
naučio kako primiti udarac i nastaviti dalje. Unatoč tome,
protivnici su ih polako sabijali u kut. Thane je već imao
krvavu usnicu i bilo je jasno da sve to neće dobro završiti...
»Što se to ovdje događa?«
Svi su se smrzli. Samo pet metara dalje stajao je veliki
moff Tarkin okružen imperijalnim časnicima i jurišnicima u
bijelim oklopima. Vidjevši ih, Mothar je pobjegao s
kompićima za petama. I tako su Thane i djevojčica ostali
stajati sami.
»Onda?« pitao je Tarkin prilazeći im bliže. Lice mu je
bilo puno tvrdih, blijedih linija kao isklesanih u kristalu
kvarca.
Djevojčica je istupila: »Ja sam kriva«, rekla je: »Oni su
me dječaci htjeli pretući, a on ih je pokušao zaustaviti.«
»Vrlo budalasto od tebe«, obratio se Tarkin Thaneu.
21. Djelovao je zabavljeno: »Bacio si se u borbu koju ne možeš
dobiti? Nikad ne idi protiv jačeg neprijatelja, momče. To
obično ne završi dobro.«
Thane je brzo mislio: »Danas sam to učinio zbog Vas.«
Tarkin se nacerio: »Shvatio si da će ubrzo doći netko
jači? Odlično strategijsko razmišljanje. Bravo, dječače.«
Sad su bili izvan opasnosti, ali činilo se da djevojčica
iz doline to ne shvaća: »Nisam trebala biti u hangaru«, rekla
je pognute glave: »Prekršila sam pravilo. Ali, nisam mislila
počiniti ništa nečasno. Samo sam htjela vidjeti brod.«
»Naravno da si htjela«, rekao je Tarkin naginjući im se
bliže: »To mi govori da te zanima galaksija izvan Jelucana.
Vas dvoje ste ostali kad su ostali pobjegli. Znači da ste
hrabri. Sad me još zanima jeste li inteligentni. Kakav je ovo
brod?«
»Šatl klase Lambda'.« povikali su uglas, a onda se
pogledali. Djevojčica se polako osmjehnula, a za njom i
Tahne.
»Vrlo dobro.« Tarkin je ispružio jednu ruku prema
brodu: »Biste li ga voljeli pogledati iznutra?«
Je li to zaista mislio? Da, mislio je. Thane je jedva
mogao vjerovati sreći kad je jedan od jurišnika otvorio okno
da uđu. Pojurili su unutra gdje je sve bilo crno i sjajno i
osvijetljeno stotinama malih svjetala. Poveli su ih u kokpit i
čak im dopustili da sjednu u pilotsku stolicu. Veliki moff
Tarkin stajao je odmah iza njih, ukrućen poput jarbola za
zastavu, u čizmama blještavim poput uglačanog metala koji
ih je okruživao.
»Pokažite mi kontrolor visine«, rekao je. Oboje su
trenutno uprli prstom u njega: »Odlično. A navođenje
pristajanja? I to znate. Da, oboje ste vrlo pametni. Kako se
zovete?«
»Ja sam Thane Kyrell.« Pitao se hoće li veliki moff
22. Tarkin prepoznati njegovo prezime; njegovi su roditelji
insistirali na tome da će imperijalne vlasti znati tko su oni.
Ali, Tarkinovo je lice ostalo tek neznatno zainteresirano.
Malena je djevojčica rekla, »Ja sam Ciena Ree, sir.«
Sir. I on se trebao sjetiti da tako oslovi Tarkina. No,
činilo se da Tarkinu nije smetalo: »Ne biste li jednog dana
voljeli služiti Imperatoru i upravljati ovakvim brodovima?
Onda biste mogli postati kapetan Kyrell i kapetanica Ree.
Što kažete na to?«
Thaneova su se prsa ispunila ponosom: »To je sve što
sam ikad želio. Sir.«
Tarkin se tiho nasmijao dok se okretao jednom od
nižih časnika iza sebe: »Vidiš li, Piett? Kad je to potrebno,
ne treba se ustezati od biča — ali postoje trenuci kad je
mamac daleko učinkovitiji.«
Thane nije imao pojma o čemu govori, a nije ga ni bilo
briga. Znao je samo da više nije u stanju zamisliti
veličanstveniju sudbinu od toga da postane časnik
Imperijalne flote.
Po osmijehu na Cieninom licu, zaključio je da i ona
dijeli njegovo mišljenje.
Prošaputala je, »Morat ćemo puno učiti.«
»I vježbati letenje.«
Od njegovog joj se odgovora lice uozbiljilo: »Nemam
nikakvih brodova na kojima bih mogla vježbati, a naš je
jedini simulator zastario.«
Naravno da nisu imali dobre simulatore u dolinama, i
vjerojatno je tek jedan na pedeset stanovnika doline imao
svoju letjelicu. Thane se na trenutak rastužio, a onda mu je
nadošla inspiracija: »Onda dođi vježbati sa mnom.«
Cienino se lice obasjalo: »Stvarno?«
»Naravno.« Bilo je puno manevara za koje je bilo
dobro imati kopilota. Trebat će mu partner ako je zaista
23. mislio naučiti letjeti dovoljno dobro da ga jednog dana primi
Imperijalna zvjezdana flota.
Osim toga, Thane je već mogao sa sigurnošću reći da
će unatoč njihovim razlikama, on i Ciena Ree postati
prijatelji.
24. P
PR
RV
VO
O P
PO
OG
GL
LA
AV
VL
LJ
JE
E
Pet godina poslije
DO VJEŽBE LETENJA ostalo je još trideset minuta —
jedva dovoljno vremena da uopće stigne do hangara. A
Ciena je još morala sjediti na ovoj glupoj klupi...
Ne, pomislila je. Nije glupo. U pitanje je dovedena čast
obitelji Nierre. Potrebni su im prijatelji koji će stati uz njih
sad kad im se sudi. Čak i ako to znači da ću propustiti vježbe
letenja.
Ali tako bih sad radije letjela.
Grubo klesana granitna klupa stajala je ispred male
kupolaste kuće obitelji Nierre, njihovih susjeda iz doline čija
je zemlja već generacijama graničila s Reejevima. Ispred
klupe protezao se dugi jarak ispunjen pijeskom s nekoliko
jarbola za zastave. Svaka je zastava predstavljala jednu
obitelj koja je time izrazila podršku obitelji Nierre tijekom
ovog teškog razdoblja. Bila je to stara tradicija, sve od dana
prvog naseljavanja Jelucana, ali je još imala značaj. Po jedan
član iz svake obitelji odane Nierresovima stalno je boravio s
njima i tako će se nastaviti sve dok ne budu oslobođeni
sumnje.
Većina stanovnika doline donijela je svoju zastavu, ali
ne svi. Nekolicina ih je smatrala da je otac kućanstva kao
imperijalni nadglednik komunikacija zloupotrebljavao svoju
moć — prijavljujući sastanke i poruke koje su bile privatne.
No, Cienini su roditelji izjavili kako nitko ne bi trebao niti
pokušavati sakrivati važne informacije od Imperija i da su
zapravo oni koji su optužili Nierresove bili bez časti. Ipak,
25. Nierresovi su morali podnijeti teret optužbi.
Obiteljski su geni prenosili plavu kosu i mliječnobijelu
kožu. Tome unatoč, bilo je vidljivo da su im lica postala još
bljeđa, tako da su izgledali bolesno. Kad bi se službena
pritužba Imperijalnom upravitelju održala i kao posljedica
toga bio postavljen novi nadglednik, Nierresovi se nikad ne
bi riješili te sramote — a tu je prijetnju bilo teško podnositi. I
zato im je bilo potrebno da im prijatelji budu blizu i pruže im
utjehu.
Da mene lažno optuže, i ja bih voljela da netko to za
mene učini, mislila je Ciena. Ali, Nierresove bi više utješili
moji roditelji kad bi bili ovdje, kao što su rekli da će doći
prije gotovo sat vremena.
Oči su joj pretraživale nebo u nadi da će ugledati stari
V-171 kako dolijeće. S ove se klupe moglo vidjeti dalje u
dolinu, sve do udaljenog srebrnastog odsjaja vode nekoliko
tisuća metara niže. Okruživali su je bezbrojni snježni vrhovi,
poput pandži što su se pružale k nebu boje kamena. Njezin je
tamnoplavi ogrtač bio dovoljno težak da ga vjetar ne klati, a i
prikrivao je činjenicu da je — umjesto tradicionalne haljine
— nosila preveliko letačko odijelo koje je ranije te godine
uspjela kupiti u dućanu za vojni višak.
Onda je začula udaljenu buku planinskog puzača —
jedne vrste hoverkrafta kojeg su imperijalni trgovci doveli sa
sobom prije pet godina. Već sad Cieni nije bilo jasno kako su
se ikad snalazili bez njih; još je voljela svog starog
muunyaka, ali ovih je dana bio još sporiji. Kad je puzač
napokon došao iza ugla, poželjela je oduševljeno poskočiti.
Napokon!
Ali, ipak je ostala na klupi, ozbiljna lica, sve dok otac
nije iskoračio i pridružio joj se. Bio je sam.
»Gdje je mama?« pitala je Ciena dok je ustajala.
»Još jedna duga noć u rudniku.« Otac je zatresao
26. glavom. »Znali smo da će kao nadglednica morati naporno
raditi i ponosan sam na nju — ali katkad mi nedostaje.«
»I meni.« Ciena je to zaista i mislila, ali nikako nije
mogla skinuti oči s planinskog puzača. Da joj ga tatica
posudi stigla bi na vrijeme do hangara.
Otac je primijetio da se žuri i stisnuo usne u tanku
liniju koja je prijetila da pređe u mrštenje: »Danas opet
letiš?«
»Tatice, molim te. Kako će me inače primiti u
imperijalnu akademiju?«
»Moraš vježbati, i to često. Ništa ne bi tvoju majku i
mene učinilo ponosnijima nego da vidimo da si postala
imperijalna časnica.« Paron Ree se zaustavio. Nekoliko ih je
ptica preletjelo dozivajući se međusobno. Ciena ih je
promatrala kako lete, jer bi joj bilo teško gledati u njega kad
god bi otac potegnuo tu temu. I naravno, nastavio je: »Samo
bismo voljeli kad bi više vježbala na novom simulatoru u
Valentiji, umjesto da sve vrijeme provodiš s onim dečkom.«
»Thane mi je prijatelj.« Posebno je naglasila zadnju
riječ.
»Ne bismo trebali ništa primati od doseljenika drugog
vala. Trebali bismo se sami izdići, a ne to činiti zahvaljujući
njihovim poklonima.«
Ponekad bi se Ciena naljutila na ovom dijelu rasprave
— ali, ako to danas učini, definitivno ne bi mogla letjeti. I
zato je samo duboko uzdahnula prije no što će nastaviti: »Ja
pomažem Thaneu koliko i on meni. Radimo zajedno. Ni
jedno od nas ništa onom drugom ne duguje i on to zna baš
kao i ja.«
Otac je uzdahnuo: »Njegovi ljudi imaju kratko
pamćenje. Ali, idi. Uzmi puzača; ja ću kući dojahati na
muunyaku. Tvoja majka i ja vratit ćemo se poslije, nakon što
već završiš s učenjem i očistiš kuhinju od vrha do dna.«
27. »Razumijem.« Duh joj je živnuo. Ipak će danas letjeti.
»Postani bolji pilot od malog Kyrella«, rekao je otac
popravljajući ogrtač i ulazeći u dom Nierreovih: »Ako bude
samo jedno mjesto za kadeta s Jelucana, želim da si to ti.«
Ciena se nasmijala: »Oboje će nas primiti. Imperijalna
flota neće moći bez nas!«
Čak se i tatica morao nasmijati.
Thane se pitao može li odvrnuti vijak za zadržavanje
na svom CZ-I školskom droidu. Ako uspije, droid bi ga
pustio iako nije završio glupi test iz matematike.
»Pažnja ti popušta«, rekao je CZ-I: »To ne doprinosi
optimalnom rezultatu.«
Thane je pokazao prema najbližem kronometru:
»Kasnim na vježbe letenja.«
»Moraš završiti lekciju kako bi savladao materiju.
Kako će te inače primiti na imperijalnu akademiju? Najveća
želja tvojih roditelja je da pođeš Dalvenovim putem.«
Thane je ponekad vjerovao da je CZ-I lukaviji no što
bi droid smio biti. Ništa ga ne razjari više nego kad se
prisjeti da se Dalven, nekako, uspio ubaciti u jednu od
akademija — jednu od slabijih, ali ipak. Thane je sumnjao da
je otac možda podmitio lokalnog regrutera da mu primi
starijeg sina kako bi podigao ugled obitelji. Ali, Oris Kyrell
to ne bi učinio za Thanea koji će se morati na akademiju
upisati vlastitim zaslugama.
I zato je sad brzo razmišljao: »Neće me primiti na
imperijalnu akademiju ako ne budem znao dobro letjeti«,
istakao je: »A kako ću dobro letjeti ako ne vježbam?«
»Tvoja obitelj ima vlastiti hangar i letjelicu. Znači da
možeš vježbati bilo kad.«
Uz najljepši osmijeh Thane je rekao, »Ali, imamo i
tebe, CZ-I. To znači da i matematiku mogu raditi bilo kada.
28. S partnericom mogu letjeti samo kad je Ciena slobodna, a
ona danas dolazi, pa nije li onda razumno da sad prioritet
stavimo na letenje?«
CZ-I je nagnuo glavu i Thane je začuo tiho zujanje što
je značilo da droid razmišlja i to intenzivno.
Vrlo nonšalantno Thane je dodao, »Znaš, kad se
vratim, stvarno bih ti trebao pripremiti jednu kupku u ulju za
podmazivanje. Jedno lijepo, dugo umakanje. Već je prošlo
dosta vremena, ako se ne varam?«
Uslijedilo je još nekoliko trenutaka tišine prije no što je
CZ-I rekao, »Sad kad si to spomenuo, istina je da su mi
spojke nekako tvrde u zadnje vrijeme.«
Thane je ugasio matematički hologram i zgrabio
letačku jaknu uz osmijeh: »Bit ću ovdje prije no što se
roditelji vrate s glupog banketa. Dobro?«
»I radimo matematiku sutra ujutro!« povikao je CZ-I
dok je Thane već jurio kroz vrata.
Obitelj mu je imala privatni hangar, ali — kao i kod
većine ljudi na Jelucanu — njihov se teritorij prostirao više
okomito nego vodoravno. Njihov se zlatom popločan dom
prostirao gotovo čitavom širinom terena što im je pripadao,
uglavnom zato što su roditelji insistirali na tome da ljudi
njihovog kova trebaju veličanstveniji dom od svojih susjeda.
Thanea je snobizam iritirao manje od činjenice da mu je
hangar bio smješten tristo metara dalje — nizbrdo.
No, barem se dosjetio rješenja. S osmijehom, Thane je
natakao letačke naočale i potrčao prema udaljenom grebenu.
Ručke su bile na mjestu i spremne i zato je samo trebao
skočiti i čvrsto se uhvatiti, otpustiti kočnicu i skočiti.
Trenutno je jurio niz kabel koji je vodio od njegovog
doma do hangara, viseći na ručkama dok je ubrzavao niz
kameni greben. Hladni ga je planinski zrak šibao dok je
promatrao dolinu. Osjećaj nije bio tako dobar kod pravog
29. letenja, ali blizu.
Ponovo je aktivirao kočnicu dok je klizio prema kraju,
ali tek postupno jer je volio vožnju završiti s nešto brzine. I
taman prije no što će se zabiti u stup, Thane se pustio i
poletio prema tlu, glasno se smijući.
Onda je čuo, »Jednog ćeš si dana zabiti facu u taj stup,
znaš.«
Thane se okrenuo i vidio Cienu kako stoji pored
nezgrapnog starog planinskog puzača njezine obitelji. U
svom je prevelikom letačkom odijelu djelovala još nižom i
mršavijom no što je bila, a lice joj je sa okruglim
obraščićima i prćastim nosićem djelovalo mlađe nego što je
bila. Ruke je držala prekrižene preko prsa dok je pokušavala
izgledati strogo, ali vidio je kako joj tamno smeđe oči
skrivaju osmijeh.
Ispravio se i pljesnuo rukama da očisti rukavice:
»Samo si ljubomorna, jer ti nikad nisam dopustio da
probaš.«
Ciena mu je isplazila jezik: »Misliš da ne mogu, je li?«
Naravno da je mogla; Thane nikad u to nije sumnjao.
Ali, kabel je počinjao kod njegove kuće, a njegovi su je
roditelji mrzili čak i više no što su mrzili njega. U onih
nekoliko puta što su je sreli, njegova je obitelj bila tako
bezobrazna prema Cieni da je Thaneu gotovo pozlilo od
srama. Ni Ciena više nije željela ponoviti susret s njima.
No, njih su se dvoje uvijek pravili kako ne postoji
razlog zašto se ne bi družili. Bilo je to lakše nego pričati o
tome kako bi ih njihove obitelji htjele razdvojiti.
»Brinula sam se da ću zakasniti«, nastavila je Ciena, »a
stigla sam prije tebe.«
»Trigonometrija.« Thane je napravio facu, izraz kojem
se Ciena pridružila: »Hajde, počnimo. Gušter-žaba-zmija za
pilota?« Oboje su u sebi izbrojili do tri i ispružili ruke. Thane
30. je izabrao zmiju, ali Ciena je uzela guštera, a gušteri jedu
zmije. Razveselila se i Thane je pokazao prema oknu u V-
171: »Piloti imaju prednost.«
U stvari mu nije smetalo da bude kopilot/artiljerac;
kadeti su morali biti vješti u letenju na obje pozicije ako su
mislili upasti na akademiju. Ali, nije baš bilo zabavno sjediti
okrenut u krivu stranu u kokpitu.
Tehnički, V-171 je pripadao Dalvenu. Kad je odlazio
na akademiju, ostavio je strogu uputu da nitko ne smije
njime letjeti dok ga nema.
Da, kako da ne.
Thane nikad nije propuštao priliku da leti — ili da se
malo osveti starijem bratu.
(Dalven je u čitavoj njihovoj obitelji uvijek bio
najbezobrazniji prema Cieni. Nedugo prije no što će otići na
akademiju, zlobno se nasmijao i izjavio kako postoji samo
jedan razlog zašto bi netko pokupio curu iz doline — a ako
je to mislio, mogao si je naći jednu čije su grudi već izrasle.
Thane je razbio Dalvenovu usnicu prije no što su ih roditelji
razdvojili.)
»Hej«, rekla je Ciena. Thane je shvatio da samo stoji
na ljestvama umjesto da uđe u kokpit: »Još si ovdje?«
»Da.« Thane je kliznuo u brod odlučan da ne pogleda u
prednji dio Cieninog letačkog odjela: »Oprosti. Idemo.«
Nataknuli su vizire, zakopčali sigurnosno remenje i
spustili okno kako bi se osigurali. Dosad im je već ta
procedura bila automatska, nešto što bi Thane mogao
odraditi bez razmišljanja. Znao je trenutak u kojem će Ciena
početi paliti prekidače da aktivira motor, čak i ritam njezinih
prstiju dok je to radila. Njegova se konzola osvijetlila u
odgovor: »Svi sistemi dobro.«
»Potvrđujem da smo spremni za polijetanje«, rekla je:
»Punom snagom. Gdje je to nebo?«
31. Stari se V-171 uzdigao s tla uz drhtaj dok su mu motori
bacali plavičastu svjetlost s oboje strane. Onda su se
okrenuli, nagnuli i vinuli prema nebu.
Ciena ih je povela visoko, prema vrhovima suviše
hladnim i nenaseljivim da bi ikog privukli. Tek je nekoliko
rudarskih droida narušavalo pejzaž, tamno su svjetlucali na
kontrastu snijega i blijedog kamena, ali osim njih, područje
je bilo nedirnuto. Thane je osjećao kao da on i Ciena imaju
čitav svijet za sebe.
Dok su letjeli ka jednom od istočnih grebenskih
lukova, Cienin je glas zapucketao kroz zvučnike u viziru:
»Vidim neke sige koje bi trebali naučiti pameti.«
»Može.«
Luk mu je došao u fokus na mreži zaslona. Tri su sige
visjele sa stijene kao stalaktiti, debele poput njegove ruke.
Veliko za sigu — malo za metu.
Thane je naciljao, zapucao i raspršio polomljeni led po
zraku. Nasmijao se kad je čuo kako se Ciena veseli.
»Misliš li da mi možeš naći još koju metu?« pitao je.
Nikad nisu pucali bez pameti, jer je nekoliko otpalih kamena
ili siga na ovoj visini moglo prouzročiti lavinu dolje na
naseljenim nivoima. Ali su zato naučili na kojim je sve
mjestima sigurno pucati u led.
»O, da«, odvratila je: »Drži se.«
Thane je točno znao kako će zaokrenuti brod prema
dolje. Čak i da ne pogodi kamo su išli, samo je po
najmanjem nagibu na krilima mogao znati u kom će se
pravcu sljedeće okrenuti. On i Ciena letjeli su kao tim u
svakoj prilici koju su imali zadnjih pet godina. Dosad su već
funkcionirali poput dvije ruke jednog pilota.
V-171 ponirao je u Stepsonovo ždrijelo, uski, krševit
prolaz koji je pri svakom zaokretu letačima bio
problematičan. Ciena ih je odvela duboko dolje, bez sumnje
32. s namjerom da Thaneu omogući gađanje prema gore. Dok su
se spuštali, preletjeli su pored jednog od mnogih malih
vodopada unutar ždrijela. Unatoč velikoj hladnoći, voda je
još tekla, makar samo lagano, ne u bujici. U ovo doba
podneva svjetlo je padalo na vodu u savršenom uglu za dugu
i ledene su hridi hvatale prizmatično svjetlo, reflektirajući ga
u desetke smjerova istovremeno. Činilo se kao da svaka
stijena i linija snijega bliješti. Bio je to jedan od onih
savršenih trenutaka, to spektakularniji jer će za čas već
nestati i nikad se više ne ponoviti.
Thane je začuo Cienin šapat, »Pogledaj kroz moje
oči.«
Znao je da će to reći.
Možda je napokon došlo vrijeme da otkrije zašto.
Nakon treninga su Ciena i Thane otišli do Tvrđave.
Tako su je nazvali kad su imali osam godina i sklonost
dramatici. Prostor je u stvari bio obična špilja, ali špilja u
koju su uložili nekoliko godina ne bi li je uredili kako im je
odgovaralo. Svakih bi se nekoliko tjedana jedno od njih
pojavilo s nečim novim što bi dodali zbirci. Većinu boljih
stvari (protonski grijač, holo igre) donio je Thane — stvari
koje je njegova obitelj odbacila, luksuz koji bi im dosadio ili
ne bi ni primijetili da nedostaje. Ciena je donosila skromnije
stvari, ali tješila se mišlju da su u stvari bile važnije. Tvrđava
bi bila nevjerojatno neudobna bez njezinih debelih deka i
kožnih tepiha. I to su sve bile odbačene stvari koje su
stanovnici doline prosljeđivali jedni drugima pokušavajući
unaprijediti nastambe po imperijalnim standardima. Ali su
bile tople i mekane, savršena podloga za njihovo gnijezdo
sakriveno od svijeta.
U stvari je pećina ležala manje od pedeset metara od
hangara obitelji Kyrell, ali ulaz je bio uvučen iznad jedne
33. hridi i natkriven drugom, sakriven tako dobro da je Ciena
ponekad mislila kako su ona i Thane možda prvi ljudi u
povijesti Jelucana koji su nogom u nju stupili. Ukratko, bilo
je to savršeno mjesto za druženje.
Povremeno bi svatko od njih odlazio ondje sam, ali
uglavnom su bili zajedno, razgovarali o svemu mogućem na
ovome svijetu i sanjali o budućnosti među zvijezdama.
»Moj otac kaže da je izašlo oko tridesetak senatora«,
rekla je Ciena.
Thane je slegnuo ramenima. On je za politiku bio
manje zainteresiran od Ciene i samo se nastavio izležavati na
crvenom tepihu buljeći u zalazak sunca: »Kakve veze ima je
li ih bilo dvadeset ili trideset i šest? Od onih stotina senatora
koliko ih ima, to je malo u svakom slučaju.«
»Odbili su glasati. Zamijenit će ih Imperatorovim
imenovanjem. To je velika stvar, Thane.«
»To su samo neki bogati stari političari uvjereni u
vlastitu važnost. Vjerojatno se tako zabavljaju.«
»Kako su mogli iznevjeriti zakletvu? Svoju čast?«
Ciena još nije mogla vjerovati da se to zaista dogodilo: »Svi
znaju da je Senat odveo čitavu galaksiju u građanski rat prije
no što je Imperator ponovo uspostavio mir. Zašto bi itko sad
taj mir uzimao zdravo za gotovo?«
Thane je slegnuo ramenima: »Vjerojatno se zapravo
spore oko nečeg potpuno nevezanog, a samo govore da se
radi o visokim idealima. Kad shvate da više nemaju nikakvu
moć, vratit će se Imperatoru na koljenima i zaboraviti oko
čega su se ranije sporili.«
»Ponekad si zaista ciničan.«
»Možda, ali vidjet ćeš da imam pravo.«
Ciena je uzdahnula dok je lijegala na tamnu
gundarkovu kožu, krzna mekanog poput pravog kreveta. Iz
ovog je ugla zalazak sunca veličanstveno blještao odmah iza
34. dalekih planinskih grebena. Svjetlo koje je dopiralo u pećinu
Thaneovu je kosu pretvorilo u potpuno crvenu i dodalo
toplinu njegovoj blijedoj koži i sve mu je to činilo lice
zapanjujuće starijim.
Bit će zgodan, pomislila je. Iako je to bila čudna
pomisao, Ciena je smatrala da je samo objektivna. Nije kao
da su ona i Thane bili — kao da bi ikad bili — no, ne bi i
gotovo. Ako su njezini roditelji mrzili činjenicu da joj je
prijatelj jedan potomak drugog vala, kako bi tek reagirali da
se zaljubi? I iako joj Thane nikad nije pričao o tome kako se
njegova obitelj ponašala prema njemu, vidjela je masnice i
osjetila u njegovoj šutnji sve ono što nije rekao. Thaneov bi
otac bio još gori kad bi mislio da su njih dvoje zajedno.
Osim toga, ona i Thane... možda su nekako bili previše
bliski da bi se zaljubili. Ponekad se osjećala kao da su dva
dijela iste osobe.
»Hej«, rekao je Thane nekako pažljivo i tiho: »Smijem
li te pitati nešto što bi moglo biti, ovaj, osobno?«
Je li moguće da je pogodio o čemu je razmišljala?
Ciena je opet sjela i zagrlila koljena na prsima: »Pitaj
slobodno. Ne obećavam da ću odgovoriti.«
»Pošteno.« Zastao je prije no što će nastaviti: »Svako
malo kad vidimo nešto zaista posebno, ti prošapućeš,
>Pogledaj kroz moje oči.< Je li to neki običaj iz doline? Što
to znači?«
Pitanje je zaista bilo osobno, ali Ciena je ustanovila da
joj ne smeta da Thane sazna istinu: »Da, to je jedan od naših
običaja. Iako, dosta rijedak. Vidiš — ja sam rođena — kao
blizanka.«
»Blizanka?« Thane se uspravio. Ovo bi zainteresiralo
čak i došljaka drugog vala, većina je planeta imala mitove i
legende o blizancima: »Stvarno? Ali, ja sam mislio da si
jedinica.«
35. »Sad jesam. Moja je sestra, Wynnet, umrla samo
nekoliko sati nakon rođenja.«
»Oh. Žao mi je.«
»Ne, dobro je. Nije kao da je se sjećam ili tako nešto.
Ali, svoj život živim za nas obje.« Ciena je podigla ruku da
mu pokaže kožnatu narukvicu: »Možda si primijetio da ovo
nikad ne skidam?«
»Pa, da, ali mislio sam da je to zato što ti se sviđa.«
Ciena je vrhovima prstiju prešla preko pletenice:
»Nosim je kao znak da sam još vezana za Wynnet. Čitavog
svog života, sve što radim, sve što vidim — to je sve od
svijeta što će ona ikad imati, jer ga ja dijelim s njom. I tako
kad vidim nešto osobito lijepo — nešto nevjerojatno, ili
ponekad čak osobito loše stvari — izgovorim te riječi. Moja
sestra promatra kroz moje oči i ja joj pokazujem najvažnije
trenutke svog života.«
Thane se naslonio nazad na tepih: »To je... fantastično.
Stvarno to mislim.«
Ciena je kimnula: »Ponekad to osjećam kao neku
golemu odgovornost, to što živim i za Wynnet, ali uglavnom
me podsjeća na ono što je zaista posebno. Možda to ne bih
tako primjećivala da ne tražim i za nju.«
Sunce se napokon sakrilo iza horizonta. Iako je svjetlo
još prožimalo donji dio neba, iznad toga se plavetnilo
pretvaralo u tamu dovoljno da otkrije male bljeskajuće
točkice svjetla.
Ciena je prošaputala, »Jednom, kad se upišemo na
akademiju, pokazat ću joj zvijezde.«
36. D
DR
RU
UG
GO
O P
PO
OG
GL
LA
AV
VL
LJ
JE
E
KAD IM JE BILO četrnaest godina...
»Hajde«, rekao je Thane. Sjedio joj je nasuprot,
prekriženih nogu, duboko u Tvrđavi.
»Znaš to.«
»Znam?«
»To je tip koji je započeo rat.«
Cieni se vrtjelo u glavi. Već su tri sata ponavljali
galaktičku povijest. »Dobro. Kriminalnu skupinu koja se
uplela u Geonosisovo zakonsko pogubljenje i pokrenula
Ratove klonova vodio je... je...« Zažmirila je, namrštila se i
rekla, »Mace Windu?«
Onda je ponovo otvorila oči i vidjela da joj se Thane
osmjehuje. »Vidiš? Znala si.«
CZ-I droid se zahihotao s odobravanjem pored njih:
»Vaše je poznavanje povijesti odlično, gospođice Ree. Po
mom biste se mišljenju puno više trebali brinuti oko
matematike.«
Lice joj se rastužilo. A onda ga je bijesno pogledala:
»Znala sam da ti nismo trebali instalirati osjećaj za takt.«
»Koja je korist od taktičnosti ako ništa ne naučite?«
CZ-I se približio na prastarim zglobovima koji se više nisu
kretali s lakoćom: »Kad ste me prvi puta prokrijumčarili u
planinsku letjelicu i doveli me ovamo da učimo, rekli ste mi
da se moram pobrinuti da oboje prođete ispite. Ne mogu to
učiniti pretvarajući se da razumijete neki predmet kad to nije
istina.«
Ciena je zamalo zajecala od očaja. Ovo čak nisu bili ni
37. ulazni testovi za akademiju. To bi joj samo dopustilo da se
kvalificira na akademijine pripremne tečajeve. »Ako su mi
ovi testovi tako teški, kako ću proći prave?« Pokušala se
našaliti, ali glas ju je izdao.
Thane ju je čuo: » Hej «, rekao je naginjući joj se bliže.
»Dovoljno si pametna. Dovoljno si jaka. Možeš pilotirati
bilo kojim brodom koji ne zahtjeva više od jednog pilota u
Imperijalnoj zvjezdanoj floti, a kladim se da bi i sama znala
što činiti sa zvjezdanim razaračem kad bi ti dali priliku.«
Morala se nasmijati: »Sumnjam.«
»Ja ne sumnjam.« Riječi su mu bile sigurnije, s više
uvjerenja: »Ja ne sumnjam u tebe. I zato i ti prestani, dobro?
Možemo mi ovo.«
Ciena je ponovila te riječi kako bi samu sebe uvjerila:
»Možemo.«
Kad su imali petnaest godina...
»Kyrell!« I&O trener — izdržljivost i okretnost —
stajao je iznad Thanea koji je ležao dašćući na tlu: »Navuci
opremu ili se gubi odavde!«
Svakog su mjeseca morali trčati na pripremnim
stazama po drugačijem poligonu s preprekama. Postepeno su
poligoni postajali sve teži, čak i opasni. Kad bi budući kadeti
slomili nešto ili zadobili ožiljak, to bi samo bio dokaz da im
ondje ni nije mjesto.
Da ne završe poligon, ne bi ih odmah izbacili, ali to bi
ih stavilo zaista visoko na listu klinaca koji će prvi otpasti.
Ali, leđa i ramena su ga tako boljela...
»Hej«, Ciena je kleknula pored njega: »Hajde. Ustani.«
Thane je odmahnuo glavom. Mišići su mu se grčili od
umora. Modrice i porezotine pekle su ga sa svakim pokretom
ispod široke crne opreme za I&O. Spavao je manje od dva
sata. Svaki ga je mišić bolio kosti su mu bile teže od
38. karbonita: »Ne mogu.«
»Naravno da možeš.«
Podigao je glavu s gumene crvene površine dvorane za
I&O i vidio je kako kleči iznad njega. Čim su im se oči srele,
Thane je shvatio da od nje neće moći sakriti istinu: »Sinoć je
— moj tata...«
Oris Kyrell bi sinovima obično čitao bukvice. Često bi
ih tukao štapom, ali samo nekoliko udaraca. No, noć ranije
njegov je gnjev eksplodirao kao nikad prije. Thane nije
shvatio da bi se trebao oduprijeti prije nego što ga je tako
ozlijedio da više nije ni mogao. Udarci nisu prestali sve dok
Thane nije ostao ležati krvareći na podu. Nijedno od roditelja
nije mu pomoglo da ustane nakon svega, niti su ujutro ičim
primijetili njegove ozljede. Očigledno su se odlučili praviti
kako do incidenta nikad nije ni došlo.
Sav izubijan i u bolovima, Thane je sam morao
podnijeti istinu — barem sve do trenutka kad su se Cienine
oči raširile od shvaćanja: »Još možeš«, prošaputala je:
»Pogledaj kako si daleko dogurao.«
»Pokušat ću«, rekao je između dubokih progutanih
udaha: »Ali, ti se moraš vratiti na poligon. Gubiš vrijeme.«
»Prva sam na listi izdržljivosti i okretnosti, sjećaš se?
Mogu si priuštiti da izgubim nekoliko minuta. Kunem ti se,
Thane Kyrell, čak i ako te budem morala podići i nositi do
kraja poligona, učinit ću to.«
»Cijenim ponudu, ali mislim da se to ne računa.«
Još ih je nekoliko kandidata preteklo preskačući pored
sljedeće visoke prepreke. Čulo se samo stenjanje i oštri
uzdasi onih koji su dotakli oštre rubove. Bila su to najsporija
djeca ili blizu najsporijima. Ciena će završiti zadnja, a Thane
uopće nije očekivao da će uspjeti.
Okrenuo se da je pogleda ravno u lice ne bi li shvatila
koliko je ozbiljan kad je rekao: »Idi.«
39. Ciena se samo bliže nagnula: »Thane — ne dopusti
ocu da pobijedi.«
Mržnja prema ocu uspjela je u onome što nada nije
mogla. Gonjen čistim inatom, Thane se s mukom podigao na
koljena, a onda i na noge. Iako se u početku zanio, uspio se
nekako uhvatiti.
»Spreman za trk?« Ciena je počela poskakivati na
petama, jedva čekajući da se pokrene.
»Da.« Thane je uzeo duboki dah: »Spreman sam.«
Nekako se prebacio preko prepreke. Iako je do cilja
stigao zadnji — uspio je.
Poslije, u privatnosti sobe za opremu, sjeo je na klupu,
pažljivo skinuo košulju i dopustio Cieni da vidi ono najgore.
Od srama mu je lice gorjelo. Iako je znao da nije on taj kome
bi zbog ozljeda trebalo biti neugodno, sram je bio tu dok je
pokazivao Cieni kako je dopustio da ga otac pretuče sve dok
mu koža na leđima nije popucala.
Thaneu se činilo da bi morao izaći iz prostorije da ga
ne sažalijeva ili kaže da joj je žao.
Ali, Ciena ništa nije rekla. U tišini je otvorila kutiju s
prvom pomoći i namazala mu kožu kremom za zatvaranje
rana, tapkajući jednu po jednu sve dok se Thane ponovo nije
osjetio čitavim.
Kad im je bilo šesnaest godina...
Samo će šačica djece s čitave planete Jelucan biti
primljena na jednu od Imperijalnih akademija. I dok su
svjetovi s Unutrašnjeg oboda često osiguravali tisuće
kandidata, mjesta su bila strogo ograničena za građane s
bivših separatističkih planeta. Sami su instruktori akademija
izabirali polaznike. Tek u trenutku kad bi kandidati saznali
jesu li uopće primljeni, obavijestili bi ih o tome kojoj su
školi dodijeljeni i na kojem će im planetu biti dom za dva
40. tjedna.
Cieni nije bilo bitno koju akademiju dobije. Bilo koji
planet joj je odgovarao. Samo da postane imperijalna
kadetkinja.
Ujutro kad su rezultati trebali biti objavljeni, čitava se
grupa kandidata okupila u školskom dvorištu. Roditeljima tu
pristup nije bio dopušten — samo učenicima i imperijalnim
časnicima — ali obitelji su se zadržavale s vanjske strane.
Poslije će uslijediti proslava ili tješenje. Zasad su Ciena,
Thane i ostali pristupnici imali tek jedni druge.
»Nisam mogla spavati«, priznala je Thaneu dok su
stajali zajedno pored stražnjeg lijevog kuta dvorišta, buljeći
u vrata na kojima će se proktor pojaviti s objavama: »Ni
trenutka.«
»Ni ja.« Thane joj se iskrivljeno nasmiješio: »Što mi je
dalo vremena da smislim nekoliko rezervnih planova za
nas.«
Ciena je digla ruku u protestu. Odbila je čak i
razmišljati o alternativnim karijerama, jer joj se činilo da bi
to prizvalo nesreću.
Thane se nacerio: »Hajde, Ciena. Testirani smo.
Odluka je već donesena! U ovom si trenu više ne možemo
prizvati nesreću.«
Bila je to istina. Ne samo to, iz njegova je glasa Ciena
zaključila da ti »planovi« nisu ozbiljni: »Dobro, dobro. Da
čujem.«
»Prvo. Postat ćemo poznati akrobati.«
»... akrobati?«
»Poznati akrobati. Nema slave za osrednje, nepoznate
akrobate. Kad to već radimo, moramo to napraviti pošteno.«
Proktor je svakog časa trebao izaći. Žamor mase
postajao je sve glasniji, sve napetiji. Cienino je srce tuklo, ali
trudila se odgovoriti na Thaneov zaigrani ton: »Proći ću.
41. Imaš li još kakvih bistrih ideja za našu budućnost? Rekao si
da je ono tek prvi plan.«
»Drugo. Proputovat ćemo galaksiju s predstavom
egzotičnog plesa uz pratnju bubnja.«
Podigla je obrve: »Oprosti, ali nemam namjeru postati
egzotična plesačica.«
»Pa tko je rekao da moraš? Ja ću plesati. Ti vuci
bubanj.«
Ovog se puta nasmijala od srca: »Samo ako mi
dopustiš da ti smislim kostim.«
»Hmmm. Možda bih trebao preći na treću ideju...«
U tom se času Thane ispravio i raširio oči dok je
proktor izlazio. Činilo se kao da njegova crna uniforma
krade samu sunčevu svjetlost iz dana. Ciena je osjetila grč u
želucu, ali poput svih ostalih učenika, spremno je ustala i
ostala savršeno tiha.
Droidi zvučnici dolebdjeli su u blizinu, hvatajući
proktorove riječi kad je izjavio, »Slijedi lista kandidata koji
su se uspjeli upisati na jednu od Imperijalnih akademija. Za
Imperijalnu akademiju na Arkanisu...«
Ciena je gotovo zastenjala. Išli su po abecednom redu
svih škola? Možda sve do samog kraja neće znati jesu li
uspjeli ili ne. Već se vidjela kako stoji u stavu mirno, dok
minute teku, a jeziva se mogućnost neuspjeha uvlači u misli.
Kad bi se to dogodilo, morala bi se ponižena nekako iskrasti.
Neuspjeh nije bio baš jednak gubitku časti, ali trenutno se
tako osjećala.
Nekoliko minuta nakon početka ceremonije — iako se
već sad činilo kao da traje čitavu vječnost — proktor se malo
uspravio: »Za Kraljevsku imperijalnu akademiju na
Coruscantu...«
Bila je to najprestižnija škola u čitavoj galaksiji. Ni
jedan drugi trening centar nije ni približno osiguravao
42. mogućnost blistave karijere u Imperijalnoj zvjezdanoj floti.
Ciena je sanjala o toj školi, što je zacijelo i bio razlog
zbog čega joj se učinilo da je proktor izgovorio njezino ime.
Ali, nije. Zaista je rekao — »Thane Kyrell i Ciena
Ree.« Oboje, zajedno!
Ostala je u stavu mirno, ali postrance je pogledala
Thanea. Ako je i on čuo isto, onda je definitivno bila istina.
Naravno, on se smiješio — ali nekakvim umornim
smiješkom, kao kad je prešao posljednju prepreku na I&O
poligonu. Thane je zatvorio oči i sam sebi prošaputao, »Idem
odavde. Nema me više.«
Ciena je znala zašto njezin prijatelj tako jako želi
napustiti planet. Bili su to razlozi koji im nisu bili zajednički.
Ona je voljela čistu ljepotu Jelucana, osjećaj pripadnosti koji
je vladao među življem iz doline — sve joj je to bilo lijepo.
A ipak je mogla bez žaljenja napustiti svoj rodni planet.
Ni od čega nije bježala. Jurila je svoj san da postane
imperijalna časnica, otiskujući se radosno u svemir.
Dan kad je Thane napustio Jelucan bio je... savršen.
Kao da ništa pogrešno ne može napraviti, kao da su se sve
konstelacije napokon poravnale da ga odvedu. Roditelji su se
s njim oprostili kod kuće i nisu se čak niti potrudili da ga
prevezu do svemirske luke. Thaneu je to došlo kao
olakšanje.
Ukrcavanje na brod za Coruscant bilo je još bolje, jer
je i Ciena bila prisutna, doduše, ona se zadržala na rampi za
ukrcaj grleći se s roditeljima tako dugo da je kapetan
zaprijetio da će je ostaviti. Thane i ona su postali tim kako bi
se upisali na akademiju, bilo je jedino ispravno da zajedno i
stignu ondje. Najbolji je trenutak svakako bio kad se
transporter zatresao i ušao u hipersvemir — njihovo prvo
iskustvo putovanja brzinom svjetlosti — i njih su se dvoje
43. osmjehnuli jedno drugom u totalnom oduševljenju.
A onda su stigli na Coruscant i osjetili kao da ih je
netko opalio ravno u lice.
Thane je oduvijek bio svjestan da je Jelucan zaostao. Iz
holograma mu je bilo jasno kako je galaksija daleko veća i
sofisticiranija od bilo čega što je ikad imao priliku vidjeti. I
tako je mislio da je spreman. Ali, kad je sišao s broda i prvi
puta vidio Coruscant...
Zgrade su bile visoke poput planina na Jelucanu. Iako
se sunčeva svjetlost pomaljala kroz različite staklene
strukture, općeniti je dojam bio krajnje klaustrofobičan. Tlo
je bilo nemoguće daleko ispod njih, a nebo kao isječeno u
uske komadiće. Stotine malih letjelica prelijetale su ili
lebdjele između nebodera u neprestanom zujanju pregovora i
trgovine. Činilo se kao da svaka osoba ima neki cilj i da se
kreću s namjerom kako bi se osjećali udomaćeno u ovom
ogromnom metalnom kavezu, u ovom gradu koji je progutao
čitav planet. Thane se, međutim, trudio ne gledati više kroz
prozor jer se osjećao malenim zbog onoga što je ondje vidio.
U početku je mislio kako će Ciena biti još više
zgromljena općim dojmom. Ona je svoje djetinjstvo provela
u otvorenoj dolini, u kućama tek neznatno boljima od šatora.
Ovo će zasigurno biti previše za nju.
Ali, umjesto toga ona je bila ushićena: »Ovo je mjesto
gdje se sve događa«, brbljala je dok su se kretali po
hodnicima zvjezdane luke, pored droida plutača što su
lebdjeli ispred njih navodeći ih ka šatlu za akademiju:
»Nekako je — električno, sva ova nevjerojatna energija
posvuda oko nas. Osjećaš li je?«
»Sasvim sigurno«, potvrdio je Thane. »Potpuno
električno.«
Ciena ga je pogledala: »Hej. Jesi li dobro?« Ali u tom
su trenutku stigli do šatla, zajedno sa šačicom drugih novih
44. kadeta i izgubili se u vrtlogu aktivnosti prvog dana: pokupili
su podatkovne čipove sa svim informacijama koje su im bile
potrebne, saznali o večerašnjem primanju organiziranom za
sve kadete i predstavili se ostalim kadetima s drugih
svjetova. Ukočeni i uparađeni imperijalni časnici kretali su
se među njima u odorama dok se šatl odvajao od doka i
uključivao u mučno brzi zračni promet Coruscanta. Thane se
morao koncentrirati da ne trza svaki puta kad bi im druga
letjelica prišla krilo do krila — ali u metropoli veličine
čitavog planeta, činilo se da su piloti naviknuti na male
margine pogreške.
Kad su stigli na samu akademiju, sav se taj intenzitet
samo pojačao. Dok su novi kadeti izlazili iz šatla, Thane je
shvatio da su stotine polaznika već prisutne. Bilo je izvjesno
da će se još nekoliko stotina uliti iz drugih šatlova što su
pristajali iza njih. Čitavo vrijeme dok su se prijavljivali nije
uspijevao odagnati osječaj izgubljenosti. Kad je bacio pogled
ka Cieni, vidio je da se ona još šire osmjehuje. Ubrzo ih je
razdvojila gomila ljudi koji su pokušavali shvatiti kamo bi
trebali poći.
Podatkovni čip što su ga primili dao mu je lokaciju
spavaonice i obavijestio ga da će imati dva cimera. Ne mogu
biti gori od Dalvena, pomislio je, odlučan da što bolje
iskoristi situaciju.
Ipak, dok je dizao ruku da pozvoni na vrata, Thane se
osjetio nevjerojatno malenim.
Vrata su se hitro otvorila otkrivši mršavog, crnokosog
tipa uskog lica i kruta držanja — tako uspravnog da je
Thaneu trebao trenutak da shvati da se radi o njegovom
cimeru, a ne administratoru.
»Znači ti si onaj s, kako se ono zove, Jelucana?« Na
Thaneovo se kimanje tip podsmjehnuo: »Zašto si uopće
zvonio na vrata vlastite sobe? To je glupo.«
45. »Nije li ugodan?« dodao je drugi tip — najviši od njih
trojice, mršav poput štapića i uska lica, duge smeđe kose
koju je povezao u čvor iza glave. Unatoč aristokratskom
naglasku, osmijeh mu je bio zarazan: »Gospodin Ljubazni je
Ved Foslo, domorodac s Coruscanta...«
»Naravno«, prekinuo ga je Ved podižući bradu: »Moj
otac, general Foslo, radi za središnju obavještajnu.«
»... i, kao što se može vidjeti, jedan od njegovih
talenata je uspješno nabacivanje referenci na svog oca u
prvoj minuti nakon što nekog upozna.« Dok se Ved mrštio,
visoki se momak približio ne bi li Thaneu stegnuo ruku: »Ja
sam Nash Windrider s Alderaana. Moj otac izrađuje tepihe.
Jesam li te već impresionirao?«
»Jako.« Thane je shvatio da se počeo osmjehivati:
»Moj se bavi pomalo nepoštenim knjigovodstvom.«
»To je uvijek korisno«, rekao je Nash: »Nikad ne znaš
kad će ti ustrebati malo kreativnog knjigovodstva. Uđi i
raskomoti se — koliko to možeš na donjem krevetu. Mi smo
već ugrabili dvije bolje pozicije.«
Ustanovilo se da je Nash već proputovao desetak
svjetova i nekoliko puta dotad posjetio Coruscant. Nije ni
pitao Thanea kako se u početku osjećao, jednostavno je to
pretpostavio i zakleo se da se svi isto osjećaju kad se prvi
puta spuste ovamo.
»U svemirskim bi lukama trebali dijeliti inhalatore«,
rekao je Nash dok su se družili, ispruženi na krevetima
iščekujući ceremoniju dobrodošlice i večeru: »Ili barem
sedative. Nešto da ljudima pomogne.«
»Ja ne vidim što je to tako čudno na Coruscantu.« Ved
je i dalje bio potpuno ukočen, ali općenito se nije činio tako
lošim: »Zaista nikad nisi bio u pravom gradu? Ili na bilo
kojem planetu Središnjice?«
Thane je već odavno znao da mu je najbolje biti iskren:
46. »Ne.« Ispružio se na krevetu ispod Vedovog, pokušavajući
se priviknuti na tvrdi madrac: »Nikad nisam bio niti u nekom
gradu većem od Valentije na svom planetu, a rekao bih da bi
ukupno stanovništvo Valentije napunilo oko — sedam
katova jedne zgrade.«
Nash je stavio ruke ispod glave: »Naviknut ćeš se,
Thane. Uskoro ćemo svi biti imperijalni časnici i proputovati
stotine svjetova, a kad se vratiš kući, bit ćeš premazan svim
mastima poput ovog tu generalskog sina.«
Ved ga je bijesno pogledao, ali Thane nije uspio
suspregnuti smijeh.
Ciena je bila uvjerena da će joj se cimerice dopasti i da
će uživati u prijemu, ali dosad se pokazalo da je ovo podne
nadmašilo čak i njezina najbolja očekivanja. Stajala je ispred
ogledala, zapanjeno se promatrajući u kadetskoj uniformi.
Crne čizme, tamne hlače, tamna jakna — bio je to prizor iz
snova.
»Mrzim ove čizme«, izjavila je njezina cimerica
Kendy Idele i namrštila se na svoj par stojeći u blizini: »A
onda opet, ja jednostavno mrzim sve cipele. Kad odrasteš na
tropskom svijetu, najdraže ti je biti bosonog.«
»Uskoro ćeš se naviknuti«, obećala joj je njihova treća
cimerica, Jude Edivon. Bila je visoka koliko je Kendy bila
niska, blijeda koliko su Kendy i Ciena bile tamne: »Bose su
noge možda super na Ilohu, ali na Coruscantu? U času bi se
zaprljale. Osim toga, vjerojatnost ogrebotine, porezotine i
eventualne infekcije bi bila visoka — ne kažem da nivo
higijene ovdje nije dobar, ali sama veličina populacije...«
»Hoćeš li sad opet citirati statističke podatke?«
zacviljela je Kendy.
»Sasvim je dobro biti štreber«, rekla je Ciena: »Samo
ti navodi koliko god želiš statistika, Jude. Kendy i ja ćemo se
47. na kraju ipak naviknuti.«
Judino se lagano pjegavo lice osvijetlilo u smiješku:
»Čini se da nam se osobnosti podudaraju. Mislim da ćemo se
ti i ja jako dobro slagati.«
»I nas dvije ćemo se dobro slagati«, obećala joj je
Kendy: »Samo me ignoriraj kad sam čangrizava. Još sam
smušena, umorna od putovanja i pokušavam se snaći s ovim
prokletim pletenicama.«
Ciena je godinama nosila kosu u čvrstim pletenicama
prikupljenim odostraga; sve od kad je saznala da je to
obavezno za sve dugokose kadete: »Daj meni.« Kendyna je
tamnozelena kosa bila ravna i svilenkasta — potpuno
drugačija od Cieninih gustih uvojaka — ali smatrala je da
sve to dođe na isto: »Stvarno nikad nisi vježbala friziranje
kose?«
»Ni jedan jedincati put. Mislila sam da će biti lako!«
Kendy je uzdahnula: »Usput, hvala na pomoći.«
»Nema problema.«
Jude se bliže nagnula: »Mogla bi je jednostavno
odrezati na kratko, poput mene. Tako dobivam optimalnu
učinkovitost.«
Kendy je složila facu: »Na Ilohu samo mala djeca
imaju kratku kosu. Puštanje kose označava ulazak u odraslu
dob. Nema šanse da je sad odrežem.«
»Brzo ćeš se naviknuti na pletenice«, obećala je Ciena:
»Morat ćeš, jer ti nemam namjeru svako jutro raditi frizuru.«
»Čak i ako obećam da ću ti pospremiti krevet prije
inspekcije?«
»Ne.«
Nekako su ipak stigle na vrijeme i u savršenim
uniformama na ceremoniju. U Cieninoj je generaciji bilo
više od osam tisuća polaznika — broj od kojeg joj se vrtjelo
u glavi — ali kad ih je vidjela sve na kupu, odjevene u
48. imperijalne oznake, dovedene ovamo zajedno s istim ciljem,
istim snom, kao da joj je tijelom prošla struja. Svaki od tih
kadeta doputovao je ovamo sa stotina svjetova, kako bi
postao najbolji mogući časnik. Stigli su služiti Imperiju,
unaprijediti čitavu galaksiju svojim radom. Srce joj je bilo
tako puno da je morala jednu ruku staviti na grudi.
Je li Thaneu dosad već bolje? Moralo mu je biti. Oči su
joj pretraživale gomilu ne bi li ga našle, ali to je bila jedna od
lošijih strana nošenja uniforme, ljude je bilo teže razaznati.
Imala ga je namjeru locirati čim dospije — a onda ju je
pretekao govor predsjednika akademije.
»Niste ovdje samo kako bi naučili vojnu strategiju ili
vježbali pilotirati zvjezdanim lovcima«, rekao je zapovjednik
Deenlark izgovarajući jasno svaku riječ: »Naravno, sve su to
važne vještine. Ali mi od vas tražimo više. Naši će polaznici
postati građani Imperija. O sebi će razmišljati prvo kao o
patriotima i vojnicima. Možete li prestati misliti o sebi kao
stanovnicima rodne planete i vidjeti se kao građane
Imperija? Samo to? Možete li prihvatiti da ćete najbolje
čuvati i služiti svijet s kojeg ste došli snažeći tako Imperij
kojem pripadate?«
Ciena nikad nije mislila da je osjećaj pripadnosti
Imperiju odricanje od Jelucana. U njezinoj su glavi ta dva
identiteta ugodno koegzistirala. Ali, možda su neki ovdje
prisutni učenici došli sa svjetova odakle su bili i oni
pobunjeni senatori — s nekih mjesta nelojalnih Imperatoru.
Njima je možda trebalo uvjeravanje da još mogu pripadati
ovdje na akademiji.
Deenlark je nastavio: »Rijetki među vama ovamo su
stigli zajedno s prijateljima od kuće ili imaju starijeg brata ili
sestru koji su već ovdje na akademiji. Po prirodi stvari,
naginjat ćete jedni drugima u svakoj prilici i oslanjati se na
odnose koje već imate. Ali, ako je to sve što ste mislili
49. postići — onda ste isto tako mogli i ostati kod kuće, slažete
li se?«
Nekolicina se poslušno nasmijala. Ciena je osjetila kao
da ju je nešto probolo. Ona i Thane se ne bi trebali družiti?
Uopće?
No, dobro. Možda nisu mislili uopće, zaključila je.
Instruktori su jednostavno željeli izbjeći da se stari znanci
suviše oslanjaju jedno na drugo.
Ali, to je bilo upravo ono što su ona i Thane radili
posljednjih osam godina svog života.
Nakon što su ceremonija i večera završili, učenici su se
razmiljeli uokolo, upoznavajući se međusobno i — ponekad
— ne suviše suptilno odmjeravali konkurenciju. Ciena je
željela pronaći Thanea iako je samoj sebi govorila da ne bi
trebala.
Srećom, on je našao nju.
»Oboje planiramo služiti Imperiju ostatak svojih
života«, rekao je Thane dok su sjedali u stolice okrenute
prema bliještećoj panorami grada ispod njih: »Nikad se
nećemo vratiti na Jelucan — barem ne živi. Zato ne moramo
brinuti o >življenju u prošlosti< ili kako je to već Deenlark
rekao.«
Thane je ponekad vrlo površno doživljavao osobe od
autoriteta — kao da ga pravila nisu zanimala — ali Ciena se
ovog puta više-manje morala s njim složiti: »Izgleda da
ćemo pohađati neke predmete zajedno, a na neke ići
odvojeno. Znači da oboje možemo ovdje voditi svoj život.«
»U početku sam umirao od straha«, priznao je Thane:
»Ti si živjela u ruralnijem dijelu od mene, ali ni na trenutak
se nisi zbunila. Kako ti je to uspjelo?«
Samo se šalio, ali Ciena mu je ozbiljno odgovorila:
»Bila sam spremna za Coruscant jer sam oduvijek sanjala da
stignem ovamo. Ti nisi jer — jer mislim da su se tvoji snovi
50. vrtjeli samo oko toga da pobjegneš s Jelucana.«
Thane je na trenutak ostao tih i Ciena je poželjela da
može vratiti riječi. Ali onda, napokon, Thane je kimnuo:
»Imaš pravo.«
»Ipak, dijelili smo najvažniji dio sna«, rekla je Ciena.
»Više od toga. Pomogli smo jedno drugom da
dospijemo ovamo. Nije slučajnost da smo oboje primljeni na
Kraljevsku akademiju, znaš? Zajedno smo letjeli, zajedno
smo učili — jedno smo drugo unaprijedili daleko više no što
bi to svakom od nas samom uspjelo.«
Grlo joj se stisnulo: »Da. Slažem se.«
Thane se nasmijao odmahujući glavom, možda u
nevjerici koliko su daleko dospjeli ili koliki je još put pred
njima: »Sad je red na akademiji da nas učini boljima.«
»Da od nas učini časnike. Uspjet čemo.«
»Možeš se kladiti.«
Prozor okrenut ka coruscantskoj noći lagano ih je
reflektirao, namećući njihov lik ponad zgrada i lebdjelica.
Ciena se vidjela kako sjedi pored Thanea, oboje u krutim,
neizrađenim jaknama i čizmama koje su im ranije tog dana
dodijelili. Uvijek su izgledali potpuno različito: Thane je bio
visok i blijed, uvijek u jarkoj elegantnoj odjeći doseljenika
drugog vala, a Ciena tamna i tanušna u jednostavnoj odjeći
kućne radinosti iz doline. Sad su nosili jednaku uniformu i
svi su mogli vidjeti da su ona i Thane slični na način koji je
najviše vrijedio.
Sjedili su tako jedno pored drugog još trenutak prije no
što su ustali. Thane joj se nasmiješio i prošaputao, »Možeš ti
ovo, znaš.«
»Možeš i ti«, odvratila je Ciena. Nisu se morali
oslanjati jedno na drugo. Oboje su bili više no spremni
poletjeti.
Onda su se okrenuli jedno od drugog i odšetali u
51. gomilu kako bi upoznali nove ljude i postali građani Imperija
kao što im je i bila sudbina.
52. T
TR
RE
EĆ
ĆE
E P
PO
OG
GL
LA
AV
VL
LJ
JE
E
AKO SU PRIPREMNI tečajevi za imperijalnu akademiju
bili teški, nastavno opterećenje Kraljevske akademije na
Coruscantu se moglo opisati kao brutalno.
Opuštena prijateljska atmosfera prvog dana trajala je
točno toliko — jedan dan, ne više. Prirodne znanosti,
matematika, letenje, fizički trening: svaki je mogući test bio
na granici njihovih mogućnosti, i to svaki put. Svake se
godine njihovog trogodišnjeg programa količina kadeta
smanjivala za polovicu. Samo će nekolicina završiti
akademiju, a konkurencija da se ostane među tih nekoliko
bila je oštra. Mogli su zaboraviti na dugo spavanje,
preskakanje predavanja ili čak šaputanje s drugim
polaznicima tijekom sata, tko je želio ostati na akademiji,
kako bi jednog dana postao časnik, nikad se, ali baš nikad
nije mogao opustiti. Svakog se dana trebalo forsirati preko
samih granica mogućnosti.
Nakon dva mjeseca na prvoj godini, Thane je zaključio
da se još nikad u čitavom svom životu nije ovako zabavljao.
»Sigurno — se — šališ«, promucao je Nate dok su njih
dvojica trčali deveti krug oko Nebeske petlje, poligonu za
trčanje na samom krovu akademije, visoko iznad gužvi koje
su vladale nižim nivoima Coruscanta. Hladan se oblak
omotao oko zgrade prekrivajući ih blijedom maglom:
»Ustajanje u zoru — učenje do ponoći — vježbanje dok se
ne ispovraćaš od iscrpljenosti? Tebi je to zabavno?«
Thane se osmjehnuo brišući znoj s čela: »O, da.«
»Ako se ovako zabavljaju na Jelucanu — mislim da ću
godišnji odmor provoditi negdje drugdje.« Prešli su preko
53. cilja i počeli usporavati iz trka u hod i napokon stali. Nakon
što se Nash nagnuo držeći se rukama za koljena i duboko
udahnuo nekoliko puta, nastavio je. »Jednog ćeš dana doći sa
mnom na Alderaan. Vjeruj mi, možemo ti pokazati bolju
zabavu od ove.«
Nash nije shvaćao. Nije mogao. Dok su njih dvojica
hodali prema svlačionici, Thane je pokušavao naći ispravne
riječi: »Većinu mog života, roditelji su mi zabranjivali sve
što bih želio — čak i pripremanje za upis na akademiju.
Morao sam se iskradati kako bih vježbao letenje sa Cienom.
Možeš li to vjerovati?«
»Stvarno?« Nash je zatresao glavom u nevjerici. Siva
mu je majica postala crna od znoja: »Ali, Ciena Ree je jedna
od najboljih pilotkinja ovdje. Mogao bi ići na dvadeset
drugih svjetova i ne naći boljeg partnera za letenje.«
Pitao se isplati li se uopće pokušati objasniti jaz
između življa iz doline na Jelucanu i doseljenika drugog
vala? Thane je odlučio to preskočiti. Na akademiji nisu
odobravali takva razglabanja o rodnim svjetovima:
»Pokušavam ti reći da je ovo prvi put u životu da pokušavam
nešto postići a da me nitko ne ometa.«
Nash je uzdahnuo: »Bilo ti je teško. Na Alderaanu
ljude ohrabrujemo da uče i razvijaju se. Obrazovanje je
besplatno i ljudi se sami prijavljuju kako bi podučavali
različite vještine i zanate iz zabave. Naravno, jednog će dana
tako biti u čitavom Imperiju.« Thane se na te riječi glasno
nasmijao zbog čega se Nash namrštio: »Što je smiješno?«
»Ti si smiješan. Zato što misliš da će se čitava
galaksija osuti zvjezdanim sjajem i cvjetićima i sve to zbog
Imperija.«
»Nije li to svrha Imperija?« Nash je pokušao obrisati
znoj s lica majicom, ali kad je shvatio da je ona još znojnija,
samo je napravio grimasu i pustio je da padne: »Da sa
54. svakog svijeta, iz svake kulture, uzme ono što je u njoj
najbolje i raširi to po čitavom sustavu?«
Thane je slegnuo ramenima: »To su govorili i za
Galaktičku republiku. Barem su tako na početku mislili. Ali,
stvari se ne dogode uvijek prema planovima.«
»Nemoj da previše ljudi čuje da si to rekao, dobro?«
Nash se osvrnuo, ali nikog nije bilo osobito blizu: »Mogli bi
pomisliti da si nelojalan. Dok ja, tvoj prijatelj, znam da si tek
cinik.«
»Imaš pravo.« Naučio je tu lekciju prvi puta kad su se
njegovi roditelji ulizivali javno istim onim ljudima koje su u
privatnosti doma samo ismijavali: stvari nisu uvijek kakvima
se doimaju.
»No, jednog ćeš dana doći sa mnom na Alderaan i
vidjeti kako je prekrasan. Čak ni ti nećeš više moći biti
ciničan.«
Thaneu je bilo jasno da je Nashu nedostajao dom, pa je
odlučio uzeti cimerovo hvalisanje o rodnom svijetu zdravo
za gotovo. Zasada. »Zvuči zanimljivo. Volio bih ga jednom
posjetiti.«
»Samo čekaj, prijatelju. Zavoljet ćeš ga.«
I tako je Thane sad imao i putovanje na Alderaan
kojem se mogao radovati. Dotad je već svaki svijet o kojem
je nešto naučio postao moguće odredište, ono što je započelo
samo kao užasna potreba da napusti Jelucan sazrelo je u
iskrenu žudnju za putovanjima. Karijera u Imperijalnoj
zvjezdanoj floti omogućila bi mu da hoda po dubokom
snijegu ledenih planeta, roni u oceanima vodenih svjetova,
uživa u žestokoj vrućini na plažama nekog bizarnog
zvjezdanog sustava.
I svakog bi dana letio, ponekad čak i cijeli dan.
Naravno, na ovoj su razini kadeti uglavnom koristili
simulatore — ali akademijini su simulatori funkcionirali na
55. tako sofisticiranom nivou kakvog Thane još nikad nije vidio.
(Osim što je sve bilo bolje od bijednog V-171.) Izvana su
simulatori izgledali poput bezličnih metalnih kugli, ali unutra
bi kadete čekao kokpit identičan pravome, bliješteće
kontrolne ploče i ekrani koji bi prikazivali trodimenzionalne
slike bilo kojeg zvjezdanog obzora ili planetarne atmosfere
koje bi taj dan vježbali.
Osjećaj letenja bio je potpun, a izazovi s kojima bi se
trebali nositi bili su kraći, strašniji i bilo ih je više nego što je
vjerojatno da bi ih susreli u stvarnim situacijama — barem
dosad. Jednog bi dana Thane dobio zadatak da sprovede TIE
lovac iz dubokog svemira u atmosferu planete s gravitacijom
dovoljno jakom da zdrobi ljudsko biće. Sljedećeg bi možda
morao manevrirati snježni skuter kroz mećavu s vjetrovima
koji su prijetili da oderu metalnu oplatu s trupa. Neki su
polaznici postajali napeti, brinući o svojim prolaznim
ocjenama ili o tome kako bi to bilo da im se dogodi u
pravom životu.
Thane je, u stvari, bio najopušteniji dok je pilotirao.
Jedva je čekao da se oproba uživo. Za njega je najčistiji
užitak bio sjediti za kontrolama broda.
Njegovi su se entuzijazam i sigurnost u sebe očitovali i
u rezultatima. Na razrednoj je ljestvici Thane uvijek bio na
jednom od najviših mjesta u pilotiranju — a jedno od
nekolicine imena koja bi se povremeno pojavila iznad
njegovog bilo je Ciena Ree.
Zajedno su se tome smijali, jedno drugom čestitali na
pobjedi i ponosno izjavljivali kako će već na sljedećem letu
povratiti titulu najboljeg. Ciena mu je postala rival, ali bila je
to zdrava konkurencija. Bilo je više dana kad bi se vidjeli
nego što im to ne bi pošlo za rukom, bilo na satu ili u vrevi
koja je vladala akademijom. I iako je ravnoteža između
njihovog prijateljstva i što su postajali »građanima Imperija«
56. bila osjetljiva, osjećao je kao da su je nekako pronašli.
Njihovo bi sastajanje često bilo kratko, ali ipak su se
uspijevali naći nekoliko puta tjedno — u satima u kojima bi
zaboravili na svoj konkurentski odnos. Thane je znao da će
se uvijek međusobno unaprjeđivati trseći se da dostignu nivo
vještine onog drugog; čak i na akademiji, on i Ciena držali su
jedno drugo u najboljoj mogućoj formi.
»To je suludo.« Frknuo je Ved Foslo jedne večeri
nakon što je Ciena ponovo zauzela prvo mjesto: »Otela ti je
mjesto na ljestvici. Zašto si tako uzbuđen što konkurencija
od nje čini bolju pilotkinju? Trebao bi je pokušati zbaciti, a
ne joj pomagati.«
»U skupini koja će završiti akademiju ima mjesta za
više od jedne osobe«, uzvratio mu je Thane sjedeći na rubu
kreveta i lašteći čizme: »Osim toga, nije li cilj stvoriti
najbolje moguće imperijalne časnike? Na ovaj će način
Imperij dobiti dva fantastična pilota, ne samo jednog.«
Ved je zatresao glasom: »Jednog ćeš dana shvatiti.«
Sa svog kreveta ispod tanke sive deke, Nash se
nasmijao: »Hajde, priznaj, Vede. Ljut si samo zato što Thane
i Ciena uvijek imaju više bodova od tebe! Unatoč činjenici
da ti je otac — koji mu je ono čin?«
»Znaš jako dobro koji čin moj otac ima«, rekao je Ved.
Na licu mu se jasno vidjelo nezadovoljstvo što ga uvijek
nadmašuju ne jedno, nego dvoje klinaca s neke stjenčuge u
Vanjskom obodu. Zakopčao je pidžamu do vrata kao što je
radio svake večeri ne rekavši više ni riječ. Tip se nikad nije
opuštao.
Osim te činjenice, Ved zapravo i nije bio tako loš
cimer. Bio je uredan, nije hrkao i nije mu bilo teško pričati o
finim detaljima vojne kulture na Coruscantu. Za razliku od
njega, Nash bi razbacao stvari posvuda između inspekcije
soba u istinski spektakularnom primjeru neurednosti, ali
57. osim nekoliko rasprava o tome zašto je odvratno da Nashove
prljave čarape završe na nečijoj četkici za zube, on i Thane
stvorili su čvrsto prijateljstvo.
No, daleko najbolja stvar koja se Thaneu dogodila tih
prvih mjeseci na akademiji bila je kad je sreo Dalvena.
Većinu svog života Thane je među svojim vršnjacima
bio srednje visine. Ponekad bi u očaju gledao svoju
veličanstvenu majku, svog divovskog oca i visokog i
mršavog starijeg brata. Činilo mu se kao da je i u tome loše
prošao. Međutim, njegovo je tijelo počelo nadoknađivati
izgubljeno vrijeme nekoliko mjeseci prije ulaska na
akademiju. Noću su ga boljele kosti u nogama i činilo se kao
da mu nikad nije dosta hrane i da je stalno gladan — unutar
tri mjeseca po dospijeću, bile su mu potrebne nove uniforme.
Dok je stajao u skladištu sektora čekajući na red da
preuzme veće čizme, čuo je droidski bezizražajni glas: »Niži
časnik Kyrell, Ha-J-dva-devet-nula, paket spreman za
preuzimanje.«
Thane se namrštio. On je još bio kadet i njegov je broj
bio AV547. A opet je bio uvjeren da je čuo prezime Kyrell...
Onda je Dalven iskoračio iz gomile časnika što su
čekali i brzajući preuzeo svoj paket s uniformom. Činilo se
kao da mu se žuri da ode, ali kad se okrenuo i vidio svog
mlađeg brata kako tamo stoji, smrznuo se na mjestu.
»Dalvene?« Thane nije znao što bi rekao: Drago mi je
da te vidim, bila bi za obojicu laž.
»No, dakle. Vidim da još nisi ispao. Nevjerojatno.« S
tim je riječima Dalven podigao bradu u očitoj namjeri da ode
— ali Thane je stajao između njega i vrata i nije se micao.
»Niži časnik? Rekao si nam da si postao poručnik.«
Dalvenovi su se obrazi zažarili: »Ja — pa —
unapređenje treba stići svakog časa.«
Thane je kimnuo glavom: »Da. Svakako. Zato si došao
58. po novu uniformu, pretpostavljam...«
Glas mu se utišao kad je spazio isprintanu značku na
hrpi u Dalvenovim rukama: UREDSKO OSOBLJE /
TREĆA KLASA.
»Zbogom.« Dalven je zbrzao očigledno odlučan u
namjeri da se pravi kako Thane ništa nije primijetio.
Možda je bilo jeftino — čak i sitničavo — ali saznanje
da su njegovog arogantnog starijeg brata smatrali
podobnijim za uredski posao nego za službu na zvjezdanom
razaraču uljepšalo mu je dan.
Tog podneva, dok je išao na poligon Nebeska omča na
dodatni trening trčanja, zamislio je kako priča Cieni o
susretu s Dalvenom. Ona ga je prezirala gotovo koliko i
Thane, činilo mu se kao da već može čuti njezin smijeh,
vidjeti kako joj tamne oči sjaje od zadovoljstva zbog njega.
Izašao je na pistu i vidio još nekolicinu kadeta kako su
imali istu ideju o dodatnom treningu i Cienu među njima.
Nosila je istu odjeću kao i svi drugi kadeti: sivu
majicu, crne kratke hlače i propisane cipele. Ciena je bila tek
jedna od nekoliko desetaka ljudi na najudaljenijem dijelu
piste. A opet ju je trenutno prepoznao — čak i preko čitave
dužine Nebeske omče, čak i kroz briljantno bliještanje sunca.
Thane je prepoznao način na koji je trčala, oblik njezinih
crnih uvojaka upletenih u pletenicu na stražnjoj strani vrata...
Prekrasna je, pomislio je i trenutno se na tu spoznaju
zbunio, a potom osjetio glupim. Kako to nije prije primijetio
na djevojci koju je viđao gotovo svakog dana zadnjih osam
godina? Ali, upravo je u tome bila stvar. Thane je Cienu
predobro znao da bi je objektivno promatrao. Njezino mu je
lice bilo poznato poput vlastitog u ogledalu — ili je barem
bilo, sve do sada.
Dokaz vlastite sljepoće ga je uznemirio. Kao da se
Ciena nekako promijenila i o tome ga nije obavijestila.
59. Mogućnosti koje je u prošlosti odbijao uzimati u obzir sad su
se nametale njegovom umu, mogućnosti uzbuđujuće i
zastrašujuće istovremeno. Osjetio je drhtaj niz kožu koji bi
obično povezivao s letenjem, upravo u onom trenutku kad bi
se odvojio od tla i pojurio ka nebu...
Thane je odlučio ne razmišljati više o tome. Umjesto
toga će trčati, što brže može, sve dok se ne izmori i ne padne
u izmaglicu. Kad drugi puta vidi Cienu, bit će u mogućnosti
razgovarati s njom kao što je uvijek činio. Ništa se nije
moralo promijeniti.
60. Č
ČE
ET
TV
VR
RT
TO
O P
PO
OG
GL
LA
AV
VL
LJ
JE
E
PUCANJE IZ RUČNOG oružja nikad nije bilo nešto o
čemu je Ciena sanjala ili vježbala i njezini su joj početni
rezultati iz gađanja, iako dostatni za prolaz, spuštali poziciju
u ukupnom poretku. Zato je puno slobodnog vremena
provodila u streljani s lažnom laserskom puškom,
koncentrirajuči se na to da popravi ciljanje.
Ili, kao što je to danas bio slučaj, pokušavajući se
koncentrirati, svojim cimericama unatoč.
»Samo sam primijetila«, rekla je Kendy pokušavajući
izgledati nevino i ne uspijevajući u tome. Stajala je u boksu
pored Ciene, u bijelom kombinezonu za trening koji se
isticao na crnim metalnim površinama streljane: »Nećeš čak
priznati niti da Thane ovih dana dobro izgleda?«
Ciena se usmjerila na holografsku metu što joj se
približavala i ispucala tri eksplozije ravno u glavu. Tek kad
se meta raspala u tisuće malih crtica svjetla je odgovorila,
»On se, hmmm — malo popunio.«
»To je normalni stadij fiziološkog razvoja.« Jude je
sjedila na klupi iza boksova rastavljajući lasersku pušku da
vidi koliko joj vremena treba da je ponovo sastavi: »Iako
moram reći da u Thaneovom slučaju razvoj vrlo lijepo
napreduje.«
»Ma, dajte, cure. Ne mogu nišaniti dok me
nasmijavate.«
Ali, Kendy nije imala namjeru odustati od teme: »Želiš
reći da te on iskreno uopće ne zanima?«
»Romantični ili seksualni odnosi među kadetima su
zabranjeni.« Jude je ponekad djelovala vrlo ukočeno: »Osim
61. toga, Ciena poznaje Thanea otkad su bili djeca. Bilo bi
racionalno zaključiti da je njihov odnos u ovom trenutku više
kao odnos brata i sestre i stoga se nikakvi seksualni osjećaji
između njih dvoje ne mogu izroditi.«
Thane nije moj brat. Nije to ni približno. Ciena je
otvorila usta da to i kaže, a onda ih je zatvorila. Bolje da
njezine prijateljice pretpostave da je to ono što osjeća kako
bi je prestale ispitivati o Thaneu Kyrellu.
A radilo se o tome da ni sama više nije bila sigurna što
prema njemu osjeća. Prije, dok su neprestance bili zajedno,
nikad nije imala trenutak da zastane i pita se bi li se stvari
među njima mogle promijeniti — i, ako da, na koji način.
Njihovi su životi bili i usporedni i potpuno odvojeni
istovremeno kao još nikad dosad.
Kad bi ju Thane pretekao na ljestvici — ili obrnuto —
zurili bi jedno u drugo glumeći ljutnju koja i nije bila
potpuno lažna. Ponekad bi Ciena osjećala kao da joj je lakše
podnijeti da je pretekne bilo tko drugi osim njega. A opet,
sljedećeg dana, kad bi vidjela kako je dobar bio, na licu bi joj
se pojavio osmijeh. Vidjela ga je kako navija za nju na
utrkama i zauzvrat je i ona navijala za njega. Njihovo je
rivalstvo stvaralo napetost koja je mogla loše završiti ili
postati...
Koncentriraj se, podsjetila se Ciena. Ovdje si da
pogodiš metu.
Nakon holograma došli su droidi, deseci malenih
kuglica koje su jurile po streljani, izazivajući ih da ih sve
pogode. Ciena je pucala, crvenilo se iz njezine puške,
odbijajući prestati sve dok nije pogodila i zadnjeg droida.
»To je već puno bolje«, rekla je Jude potpuno
bespotrebno dok je Cienin rezultat treptao na ekranu iznad
njih:
»Tvoji su rezultati točnosti već sad iznad prosjeka naše
62. klase. Uskoro ćeš biti u gornjoj četvrtini.«
»Onda možeš stati pored opakih strijelaca kao što sam
ja.« Poput nekog gusara iz holograma o švercanju začina,
Kendy je zavrtjela svoj blaster prije no što će ga pospremiti u
nosač, nasmijavši time Cienu.
Ni malo nije sumnjala da će savladati gađanje.
Nije se tu radilo o umišljenosti — zahtjevi Imperijalne
akademije svakog su je dana podsjećali na vlastita
ograničenja. Umjesto toga, Cienina je vjera u sebe
proizlazila iz čiste radosti na akademiji i samom Coruscantu.
Iako je voljela svoj život u dolinama Jelucana koji joj je
nedostajao, njezin se osobni svemir proširio na stotinu
načina i svaki joj se njegov novi dio činio prekrasnim.
Hodati hodnicima pored pripadnika desetaka različitih rasa,
slušati različite jezike i njihove neuobičajene slogove,
zvižduke i kliktanje, zuriti u nebo i primjećivati desetke
različitih vrsta letjelica svakog dana — sve ju je to
oduševljavalo.
Ponekad joj se činilo kao da neprestance šapuće svojoj
izgubljenoj sestri. Pogledaj kroz moje oči. Postojao je
bezgraničan broj čudesa koja je trebalo spoznati i ona ih je
napokon imala priliku sve vidjeti.
Ponekad se ipak osjećala i pomalo krivom. Uhvatila bi
samu sebe kako o svom prošlom životu razmišlja kao o...
zaostalom. Njezin je život u dolini oduvijek bio sretan.
Ne, nije uživala u luksuzima koje su doseljenici drugog
vala imali, ali nije ni osobito žudjela za njima. Osim toga,
Thaneova ju je teška obiteljska situacija oslobodila ideje
kako su bogatiji ljudi nužno i sretniji. Materijalne joj stvari
nikad nisu i nikad neće puno značiti.
Tako je nije mamila ni relativna veličanstvenost
Coruscanta. Radilo se o bogatstvu života na ovom mjestu,
energije u zraku, o nedostatku potrebe za bilo kakvim
63. ritualima. Sa svakim korakom naprijed, pitala bi se ostavlja
li time svoje tradicionalne vrijednosti iza sebe.
Ne posve. Nikad posve. Nikad neće napustiti ideju
časti, apsolutne potrebe da održi danu riječ, bez obzira na
posljedice. To je bio dio Cieninog bića sve do kostiju.
Također će uvijek sestru nositi sa sobom, dopuštajući
Wynnet da gleda kroz njezine oči.
No, Cienina je perspektiva ipak u ovom trenutku bila
proširena i takva će i ostati.
Više nije gledala kroz usku prizmu odnosa doseljenika
drugog vala i življa iz doline. Golema razlika koju je nekoć
vidjela između sebe i Thanea — sad više ništa nije
predstavljala. Jednostavno, nije postojala.
Ciena je tako dugo vjerovala u tu podjelu da sad kad je
više nije bilo, ni sama nije bila potpuno sigurna u što
vjerovati.
Napokon su dobili priliku upravljati pravim
letjelicama.
»Bilo je i vrijeme«, rekla je Ciena Thaneu koji je ranije
stigao na aerodrom za niskoletne letjelice, baš kao i ona.
Morala je primijetiti kako joj je prišao bliže no što bi se bilo
koji drugi kadet približio — ravno u njezin osobni prostor.
»Za što?« pitao je brzo, odmičući se od nje kao da se
boji električnog udara: »Ja ne vidim za što je to bilo
vrijeme.«
»... vrijeme da napokon letimo.« Ciena ga je pogledala.
Thane se nervozno nasmijao: »A, da. Naravno.
Definitivno smo to već trebali. Mislim — ma, nema veze.«
Zašto se tako čudno ponaša? A opet, Ciena je
odjednom shvatila kako samu sebe grli kao da je hladno
jelucansko jutro. Ona i Thane još su se dobro slagali, ali
počinjali su imati te čudne trenutke samosvjesti.
64. Možda je neka od njezinih prijateljica nekome rekla da
su na vježbi gađanja blebetale o tome kako je zgodan. Ni
Jude ni Kendy je ne bi ogovarale iza leđa, ali Jude je mogla
biti dovoljno nesvjesna društvenih pravila da kaže krivu
stvar pred Nashom ili Vedom. To bi bilo najgore —
pogotovo što se činilo da se Thane zbog tog želi nekako
udaljiti od nje.
Rekla sam da između nas nema ničega. Zato se ne bi
trebao tako ponašati. Osim ako on ne želi da među nama
bude nečeg. Ali, nije tako, ili možda...?
Želim li ja to?
Ciena se otrgla od takvih misli. Mamica joj je uvijek
govorila da ne radi iz muhe slona. Nije joj trebalo da brza sa
zaključcima. Trebalo joj je da napokon uzleti.
»Dosad ste već puno puta vježbali na simulatoru
jednosjednih skokskutera«, rekao je zapovjednik koji je
podučavao let malim letjelicama. Nekoliko desetaka pilota iz
Cieninog dijela — uključivši i njezine cimerice, kao i
Thanea i njegove cimere — stajalo je na doku unutar
enormne strukture akademije. Vani je već pao mrak i
blještala su gradska svjetla Coruscanta: »To je osnovni oblik
letjelice za niske letove i zato je prvi kojeg ćete savladati.
Svaki kadet u ovoj klasi treba biti u stanju s lakoćom
upravljati skuterom.«
Ciena je pokušala prikriti uzbuđenje. Predugo je bila u
simulatorima i sad je pucala od spremnosti. A jednosjedni su
skuteri bili tako lagani...
Kao da ju je mogao čuti, zapovjednik je nastavio,
»Kako bismo osigurali da vam prvi let bude izazov kojeg
ćete pamtiti, imat ćete konkurenciju. Natjecanje.«
»Ima li nagrada?« povikao je Nash Windrider, na što
su se ljudi nasmijali. Za razliku od većine instruktora,
zapovjednik letenja popustio bi malo stegu s vremena na
65. vrijeme. Govorio je da to potiče »borbeni duh« koji su
trebali usvojiti.
Zapovjednik letenja se čak malo i nasmijao dok je
odgovarao, »Naravno, kadete Windrider, ali trebao bi prvo
shvatiti kakav je zadatak prije no što pretpostaviš da ćeš ga
savladati.« Iz sredine doka iskočio je hologram s
trodimenzionalnim prikazom područja oko akademije. Na
deset mjesta treptale su malene, šareno obojene točkice, od
podnožja pa sve do Nebeske omče na vrhu: »Ovo što vidite
označeno su Reitgenovi prsteni, svaki dovoljno velik da kroz
njega lako prođe po jedan jednosjedni skuter. Oslobodili smo
okolni zračni prostor, pa možete sami birati putanje pazeći
samo na letjelice ostalih kadeta.«
Idem prvo do najudaljenijeg, Ciena je trenutno
odlučila. Većina će se uletjeti u gužvu pokušavajući stići do
najbližeg prstena, pa ću imati čisti poligon. Onda se samo
provućem kroz ostale na povratku.
Zapovjednik je na kraju još dodao, »Prvi koji proleti
kroz svih deset ringova dobiva pedeset bodova na ljestvici.«
Drhtaj nevjerice i iščekivanja prošao je kroz kadete.
Pedeset bodova! Bilo je to bolje od odličnog rezultata na dva
ili čak tri ispita. Kadeti na nižim položajima na ljestvici znali
su da bi ih to moglo vratiti s ruba. Za to vrijeme, Ciena je
samo mislila, To će biti dovoljno. S time bih izbila na prvo
mjesto, daleko ispred svih ostalih.
»Uzbuđeni?« pitao je zapovjednik: »Onda uđite u
skutere i čekajte znak!«
Ciena je pojurila ka svom skuteru i upalila ga. Motor je
zabrujao dok je provjeravala vezicu kacige na bradi i štitnike
pričvršćene na podlaktice, listove i bedra. Najvažniji je bio
repulsorski pojas koji bi se aktivirao ako padne sa skutera.
Ali, nije imala namjeru pasti.
Ovo je moje, rekla je samoj sebi hvatajući upravljač i
66. dodirujući kontrolne funkcije preko rukavica. Mašina ispod
nje vibrirala je nečim što je za Cienu moglo biti samo
uzbuđenje, kao da je neka vatrena zvijer, a ne tek stroj.
Svjetla su se promijenila iznad njihovih glava postajući
lagano svjetlija. Zadržala je dah. Onda je uslijedio jarki
bljesak koji je označio start.
Ciena se ispalila zajedno s ostalima koji su izletjeli
poput jata skakavaca — ali čim se otisnula od zgrade,
povukla se spuštajući brzinu postepeno kako bi što manje
ljudi vidjelo njezin plan leta i shvatilo što je naumila. I dok
je većina ostalih skutera navalila na najbliži prsten, Ciena se
okrenula i ubrzala, krećući se ka najudaljenijem cilju u punoj
brzini.
Ipak, nije bila potpuno sama. Nekih pet-šest kadeta
usvojilo je njezinu strategiju — i, naravno, Thane je bio
jedan od njih. Nagnuvši se nisko uz upravljač, uhvatio je
kako ga gleda i nasmijao se prije no što će se odmaknuti u
stranu.
Ciena se glasno nasmijala. Ponovo su bili kao prije i
ovo će biti zabavno.
Na ovom poligonu problem nije bio upravljati
skuterom, laganom letjelicom koja je odlično reagirala na
pilotove pokrete. Umjesto toga, izazov je bio u odabiru
najboljeg plana leta. Za dovoljno ravnoteže skuteri su trebali
biti barem 20 metara od tla ili barem neke ravne površine
poput velikog broda, motora — ili zgrade. Kliznula je prema
najbližoj gigantskoj strukturi i uhvatila ravnotežu skutera na
njegovoj blještavoj površini, leteći okomito u odnosu na tlo
takvom brzinom da sila teža više nije imala utjecaja.
Blješteći su prozori promicali velikom brzinom »ispod« nje
uz mreškanje poput sunca na površini vode.
Promjena! Ciena je postavila skuter u spiralu, jureći
prema gore i preko tunelima ispresijecanog ponora ispod —
67. sve dok nije došla na nekoliko metara od druge, još više
zgrade koju je iskoristila kao novu uporišnu točku. To joj je
omogućilo da poleti još više i brže dok joj je vjetar šibao
lice. Hvala ti bože na zaštitnim naočalama, pomislila je...
... a onda je opsovala u sebi opazivši drugi skuter pored
sebe, koji je, naravno, bio Thaneov.
Povikao je glasa jedva čujnog preko buke vjetra i
zujanja motora: »Ovo će biti gadno!«
»Pregadno za tebe!« povikala je i onda se nasmijala
dok je u oštrom uglu prešla preko ruba zgrade. Prvi je prsten
sijao jarko žuto ispred nje, levitirajući lagano iznad krova.
Ciena je ubrzala, naciljala ravno u sredinu prstena — i onda
prestrašeno udahnula kad su se njezin i Thaneov skuter
sudarili.
Sigurno to nije mislio napraviti. A nije ni ona. Oboje
su bili strogo fokusirani na cilj pa su zaboravili paziti jedno
na drugo. To što su se dotakli i nije bilo tako strašno —
skuteri su bili građeni da podnesu takve udarce, pa i gore —
ali na svoj je užas Ciena shvatila da su se prednja
upravljačka krilca zakačila jedna za druga.
»Izvuci se!« povikao je Thane, očajnički pokušavajući
cimnuti svoj skuter udesno. Pokušala je nalijevo, ali uspjeli
su se samo zanijeti. Njihovi se skuteri nisu mogli odvojiti u
letu. Trebali bi se zaustaviti, sletjeti i predati utrku.
Ciena je uzdahnula shvativši koliko su blizu
Reitgenovom prstenu. Preblizu da skrenu u stranu — bili su
na rubu sudara od kojeg ih ni repulserski pojasevi ne bi
spasili.
Instinktivno je krenula prema samoj sredini prstena,
Thane je pored nje učinio istu stvar u potpuno istom
trenutku. Proletjeli su kroz prsten s manje od pola metra s
obje strane.
Prvo je pomislila kako su sretni da su živi. Ali je onda
