Richard Heinberg: Otporne zajednice - vodič za upravljanje krizom MuseLetter br. 192, travanj 2008. S engleskog preveo: Zoran Skala

1. Otporne zajednice:
Vodič za upravljanje krizom
Richard Heinberg, MuseLetter #192 / Travanj 2008.g. (odabrao i preveo Zoran Skala)
Pred vama je prijedlog kojim se želi pomoći zajednicama da spremnije odgovore na
nadolazeće ekonomske šokove izazvane iscrpljivanjem resursa – koji će započeti sa
smanjivanjem dostupnosti nafte, ali mogu nastati i zbog raznih drugih uzroka (kao što je
kolaps sustava kreditiranja u USA). Tragajući za imenom strategije zadržao sam se na
frazi “Otporne zajednice” (Resilient Communities), koja dolazi sa priličnom prtljagom –
korisnom u ovom slučaju. Nakon što vam opišem i prokomentiram svoj prijedlog, ponudit
ću vam i neke temeljne izvore koji se bave otpornošću općenito i otpornim zajednicama,
te navesti neke druge projekte koji su koristili isti naziv i zagovarali slične ciljeve.
Pretvoriti sadašnje naftno-ovisne zajednice u istinski održive je ogroman poduhvat.
Praktično svaki sustav mora se redizajnirati – od transporta do proizvodnje hrane,
sanitarnih sustava, zdravstva i proizvodnih postrojenja. Ima već jako dobrih primjera u
tom pogledu kao što su Kinsale u Irskoj; Totnes u Engleskoj; Portland u Oregonu i
nekoliko gradova u sjevernoj Kaliforniji. Oni omogućavaju da se sagleda katalog
potrebnih promjena i shvati kako se pokreće proces transformacije. Projekti “Powerdown”
i ”Enegy Descent Action Plans” (oba su o smanjivanju uporabe energije), te lokalne
inicijative za zaštitu klime predstavljaju važne napore u željenom smjeru. Ipak, čak i
tamo gdje je takav posao započet prije dvije ili tri godine, stvarna ovisnost o nafti gotovo
da je i dalje netaknuta. Tranzicija da bi uspjela traži puno godina, ogromne promjene u
javnom i privatnom financiranju i fundamentalne promjene u javnoj politici na višim
razinama vlasti. Da li imamo dovoljno vremena za to? Da li će biti dovoljno investicijskog
kapitala?
U međuvremenu globalna proizvodnja nafte došla je do svog vrhunca. U naredne dvije-tri
godine možemo očekivati sve oštrije opadanje ukupne svjetske proizvodnje i znatno
smanjivanje izvoznih mogućnosti kod onih nacija koje još imaju viškove nafte. Čini se da
je raspoloživo vrijeme za promjene prekratko da bi se obavili svi potrebni poslovi. U
međuvremenu financijska kriza začeta u USA prijeti da zbriše trilione dolara
investicijskog kapitala, dovodeći u pitanju bilo kakve napore prema energetskoj
konverziji. Zbog toga će vrlo malo zajednica (ako i jedna) – uključivo i one koje su već
započele vrijedne tranzicijske projekte – biti pripremljene za šokove koji će nastati zbog
visokih cijena goriva i/ili njegova nedostatka a koji nam neizbježno slijede u narednim
godinama. Što učiniti?
Prije nekoliko mjeseci, dan nakon zadnje konferencije “Kraj nafte i rješenja za zajednice”
održane u Yellow Springs, Ohio, neki od govornika i organizatora okupili su se da
usporede svoje stavove i razgovaraju o strategijama. U jednom trenutku tijekom vrlo
žive rasprave, Faith Morgan, režiser filma “Snaga zajednice: kako je Kuba preživjela bez
nafte”, podsjetio nas je kako su na samom početku kubanske krize zagovornici organske
poljoprivrede ponudili krucijalne savjete vlastima kako da brzo transformiraju nacionalni
sustav prehrane. Bez doprinosa ovih do tada marginaliziranih alternativaca nacija
vjerojatno ne bi preživjela. Meni je ova priča bila jako dobro poznata: spomenuo sam je
mnogo puta u svojim pisanim materijalima i na predavanjima. Pa ipak, dok je Faith
govorio, počela mi je blicati “lampica u glavi”. Zašto se tako nešto ne bi dogodilo i kod
1

2. drugih nacija i zajednica – i to ne samo na području hrane već u svim drugim aspektima
modernog življenja. Mnogo je marginaliziranih “alternativaca” koji već decenijama
istražuju i promoviraju nisko-energetske načine obavljanja poslova, a što će imati
savršenog smisla u post-naftnom okruženju. Što ako bi se ti ljudi mogli mobilizirati i
koordinirati, njihovo znanje učiniti odmah dostupnim lokalnim vlastima i javnosti u cjelini,
kao priprema za skoru budućnost kada će postojeći sustavi početi zakazivati na sve
očigledniji način?
Ova mi se pomisao učvrstila još jače nakon čitanja knjige Naomi Klein-a “Doktrina šoka”,
koja u detalje objašnjava kako beskrupulozni političari i poslovni ljudi koriste prirodne
katastrofe, ratove i ekonomske krize kao priliku za uvođenje neo-liberalne ekonomske
politike – privatizaciju, slobodnu trgovinu, smanjivanje izdvajanja za socijalu – koje su
već same po sebi katastrofalne (mada pritom nevjerojatno profitabilne za nekolicinu), i
koje bi u normalnim okolnostima bile odbijene. U našem primjeru, jer govorimo zapravo
o globalnoj mega-katastrofi u nastajanju, nije teško zamisliti neo-liberalne i neo-
konzervativne nositelje moći kako se oblizuju nad izgledima da dobiju nove zalogaje do
kojih bi mogli doći ukoliko se pitanja rada i okoliša oslobode od svake regulacije, jer
računaju na to da će građani u općoj konfuziji posvuda tražiti jake vođe koji će
primjenjivati čvrstu politiku kako bi se stvari vratile u relativnu normalu.
Drugim riječima, kriza je jednako prilika – za one koji budu spremni za taj trenutak.
Ukoliko se razumni planovi za nošenje s krizom ne sačine i usvoje sada, priliku koju
otvara kriza zauzet će beskrupulozni tipovi.
Dakle u nastavku je zapravo strategija kako iskoristiti oluju da bi zajednica zaplovila na
put ka dugoročnoj održivosti. Na početku moram naglasiti da dok radim na ovoj novoj
strategiji što više mogu, ne želim da ljudi - koji su već uključeni u teški proaktivni posao
na energetskoj tranziciji u sklopu neke druge strategije (recimo za relokalizaciju ili
tranziciju) – steknu dojam da ja govorim “Zaustavite odmah sve što radite i počnite raditi
ono što ja predlažem”. U stvari, sve što se nadam postići ovim esejom je da predstavim
novu stratešku perspektivu koja može biti u budućnosti od koristi za jačanje rada svim
onim aktivistima koji su već uključeni u rad po nekom od postojećih modela.
Svatko može usvojiti ovu strategiju; ipak, postojeće grupe koje rade na pripremama za
život bez nafte u najboljoj su poziciji za uspjeh. Grupe koje žele istražiti ovu strategiju
mogu se priključiti mreži za relokalizaciju ( www.relocalize.net ) i upotrijebiti tu mrežu za
širenje svojih informacija i resursa. Spomenute grupe se također mogu povezati: s
“Resilient Communities”, s mrežom za tranziciju ( www.transitiontowns.org ), “Step It
Up”, Mayors for Climate Protection Campaigne, Climate Action Network, i Sierra Club’s
Cool Cities program.
Ono što sada treba nije novo zaštitno ime za još jednu kampanju, već dodatna strategija
koju može koristitit bilo koja postojeća organizacija.
Pokušajte ovo
Strategija koju imam na umu mogla bi se sastojati od slijedećih koraka:
1. Osnujte radnu grupu s ciljem formuliranja Plana za otpornost zajednice.
Veličina grupe ovisit će o tome tko je na raspolaganju a uz to je i motiviran, ali i o
veličini zajednice. Bilo bi dobro da odabrani članovi grupe imaju nekog iskustva s
organiziranjem rada unutar zajednice, da se u njih već ima povjerenja i da su
aktivni članovi te zajednice. Ako je broj potencijalnih članova grupe dovoljno velik,
članstvo se može rotirati. Ovo može biti potpuno nova radna grupa, ali može biti i
samo novi projekt za neku već postojeću grupu. Na samom početku svog rada bilo
bi dobro da se poveže s mrežom za relokalizaciju.
2

3. 2. Identificirati organizacije, trgovačka društva i pojedince unutar zajednice koji
imaju neke vještine ili potencijale koji bi mogli biti od koristi u okolnostima kada
zavlada nestašica nafte. Tražiti ljude koji već rade na poslovima proizvodnje i
distribucije hrane, u zdravstvu, prometu, snabdjevanju vodom, odlaganju otpada,
grijanju domova, komunikaciji i upravljanju kriznim stanjima, koji bi možda mogli
znati kako da svoja dobra i usluge obavljaju i uz znatno manje energije i uvezenih
materijala, ili možda imaju u tom smislu neke vlastite prijedloge. Među onima
koje treba potražiti bili bi svakako oni koji se bave organskom poljoprivredom,
Permakulturom, herbalisti i drugi koji su u stanju raditi na zaštiti zdravlja bez
visoko-tehnološke opreme, zatim udruženja za zajedničko korištenje automobila,
zagovornici biciklizma itd.
3. Uspostaviti vezu s navedenim ljudima i objasniti im da se radi Plan za otpornost
zajednice, te ih zamoliti za pomoć i sudjelovanje. Objasniti im činjenice o kraju
ere fosilnih goriva (ako o tome još ne znaju) i pomoći im da razumiju posljedice.
Ukazati da će njihove “alternativne” vještine i znanja - koja su mukotrpno stjecali
neshvaćeni od okruženja, koje je više bilo naklonjeno “mainstream” rješenjima -
uskoro biti od iznimne važnosti za preživljavanje i dobrobit zajednice. Pozvati se i
na njihov osobni interes u cilju motivacije za određeni dodatni napor unutar
nastajanja Plana za otpornost zajednice.
4. Raditi sa ovim grupama i pojedincima da se izradi plan za izvanredne prilike na
području njihovog djelovanja i ekspertize. Predmetni plan trebao bi
odgovoriti na ovakva pitanja: Ako bi tvoju zajednicu pogodila kriza (nepodnošljivo
visoke cijene energije, nedostatak goriva i uzgredni efekti kao što su prazne
prodavnice i masovna nezaposlenost), kako bi se tvoja ekspertiza mogla brzo
primjeniti na širokoj osnovi u svrhu smanjivanja učinka krize? Koja bi ti pomoć i
kakvi resursi pritom trebali? Koje bi korake trebalo poduzeti i kojim redoslijedom?
Na primjer, Permakulturisti možda imaju sasvim prikladan način za proizvodnju
hrane lokalno, no da bi proširili efekte svog rada možda bi morali osposobiti
timove vrtlara koji će tražiti po gradu slobodna zemljišta ili vrtove vlasnika kuća
koji žele surađivati. Kako bi ti timovi bili financirani i koordinirani? Kako bi se
mogla zadovoljiti naglo porasla tražnja za vrtnim alatima i sjemenjem? U svakom
ključnom području življenja treba tražiti alternativne načine osiguranja dobara i
usluga.
5. Tijekom rada na svim ovim poslovima svakako treba kontaktirati službene osobe
grada koje su zadužene za upravljanje u izvanrednim prilikama, te ih obavijestiti
što se radi i zašto. Zatražiti i njihov doprinos te se raspitati kako bi to što se radi
najbolje služilo zajednici u cjelini. Pobrinuti se da dobiju po primjerak knjige “Post
Carbon Cities: Planing for Energy and Climate Unceirtanity” od Daniel Learch-a
(www.postcarboncities.net ).
6. Korisno je uspostaviti kontakt i s vodećim ljudima nekih “mainstream”
organizacija (vladine agencije i privatne kompanije) koje su trenutno zadužene za
hranu, vodu, transport i energiju te ih ispitati da li imaju ikakvih planova za
vrijeme kada se dogodi nestašica goriva. Ukoliko vaš projekt dožive kao prijetnju,
vjerojatno će vas pokušati blokirati ili opstruirati na razne načine. Ipak, ukoliko
shvate projekt onakvim kakav jeste – kao napor da se omogući preživljavanje
zajednici i u okolnostima u kojima će sadašnji sustavi podrške prestati
funkcionirati – možda budu potaknuti na vlastiti doprinos. Ukoliko oni jednostavno
negiraju da su problemi već na horizontu, nemate druge nego nastaviti bez
njihovog doprinosa. I ovdje bi trebalo voditi računa da im se ostavi primjerak Post
Carbon Cities.
7. Ovako dobivene raznovrsne priloge objediniti u koherentan Plan za otpornost
zajednice. Neka vrsta dokumenta uvijek je korisna kao polazište za kolektivnu
akciju. Plan treba biti sveobuhvatan, modularan i stupnjevan. Trebao bi ponuditi
preporuke za primjenu kod lagano nadolazećih i brzo nadolazećih kriza. Mora biti
usklađen s eventualno prethodno sačinjenim proaktivnim planovima za dugoročnu
tranziciju društva nakon fosilnih goriva (primjer je izvješće Portland Peak Oil task
3

4. force). Treba biti u formi koja se može kontinuirano dograđivati i revidirati.
Također treba biti lako dostupna javnosti (recimo na lako dostupnoj web stranici).
8. Kada je dokument zgotovljen, ponovo se obratiti odgovornim osobama zajednice i
službenim osobama za izvanredna stanja i prezentirati im dokument. U isto
vrijeme prirediti javno predstavljanje plana, pripremiti novinske članke i radijske
intervjue, kao i javne skupove gdje će svi oni koji su sudjelovali u izradi kratko
prezentirati svoj rad.
9. Kada počnu nestašice i ekonomska konfuzija, raditi sa onima koji su sudjelovali u
izradi plana i lokalnim vlastima na implementaciji plana. Bez primjene, svi bi
prethodni napori bili uzaludni. Na ovom stupnju koncentriran je najveći i najteži
dio posla. Teško je predvidjeti točne okolnosti u kojima će se ovaj posao odvijati,
no kako bilo – što su bolje bile pripreme, vjerojatnija je uspješna implementacija.
10. Raditi s grupama u drugim zajednicama kako bi se program koordinirao diljem
regije i nacije. I u ovom slučaju, organizacije koje će najvjerojatnije biti od
pomoći su Mreža za relokalizaciju, Post Carbon Cities program of Post Carbon
Institute i Mreža za tranziciju. Zajednice treba poticati da razmjenjuju svoja
iskustva i da po mogućnost dijele i ostale resurse. Čim se za to ukaže prilika
trebalo bi pokrenuti izradu “meta-planova” za otpornost na nacionalnoj i
međunarodnoj razini.
11. Nesumnjivo, izrada plana po preporukama koje sam iznio je ogroman poduhvat, a
proces koji sam predložio možda se ipak pokaže nedostatno robustan i
neprilagođen svim pojavama u zajednici tijekom krize da bi garantirao uspjeh. Bit
ću zahvalan na svim prijedlozima koji bi pomogli rješavnju mogućih nedostataka.
Pa ipak mislim da je “glavna linija napada” ove strategije logična i dobro strateški
postavljena. Pridobiti podršku lokalnih vlasti i javnog ili privatnog financiranja bila
bi izuzetna prednost, jer pokušati provesti ovakav poduhvat čisto volonterski
stvorilo bi obilje zamki - zbog prekomjerne opterećenosti uključenih i zbog iz
objektivnih razloga skromnije kvalitete izvedbe.
Zašto? I druga pitanja...
Zašto trebamo drugačiju strategiju?
U proteklih pet godina bio sam izravno ili posredno uključen u mnoge napore na traženju
odgovora na probleme koji su vezani uz kraj naftne ere. Neke od njih nazvao bih „top-
down“ (polazilo se od uvjeravanja političara, recimo gradonačelnika), a neke „bottom-up“
(polazilo se od zabrinutih građana i aktivista). Svi su počeli ili završili sa velikim planom
smanjivanja ovisnosti zajednice o nafti i drugim fosilnim gorivima – planom koji zahtijeva
preusmjeravanje investiranja iz javnih fondova, redefiniranje prioriteta, promjene u
prostornim planovima itd.
Strategija za jačanje otpornosti zajednice zasnovana je na promatranju onoga što je
funkcioniralo u prethodnim naporima, a što nije. Zasnovana je i na činjenici da i u
situacijama kad je zabilježen uspjeh (dobilo se puno publiciteta, a gradska vijeća su
usvojila akcijske planove za razdoblje bez nafte), prigovaranja i sumnje su ostale. Što
ako su ti napori premali i dolaze prekasno? Što ako društvo bude pogođeno ekonomskim
kolapsom drugog porijekla prije nego kraj nafte bude očigledan, pa time proaktivni
planovi budu minirani? Kad se sjetim svoje vlastite zajednice, trgnem se. Bez obzira na
neke dobro provedene akcije lokalnih aktivista tijekom zadnjih nekoliko godina, Sonoma
County nije bitno spremnija danas nego što je bila kada smo krenuli u posao.
Tijekom nekoliko proteklih godina imao sam priliku promatrati nekolicinu političara iz
svog bližeg okruženja i shvatiti kako oni razmišljaju, što oni govore i što čine. Zaključio
sam (sa vrlo malo izuzetaka) da bez obzira na svoju verbalnu podršku održivom razvoju,
4

5. jačanju pripravnosti na razdoblje bez nafte, ili u pogledu zaštite klime, tim ljudima je prvi
prioritet ekonomski rast. Ako se slučajno pokoleba njihova pozornost na ovom
prevashodnom prioritetu, uskoro ostaju bez posla. Stoga dok god je „business-as-usual“
(posao kao i obično) uopće moguća opcija, ona će imati prednost. No, ograničenja u
okolišu postaju kritična i zahtjevaju kontrakciju ekonomskih aktivnosti. Pripravnost na
razdoblje bez nafte u biti je napor da se na kontroliran način reducira ritam i obujam
društvene potrošnje energije i prirodnih resursa kako bi se smanjio šok u momentu kada
se neizbježne nestašice dogode – ali isto tako, da se smanji društvena uporaba sirovina i
materijala do mjere koja se može održati kroz dugi period.
Političari zahtjevaju ekonomski rast, dok mudra politika (u svjetlu iscrpljivanja resursa)
traži dragovoljnu kontrakciju. Ova kontradikcija nalazi se u osnovi pretpostavke da se
stvarne promjene neće dogoditi dok nas teškoće ne preplave i ne prisile na to. Ovu
prosudbu potvrđuje jedini uspješan primjer adaptacije na nedostatak energije – Kuba u
razdoblju krize – to nije bio proaktivni napor, već prvenstveno reaktivni.
Stoga, u usporedbi sa drugim planovima i strategijama, Strategija za otpornost zajednice
ima eksplicitno usmjerenje na upravljanje krizom.
U momentu kada održavanje „posao kao i obično“ koncepta postane nemoguće,
vjerojatno će se otvoriti šansa da se razmatraju i drugačije strategije. Vlasti se moraju
suočiti s krizama (bilo učinkovito ili traljavo); oni ne mogu naprosto ignorirati raspade
sustava koji su vitalni za život zajednice. Ako postoji plan koji bi mogao pomoći vlastima
da riješe probleme koji ih pritišću jer ih ne mogu izbjeći, tada takav plan ima u najmanju
ruku dobru šansu da bude razmotren.
U ranim fazama krize - na to bi se moglo kladiti - strategije kojima će se vlasti
najvjerojatnije prikloniti bit će one koje obećavaju povratak na „posao kao i obično“
obrazac (iako će to obećanje biti isprazno). No kada te strategije zakažu a kriza se
produbi, tražit će se i nešto drugo. U jednom trenutku će Plan za otpornost zajednice biti
zadnja raspoloživa opcija.
Koristan povijesni primjer: kada se razmahala Velika depresija, New Deal nije bio prvi
odgovor USA vlade (Herbert Hoover je oklijevao dvije godine); to nije bila čak ni početna
strategija Franklina Roosevelta; tek pošto je sve drugo što se pokušalo propalo tijekom
tri do četiri duge godine ekonomske krize i mizerije, pokušane su i radikalnije ideje.
U čemu je razlika između Otpornih zajednica i projekata
kao što su „Transition Town“ ili „Powerdown“?
Sličnosti svakako postoje. Transition Towns teži isticanju alternativnih pogleda kako bi ih
se uključilo u projektiranje novih rješenja, pa Poglavlje 3 iz Rob Hopkinsove knjige
„Priručnik za tranziciju“ (Transition Handbook) nudi izvanredno razmatranje zašto je
ponovno uspostavljanje otpornosti zajednica jednako važno kao i smanjivanje emisija
ugljičnog dioksida. Projekt „Powerdown“ (smanjivanje potrošnje energije) se djelomično
bavi i upravljanjem krizom. Zapravo gotovo svi pojedinačni elementi koji su u vidu deset
točaka prethodno navedeni postoje i u tim pa i drugim planovima. Posebno svojstvo
ovdje prikazane Strategije za otporne zajednice je u tome da ona povezuje sve te
elemente u novu cjelinu koja eksplicitno računa na to da iskoristi priliku koja će se
stvoriti u uvjetima kriza.
Projekti koji se bave tranzicijom i relokalizacijom nastoje pružiti nadu i biti atraktivni, pa
je to svakako njihova vrlina. Suprotno tome, upravljanje krizom je sumorna tema. I dok
su obećavajuće vizije dobre i potrebne za motiviranje zajednica, realna budućnost koja
se sada razotkriva je zapravo bauljanje od jedne krize ka drugoj. Učinkovite strategije
5

6. odgovora na krizu moraju se baviti činjenicama, koliko god one bile nezgodne s
marketinškog stajališta. Strategija za otpornost zajednica prihvaća tmurnu realnost i
pokušava je upotrijebiti na najbolji način.
Moram naglasiti da ne želim da se stekne dojam da su proaktivni planovi za smanjivanje
potrošnje energije u odsustvu neposredne krize uzaludan napor, iako nije vjerojatno da
će u potpunosti biti primjenjeni od strane „business-as-usual“ političara. Napori gradova
kao što su Portland, Oakland, Willits, Totnes i drugih zaslužuju da budu slavljeni i
podržani.
Štoviše, kako Plan za otpornost zajednice prvenstveno nastoji maksimizirati šansu za
primjenu novih rješenja koja se otvara s krizom, upravljanje krizom samo nas u toj mjeri
može odvesti do općeg cilja smanjivanja i redizajniranja ekonomije na način da ona više
ne degradira nosivi kapacitet prirode. Još uvijek je neophodno imati sveobuhvatne,
proaktivne planove. Jednom kada kriza nastupi, kada se potroše svi standardni postupci
u koje se danas vjeruje, kada se usvoji Plan za otpornost zajednice, i kada „alternative“
postanu „mainstream“, tada sveobuhvatni planovi za preusmjeravanje ekonomije prema
istinskoj održivosti postaju provedivi. I doista, na svakoj dionici tog puta nama će trebati
izvjesna ideja o tome kako bi održivo društvo trebalo doista izgledati i kako bi mogli
premostiti jaz između sadašnjosti i tog udaljenog cilja.
Što tu ima za ljude iz alternativnih pokreta?
Zašto bi alternativci srljali u još jedan problem? Oni su već uključeni u važne poslove i
vjerojatno preopterećeni.
Ljudi iz alternativnih pokreta u mnogim slučajevima već desetljećima istražuju i
promoviraju održivu praksu. Kada su pokušavali utjecati na društvene tokove i politiku,
vjerojatno su iskusili ignoriranje i marginaliziranje. Plan za otpornost zajednice nudi im
ipak nešto novo: šansu da upotrijebe svoje znanje i vještine u službi zajednice u
vremenu krize. Dok su prije zapadali u situaciju da budu opozicija ili da se čak
konfrontiraju s čelnicima industrijskih tvrtki ili s političarima, sada je prilika da preuzmu
ulogu predstavnika i zaštitnika zajednice. Ukoliko Plan počne funkcionirati, oni će prestati
biti „alternativa“ i postati „nova normalnost“.
Što tu ima za odgovorne ljude zajednice?
Zar oni neće samo ignorirati i podrivati ovaj napor?
Mnogi nositelji javnih funkcija će rado žrtvovati interese neke grupe alternativaca koji su
u sukobu s interesima poslovne zajednice. Ali u odsustvu izravnog konflikta, u prirodi je
političara da nastoje svakoga učiniti sretnim. Planiranje za otpornost zajednice u središtu
svog zanimanja nema konflikte različitih interesa unutar zajednice; zapravo je glavni cilj
unaprijediti izglede za preživljavanje za svih. Ako se ovaj napor prezentira na pravi način,
nositelji javnih funkcija bi ga trebali smatrati darom – jednom pomoći da se riješe
potencijalni problemi, koji se u stvarnosti mogu pojaviti mnogo prije nego što mnogi
političari i poslovni ljudi misle ili očekuju.
Otpornost ekosustava i ekonomije
6

7. Onima koji namjeravaju usvojiti ovu strategiju, korištenje naziva „otporna zajednica“ nije
neka čvrsta obveza. Pa ipak, otpornost ima toliko korisnih implikacija da će biti korisno
potrošiti ostatak ovog eseja na otkrivanje i istraživanje nekih od njih.
Prilično mnogo literature posvećeno je otpornosti ekosustava, C.S.“Buzz“ Holling je
odgovoran za dobar dio pionirskog rada u tom smjeru. Uvodni sažetak i osnovne ideje o
ekološkoj i ekonomskoj otpornosti sadržane su u njegovu zabavnom eseju: "Diesel-
Driven Bee Slums and Impotent Turkeys: The Case for Resilience," Chip Ward-a.
Ukratko, otporni sustavi su u mogućnosti da podnesu poremećaje većih magnituda prije
nego što dožive dramatičan skok u novo stanje, kada počinju bivati kontrolirani
drugačijim setom procesa. Smanjivanjem otpornosti povećava se osjetljivost na manje
poremećaje. O tome na stranicama Alijanse za otpornost (www.resalliance.org):
Čak i u odsutnosti jakih poremećaja, postupne promjene vanjskih uvjeta, npr. količine
prihrane, klime, fragmentacije staništa, itd., mogu se prekoračiti granične vrijednosti
koje djeluju kao okidač za naglu reakciju sustava. Kada je izgubljena ili znatno smanjena
otpornost, sustav postaje izuzetno podložan prelasku u kvalitativno novo stanje. To novo
stanje sustava može biti nepoželjno, kao u slučajevima jezera koja služe kao izvor pitke
vode a budu zahvaćena eutrofikacijom, zamućena ili izgube bioraznolikost. Vraćanje
takvog sustava u prethodno stanje može biti vrlo kompleksno, skupo, a ponekad i
nemoguće. Istraživanja su pokazala da vraćanje sustava u prvobitno stanje traži povrat
uvjeta u okolišu kakvi su vladali puno prije trenutka kolapsa.
Stav da ljudske zajednice imaju koristi ako jačaju svoju otpornost nije nimalo nov; kada
sam istraživao u Google-u što se može naći pod “Otporne zajednice”, u sklopu pripreme
za ovaj članak, dobio sam preko 80000 rezultata, uključivo i
www.resilientcommunities.org – neaktivnu stranicu vezanu za jednu inicijativu iz 1990
godine od Northwest Regional Facilitators i pokojnog ekonomiste Robert Theobald-a.
Drugi slučaj koji vrijedi zabilježiti: UN ima "Resilient Communities & Cities partnership"
program koji za cilj ima “povečati otpornost grada ili zajednice na razne izvore šokova,
kriza, i katastrofa koje uključuju izvanredna događanja u okolišu, industrijske incidente,
epidemije, ekonomske šokove, prirodne katastrofe, terorističke napade i socijalne
konflikte”. Spomenut ću još nekoliko primjera na kraju ovog eseja.
U svojoj knjizi “Lomljiva energija”, iz 1982 g. Amory i Hunter Lovins zalažu se za
decentralizaciju proizvodnje energije kako bi se ojačala otpornost.
Nešto kasnije David Flaming – autor Energetskih kvota kojima se može trgovati
(www.teqs.net) – pisao je i govorio o otpornosti u kontekstu priprema za kraj razdoblja
nafte i klimatskih promjena. Sa Lawrence Woodward-om, Fleming je napisao “Transition,
Resilience and Tradeable Energy Quotas”, u kojem naglašava da otporna zajednica treba
biti “relativno mala po veličini” i “lokalizirana” tako da:
• ukoliko jedan dio bude uzdrman, šok neće zatalasati cijeli sustav;
• razvije se široka raznolikost tipova i rješenja kreativno prilagođenih lokalnim
prilikama;
• lokalne potrebe mogu biti zadovoljene i kada transport ne funkcionira i ne može
se putovati;
• infrastruktura i administracija regionalnog i nacionalnog karaktera bude
zamjenjena lokalnim alternativama prilagođenim lokalnoj svrsi, uz bitno manje
troškove.
Jednom kada su ovi uvjeti zadovoljeni, otvaraju se nove mogućnosti:
7

8. • postaju provedivi lokalni zatvoreni sustavi, kojima se čuva plodnost tla i druge
važne sirovine;
• mogu se uspostaviti te lokalnom mrežom povezati lokalna proizvodnja energije,
distribucija i njeno skladištenje;
• mogu se obnoviti lokalni socijalni kapital i kultura kao neophodan preduvijet za
suradnju i uzajamnost potrebnu da se postigne tranzicija.
Jedno od svojstava otpornosti je postojanje rezerve u sustavu – što je često u
suprotnosti s ekonomskom efikasnošću. Standardna ekonomska teorija govori nam da
ako je jeftinije proizvesti neku napravu u Malaysii nego lokalno, onda sve takve naprave
treba nabavljati iz tvornica u Kuala Lumpuru. Efikasnost također nalaže duge lance
snabdjevanja i smanjenje uskladištenih količina roba na minimum. “Just-in-time” dostava
sirovina i dijelova za proizvodnju smanjuje troškove – ali povećava osjetljivost sustava
na nestašicu goriva.
Kada malo više obratimo pozornost na otpornost a manje na ekonomsku efikasnost, tada
na rezervu u sustavu i više robe na skladištu gledamo kao na prednost a ne nedostatak.
Ostale vrijednosti koje se vezuju za otpornost uključuju raznovrsnost (što je suprotno
jednoobraznosti), disperziju (radije nego centralizaciju) kontrole nad sustavima, i, kao
što je već napomenuto, lokaliziranje (nasuprot globalizaciji) ekonomije.
Još neki izvori o “otpornim zajednicama”:
• Organizacija RESET (Renewable Energy/Shelter/Environment Training) u UK
(www.reset-development.org) nedavno je osnovana kako bi se povećalo znanje o
klimatskim promjenama i karaju naftne ere izvan OECD zemalja, te da ponude
edukacijske programe vezano za praktične mjere za jačanje otpornosti u svjetlu
skorog prelaska na stalno rastuće cijene energije i podizanje temperature.
• The University of British Columbia's Resilient Communities Project, a collaboration
of academics, First Nations peoples, and government:
www.resilientcommunities.ca/
• The University of Minnesota project on Resilient Communities
• Ontario Healthy Communities Project's publication on Resilient Communities
• Resilient Communities and Cities Coalition
• British Columbia's Disaster Resilient Communities Program
• ICLEI's Climate Resilient Communities Program
The J. W. McConnell Family Foundation's program on Creating Resilient Communities
8